Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Zadnjih dana taj dio programa Plenkovićeve vlade izazva nesvakidašnji interes. I osobno sam, uostalom, u više navrata, i za više medija, bio u prilici o njemu govoriti – istina, svaki put segmentarno, a to nerijetko otvara prostor i pogrešnu razumijevanju. I stoga mi se učinilo neophodnim vlastiti stav elaborirati i nešto detaljnije.
Ne vjerujem, najiskrenije, da će gospodin Plenković, a i vlada kojoj je na čelu, baš i imati viška vremena kako bi se, i uz najiskrenije želje dakako, posvećivali dobru čak i susjeda. Jer, bogzna kako bajno nije im ni u vlastitoj kući – ni što se ekonomskog stanja, ni što se evropskoga ambijenta tiče.
Lijepo je, međutim, da se, barem na ravni verbalnoga, iskazuje spremnost za pomoć i drugima – prvim susjedima, kojima je pomoć i potrebna i dobrodošla, posebice. Iz te perspektive ohrabrujuće zvuči obznanjena želja da se BiH i osobno pogura na njezinu evropskomu putu – i da se vlastitim djelovanjem potpomogne učvršćivanje njezine kohezije.
Ali, Plenkovićeva nastupna besjeda obavijena je i velom nedorečenosti – pa onda i pitanjima koja iz njih proizlaze. Jedan od ciljeva politike prema BiH je, veli on, pronalaženje rješenja koja bi osigurala njezinu funkcionalnost, i zaštitili ravnopravnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda dakako.
Ništa neobično, reklo bi se – ni u mjeri koja znači miješanje u unutarnje stvari druge države. Ali, kako i jedno i drugo postići? Koja su to rješenja koja jamče i veću funkcionalnost BiH i ravnopravnost Hrvata u njoj s ostalim narodima? I misli li se na rješenja kojima bi se, koristim se narodnom, jednim metkom ubila dva zeca?
Jer, promatra li se iskazana želja kao dio cjeline, stvari i ne moraju izgledati bogzna kako bajkovito. Dapače. Dan nakon lokalnih izbora, primjerice, u pohode Stocu dođoše prvi ljudi tadašnje hrvatske vlasti – potpredsjednik vlade i njezin ministar vanjskih poslova.
Hrvatsku su zbog toga optuživali čak i za miješanje u unutarnje stvari druge zemlje. Takve optužbe, čitam, ovih dana predsjednik današnjega hrvatskog Sabora, koji je i jedan od aktera stolačkoga putešestvija, odbacuje kao neutemeljene. U Stolac, pojašnjava on, nisu dolazili kako bi nametali rješenja nego, naprotiv, da osude nasilje i podrže vladavinu zakona i demokratske procese.
Hajde – recimo da mu vjerujem. Ali, ostaje gorka istina da se, barem po onome što uspjeh upratiti, došlo u drugu državu ne poštujući procedure koje posjeta svakoj suverenoj zemlji i podrazumijeva. A to je problem, zar ne?
Uostalom, bi li aktualni predsjednik hrvatskoga Sabora normalnom smatrao činjenicu da, koliko sutra, potpredsjednik srbijanske vlade ili ministar vanjskih poslova istočnih mu susjeda dođe u Hrvatsku, na prostore koje većinski nastanjuju Srbi, a da u vezi s tim nisu čak ni obaviještene hrvatske vlasti, kamo li dobivena dozvola za tu vrstu španciranja po vlastitoj ti zemlji?
Desetak dana poslije, opet, hrvatska predsjednica u Beuxellesu zatraži hitnu promjenu Daytonskoga sporazuma. Jer, pojasni, brojnim amandmanima na Ustav BiH on je ionako izmijenjen u mjeri da je proizveo „eroziju upravo konstitutivne jednakosti triju naroda“. A Hrvatska, tako je razumjeh, zbog svoga ranijeg položaja sve to nije mogla spriječiti. No, sada je u drugoj poziciji, članica je EU i NATO-a, i u Bruxellesu se može „snažno zauzeti za rješavanje pitanja unutar BiH“.
OK. Ali, na koji način – i kakvo je to rješenje koje BiH osigurava da su u njoj, i na čitavom njezinu prostoru, ravnopravni svi? I narodi i ostatak bosanske i hercegovačke raje. Gospođa predsjednica javno ne prozbori i o tome. Je li, međutim, o rješenju za koje se zauzima razgovarala i s predsjednikom Evropske komisije – i je li od njega tražila da ga u ime Bruxellesa i osobno gura?
Iza, prema tome, verbalnoga zauzimanja za BiH i njezin evropski put, i Plenkovića i ostatka vrha hrvatske državne piramide masa je nepoznanica – i tek treba sačekati kako bi se vidjelo što je njihov stvarni sadržaj. A to, pošteno govoreći, nije dobar put. Uostalom, reakcije u BiH to na najzorniji način i pokazuju.
Jer, priča o jednakopravnosti može značiti institucionalnu jednakopravnost, koju podupirem i osobno – uz dodatak, istina, ne institucionalna ravnopravnost koja osigurava isključivo Čoviću i njegovima ekskluzivitet hrvatskog predstavljanja. No, u podtekstu joj može biti i teritorijalizacija kao pretpostavka njezina ozbiljenja. U tom slučaju, pak, pomoć Bosni i Hercegovini je guranje u kola njezina dodatnoga obesmišljavanja – i vrlo blizu je onoj iz prve polovice devedesetih.
Ali, to nije sve.
Zagovaranje teritorijalizacije, koje se dade iščitavati čak i iz duha Rezolucije o napretku BiH za 2014. godinu, koju u Evropskomu parlamentu progura hrvatska delegacija – koja, usput, danas čini kralježnicu izvršne vlasti zapadnih susjeda – medvjeđa je usluga sunarodnicima s ovu stranu državne granice. Jer, teritorijalizacija će riješiti pitanje samo dijela Hrvata – onih od Neretve do Livna. A ostali? Što će biti s njima? Što će biti s, recimo, 15 tisuća Hrvata koji i danas žive u Tuzli – ili isto toliko njih u Travniku i Sarajevu? Može li, potom, teritorijalizacija pogurati povratak barem dijela hrvatskog naroda na prostor RS-a – ili dijelove Federacije iz kojih su također isparili? Što se mene tiče, definitivno ne.
Teritorijalizaciju se, dakle, kao operacionalizaciju jednakopravnosti mora napustiti, jednom za svagda – i istrajavati na institucionalnoj ravnopravnosti u formi koju već markirah – jer, i sama ideja teritorijalizacije je suicidalna, upire u kola dovršavanja demografskog nestajanja Hrvata u mnogim dijelovima BiH, u kojima su stoljećima živjeli.
Ali, teritorijalizacija proizvodi i druge deficite. Od koristi, još konkretnije, može biti samo etnonacionalnim konceptima, hrvatskom i svakom drugom – i stoga joj sestrinska stranka HDZ-a s ovu stranu državne međe i aplaudira. Ali teritorijalizacija, što bi Plenković kao istinski europejac morao znati, i obesmišljava pravo na političko organiziranje mimo etničkoga pripadanja. Ona, drugim riječima, njegove sunarodnike u BiH, zarad interesa šačice političkih probisvijeta, zakiva u prošlosti i onemogućuje im iskorak u suvremenost.
Ako se, da zaključim, želi pomoći Bosni i Hercegovini, i vlastitom narodu u njoj, mora se slijediti ideja ravnopravnosti na svakom pedlju zemlje, i bosanske i hercegovačke – i to i individualne i kolektivne. A to nije moguće niti federalnim jedinicama, niti etničkim izbornim jedinicama. Naprotiv, nužan je konačni i definitivan otklon, totalno napuštanje ideje entiteta i kantona, jer oni su meka samo stranačkim uhljebima, ali i uteg o vratu sirotu narodu – i istodobno jačanje lokalne samouprave, financijsko i institucionalno.
Ako se, na koncu, istinski želi pomoći i Bosni i Hercegovini i vlastitom narodu u njoj, to je moguće i svakodnevnom politikom koja hrvatske kompanije stimulira na ulaganje kapitala s ovu stranu državne granice – po logici koja se u ulaganju kapitala slijedi svugdje u svijetu dakako – u dijelove BiH, koje nastanjuju Hrvati, prije svega. Jer, time će se dobiti ono što oni u BiH danas nemaju – da se posao, i mogućnost da se živi od vlastita rada, pronađe kod kuće, a time isključi i teret stalne zagledanosti u svijet kao jedine mogućnosti biološkog preživljavanja.
Zamislite, primjerice, da se 20 miliona kuna, umjesto da ih se iz državnoga proračuna ostavi na milost i nemilost fratrima i popovima, svake godine usmjeri na pravljenje jednog proizvodnog pogona. Eto ti dvjestotinjak zaposlenih samo po tom osnovu. Zamislite, potom, da najjače hrvatske tvrtke godišnje ovdje izgrade barem četiri pet proizvodnih pogona – a to i nije bogzna kako ambiciozno, niti je neostvarivo dakako – i zaposle nekoliko stotina, pa i čitavu tisuću nova svijeta.
Tko kaže da bi, u uvjetima takvog scenarija dakako, i dalje bili osuđeni na ispraćanje najmilijih u jednom smjeru? I tko kaže da, i oni koji su zemlju iz istih razloga već napustili, ne bi počeli razmišljati o povratku – i da se ne bi vraćali?
Sve bi se to, budite sigurni, događalo. I to je istinsko suosjećanje – i istinska želja da se stvarno i pomogne. Orijentacija, pak, na logiku barjaka, istina, pokreće emocije – i zbija redove dakako. Ali, ona može biti samo u funkciji jednokratne upotrebe – nikako i dio ozbiljne nacionalne strategije. Je li, međutim, s tim raščistio i gospodin Plenković – i njegov tim razumije se? Ne znam. No, neće trebati dugo čekati da bi se i to vidjelo.