Turski sud osudio je u srijedu 14 novinara, urednika i ostalih djelatnika oporbenog lista Cumhuriyet na kazne od dvije i pol do sedam i pol godina zatvora po optužbama za terorizam, dok je troje ljudi oslobođeno, navodi Reuters.
Taj je slučaj, inače, izazvao globalne kritike vezane uz gušenje medijskih sloboda pod turskim predsjednikom Tayyipom Erdoganom. Odvjetnik Ozden Ozdemir istaknuo je Reutersu kako je još jedan optuženi, koji nije zaposlen u tom listu, osuđen na desetogodišnju kaznu i to zbog aktivnosti na Twitteru.
Poznati novinar Ahmet Sik osuđen je na sedam i pol godina zatvora, najveću kaznu od svih osuđenih. Cumhuriyet je jedan od rijetkih preostalih turskih oporbenih listova koji kritiziraju tamošnju vladu. I u ovom slučaju novinari tog lista optuženi su da su podržavali mrežu Fethullaha Gulena, kojeg turske vlasti krive za pokušaj puča prije dvije godine.
Krajem travnja 2016. godine, Sevgi Akarcesme, urednica utjecajnih novina Today’s Zaman koje su u ožujku te godine nasilno preuzele državne turske institucije napisala je opširan komntar o ovim događajima kao i o događajma u njenoj zemlji i gušenju medijskih sloboda. Komentar je tada prvi objavio New York Times.
Podsjećamo i objavljujemo isti gotovo u cijelosti:
“Vlada je u petak preuzela moje novine, Today’s Zaman, i njegovu inačicu na turskom, Zaman, ujedno najčitaniji list u zemlji. Ti su brendovi bili jedni od zadnjih preostalih nezavisnih medija u Turskoj.
Sud, koji kontrolira turska vlada, u petak je donio odluku da se novine iz grupacije Zaman stave pod nadzor. Negdje oko ponoći policija je suzavcem i vodenim topovima rastjerala prosvjednike oko naše istanbulske redakcije.
Sljedeći dan pokušali smo napraviti specijalno izdanje o preuzimanju naših novina pa su nam isključili Internet. Od tog dana razne državne institucije redovito nam isključuju servere, uništavaju naš digitalni arhiv i tako dalje.
Nekoliko sati nakon što su nam upali u redakciju, pred glavnim ulazom stajao je neki policajac i pušio. Rekla sam mu da je ovdje pušenje zabranjeno. “Više nije”, odgovorio mi je. Ta njegova replika prilično plastično ocrtava širu sliku današnje Turske. Naša zemlja jednostavno juri prema kraju vladavine prava.
Dovoljno je poražavajuća činjenica da je više od 20 turskih novinara u zatvoru. No petak će biti zapamćen kao dan kada je medijska sloboda još ozbiljnije ograničena, i to brutalnim kršenjem Ustava.
U studenome su dvojica cijenjenih turskih novinara, Can Dundar i Erdem Gul, uhićeni zbog optužbi da su pomagali teroristima i, objavljivanjem klasificiranih dokumenata, narušavali državnu sigurnost. Ipak, u veljači su odlukom Ustavnog suda pušteni iz pritvora.
Svejedno će biti procesuirani i, ako ih proglase krivima, mogli bi dobiti doživotne kazne. Predsjednik Erdogan izjavio je pritom kako “ne poštuje sudsku odluku koja je dovela do njihovog puštanja iz pritvora”.
Ovakvi pritisci nisu novost. U prosincu 2014. pritvoren je i Ekrem Dumanli, tadašnji glavni urednik Zamana. Taj čin bio je dio sistematičnog rušenja vladinih kritičara. Čovjek koji je prije mene uređivao Today’s Zaman, Bulent Kenes, prošlog je listopada zatvoren zbog kritičkih komentara na Twitteru.
I ja sam krajem prošle godine dobila uvjetnu zatvorsku kaznu zbog komentara koji je neki čovjek stavio na jedan moj Tweet.
Zašto nas predsjednik napada? Prema sudskim rješenjima, naše novine tereti se za “širenje terorističke propagande i pomaganje terorističkim organizacijama”.
To su, inače, postali dosta zgodni izgovori za optuživanje bilo kojeg kritičara vlasti. U prošlosti, naše su novine podržavale Erdoganovu, prozapadnu i demokratski orijentiranu politiku, kao i trud koji je ulagao u uvođenje reformi nužnih za ulazak u Europsku uniju.
Od početka ovog desetljeća, međutim, gospodin Erdogan i njegova stranka počeli su vladati napadno autokratski. Uzmite na primjer, recimo, brutalnu policijsku reakciju na prosvjednike u Gezi Parku 2013. godine. Tada su čak i naši zapadni saveznici kritizirali Tursku.
U ožujku 2014. gospodin Erdogan, koji je tada bio turski premijer (predsjednik je postao kasnije te godine), najavio je nova pravila kada je zatražio da se ugase društvene mreže, između ostalih i Facebook i Twitter. Nešto kasnije Twitter je opisao kao “najveću prijetnju društvu”.
No prava opresija počela je 2013. godine, nakon istraga za korupciju zbog kojih je nekolicina članova vlade morala odstupiti. Gospodin Erdogan optužio je svog dotadašnjeg saveznika, islamskog propovjednika Fethullaha Gulena, da im je podmetnuo aferu s namjerom da preuzme vlast.
Uslijedio je lov na vještice. Proganjani su razni činovnici, biznismeni, novinari, učitelji i obični građani za koje su institucije pretpostavljale da bi mogli simpatizirati gospodina Gulena. Urednici Zamana uistinu su objavili neke njegove propovijedi, no Gulen, koji je danas na turskoj potjernici zbog navodnih sumnji na povezanost s terorizmom, nema nikakav utjecaj na redakciju niti je bilo kako povezan s vlasnicima novina.
Svejedno, sudska odluka omogućila je vladinu kontrolu nad Zamanom i Today’s Zamanom samo zbog posve neutemeljenih optužbi da ih kontrolira kontroverzni Fethullah Gulen.
Mnogi moji kolege uistinu jesu inspirirani njegovim miroljubivim, vrlo umjerenim porukama – kao što su, uostalom i milijuni drugih ljudi – no tvrdnje da ih gospodin Gulen kontrolira doživljavaju kao uvredu njihove inteligencije i integriteta.
Ovo je možda zadnji tekst koji pišem kao glavna urednica Today’s Zamana, budući da sam se usprotivila cenzuri nove administracije koja nas je pretvorila u provladin medij već naslovnicom prvog broja. Mislim da bi svijet morao reći Erdoganu da je pretjerao.
Međunarodna zajednica još uvijek ima utjecaj na Tursku. To smo, uostalom, vidjeli i u sudskom postupanju prema novinarima Dunaru i Gulu, nakon što ih je podržao Jo Biden. Zapadni lideri u svojim istupima uglavnom izražavaju zabrinutost za medijske slobode, iako, realno, često zažmire kad god se u priči pojave poslovni interesi ili budućnost regionalnih odnosa.
No, ukoliko Zapad ne preispita Erdoganovo klizanje prema autokraciji, mogao bi izgubiti stabilnog saveznika i prilično rijedak primjer demokracije u većinsko muslimanskoj zemlji”.
/Republikainfo.com/