Piše: Nada Dalipagić
Jer, Ti si, Tatjana Feher, bila ponosna, rasna, dostojanstvena. S pravom si bila Glumica. Velika, prava Glumica. Raskošna, svoja.
Je li itko na ovom svijetu volio kazalište više od tebe? Živjela si za daske koje život znače, radovala se svakom aplauzu, danima prepričavala događaje s predstave. Nitko ga tako i toliko nije volio. Kazalište je bilo centar tvoga svijeta.
S jednakom radošću si igrala gospođe, zavodnice i priproste seljanke – svaka uloga je za tebe bila prevažna.
Jednom sam javno rekla da sam zbog tebe zavoljela kazalište. Često si to spominjala i bila sretna zbog toga.
Imala sam sreću provesti vrijeme s tobom, Sandrom, Tonijem u dugim razgovorima, prepunim duha, vrckavim, opuštenim.
Razgovarali bi o filmu, dalekim svijetovima, prijateljima. Ti bi me razgovori nadahnjivali, opuštali i radovali.
Nitko na ovom svijetu nije volio cvijeće kao Ti. Svaki pupoljak koji bi dobila čuvala si kao dragulj, pričala s njim, a poslije svake predstave bila si presretna noseći te prelijepe izraze zahvalnosti i divljenja.
Voljela si ljude, tvoje prijatelje, kolege. Živjela si s njima, radovala se i bolovala. Ali, i svoje prijateljice izvan kazališta – Miru, Ljerku, Katu i Željanu… Znali su se dani za naša ženska druženja. Nikad nisi izostala. Dotjerana, vedra, spremna za razgovor, šale i dosjetke. Nisi žurila, strasna i određena u svakom trenutku života.
Iznad svega, voljela si Mostar.
Jedne davne godine, kada si došla na kratko iz rodnog Zagreba, očarana ovim mostarskim suncem i svjetlošću, ostala si u Mostaru do samoga kraja, ali Mostar ti je znao vratiti beskrajnu ljubav. Bila si poštovana i voljena!
Kada je Matica Hrvatska, prije par godina, u znak zahvalnosti za sve što si učinila za ovaj Grad i Kazalište uopće, pomogla da se napravi predstava kao kolaž svih tvojih uloga, koja je to bila radost, s kojim žarom si krenula u taj težak i izazovan posao. Rezultat je bio veličanstven. Kazalište puno, Ti razigrana, neponovljiva. Mira i ja smo te pratile kući. Sretniju te nisam vidjela. To su bili trenutci kada se ne govori, kada se radost može dohvatiti.
Zbogom Tatjana Feher, zbogom glumice, zbogom draga prijateljice!
Ostaju tvoje predstave, fotografije, sjećanje na sve lijepo što si s toliko radosti davala Kazalištu, publici, kolegama, prijateljima i svatkom tko je na bilo koji način imao sreću da bude blizu Tebe.