Piše: Joško Matić/srednja.hr
Zamislite da zatvor pusti na slobodu par robijaša, a ovi čin izađu, onjuše oni svježi zrak slobodu, počnu mahnito mlatit rukama, nogama po vratima i jebat mater portiru da ih smista vrati unutra. E tako se nikako može protumačit oni kukasti križ koji je jučera, tokon utakmice s Italijon, pod svitlima reflektora zasvitlija na Poljudu – mistu krvavo spletenon sa slobodon Dalmacije.
Čudo da nakon utakmice horda ni skočila na Buffona, turnula mu šmajcer u ruke te ga fino zamolila ukoliko bi ih morebit moga sekund porobit. Nikada do sada povist nije zabilježila sličan kolaboracionistički čin ijednega naroda, nikad se ijedan narod nije toliko posra na suštu ideju svoje toliko prizrene slobode.
Novi Rimski ugovor
A kako je povist u oven kraju ništa drugo doli Božji šaljivi spomenar dogodilo se da je isti dan Slobodna Dalmacija dala otkaz Borisu Dežuloviću, možda zadnjen glasu kako slobode, tako i Dalmacije, u štampi nastalon u znak otpora i dišpeta dalmatinskog slobodnog čovika nad italijanskon okupacijon.
Zanimjivo je svakako i zašto je Boris najeba. Naime on je u jednemu trenutku sta na stranu slabijih, u oven slučaju to su bili pederi. Ma su mogli komotno tako bit i nosorozi, kamijondžije, krizanteme jer Dalmatinac i Dalmacija slabo trpi silu od jačega. Čitavu povist su nas osvajali, zatirali, ubivali ali mi se nikada nismo pustili. Isto kako je Boris onda sta na stranu slabijih tako su i naši didiovi ustali protiv Talijana onda, jer da Boris ni tako učinija, jer da oni nisu učinili isto, mi Dalmacija niti ne bi bili.
Zadnji dišpet
Ne samo što bi ostali talijansko robje nego bez svog dišpetoznog mentaliteta nikada niti ne bi postojali. Momenat kada Damatinac u službenon glasilu slobodne Dalmacije, jerbo drugačija niti ne more bit, dobije otkaz jer je branija slobodu slabijega nije stoga ništa drugo doli novi Rimski ugovor, sramotna predaja i osmrtnica jednoga naroda. Počivala u miru stoga Dalmacijo. Počivala u miru za sve vikove jerbo te bez našega duha, duha koji smo jučera dragovojno pridali, više nikada neće imat ‘ko oslobađat.
Možda su ove male riči od zadnjih slobodnih zapisa jednega naroda, a kako je Dalmacija, kako i svaka lipa priča, zaslužila da se na dostojan način oprosti od života, dopustite mi evo još ovu zadnju rečenicu na mome slobodnon jeziku. Neki se sa životon tako opraštadu sa molitvon, niki sa strahon i suzama a ja ću se u njeno ime, i za zadnji dišpet, oprostit sa prkoson – onako kako smo to uvik i jedino činili: Gonite se svi u pizdu materinu.
Počivaj u miru Dalmacijo.