U američkoj filmskoj kulturi teško je naći tako neobično raznovrsnu osobu kao što je Peter Bogdanovich. Ovaj sin srpskog emigranta iz New Yorka šest je desetljeća prisutan u američkoj filmskoj kulturi kao kritičar, filmski kustos, režiser i scenarist. Teško je i u (pogotovo) američkoj kinematografiji naći čovjeka koji je istodobno bio filmski kustos u MoMA-i i davao glas u “Simpsonima”, koji je promovirao “cahiersovsku” autorsku teoriju i glumio u Sopranosima, režirao filmove koji su imali po osam nominacija, kao i najprizemniji eksploatacijski šoder.
Kao režiser, Bogdanovich spada u ne malu grupu autora kojima se zlatni Kairosov čuperak dogodio u 70-ima, na vrhuncu novog Hollywooda. Od 1971. do 1973. Bogdanovich je naredao tri velika hita (“Posljednja kino predstava”, “Što te tata pušta samu?” i “Mjesec od papira”) u kojima je spretno povezao humor, nostalgiju, film epohe te eruditsko koketiranje s tradicijom holivudske (pogotovo) screwball komedije. Od tada nadalje, Bogdanovicheva karijera postat će krivudava, a od neke točke jedva da se više mogla zvati karijerom. Od 1993. do lani, Bogdanovich je u 20 godina snimio samo jedan kino film.
Sada se vratio u naša kina novom komedijom “Ona je tako zabavna” (She’s Funny That Way), filmom koji je Bogdanovich napisao još sredinom prošlog desetljeća s tadašnjom suprugom Louise Stratten. Projekt se dugo kiselio u studijskim ladicama, dok ga kao producenti nisu podržala dvojica bivših Bogdanovichevih učenika koji su u međuvremenu sami postali vodeći holivudski komediografi – Noah Baumbach i Wes Anderson. Pred nama je tako povratnički film 76-godišnjeg veterana, film koji jako odaje duh svog autora.
Junakinja Bogdanovicheva filma nadolazeća je holivudska zvijezda Izzy ( Imogen Poots) koja novinarskoj veteranki ( Illeana Douglas) daje monografski intervju. Tom prilikom, ona novinarki otkriva čuvanu tajnu: na početku karijere radila je u New Yorku kao elitna prostitutka. Jedne večeri, kao klijent joj je nabasao uspješni redatelj Albertson ( Owen Wilson) koji joj predlaže da će joj dati 30 tisuća dolara da se prestane baviti prostitucijom i okuša se u onom što želi – glumi.
Djevojka ga posluša, i nakon stanovitog vremena naslijepo odlazi na audiciju. Ona ne zna da je to audicija za predstavu koju režira upravo Arnoldson, a u njoj glumi i njegova žena ( Kathryn Hahn). Oko toga Bogdanovich zapliće erotsko-romantični domino koji bi i Feydeauu bio prezamršen. Jer, Albertsonovoj se ljubomornoj ženi udvara bivši ljubavnik ( Rhys Ifans), glavnoj se junakinji Izzy nabacuje pisac teksta ( Will Forte), a piščeva cura – otresita i nesimpatična psihoanalitičarka ( Jennifer Anniston) – liječi jednu od neprežaljenih Izzynih mušterija. Dodajte tu privatne detektive, ljubomorne očeve i dva psa, i eto vam zavrzlame.
Bivši kritičar Bogdanovich film je tapecirao filmofilskim referencama. Na koncu se pojavljuje i bradom Tarantino, u kojem Bogdanovich kao u ogledalu prepoznaje daleki vlastiti odraz – filmomanskog fanatika. Sve je to – uglavnom – jako simpatično. Film ima niz šarmantnih mjesta, te nekoliko bravuroznih glumačkih epizoda (vrijedi vidjeti Jennifer Anniston kao mrzovoljnu psihologinju). Cijelom filmu, međutim, nedostaje stvarni komediografski klimaks i efektnije razrješenje.
(izvor: jutarnji.hr)