Tri su razloga koja ne idu na ruku ukupnoj popularnosti filma Aquaman. Nepoznavanje njegovog svijeta, nepoznavanje njegove snage – za koju primjerice pojedini tvrde da je usporediva sa Supermenovom – te komparativno manja zvučnost Aquamanovog imena.
Režiser James Wan ekranizacijom povijesti Atlantide i porasta Aquamanove moći do kraja filma uspijeva riješiti prve dvije nepoznanice. Zadnjem razlogu, Aquamanovom imenu, parira već odlukom o tome kakav će ton film imati. Naime, Aquamana je kao superherojsko ime teško povezati s fenomenalno mračnom (Dark Knight, Watchmen) ili tek umarajuće tmurnom atmosferom (Suicide Squad, Justice League) na koju smo kod DC-a navikli. Stoga se jednostavnost, razigranost i lakša drama koju je Wan izrežirao uklapaju prirodnije u Aquamanov imidž nego što bi to uspjeli teži motivi iz prethodnih DC-evih filmova.
Koliko je razlika u režiserskom mentalitetu osjetna, vidljivo je primjerice već pri usporedbi hladnog metalnog dizajna Merina (Amber Heard) kostima u Snyderovom Justice League (2017), nasuprot svjetlucavog, ljuskastog i žarko zelenog kostima u Wanovom Aquamanu.
Ubačene pjesme i prijelazi iz scene u scenu su nagli, ali laki za pratiti. Na mahove spektakularna kinematografija, scenografija i akcijska koreografija ispremiješane su jednostavnijim scenama koje svojom simpatičnom neozbiljnošću i pretjeranošću djeluju gotovo kao improvizacije glumaca kojima je režiser progledao kroz prste. Na kraju krajeva, Aquaman je kao vožnja kroz lunapark u toj mjeri da u istom filmu uspijeva pronaći mjesto, kako Siguru Rosu, tako i Pitbullu.
Usred tog spektakla boja, dizajna likova i morskih stvorenja, primjetno je da se Wan ne ustručava osloniti na elemente koji su uspijevali ranije u drugim filmovima. Od Valeriana, Trona i Troje do Petog Elementa, Godzille i Harrya Pottera, Wan umjesto prostog kopiranja uspijeva učiniti svojima boje, zvuk, kuteve snimanja, igru svijetla i tame, te blesavost. Zahvaljujući dobro odrađenom kontekstu sve to – uključujući predvidljivu priču i prevrate – ide na zadovoljstvo gledatelja, radije nego nauštrb.
Wanov film uspijeva u onome što je od najvećeg značaja za buduće filmove – dati do znanja da Aquaman u timu superheroja ima potencijal biti puno više od tek sporednog DC-evog lika; i to u većoj mjeri nego što je to primjerice uspio Black Panther u Marvelovom svemiru.
Film ne zalazi u dubinu, ali ne ostaje dužan pri karakterizaciji. Aquaman ima naglašene stavove iz kojih velikim dijelom proizlazi njegov karakter. U kasnijoj polovici filma jedna retrospektiva na temu odlučivanja o životu i smrti Aquamanu daje meso na kosti koje, koliko god predvidljivo bilo, očajnički fali mnogim superherojima. Ona ujedno pokazuje i da je sposoban za samopreispitivanje, odnosno da nije priprost kao što djeluje na prvi pogled.
Od posebnog je značaja i odsutnost mačizma u Aquamanovom liku. Odsutnost kojoj je najbolja potvrda njegova posljednja gesta prema Meri – jednostavna i simpatična. Unatoč svojoj impozantnoj pojavi, Aquaman se ne postavlja kao nedodirljiv, a još ga bliskijim i pristupačnijim likom čine povremeni prikazi njegovog odrastanja.
Za razliku od većine ekraniziranih superheroja, takoreći nepreglumljena opuštenost, pa čak i nezgrapnost, Wanovog Aquamana dobrodošao je dašak svježine. Tome u prilog ide i humor kojeg krasi prizemna jednostavnost, a ne izvrsna dovitljivost na koju smo navikli kod Marvelovih filmova.
Aquaman kao najpristupačniji medij za upoznavanje Aquamanovog lika uspješno ostvaruje želju radoznalih, a da nadmašuje sve superherojske filmove u produkciji DC Entertainmenta posljednjih godina izjava je koja nije daleko od istine. Vrijedi posebno spomenuti i Ruperta Gregson-Williamsa (The Crown, Hacksaw Ridge, Wonder Woman) koji je zaslužan za glazbu u filmu, i čije bismo ime mogli viđati sve češće.
(izvor: bug.hr)