Živimo u ružno doba, u poremećaju društvenih vrijednosti. Traje to već oko tri desetljeća. Ustvari, sve je na neki način obezvrijeđeno, a ukoliko se i pojavi neka napredna ideja, ne nailazi na plodno tlo. Već dulje je vrijeme naše društvo u svojevrsnoj pat poziciji. Sve se mijenja, samo su oni vječni. Zaklinju se u svoj narod, bez kojeg svakodnevno ostaju.
Piše: Ilija Šagolj
Ali zato imaju sebi privržene i odane koji im na izborima i daju legalitet i legitimitet za društvenu opstojnost. Toliko su učvrstili svoje pozicije da su nadmašili svaku tvrđavu. Nastavi li se ovaj trend iseljavanja naroda, bolje reći bježanije, zbog besperpektivnosti, nepotizma, kriminala i nihovog neodgovornog odnosa prema narodu koji predstavljaju, uskoro bi u BiH moglo biti više migranata nego domicilnog stanovništva. Budući da zbog bježanije iz ove zemlje politički lideri nemaju adekvatan odgovor, oni u posljednje vrijeme izlaze s tezom kako je manje iselilo jednog naroda od drugog, npr. Hrvata nego Bošnjaka i Srba i obrnuto.
Vrtimo se u krug.
Nikako de se napravi društveni iskorak. Stari sustav je pao, a temelji novog su na krajnje klimavim nogama. Ružno neko doba u kojem se na naziru adekvatne mjere za izlazak izkrize. Dapače, oni koji bi krizu trebali rješavati u kontinuitetu je prozvode. Na djelu je političko licemjerje vladajućih struktura.
A u kojoj je mjeri na društvenoj sceni političko licemjerje zorno ovih dana pokazaše predsjednici dva HDZ-a u BiH – Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990. Ustvari, Cvitanović i ne zaslužuje da mu se ime spomene budući da je pod njegovim vodstvom Devedesetku doveo u stanje izdisaja i vjarojatno će tako tavoriti do sljedećih općih izbora kad će, sudeći prema analizi političkih analitičara, definitivno nestati s političke scene.
Ustvari, Devedesetka već pod vodstvom Cvitanovića djeluje kao svojevrsni ogranak HDZ-a BiH. I dok je Čović alarmirao sve političke snage u svojoj stranci kako bi poboljšao odziv birača na izbore za predsjednicu Republike Hrvatske u čemu je u dobroj mjeri i uspio te pozvao glasače da glasuju za Kolindu Grabar Kitarovič u čemu ga u BiH i poslusaše glasači, a što je uradio i Cvitanović, to je bilo nedovoljno da njihova kandidatkinja odnese pobjedu.
Odmah nakon objave izlaznih anketa, a napose nakon objave izbornih rezultata u tim je strankama došlo do zaokreta. Naglo se politički prestrojiše njihovi lideri, a potom i poslušno im članstvo. Upućene su čestitke Zoranu Milanoviću, pobjedničkom kandidatu uz puno ignoriranje njihove neuspjele favoritkinje.
Osim toga, mediji naklonjeni Čoviću puni su hvale Milanovića. Sve su prilike da će Čovićev odnos prema Kolindi završiti kao i prema Jadranki Kosor koju je svesrdno dočekivao dok je bila predsjednica HDZ-a i premijerka Republike Hrvatske, a koja nedavno izjavi da se s Čovićem izgubila svaki kontakt nakon poraza na izborima za predsjednicu RH.
I kao što naprijed rekoh da je sustav na klimavim nogama činjenice pokazuju da takav sustav politički lideri i žele, bez nakane da ga učine stabilnijim, budući da im osigurava sve društvene pogodnosti i privilegije. Oni su s legitimitetom i legalitetom i od potencijalno naprednih društvenih snaga su napravili političke invalide.
Učinili su ih ovisnim.
Pošlo im je za rukom da oporbu u cijelosti potčine i učine je nemoćnom. Istini za volju, mora se konstatirati da se i pojedini oporbenjaci koji su ranije bili na vlasti i olako bez nje ostali, nisu mnogo drugačije ponašali od aktualnih vladajućih. Kao da imaju isti kod. Aktualni su političari u političkim akrobacijama došli do savršenstva. Oni su predstavnici pobjedničkog sustava što im je i jedina prednost, i žele ga što dulje zadržati u iscrpljujućem stadiju.
Promatrajući vladajuće elite onako sa strane, čini se kao da imaju neobično držanje. Ponekad, zbog kaotičnog stanja čak izgledaju i zabrinjavajuće, što je samo privid. Oni su u suštini otimači društvenih dobara i svih društvenih vrijednosti, a dakako i ovlasti od institucija, duboko svjesni činjenice da im je zbog toga zajamčena nekažnjivost, jer znaju da je stari sustav pao, a novi svjesno drže invalidnim i prilagođen njihovom javašluku koji ih štiti od bilo kakve društvene odgovornosti.
Činjenice pokazuju da oni i nemaju društvenu odgovornost. Svijetao primjer ovoj konstataciji je mostarski Aluminij, dojučerašnji gospodarski gigant Hercegovine koji šaptom pade. I što je još više zabrinjavajuće je činjenica da nitko zbog toga ne odgovara, a zna se tko je kadrovirao u tom poduzeću.
Osnovni je problem u ovoj zemlji njezin društveni ustroj. Nesuglasja oko budućeg ustroja BiH bio je u nejvećoj mjeri i uzrokom rata. I dalje se koplja lome oko njezinog preustroja što samo za sebe kazuje da problemi koji su doveli do rata i dalje ostaju nerješeni. Nametnuti mir i nedovršeni rat bez pobjednika, ustvari sve tri poražene strane – VRS, HVO i ARBiH – reflektira se u kontinuitetu na stanje u ovoj zemlji. Oni se u kontinuitetu dogovaraju, pregovaraju i potpisuju kojekakve sporazume iz kojih se i u skoro svim prilikama izrode nesporazumi.
Na svu sreću ovih je dana napokon rješen problem oko posljednjeg NE-SPORAZUM lidera političkih stranaka SDA, SNSD i HDZ BiH – Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića koji je do te mjere bio zakomplicirao stanje u zemlji da se nije ni nazirala mogućnost uspostave Vijeće ministara BiH i Vlade Federacije BiH. Naime, oni su se sporazumili da bi nakon toga svatko taj sporazum tumačio na sebi svojstven način što samo predstavlja nastavak njihovih nesporazuma. Uz posredovanje međunarodnih predstavnika napokon je rješen problem uspostave Vijeća ministara, a za sada se još ne nazire mogućnost uspostave Vlede Federacije BiH, a ka’ će, ne zna se. Uvjet tomu je novi izborni zakon na kojem inzistira HDZ i HNS BiH. Sve u svemu, živimo u ružno doba kojemu se kraj ne nazire.