Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Ali, nekima su, onima koji su skoro četiri desetljeća zaduženi za „sreću“ vlastitih etnoplemena dakako, potrebni – i stoga ih i „kote“ mimo svake mjere dobra ukusa.
I ne samo to. Koliko god ih „nakotili“, nikad ih dovoljno kako bi se „nacionalno sjeme“ i očuvalo. I zato ih na zbijanje nacionalnih redova zovu gdje god da jesu. Ovdje, u BiH, ili u ostatku svijeta – u Hrvatskoj i Srbiji, Turskoj i Njemačkoj, na sjevernom i južnom polu. Ipak, ona starogrčka „Hic Rhodos, hic salta“ je namijenjena prvo domaćim „hajvanima“ – i zato su oni, daleko više od svih ostalih, podvrgnuti ispiranju mozgova.
Tko bi, uostalom, prije petnaestak godina mogao i pomisliti kako će se jednog dana slaviti ratne zločince. A danas im, kao u Kalinoviku, dižu spomenike, u njihovu čast daju imena trgovima, ulicama, obrazovnim i inim ustanovama, slave ih na skupovima koje, neću dalje, organiziraju oni što, ovako ili onako, zemljom upravljaju.
U takvom ambijentu će narod proživljavati i narednih mjesec dana – a biti će prisiljen slušati i ono od čega se, barem kod normalna svijeta, diže kosa na glavi. Lider SNSD je, recimo, otvarajući predizbornu kampanju, osim što je, i pristaše i javnost, ponovo podsjetio na svoju pjevačku „osebujnost“ – a i pokazao snagu šamarajući oporbene političare – izbornu pobjedu svoje stranke već proglasio. I bojim se da nije daleko od istine.
Zaludu mu oponentima priča kako je bitka u koju kreću najveća mirnodopska u povijesti RS-a, zaludu im ugovori s narodom koje potpisuju – i koji bi trebali biti garancija da ga neće lagati – zaludu im uvjerenje da će građani umjesto izolacije i mitomanske prošlosti konačno izabrati bolji život i budućnost, zaludu im, na koncu, nada da se u izbore u tom dijelu zemlje neće petljati nitko sa strane, Vučić i srbijanska politička kamarila posebice.
Zaludu im, ponavljam, jer mitomanskom prošlošću i njezinim projiciranjem na budućnost Dodik je izazvao stanje već zabrinjavajuće hipnotiziranosti vlastita naroda zapadno od Drine. A čini to i u prvim danima kampanje. Ni danas, recimo, ne odustaje od priče kako je za BiH odzvonilo – da će RS-u, kada uđe u državno Predsjedništvo, vratiti njezinu obavještajnu strukturu, vojsku, sud i tužiteljstvo. Ni u izbornoj kampanji, potom, ne odustaje od podgrijavanja nade kako mu je san spajanje RS-a sa Srbijom – i demagogije kako bi mu na tom putu, uz Putina i Rusiju koji nikada nisu ni bili upitni, u svome drugom mandatu, pomoći mogao čak i Trump.
Kao što ne odustaje ni od rata sa svijetom ako se protivi njegovim planovima – s EU koja će se ionako raspasti, s Merkelovom čija je moć daleko od nekadašnje, s Britanacima koji su ovdje, kao i svugdje drugdje, zbog vlastitoga ćara ciljano izazivali kaos, s Turskom i njezinim lažnim obećanjima o gradnji autoputova i tome slično.
Pozivom na hrvatsko jedinstvo kao uvjet nacionalnog opstanka svoju je kampanju započeo i lider HDZ-a – i to, da ne bude sumnje čime će biti obilježena, u Ravnu, odakle su sve ratne strahote krenule i početkom devedesetih. A da ne odustaje od onoga na čemu je jahao i prethodne četiri godine, do znanja je dao pred samo otvaranje kampanje.
Mnogi su, u vrijeme prezentacije izbornog programa, pomislili kako je HDZ-u konačno „iz dupeta došlo u glavu“ – da je odustao od slavljenja Herceg-Bosne i zahtjeva za trećim entitetom, da je pričom o četiri regije i distriktu Sarajevu definitivno preuzeo prijedlog Biskupske konferencije o regionalizaciji zemlje. U njegov kopernikanski obrat sam, međutim, posumnjao od starta, a na to me, priznajem, potakao i sam Dodik.
Koji je, prizna sam, s Čovićem razgovarao o trećem entitetu – i da ga je ovaj uvjerio kako on ne znači i stavljanje na stol RS-a nego isključivo prekompoziciju Federacije. Isto to, ali i bitno detaljnije, koji dan poslije ponovi i Dodikov savjetnik, dodajući kako bi put prema trećem entitetu mogao slijediti logiku faznog procesa – prvo formiranje zajednice hrvatskih kantona a potom i definitivnu promjenu Ustava Federacije, kojom bi hrvatski entitet i ustavno bio utemeljen.
Ima li se na umu sve to, priču o četiri regije ne može se shvatiti drugačije do trikom kojim se još jednom želi obmanuti hrvatsko biračko tijelo. I dobiti još četiri godine kako bi se realizirao plan ustavno-pravnog zaokruživanja prostora u kojemu bi i u budućnosti neupitna bila politička moć jedne interesne grupacije, ali i zajamčena njezina pravna sigurnost zbog kriminala, počinjenog tijekom dugogodišnje vladavine.
Da ne bi bilo tajni, priča o četiri regije znači kako bi jednu činila RS – u kojoj bi i nadalje morala skapavati Posavina – a ostale tri, plus Sarajevo, bi nastale komadanjem Federacije. A time bi definitivno, istina sada u svojoj mini formi, uskrsla i Herceg-Bosna. Što je, raščistimo i to, vražji plan do koga Čović nije došao sam nego sa svojim banjalučkim pajtašom – i to, barem što se potonjega tiče, ne zbog brige za Hrvate nego zbog planova kako uz pomoć Čovića najjednostavnije zdimiti iz BiH i postati dijelom male-velike Srbije.
Izetbegović se, i njegova družina, još jednom pokušavaju dodvoriti sloganima poput „Snage naroda“, kojim između sebe i bošnjačkog naroda hoće staviti znak jednakosti. I ponovo mu prodati „rog pod svijeću“ – da su uvijek nudili konkretne i ostvarive programe, da imaju vrlo jasnu misiju i viziju, ali i ljude koji znaju što je država i kako se čuva. Može li im to, nakon najgore četiri poslijeratne godine, još jednom i proći?
Ne bih „ruku u vatru“ stavio ni za da, ni za ne. Siguran sam, zaludu joj i hodže i imami – i sva Islamska zajednica – da SDA sama pada. Pitanje je, međutim, što se krije iza partija koje su se iz nje zadnju godinu dana izlegle? A izleglo ih se čak četiri.
Sve one su u predizbornu kampanju startale ambiciozno. Tuzlanski „SDA odmetnici“ sa prvog predizbornog skupa poručuju kako su nastali iz nužde, kao odgovor lošim sarajevskim politikama – i da će se najodlučnije suprotstaviti maćehinskom odnosu Sarajeva prema njihovu kantonu. Prijeteće poruke dosadašnjoj bošnjačkoj, čitaj esdeaovoj, politici onih koji su, navodi se, pokrali ovu zemlju, odaslane su i sa prvog skupa stranke „Narod i pravda“, ali i sa Šepićeva Nezavisnog bloka i Hadžibajrićeve Nezavisne bosanskohercegovačke liste.
Iako im je vokabular različit – Šepićev i Hadžibajrićev evropski, Kukićev i Konakovićev prepoznatljivo bošnjački – nemoguće je ne zapitati se što je u podtekstu četiri, iz SDA nastale partije? Radi li se doista o programskom neslaganju s partijom od koje napraviše otklon ili, ne daj Bože, o zajednički osmišljenoj strategiji kako bi se, zbog poražavajuće politike u zadnje četiri godine, sačuvalo biračko tijelo iz 2014. godine?
U prvom slučaju, SDA će konačno, nakon svih poslijeratnih godina, morati u karantenu – u drugom, međutim, uskrsnuti bi, poslijeizbornim koaliranjem sa strankama kćerkama, mogla još jednom.
Ima li, postavlja se pitanje, uopće rješenja koje otvara prostor nadi? Ekonomski stručnjaci, narodski kazano, nude rješenja ispod staklenog zvona – ubrzati rast i smanjiti nezaposlenost, povećati plaće, smanjiti stope doprinosa i sve u tom duhu. Nažalost, ništa od toga nije moguće bez promjene filozofije upravljanja zemljom – bez promjene političke paradigme. A nje nema s partijama koje su obilježile zadnja skoro četiri desetljeća – i kojima su iracionalni interesi etnokolektiviteta ispred prava ljudi na normalan život.
Tko takvu promjenu može izvesti? Samo stranke građanske provenijencije. Najjače među njima su, razumije se, stranke političke ljevice, SDP i DF prije svega. No, jer one nisu dovoljne, isključivati se ne smije ni druge, manje ili više liberalne, pa i one s etničkim predznakom ako im je pravo na život prioritet, a sve ostalo tek nakon toga.
Ne treba se, primjerice, odricati uloge koju u procesu promjena može imati Naša stranka, mora se, potom, činiti sve da se u društvo, barem što se Federacije tiče, dobije i Šepić i Hadžibajrić – ako s vragom tikve nisu već zasadili – leđa po automatizmu, samo zbog etnofilinga, okrenuti se ne smije ni Radončiću i Cvitanoviću. Jer, najveći dio njih već u prvim danima svojih kampanja, svatko na svoj način dakako, naglašava potrebu za promjenama.
Komšić, recimo, na svomu prvom skupa, uz to što će kao član Predsjedništva ukinuti ured u Mostaru – jer, poruči, glavni grad je Sarajevo – ustvrdi i da ima plan za domovinu, esdepeov je kao „Plan 10“ do u detalje i osmišljen. Meni osobno se dojmila posebno zenička dosjetka potpredsjednika Glavnog odbora SDP-a koji je, uz poruku da im je vrijeme za odlazak, na govornicu došao i s alatom kojim će trio Čović-Dodik-Izetbegović u povijest poslati – sa zatvorskim lisicama. Jer, ja doista vjerujem da su ih ti ljudi i zaslužili.
Hoće li se, međutim, to i dogoditi veliko je pitanje. Jer, navedeni će trio učiniti sve da, pa i odavna uhodanim izbornim krađama – zbog kojih su se usprotivili i promjenama koje ih onemogućuju – na vlasti ostanu. Sve to, istina, može biti nedovoljno. Iziđu li, naime, građani masovno na izbore, zaludu i krađe i manipulacije. Ostanu li, pak, kod kuće, drugo ništa osim beznađa ni nisu zaslužili.