Je li moguće zamisliti platforme koje bi funkcionirale u javnom interesu, možda bez algoritama koji manipuliraju nama.
Facebook, nekoć zamišljen kao digitalni trg, danas sve više nalikuje zgarištu neke tehnološke katastrofe. Sumanuta količina lažnih vijesti i deepfake sadržaja, pažljivo dizajniranih prema vašim interesima i strahovima, ispunjava feed. Mlađe generacije već su godinama odsutne s te platforme. X (bivši Twitter) nije prošao mnogo bolje: odavno se pretvorio u platformu za ispuštanje bijesa i frustracija ili arenu za političke okršaje, čime se dodatno pospješuje širenje dezinformacija. Pogotovo je to došlo do izražaja otkako je novi vlasnik Elon Musk ukinuo veći dio mehanizama za provjeru točnosti sadržaja.
Znanstveni podaci potvrđuju ono što mnogi korisnici već intuitivno osjećaju. Prema rezultatima studije objavljene 2024. godine u časopisu Nature Communications Psychology, korištenje X-a povezano je sa značajnim padom subjektivne dobrobiti i porastom osjećaja političke polarizacije i bijesa. Autori bilježe povećanje dosade i usamljenosti među redovnim korisnicima platforme.
Što nakon društvenih mreža?
U tom se kontekstu sve češće postavlja pitanje što dolazi nakon privatnih društvenih mreža. Je li moguće zamisliti platforme koje bi funkcionirale u javnom interesu, možda bez algoritama koji manipuliraju nama, bez tržišnog pritiska i bez monetizacije našeg ponašanja?
Pitanje je to koje se otvorilo u nedavnom tekstu objavljenom u španjolskom El Paísu gdje se istražuje koncept javnih, neprofitnih društvenih mreža koje financiraju države ili javne institucije, nešto poput europskog “Twittera” bez reklama. Neki političari, poput španjolskog premijera Pedra Sáncheza, već su iznijeli konkretne prijedloge, a teoretičari poput Jamesa Muldoona govore o platformama koje bi služile građanima, a ne algoritmima i koje bi time vratila povjerenje u digitalni prostor.
Prije samo desetak godina društvene su mreže reklamirale sebe kao prostor slobodnog izražavanja, političke participacije i kulturne razmjene. Danas su, kako navodi El País, “kvazimonopoli” koji svoj poslovni model temelje na komercijalizaciji privatnosti, a istodobno su ukinuli mehanizme moderacije, zaštite od uznemiravanja i provjere činjenica. Sve to rezultira digitalnim prostorom u kojemu lažna informacija ima prednost nad istinom, a algoritmi prednost nad ljudskim iskustvom.
Algoritamsko poticanje ovisnosti
Odgovor koji stiže iz Europe zvuči dosta jednostavno: platforma koju financira javni sektor ne bi imala potrebu za algoritamskim poticanjem ovisnosti, niti bi prodavala korisničke podatke oglašivačima. Takva bi mreža mogla funkcionirati kao neutralan, ali moderiran prostor javne rasprave gdje bi se građani mogli izražavati bez straha od zloupotrebe ili manipulacije.
O tome govori i britanski znanstvenik James Muldoon, autor knjige “Platform Socialism”, koji u razgovoru za El País tvrdi da države imaju obvezu svojim građanima osigurati digitalni prostor za informiranu i civiliziranu političku raspravu. On naglašava da takve mreže ne bi morale biti “mainstream”, nego je dovoljno je da budu alternativa za one koji žele drugačiji pristup, bez dominacije algoritama i oglašivača.
Ipak, autori članka priznaju da se takvi prijedlozi često susreću s otporom i strahom da će država “čitati privatne poruke” ili koristiti platforme za nadzor građana. Aktivist i pisac Cory Doctorow slikovito upozorava da iako se privatne mreže ponašaju problematično, ne smijemo zaboraviti povijest državne kontrole nad komunikacijom te navodi španjolskog diktatora Francisca Franca kao primjer “zašto društvene mreže ne bi smjele biti pod punim nadzorom države”.
Zato rješenje možda ne leži u potpuno državnim mrežama, nego u javnim ulaganjima u decentralizirane, otvorene platforme poput Mastodona ili Blueskya, koje omogućuju korisnicima veću kontrolu nad podacima i sadržajem. Takve platforme ne teže masovnosti, nego kvaliteti i pluralizmu i više bi nalikovale digitalnim knjižnicama nego trgovačkim centrima, kako slikovito ističe novinarka Marta G. Franco.
Problem s digitalnim optimizmom
Pitanje koje se postavlja jest postoji li zainteresiranost publike da se takvi modeli razviju izvan margina i ponude stvarnu alternativu digitalnom kaosu u kojemu danas živimo.
Tomislav Pletenac, redoviti profesor kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je ujedno završio i studij elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, tvrdi kako je digitalni optimizam otpočetka pogrešno pretpostavio da će društvene mreže postati prostor slobodne i ravnopravne javne rasprave. Umjesto da uklone stare ideološke okvire, društvene su mreže, kako kaže, “vrlo brzo proizvele istu onu dinamiku sumnje: tko što skriva, tko kontrolira informacije, tko laže”. Umjesto demokracije, dobili smo beskrajnu potragu za skrivenim neprijateljem. “Stari protivnik je ostao protivnik i u novom dobu, dapače sama ga je debata pretvorila u neku sveopću i podmuklu silu”, napominje.
Taj novi diskurs, temeljen na emocionalnom bijesu, brzo su prepoznali i kapitalizirali vlasnici platformi. “Kako je borba protiv neprijatelja emotivna i isključiva, tako su to odmah iskoristili vlasnici društvenih mreža te dodatno potpirivali takvo stanje da bi stvorili impulzivne potrošače”, pojašnjava Pletenac.
Ipak, temelj za opisani europski plan je postavljen. Europski nadzornik za zaštitu podataka (EDPS) pokrenuo je pilot-projekte EU Voice, temeljen na Mastodonu, i EU Video, temeljen na PeerTubeu, za decentraliziranu komunikaciju institucija s građanima. Projekt je trajao od 2022. do 2024. godine i ocijenjen je uspješnim, ali nije dobio stalnu podršku. U Njemačkoj javni servisi ARD i ZDF koriste vlastite Mastodon instance, primjerice ard.social, dok francuske institucije komuniciraju putem servera kao što je mamot.fr, ističući podatkovni suverenitet.
Gradovi poput Amsterdama i Barcelone te brojne europske i američke organizacije razvijaju vlastite servere unutar Fediversea – mreže interoperabilnih, otvorenih platformi koje omogućuju digitalno građanstvo bez algoritamske manipulacije i komercijalizacije.
Ipak, niti jedna država još nije pokušala izgraditi potpuno nacionaliziranu društvenu mrežu za sve građane, dijelom zbog opravdanih strahova od državnog nadzora, zloupotrebe i političke instrumentalizacije.
Duh se ne može vratiti u bocu
Pletenac je prema takvim idejama skeptičan, ali ne i ciničan. Prepoznaje važnost borbe protiv korporativnog utjecaja, no ističe da je kampanja za regulaciju digitalnog prostora zapravo pokušaj da se duh vrati u bocu, što smatra nemogućim.
“Nakon što su teorije zavjere postale sigurnosni problem, jer se posredstvom društvenih mreža može stvoriti podloga za upravljanje izborom političkih vodstava pojedinih država, naglo je pokrenuta kampanja za regulaciju tog prostora”, kaže. Međutim, “povratak na staro stanje nije moguć. Potrebno nam je ograničenje korporativnog utjecaja na našu svakodnevicu, a mreže onda pustimo na miru.”
Što se tiče prenamjene mreža iz ruku korporacija u ruke države, Pletenac naglašava da “ni država više nije doživljena kao neutralni akter”. U eri populizma i društvenog nepovjerenja “i država je postala jedan od neprijatelja, do te mjere da se stvaraju antisistemske stranke s navodno revolucionarnim programima, a zapravo pristaju na to da država postoji”. Takve stranke, kaže, nude “povratak nekoj biti politike”, ali iza svega ipak stoji “interes za moći, utjecajem i novcem”. Američkog predsjednika Donalda Trumpa navodi kao primjer: “Obećavao je svašta, a na kraju neće ostvariti ništa, osim što će bogati biti još bogatiji”.
“Država se ne bi smjela ponašati kao korporacija jer njoj profit nije jedini kriterij uspješnosti, nego održavanje društvene ravnoteže. Međutim, u današnjem svijetu dominira “logika mjerljivosti” koja ne ostavlja prostor za ono što je društveno važno, ali se ne može kvantificirati. Kada živimo u svijetu u kojem se sve želi mjeriti i ne postoji ništa izvan mjerljivosti, onda zapravo imamo društveni neuspjeh”, ističe Pletenac.
Kineski primjer
U kontrastu s europskim modelima decentralizacije znakovit je primjer Kine koja ima najrazrađeniji sustav državne kontrole digitalne komunikacije na svijetu. Platforme kao što su WeChat, Weibo, Douyin i Toutiao kombiniraju društvenu mrežu, plaćanja, identifikaciju i medijski sadržaj, no uz potpuni nadzor nad korisnicima.
Pitanje koje sve više zaokuplja antropologe, filozofe i sociologe jest i ritualna dimenzija stvarnosti. Možemo li reći da su platforme poput TikToka, Facebooka ili X-a stvorile svojevrsna digitalna plemena u kojima se algoritmi ponašaju kao mitološke sile, a “engagement” zamjenjuje smisao? “Ako se podržava fantomski neprijatelj koji prijeti iza svakog ugla, onda su ritualne prakse za borbu protiv takve prijetnje mogući ishod.”
U budućnosti, upozorava, kada strojevi za dubinsko učenje počnu prepoznavati obrasce koje mi ne možemo, njihove bi odluke mogle djelovati kao “božanska providnost”. No, ipak ostaje oprezan: “Algoritmi za dubinsko učenje ponašaju se stalno na isti način i s vremenom postaju dosadni. Moramo ih stalno hraniti da bismo dobili nešto novo.”
Neotkriveni sustavi na internetu
Postoji li antropološki model zajednice koji bi mogao poslužiti kao inspiracija za digitalne prostore budućnosti? Pletenac odgovara primjerom polinezijskih društava u kojima ne postoji ni riječ za pojedinca, ni koncept individue. “Britanska antropologinja Marilyn Strathern uvela je pojam dividualizam kako bi približila takva društva zapadnim čitateljima.” Ljudska vrsta, kaže, sposobna je za takav sustav, ali to bi zahtijevalo radikalnu promjenu svega što danas smatramo prirodnim.
“U povijesti su postojali raznovrsni društveni organizacijski sustavi”, dodaje pozivajući se na knjigu “Zora svega” Davida Graebera i Davida Wengrowa. Neki su zaboravljeni, prešućeni ili marginalizirani. “Vjerojatno negdje u bespućima interneta postoje i takvi sustavi za koje ne znamo – dok se u budućnosti ne pojave neki novi digitalni antropolozi i arheolozi koji će pokazati kakvi su sve oblici udruživanja postojali uz ove dominantne.”