Piše: Emil Karamatić/Euroimpuls, 09.10.2019.
Možemo se vraćati u prošlost, vrtiti se u krug u našoj čarobnoj sadašnjosti ili onako sklopljenih očiju sanjati o budućnosti, čisto sumnjam da će iko i ikada vidjeti kako to društvo po mjeri čovjeka izgleda. I kakva bi ta mjera uopće trebala biti. Ili možda da iskoristimo džokera zovi i pitamo Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira izetbegovića. To su ljudi koji znaju kako ne formirati vlast a ostati politički živ a glasačko tijelo držati pod kontrolom bez ikakvih reakcija. A njihov vječiti slogan će biti „Samo smo takvi jedni drugima potrebni“.
Zašto se političari igraju sa svojim biračima izgovarajući floskule, te beskorisne bedastoće kao što je pravljenje društva po mjeri čovjeka. Odgovor je samo naoči jednostavan. Ali ako u pomoć pozovem djelo mladog Miroslava Krleže i njegove nevjerojatne odgovore koje je pisao davnih godina prošloga stoljeća intendantu HN kazališta Bachu ili rektoru zagrebačkog sveučilišta Prohaski s lakoćom ćemo zaključiti da se političari samo prilagođavaju ljudskoj gluposti i ljudima kojima je glupost i početak i kraj životnog prostora.
Dejtonski sporazum funkcionira po principu zadovoljavanja potreba ljudske nacionalističke gluposti. Jer ništa na ovome svijetu ne funkcionira kao glupost, ona je sa svojim kadrom ravnomjerno raspoređena u svim društvenim sferama. Zauzimaju važne pozicije a onda se s lakoćom, vješto igraju sa onom u vremenu i prostoru pogubljenom intelektualnom manjinom. Klimnite glavom i potvrdite kako su vam ove slike poznate. Vjerujte, bit će vam lakše.
Glupost je recimo u suvremenom komuniciranju toliko jaka da ono malo inteligencije koja se pojavljuje na društvenim mrežama počesto samo služi kao ukras gluposti. Optimisti bi rekli da baš i nije toliko vidno da je inteligencija doživjela totalno potonuće. No ne zaboravimo, utjehe u umirućim društvima imaju posljednju riječ. Svaki dan čujemo nova istraživanja o novom broju korisnika interneta. Međutim niko ne postavlja pitanje – ko si ti ljudi. Tek se poneko poigra sa ulogom kvalitete i kvantitete. Ali ništa nije pošteđeno najezdom većine. Amerikanci u svom poimanju demokracije u vremenu prebrojavanju glasova koriste elektorske glasove, što baš počesto globalno gledano i ne izgleda pošteno. I ne spada u kategoriju većine, barem one većine na koju smo mi navikli. A kad elektorske glasove ne bismo primijenili po principu američkih saveznih država nego u borbi protiv ljudske gluposti možda bi učinak bio efikasniji.
I kada cijelu ovu priču svedemo na ne formiranje vlasti u BiH, onda bih ponudio valjan prijedlog. Ponudio bi elektore na bosanskohercegovački način. S većinom, ovom našom smo vidjeli kako ide. Ili ne ide nikako. Ubiše nas u pojam. Krenimo sa manjinom. Recimo zašto po principu elektora, ali našeg vrijednosnog računanja, par stotina ili par tisuća glasova neke male stranke ne bi imalo veću vrijednost nego stotine tisuća glasača Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika ili Dragana Čovića.
Po ovom principu vlast bi bila brzo formirana a elektorski glasovi bi na bosanskohercegovački način imali puno veću vrijednost nego što je imaju u Americi. Ako ne u jačanju demokracije, onda zasigurno u sprečavanju širenja ljudske gluposti. Ne zaboravite umjetnost jest na cijeni ali narodne mase, povijesna računica je neumoljiva – pribjegavaju kiču.