(foto: Predsjednik RS-a svjedočio je u korist-obranu Radovana Karadžića u Haagu)
Ovaj skup, donio je mnoga zanimljiva mišljenja o uzrocima, posljedicama kao i mogućim rješenjima za težak politički položaj Hrvata u BiH, a u javnosti, poglavito u “hrvatskim medijima”, prošao je skoro nezapaženo, što je i za očekivati zbog dugogodišnjeg, čudnog ‘političkog prijateljevanja’ predsjednika SNSD-a i predsjednika najjačke stranke u Hrvata u BiH – HDZ-a BiH.
Znanstveni skup je organizirao tadašnji potpredsjednik RS-a iz ‘reda hrvatskog naroda’ Emil Vlajki, a posebno znakovito izlaganje imao je predsjednik RS-a, Milorad Dodik. Naše čitatelje podsjećamo da taj događaj o kojem je svojedobno pisala Republika.
Dodik je u uvodnom izlaganju ocijenio da je jedna od dramatičnih odluka Hrvata u novijoj povijesti, njihov izlazak 1992. na referendum i glasovanje za neovisnost BiH. Još jedna od dramatičnih odluka Hrvata u BiH, prema njegovoj ocjeni, je i odustajanje od nekadašnje Herceg-Bosne, za što je izravno optužio tadašnju hrvatsku vlast, ocjenjujući da su bh. Hrvati uradili kako je željela Republika Hrvatska.
Što su, prema Dodiku, pogreške Hrvata?
„Važno je zamijetiti da je položaj Hrvata, u prošlosti determiniran nizom odluka koje su donesene. Jedna od dramatičnih odluka, koja je predodredila položaj Hrvata u BiH je učešće na zajedničkom referendumu o samostalnosti BiH, čime je dana politička podrška konceptu osamostaljenja i raspada Jugoslavije i da to učešće na referendumu uskoro bilo dovedeno u pitanje upravo sukobom Bošnjaka i Hrvata u proteklom ratu, koji je iza sebe ostavio i značajne ratne zločine i s jedne i s druge strane, govori da ta odluka o učešću Hrvata na referendumu o samostalnosti BiH nije inspirirana njihovim povijesnim i političkim zahtjevima”, ocijenio je tada Dodik.
“Drugo važno mjesto je odustajanje hrvatskog političkog vrha toga vremena od koncepta Herceg-Bosne, koja je već bila konstituirana kao teritorijalno-politička organizacija s svim izvršnima funkcijama vlasti i predstavništvom koje je moglo osigurati njegovu dugotrajnost. Politička odluka da se ukine Herceg-Bosna i da se ona utopi u Federaciju, vjerojatno je motivirana nekim regionalnim procesima tog vremena, jer znamo da je Hrvatska, kao matična zemlja Hrvata, tada već bila u sukobu i da je trenutak vjerojatno bio važan zbog same Hrvatske da se to učini i već poznatog pritiska međunarodne zajednice“, kazao je Dodik u uvodnoj riječi na Znanstvenom skupu o položaju Hrvata u BiH, organiziranom u Banja Luci u ožujku 2011. godine.
BiH: ‘Najrobusnija operacija međunarodne zajednice na svijetu’
Veliku ulogu u daljnjem srozavanju položaja bh Hrvata, prema njegovim riječima, odigrala je i međunarodna zajednica, koja je ukinula sustav zaštite prilikom odlučivanja u F BiH za same Hrvate, data Daytonskim sporazumom, te tako Hrvate odvela u daljnji politički sunovrat.
„Ono što mi vidimo iz RS-a je nedostatak političkog stava hrvatskih predstavnika dugo vremena. Sad ga ponešto i prepoznajemo“, kazao je Dodik ističući da hrvatski predstavnici nakon potpisivanja Daytona nisu Hrvatima osigurali „najviše prava, koja im pripadaju“.
On, između ostalog, iznosi da BiH jedino može opstati organizirana u zajednicu suverenih država na njenom prostoru, s izvršnim kompetencijama, a jamčenim međunarodnim subjektivitetom i teritorijalnim integritetom.
„Narodi u BiH nisu nikada dali jedinstvenu suglasnost za BiH. Imamo tek samo jedan referendum koji je održan 1992., na koji su izišli zajedno Bošnjaci i Hrvati, od kojih je većina glasovala za samostalnu BiH. Ja nisam bio pripadnik partije koja je tada bila na vlasti SDS-a, bio sam član partije koju je vodio Ante Marković, ali jednako sam bio protiv tog referenduma, jer je taj referendum bio mjesto preglasavanja. I mi smatramo da upravo događaji koji su se događali poslije, demantirali volju Hrvata“, ocijenio je Dodik koji je iznio nadasve zanimljive podatke.
Naime, on je težnju međunarodne zajednice da od BiH napravi državu nazvao „najrobusnijom operacijom na svijetu“ u koju je, takoreći, uzalud utrošeno 5 milijardi dolara međunarodne financijske pomoći podržavanih s oko 60 000 vojnika i OHR-om kao protektorom.
Predsjednik Srpske je današnji politički bošnjački vrh usporedio s „arogancijom Slobodana Miloševića“. Međutim, Dodikov odmak od međunarodne zajednice nije uvijek bio ovako dalek. On sam je potvrdio da je u početku imao nepodijeljenu podršku međunarodne zajednice, uvjeren u njenu objektivnost. To je povjerenje, kako kaže, brzo izgubio. Na kraju, Dodik sugerira i mogući odgovor na pitanje o današnjoj poziciji bh Hrvata.
„Odgovarajući na pitanje zašto su Hrvati ušli u referendum o samostalnosti BiH, odgovorit ćemo zašto su danas u ovakvoj poziciji“, kazao je predsjendik RS-a na kraju svog izlaganja u Banja Luci 2011.
Pet pitanja koja je postavio Dodik
1. Referendum Hrvata i Bošnjaka o samostalnosti BiH i odcjepljenju od Jugoslavije
2. Odustajanje hrvatskog političkog vrha od Herceg-Bosne
3. Daytonski sporazum kao sunovrat Hrvata u BiH
4. Jaka uloga Republike Hrvatske o svim odlukama bh. Hrvata
5. Arogancija i isključivost međunarodne zajednice u BiH
1. U veljači i ožujku 1992. Hrvati su se odlučili za samostalnu BiH i odcjepljenje od Jugoslavije. U to vrijeme snage Jugoslavenske narodne armije razarale u Republiku Hrvatsku, kako je Dodik kazao, matičnu državu Hrvata u BiH, a ratna zbivanja prelaze i granice BiH. Jesu li Hrvati u BiH trebali podržati JNA i Jugoslaviju? Koji su Hrvati podržali JNA i Jugoslaviju jer, ne zaboravimo, Hrvati iz BiH bili su značajan i brojan čimbenik u svim institucijama Jugoslavije te zašto bi im bila u interesu neovisna BiH? Hipotetički, da za današnje članove Predsjedništva organoiziramo “putovanje u prošlost”, ugradimo u tadašnje vrijeme i okvir referendumskog pitanja, što bi bio ‘hrvatski odgovor’? Je li moguće da bi za neovisnu BiH bio samo Izetbegović mlađi?
2. Jedna od ‘kardinalnih pogreški’ Hrvata u BiH je odustajanje od Herceg-Bosne. Činjenica je da su to učinili pod pritiskom međunarodne zajednice, ali i uz blagoslov tadašnjeg službenog Zagreba. S druge strane, RS je Daytonskim sporazumom zacementirala svoje granice, osvojene u ratnom razaranju. No, ovo se može promatrati i iz druge perspektive – Bošnjaci i Hrvati su pokazali tračak nade za zajednički suživot, Srbi u RS-u su isključivo željeli svoju samostalnost, priželjkujući dan kada će doći do pripajanja Srbiji ili ostatcima nekadašnje Jugoslavije, ne vodeći previše računa o političkom položaju i opstanku Hrvata i Bošnjaka u tom entitetu.
3. Daytonski sporazum je “politički sunovrat za Hrvate”, a za Srbe je donio veliko olakšanje i nedodirljivost njihovog entiteta, dok su Bošnjaci u Federaciji koristili sve raspoložive modele kako bi dobili prevlast nad brojčano manjim Hrvatima. Dok Dodik za Hrvate u Federaciji “lije krokodilske suze”, pitanje na koje nije odgovorio je: Što je s Hrvatima u RS-u, gdje su ‘Srbi odahnuli’? Koliki je njihov politički utjecaj u tom entitetu? Naravno, ne uzimajući u obzir Hrvate iz HDZ-a koje je instalirao SNSD prividno pokazujući kako “sudjeluju u odlučivanju” i u čemu se razlikuje ta politika od politike težnje nadmoćnosti bošnjačkih stranaka u Federaciji?
4. Ne može se zanemariti činjenica da je Republika Hrvatska imala jaku ulogu u kreiranju odluka bh Hrvata. RH je, uostalom, i jedna od potpisnica Daytonskog sporazuma i odgovorna je za sadašnje političko uređenje BiH. Ali, istu odgovornost snosi i Srbija. No, ne treba zaboraviti niti činjenicu da je upravo uloga Hrvatske u obrani BiH od snaga JNA bila dragocjena, kao i u zbrinjavanju izbjeglih iz BiH te pružanju humanitarne pomoći.
Činjenica je da su upravo Hrvati iz BiH dali dragocjen doprinos obrani RH, no upravo RH i danas „hrani“ tisuće hrvatskih obitelji poginulih branitelja, ranjenih i nekada zatočenih, upućuje milijune kuna pomoći Hrvatima u BiH. Stoga, sinergija bh. Hrvata s RH je potpuno prirodna i povijesno temeljena. Pravo pitanje je očekuju li Hrvati od RH previše, riskirajući Hrvatskoj optužbu za miješanje u unutarnju politiku BiH? Hoće li Hrvati u BiH ikada biti dovoljno zreli da sami vode politiku u svojoj domovini BiH? Zašto nisu doneseni zakoni čime bi bh. gospodarstvo bilo konkurentno za još veći izvoz u RH i što, zapravo, konkretno bh Hrvati žele od RH? I, na kraju, zašto predsjednik Dodik želi implicirati da je bh Hrvatima RS “veći prijatelj od njihove matične države” te da su trebali podržati opstanak onakve Jugoslavije, a zapravo Velike Srbije? Što Dodik ima protiv da Hrvati iz BiH imaju dobru suradnju s Hrvatskom (protiv koje se svojedobno u parlamentu Srpske glasovao o raketiranju Zagreba) dok Hrvatima u BiH odlična suradnja RS-a (i njegova osobno) sa Srbijom ne smeta?
5. Međunarodna zajednica na primjeru BiH, unatoč uloženom novcu i trudu, na žalost, NIJE položila ispit. Dodik je ispočetka vjerovao međunarodnoj zajednici, bio je “njezin igrač” dok ga ta ista međunarodna zajednica nije dovela na vlast. A, sada je njen najveći kritičar jer je uvidio da mu samo promjena političke retorike jamči dugotrajan ostanak na vrhu. Njegovo povjerenje prema međunarodnoj zajednici datira od trenutka kada je, uz njezinu potporu 1998., Milorad Dodik, uz značajnu financijsku pomoć, postao važan politički čimbenik, što se pokazalo kao još jedna POGREŠKA međunarodne zajednice. ‘Ljudski je griješiti” kao i beskonačno očekivati da se SADA u BiH “političari sami dogovore” na “demokratskim principima”.
6. Očekivano je da sve srpske političke stranke u RS-u neće dopustiti ni najavu priče o upitnosti opstanka i postanka Republike Srpske. Taj entitet je danas činjenica od koje se, jednostavno ne može pobjeći. Kao ni od činjenice da su u taj entitet, kao i u Federaciji BiH, Hrvati značajan i nezamjenljiv dio. Jednostavno, Federacija ne može postojati bez Hrvata, kao ni bez Bošnjaka koji trebaju i MORAJU znati da su, kao najbrojniji narod u BiH odgovorni za poštovanje i osiguranje svih zajamčenih prava Hrvatima kao najmalobrojnijem ali konstitutivnom narodu bez kojeg BiH ne bi danas postojala.
7. Hrvatski političari, posebno oni koji za sebe kažu da su “stožerni” trebaju zanti da to ujedno znači i najveću odgovornost za sve što njihov narod proživljava u zemlji. Oni trebaju znati da je jedino ispravno rješenje za stanje u “vlastitoj kući” razgovor, dijalog s “vlasititm ukućanima”, a ne traženje pomoći u blokadama od partnera iz RS-a. Također, zbog pristanka na ovakve “saveze” i napade na Federaciju i sama Republika Srpska daje povoda za preispitivanje i napade. Suradnja da, ali savezi dvojice protiv trećeg, ma o kome se radilo i ma o kojem se pitanju radilo – jednostavno nisu rješenje za miran život u zajedničkoj zemlji. Stoga, zašto bi vodeći političari uopće tražili bilo kakvo rješenje za BiH jer ovakva, kaotična i tinjajuća BiH za bivstvovanje njih samih je idealno rješenje. Za građane – ne. Tko uostalom njih nešto pita s obzirom da se i principi ekonomije, zapošljavanja, prečesto zasnivaju na političko-stranačkoj podobnosti. Njihov smjer sve je češće – odlazak.
(V.S./Republikainfo.com)