Nevidljivi zlikovci

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

I dalje razvijam unutarnji osjećaj za mjeru naspram sebe i drugih ali i zdravu granicu koja je bila presudna u rješavanju mojih kožnih problema. Timarim svoje tijelo i hranim duh humorom i prijateljima, sa ljudima u prolazu i sa onima s kojima radim. A ,,problemi” vremenom počnu gubiti intenzitet, postaju manji, kao u retrovizoru. Moje dugogodišnje dileme i nebuloze su bile isplivale na kožu, a uz pomoć Dubravke i terapije, hlape kao snjegović u proljeće. Nemojte čekati, pružite mir sebi i drugima 😉

 

Piše/prenosi iskustvo klijenta s terapije: Dubravka Mijatović – integrativna terapeutkinja, Access Consciousness facilitatorica, PEAT trenerica, EMDR praktičarka
Fotografija: Goran Primorac

 

I danas je vruće. Sa čela se spušta znoj. Obrišeš se ali i dalje trpiš taj pritisak koji se rasplamsava po mojoj koži i stvara nepodnošljivost bivanja. Ne znam kud bih prije krenuo sa svojim noktima i rukama jer moja koža zove upomoć i traži smiraj. Muhe i komarci se pojavljuju niotkud i remete staloženost misli i reakcija. Iznova i iznova.

Na početku  problema sam razmišljao o uzroku. Nisam mislio da ih ima puno, možda jedan ili dva. Kao i komarce, ,,lako” ih je riješiti ili će pobjeći ili ostati razmazani na zidu sobe. A što kad ne vidiš te komarce, a svejedno ih pokušavaš uloviti! Oči ti lete, predviđaju putanju nevidljivih letećih ,,zvijeri’’. I ne znam je li više moje oči ,,lete’’ u paničnom strahu ili stvarne leteće krvopije! U traženju izlaska iz ovog izluđujućeg stanja, bacio sam se na sve narodne i one druge lijekove. Međutim, zidovi su bili sve bliži, ljudi sve udaljeniji, a komarci sve sitniji i neuhvatljiviji. Košmar u glavi, mravinjak u džepu… tako nekako sam se osjećao, stvarno i preneseno.

Logika me natjerala da odem dermatologu (jer imam osip, kao ujede kukaca). I krenem tako službenoj osobi u pohod, a odgovor kako bi mi i majka rekla ,,ma to te nešto ujelo”. Idem do drugog dermatologa jer hoću novi pristup i mišljenje, te dobijem sljedeća pitanja: ,,kako si ovdje dobavio” ,,ovo si se češ’o” i zaključak ,,ma to ti je od stresa”! I tako se poslije povećeg broja dermatologa, dijagnoza premješta u psihu. Jedan od njih je rekao ,,psihoterapija bi ti dobrodošla”. Praksa kaže, a i sam sam se u to uvjerio da se najviše ljutnje pojavi kad nekome kažete ,,Nemoj se ljutiti” (vrtim se u oluji, šizim od nerazumjevanja). Tako je i bilo u tom trenutku.

I sa tom džunglom u glavi, ipak poslušam prijateljicu, te odem na terapiju.

I pomoć je tu negdje, čuješ je negdje tiho kako dolazi iz daljine i vidiš njene male tragove kako ti se približavaju i donose ti sitna zrnca svijetlosti, osunčanog morskog pijeska. Ali onda kroz češljanje prošlosti, emocije zbijene i zaboravljene, ljude izgubljene i neprežaljene, dođeš do tragova osobnosti koja nisi ni koristio, ili saznaš da si bio zaboravljen na klupi, zanemarenih sposobnosti, pa ih i sam zaboraviš. Škola i roditeljsko ,,šuti i slušaj”, zanemariš sebe i ,,dobro ti je”. Dok ti ne kažu ,,sad si svoj i odlučuješ”, a ti naučio slušati.

Vrtlarenje uma i sjećanja počelo je u džungli i neredu. Put sam pronašao terapijom i strpljivošću, raščišćavanjem sebe u odnosu na toksične ljude i njihovu nakačenost na mene. Radeći na tim temama i sebe sam zapitao, jesam li i ja takav.? I dalje razvijam unutarnji osjećaj za mjeru naspram sebe i drugih ali i zdravu granicu koja je bila presudna u rješavanju mojih kožnih problema. Timarim svoje tijelo i hranim duh humorom i prijateljima, sa ljudima u prolazu i sa onima s kojima radim. A ,,problemi” vremenom počnu gubiti intenzitet, postaju manji, kao u retrovizoru. Moje dugogodišnje dileme i nebuloze su bile isplivale na kožu, a uz pomoć Dubravke i terapije, hlape kao snjegović u proljeće.

Nemojte čekati, pružite mir sebi i drugima 😉

Share.

Comments are closed.