Usprkos grozničavim spekulacijama o ovotjednim ruskim gubicima u okupiranoj regiji Herson, još uvijek je prerano za predviđanja o tome kada će i kako ruski predsjednik Vladimir Putin predati vlast – hoće li biti smijenjen, hoće li otići u mirovinu ili jednostavno umrijeti kao predsjednik.
Ipak, ono što sada već možemo vidjeti su neki procesi koji bi mogli oblikovati, ali i ubrzati njegov odlazak. Dodatno, čak i ako se zadrži na moći, Putin nikada neće dosegnuti imidž koji si je sam stvorio, piše za CNN Mark Galeotti, direktor konzultantske firme Mayak Intelligence i počasni profesor na University Collegeu London, također i autor nekoliko knjiga o ruskoj povijesti, prenosi N1.
Posebice u ranim danima rata, mnogo se uzbuđeno spekuliralo o Putinovom zdravstvenom stanju. Tvrdilo se da ima sve od raka krvi do Parkinsonove bolesti. Mnoge od tih glasina nestale su, pogotovo nakon što se čini da je nestala napuhnutost njegova lica i neobično trzanje koje je služilo kao dokaz teorija o bolesti.
Ne iznenađuje da je interes za ovu temu bio velik: Takav scenarij nudio je jednostavan izlaz vladama Zapada koje su žarko željele brzinsko rješenje za sve dileme izazvane sukobom.
Ipak, američki obavještajci koji su proučavali to pitanje kažu da, iako je Putin možda i imao problema sa zdravljem, nema nikakvih znakova koji bi mogli ukazivati na njegovu skoru smrt ili nesposobnost. Poznato je da Putin godinama pati od problema s leđima, a moguće je i da pati od stanja koje je kompromitiralo njegov imunološki sustav, što bi objasnilo ekstremne mjere koje je poduzeo da se zaštiti od covida-19.
Egzistencijalno pitanje za režim
Ipak, on ima 70 godina i njegovo zdravlje zaista je postalo egzistencijalno pitanje za sustav. Uostalom, iako ruski ustav navodi korake u slučaju da predsjednik umre za vrijeme mandata (premijer preuzima funkciju do prijevremenih izbora), ne postoji plan za scenarij da predsjednik na dulje vrijeme bude onesposobljen, a ne postoji uloga potpredsjednika koji može privremeno preuzeti funkciju.
Ovo je točno onakva politička kriza koja bi mogla izazvati tenzije unutar političke elite, a one bi mogle dovesti do kraha režima.
Zasad su izgledi za ustanak u palači tek malo veći od šansi da će Putina s vlasti maknuti prosvjedi na ulicama. Sigurnosne snage jedna drugu balansiraju: U Moskvi, na primjer, vojni garnizon, posebni odred Nacionalne garde i pukovnija Kremlja svi odgovaraju različitim zapovjednim hijerarhijama. Federalna sigurnosna služba nadgleda svo troje, a njih nadgleda Federalna služba za zaštitu.
Dokle god Putin kontrolira vođe tih organizacija, a njima su one same odane, čini se da će ga biti teško smijeniti. Ipak, iako izgleda da čvrsto kontrolira vlast, njegov sustav postaje sve krhkiji gubitkom resursa koji su u prošlosti pružali otpornost zbog koje je mogao reagirati na neočekivane izazove.
To su prije svega financijski resursi. Sankcije ostavljaju posljedice, a trošak rata raste, što znači da je novca sve manje. Gotovo trećina budžeta za 2023. (9 bilijuna od ukupno 29 bilijuna rublji) otići će na obranu i sigurnost, što znači da ostaje vrlo malo za podršku regionalnim budžetima i održavanje opterećene industrije na životu.
Međutim, to također znači slabljenje legitimnosti i dobre volje od strane sigurnosnih službi i lokalnih elita. Putinova popularnost uvijek je bila umjetno visoka, budući da ne postoji značajna oporba s kojom se može uspoređivati, no ona svejedno opada.
Nacionalna garda, ključna jedinica čiji je zadatak kontrola prosvjeda na ulicama, osakaćena je u borbama u Ukrajini. Članovi garde također su bijesni jer su iskorišteni kao topovsko meso u ratu za koji ta, zapravo glorificirana interventna policija, nikada nije bila niti obučena niti opremljena.
Istovremeno, iako ogorčeno mrmljanje unutar elita ostaje pažljivo tiho, ono je svejedno očito. Kao što je činio i tijekom pandemije, Putin težak i nepopularan posao osnivanja “volonterskih bataljuna” prepušta lokalnim vođama i guvernerima. Neki su to, kao na primjer guverner Sankt Petersburga Aleksandar Beglov, iskoristili kao priliku za dobivanje Putinove naklonosti, a drugi su potiho zgroženi.
Sve to dodatno otežava predviđanja o budućnosti Putina i njegovog režima. Čak i krhki režimi mogu dugo opstati. Carska Rusija bila je praktički mrtva već do 1911., kada je u atentatu ubijen brutalni premijer Petr Stolipin, ali svejedno se održala na životu kroz tri godine katastrofa u Prvom svjetskom ratu prije nego je konačno krahirala 1917.
Slabija otpornost na krize
Ipak, to znači da je Putinov režim mnogo manje sposoban da se nosi s nepredviđenim krizama koje su istovremeno teško predvidive i neizbježne. One bi mogle doći u svakakvim oblicima, od općeg poraza u Ukrajini do ekonomskog kolapsa kod kuće, Putinove ozbiljne bolesti ili odbijanja sigurnosnih snaga da uguše prosvjede na ulicama.
U takvim okolnostima, kao i u ožujku 1917., moguće je da će se s glavnim zapovjednikom suočiti visoki generali i političari koji će ga natjerati da se makne s vlasti za opće dobro države.
U ovom trenutku takav scenarij je teško zamisliv, ali u ruskoj eliti, kako vojnoj tako i političkoj, ne postoje ‘putinisti’, već samo nemilosrdni oportunisti. Oni su Putina podržavali jer im je to u interesu, još uvijek su lojalni jer je rizik koji donosi pobuna vrlo velik.
Međutim, ako počnu vjerovati da je Putin ranjiv, vjerojatno će se ubrzano ograditi od njega. Nitko ne želi biti posljednji lojalist režima osuđenog na propast.
Što god da se dogodi, Putinovi snovi o stvaranju Rusije kao velike sile kroz vojnu moć gotovi su, kao i njegove ambicije da si osigura mjesto u povijesti kao jedan od najvećih graditelja države kojeg je Rusija ikad imala.
Njegova vojna mašinerija je slomljena, ekonomija njegove države toliko je oštećena da će joj trebati godine da se oporavi, njegova reputacija geopolitičkog genija leži u ruševinama. Putin kao čovjek može se još godinama držati na vlasti, ali Putin kao legenda je mrtav.
/Desk/