Piše: Ivan Lovrenović/Ivanlovrenovic.com
Neću to ovdje razlagati, jer sam u zadnjih četvrt stoljeća, i malo duže (od samoga osnutka te stranke 1990. godine), o tomu ispisao i objavio na desetke tekstova, stotine stranica, nekoliko knjiga… Čovićeva politička histerija prouzročena je očiglednim krahom vlastite politike i gubljenjem posljednje stope manevarskoga prostora za njezino ostvarenje, pa kada on danas poseže za „argumentom“ da bi „građanska država“ u Bosni i Hercegovini značila „islamsku državu“, te da će on „mobilizirati hrvatski narod“, to samo dodatno osvjetljuje poraznu istinu da ni HDZ ni on kao jedan u nizu njezinih autokratskih gazda nikada i nisu imali autohtonu i prospektivnu politiku, istinski ukotvljenu i promišljenu iz perspektive Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj.
Tako ispada da, neznatno karikirano rečeno, po Čoviću hrvatska prava jedini smisao imaju u tome da budu brana pretvaranju Bosne i Hercegovine u „islamsku državu“! Hrvati u Bosni i Hercegovini kao novi „europski antemurale christianitatis“! Provincijalna politička „misao“ dostojna birtije u kakvoj balkanskoj zabiti, gdje o politici i geopolitičkoj strategiji raspravljaju neobrazovani i polupismeni „kafanski stratezi“.
Neodoljivo to podsjeća na Tuđmana iz 1994. Kada je izgubio rat u Bosni, i bio stjeran u kut sa cijelom svojom „bosanskom politikom“, prisiljen da laže i Hrvatima i sebi samome o razlozima nove političke ljubavi s Bošnjacima, izdiktirane od moćnih, izvikivao je istovjetne groteskne parole o tome kako će Hrvati pomoći muslimanima da uđu u Evropu, kako će se na taj način spriječiti nastanak islamske države u Evropi, itd, itsl.
No, ono što stvar čini još apsurdnijom i bezizlaznijom jest činjenica da ovakvom HDZ-u i Čoviću opstojnost u političkom životu osigurava jednako slijepo odbijanje s bošnjačke strane da se priznaju ikakvi hrvatski zahtjevi iz paketa nacionalne ravnopravnosti. U tome su, indikativno, potpuno jedinstveni i ekskluzivno nacionalna bošnjačka stranka SDA, i sve druge političke opcije na čelu s „lijevim“ i „građanskim“ SDP-om BiH. Tako je stvorena skučena i krajnje osiromašena crno-bijela politička scena s prividom da možeš birati samo „za Izetrbegovića“, ako si „Bosanac“ i „probosanski patriot“, ili samo „za Čovića“, ako se zalažeš za ravnopravnost Hrvata. Figurativno korištenje ovih dvaju liderskih imena potpuno jasno označava i svu očajnu političku zaostalost, besperspektivnost i nepamet – jednako u hrvatskoj kao i u bošnjačkoj politici.
O istom problemu iz ugla hrvatske politike pisao sam prije šest godina, kada su u Federaciji BiH na vlasti bili SDP i Zlatko Lagumdžija sa svojim hrvatskim hercegovačkim satelitima (od kojih danas nema ni spomena, osim u sudsko-zatvorskim papirima). Ništa se od tada nije promijenilo, osim što je opisana crno-bijela politička konstelacija danas dovedena do krajnjih granica. Evo toga teksta, još jedanput.
Treći modus hrvatske politike
(4. 2. 2012.godine)
Današnja Bosna i Hercegovina živi u permanentnoj unutarnjoj političkoj napetosti, koja se od 2006. godine zaoštrava uzlaznom linijom. Sadržaj i smjer te napetosti i toga procesa (važno je razumjeti da se radi o procesu!) u najgrubljem opisu bi se mogao svesti na pitanje: država triju nacija ili tri nacionalne države. Krucijalno je pitanje: postoje li mogućnosti reintegracije? Pri čemu pojam reintegracije više doista nije razumno shvaćati kao bilo kakav oblik restauracije nekoga od prošlih „poželjnih“ političkih stanja, nego kao novu, realno ostvarljivu političku strukturu, koja će omogućavati toliko potrebnu socijalnu i političku stabilizaciju i opstanak Bosne i Hercegovine.
„Hrvatsko pitanje“ u takvom kontekstu sadrži dvovrstan potencijalitet: može biti beskrajan „remetilački faktor“, a može biti i katalizator nekoga od mogućih oblika reintegracije. Hoće li biti jedno ili drugo, ne ovisi samo o nastupu, ciljevima i praksama hrvatskih političkih subjekata, ali o njima ovisi prvenstveno.
Dva desetljeća nakon uspostave parlamentarne demokracije i državnoga osamostaljenja Bosne i Hercegovine, te desetljeće i pol nakon zaustavljanja rata i uspostave dejtonskoga mira, hrvatsko nacionalno pitanje danas je dospjelo u mrtvi politički ugao. Ono ne predstavlja samo problem Hrvata, nego i jedan od ozbiljnih problema u ionako neizvjesnom procesu političke konsolidacije Bosne i Hercegovine. Mnogo je uzroka koji su doveli do tako poraznoga rezultata, i u važnome a do danas praktično nezapočetom poslu kritičkog rasvjetljavanja tih uzroka i uzročnika ne bi trebao ostati pošteđen nitko.
Među tim uzrocima svakako je najvažniji – monopolsko, etnonacionalistički uskogrudno i protudemokratično vođenje hrvatske politike, s hipotekom dvosmislenoga odnosa prema Bosni i Hercegovini, što je do danas ostalo trajnim obilježjem političke prakse Hrvatske demokratske zajednice, odnosno hadezeovštine uopće, kao glavnoga i cijelo ovo vrijeme zapravo jedinoga subjekta nacionalne politike Hrvata u Bosni i Hercegovini.
U tu negativnu bilancu, za koju su osim glavne hrvatske stranke odgovorne i mnoge hrvatske vjersko-crkvene, kulturne, obrazovne, akademske institucije spada i sistemsko nametanje isključujućega i izolativnog, monokromnog modela nacionalne kulture i identiteta, koja Hrvate otuđuje i udaljuje od bosanskohercegovačke dimenzije njihovoga identiteta i političkog interesa, a ne približuje ih nikakvome drugom stabilnom i prospektivnom rješenju.
Zbog svega toga danas je gotovo nemoguće na čist i vjerodostojan način postavljati pitanje političke pozicije Hrvata u Bosni i Hercegovini, nego je ono postalo s raznih strana predmetom političke trgovine, manipulacije, zloupotrebe, ili jednostavno – nerazumijevanja.
Danas su na sceni dva oprečna i međusobno ljuto rivalska nastupa, a oba se pozivaju na iste motive i ciljeve: na poboljšanje političkog položaja hrvatskog naroda, i na konsolidaciju Bosne i Hercegovine.
Jedan od njih, hadezeovski, vidi postizanje tih ciljeva kroz potpunu etničku autonomiju, institucionalnu i teritorijalnu, nalazeći partnere za takvu politiku u vladajućim strankama u Republici Srpskoj (za što je cijena priznavanje apsolutne nedodirljivosti Republike Srpske u bilo kakvim budućim ustavnim promjenama).
Drugi hrvatski nastup, koji u nedostatku nekoga osmišljenijeg koncepta zastupaju male stranke trenutno uključene u vladajuću strukturu samo u Federaciji BiH, mogućnost postizanje proklamiranih ciljeva vidi kroz stjecanje institucionalnih etničkih prava politikom koaliranja s mnogo moćnijim, bošnjačkim političkim faktorima, pri čemu su mu jedine garancije – dobra volja tih faktora.
Ni jedna ni druga opisana hrvatska politika, po svojim krajnjim dometima i efektima, nije niti može biti katalizatorom reintegracije, a ne može ostvariti ni vlastite proklamirane „hrvatske“ ciljeve.
Stare hadezeovske strukture s jednako nezajažljivim apetitom i dalje pretendiraju na monopolsko predstavljanje naroda, bez ikakvih znakova svijesti o vlastitoj odgovornosti za hrvatski politički slom. U toj ambiciji ne ustežu se, kako rekoh, ni od partnersko-interesnoga povezivanja s ekskluzivno srpskim nacionalnim strankama u Republici Srpskoj, najodgovornijim za političku nestabilnost Bosne i Hercegovine, kao i za demografsku i političku katastrofu Hrvata u tom dijelu države.
Problem je utoliko ozbiljniji, što se to partnerstvo politički artikulira kao antagoniziranje srpsko-hrvatskoga i bošnjačkog političkog bloka. Stvaranje takvih odnosa i takvoga političkog ambijenta može, eventualno, odgovarati ciljevima srpske nacionalističke politike kakvu vodi današnja vladajuća struktura u Republici Srpskoj, ali Hrvatima ne može donijeti ništa osim daljega pogoršanja vlastitoga položaja i novih teških političkih hipoteka.
Iz perspektive bošnjačkoga nacionalno-građanskog političkog hibrida (indikativno predstavljenog aktualnom „crveno-zelenom“ koalicijom Socijaldemokratske partije BiH i Stranke demokratske akcije) na pitanje političkoga položaja Hrvata ne gleda se principijelno, kao na strukturalno i važno pitanje Bosne i Hercegovine i njezine političke izgradnje, nego kao na nužno zlo, i prilazi mu se pragmatično-interesno, tako da se ono nastoji iskoristiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva.
Ta se neprincipijelnost najbolje vidi u spremnosti na različite proceduralne trikove, formalističko izigravanje ustavnih i izbornih odredbi, pa čak i na izravno kršenje ustavnih propozicija – što je sve omogućeno jedino izrazitom malobrojnošću hrvatskoga izbornog tijela. Paradoks takve prakse jest i to što se njome, reaktivno, pospješuje nacionalna homogenizacija i ojačava hadezeovska politika, po Hrvate dubinski i dugoročno štetna.
Politički i intelektualni potencijal hrvatskih krugova koji se u ratnoj i neposredno poratnoj prošlosti jasno suprotstavljao pogubnoj politici HDZ-a, u međuvremenu se ili posve istopio, ili se konformirao većinskom bošnjačkom pogledu.
Iscrpljujući se sav u ritualiziranoj kritici HDZ-a, on ne uspijeva pronaći i artikulirati svoj izvorni diskurs, autentično bosanskohercegovački i hrvatski u isto vrijeme, koji će ponuditi uvjerljivu i sadržajnu kritiku kako sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike i njezinoga inferiorističko-destruktivnog vezanja uz skute nacionalističke politike iz Republike Srpske, tako i asimilacijske strategije i prakse iz krugova bošnjačke nacionalno-građanske politike.
Iz svega očigledno proizlazi ozbiljna potreba za „trećim modusom“ hrvatske politike, koji bi na konzistentan i principijelan a u isti mah prospektivan način umio u cjelinu povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskohercegovačke motive i ciljeve; takvim modusom koji neće biti podložan ničijemu dnevno-političkom diktatu ni bilo kakvim kalkulantskim obzirima, a kakav do sada na politički organiziran način nije nudio nitko.
To bi, istovremeno, moralo značiti i temeljitu reviziju načina na koji su se sve dosadašnje politike, potpuno neovisno o njihovim međusobnim političkim i naročito interesnim rivalstvima, pozivale na narod i pripadnost narodu kao na izvor svoje legitimnosti. Pripadnost narodu, naime, ne znači apsolutno ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj društvenoj zajednici.
Sukladno tome, hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini moguće je u svim njegovim aspektima (političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, identitetnom) smisleno i vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati ne kao separatno etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi. Tek na taj način i s takvom političkom uvjerljivošću postavljeno, ono može postati obavezujuće i za sve relevantne političke subjekte u državi, i za međunarodnu zajednicu (koja ga je i sama do sad uvijek tretirala kao nužno zlo ili kao zanemarljivu veličinu), i tek tako ono se od problema može preokrenuti u jedno od ključnih rješenja bosanskohercegovačke krize.