Ako se jedan dio stanovništva, jedna ili više političkih grupacija na spomen genocida ogluše ili su im reakcije u sukobu sa civiliziranim ponašanjem, teško možemo očekivati da će iste te ljude uznemiriti urbicid koji se dogodio u godinama rata. Te slike koje su i dvadeset pet godina poslije toliko prisutne u našim životima počesto nas navode na pomisao da rat u Bosni i Hercegovini nikad nije stao. Vrijedilo bi se poigrati čistom logikom.
Piše: Emil Karamatić
Ne mislim da ovome što slijedi nisam govorio ali vrijedi ponoviti. Ako ni zbog čega onda zbog duhovnog pročišćenja. Mirne i čiste savjesti. Ljudi koji su živjeli, školovali se i stvarali, ne trebamo putovati u neku daleku prošlost, dovoljno je pogledati proteklih sedamdesetak godina, napravili su infrastrukturu koja je mjerljiva sa bilo kojom u svijetu. Bilo je to vrijeme učenih ljudi, graditelja.
Uslijedile su godine rata. Na scenu je stupio neuk svijet i malobrojni obrazovni vojni kadar. Sve što su učeni sagradili. Neuki polusvijet pod dirigentskim političkim palicama su srušili.
Godinama poslije rata i graditelji i rušitelji su nagrađeni.
Graditelji mirovinama s kojima se jedva preživljava. A rušitelji, odlikovanjima, priznanjima i enormno visokim mirovinama. Bilo kakvo objašnjavanje gubi smisao jer je cijela ta priča stala pod nazivnik (obrane i zaštite od mrskog neprijatelja).
Ne tako davno na scenu su stupili neki novi graditelji. Ljudi su to s kojima građevinski stilovi počinju i završavaju. Secesija ili pseudomaorski stil koje možemo pronaći u velikom broju bosanskohercegovačkih gradova posebno u Mostaru ili Sarajevu odavno su postali smetnja novim graditeljima i njihovim stilovima. Imena tih stilova vjerojatno ćemo saznati za nekih stotinjak godina.
A do tada prepustimo nacionalističkim novopečenim bogatašima i graditeljima da uveseljavaju građevinsku struku koja je ostala nemoćna i nijema. Pustimo im da njihovi građevinsko arhitektonski poduhvati postanu naizmjenično spomenici smijeha i srama. A slikovito ih opisa nepoznati konceptualni umjetnik nesvakidašnjim putokazima.
‘Vamo i tamo ne znači da išta pristojno postoji. Tek gore i doli bi mogli ponešto očekivat. Nizbrdo i uzbrdo su dio naše svakodnevnice. Dok miš ‘uspušku miš ‘nispušku koji ‘trlja ‘vrlja pa u pušku može zaokružiti naše umjetničko – građevinske nakane. Samo ovu posljednju sintagmu ne pokušavajte velikom brzinom više puta izgovarati. Miš bi mogao završiti na neočekivanom mjestu. ‘Vamo ili tamo. Gore ili ‘doli.
Ako se pitate što je rješenje. I ono postoji. U Bosni i Hercegovini pod hitno treba ukinuti demokratske izbore kakve poznaju civilizirane države.
Niti jedan političar na vlasti ne bi smio provesti više od dvije godine. I tada bismo spasili sve. I ljude i njihova djela.
A ovako. Hrvatima će upravljati i slijedećih trideset godina ista stranka bez ili sumnjive ideologije. Bošnjacima ista obitelj sa naizmjeničnom ideologijom, Srbima ista ideologija različitih partija.