Lider SPO-a Vuk Drašković nije jedan od onih koje su “uzbudile” riječi vladike Jovana Ćulibrka, izrečene u intervjuu za ‘Nedeljnik’, da se s mjerom, izvagano i neostrašćeno treba odnositi prema pitanju kanonizacije Alojzija Stepinca.
“Vladika Jovan Ćulibrk je nesumnjivo vrlo obrazovan čovek, takoreći enciklopedist. I nije od onih koji imaju samo jedno oko, ili nijedno, i koji sve mjere samo utegom svoje vere i svog plemena, ili nekakvih ‘istina’ koje su dobile status tabua”, rekao je Vuk Drašković na početku razgovora za ‘Nedeljnik’.
“Upravo takvi ljudi znanja i neostrašćenosti, oni koji nisu fanatici i koji ne hodaju na nogama mržnje, neophodni su i na srpskoj i na hrvatskoj strani, da prođu kroz minsko polje odnosa Srba i Hrvata, i odnosa srpske i rimske crkve”, dodat će Drašković.
– Kako vidite vaš hod kroz to minsko polje, hod koji je počeo intervjuom u ‘Startu’ prije 25 godina? Tada su aktualizirani odnosi Srba i Hrvata “na ivici noža”? Govorite da je potrebno da o tome govore neostrašćeni ljudi, a taj intervju je tada doživljen baš kao ostrašćen?
Takvim su ga označili ljudi neznanja i ostrašćenosti. Ne želim prepričavati sebe, ali ja sam tada upozorio na opasnost rušenja Jugoslavije, taknuo u neke tabue, a jedan od njih je bio da je Kraljevina Jugoslavija bila antihrvatska i velikosrpska tvorevina. Upozorio sam da se mora učiniti sve da se spriječi raspad Jugoslavije, raspad države čija je etnička mapa u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu podsjećala na kožu leoparda. Tragični događaji koji su uslijedili dali su za pravo mojim strahovima, i ni u čemu nisam demantiran.
– Iako ste u tom intervjuu formulirali da je granica između Srba i Hrvata iscrtana srpskom krvlju sa ustaškog noža?
“To je bila moja rečenica, a ukradena od generala Mihailovića. On je pred kraj rata istupio s konceptom federalne Jugoslavije, koju bi činile proširena Slovenija, proširene srpske zemlje i teritorijalno smanjena Hrvatska, koja bi, kako je on rekao, morala biti kažnjena zbog genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima, i da bi ta kazna bila neka vrsta kolektivnog nauka cijelom narodu da više nikada ne iznjedri i ne podrži išta slično ustašama i njihovom projektu genocida.
– Vi, dakle, ni u tom trenutku niste bili za raspad Jugoslavije?
Nikada nisam bio za raspad Jugoslavije. I uvijek sam se protivio fanaticima i budalama na srpskoj strani – a naročito obrazovanim i pametnim budalama, jer su one najopasnije – koje su tvrdile da je svaka Jugoslavija srpska grobnica i da smo 1918. godine popločali put u pakao. Srbija je 1918. godine izašla iz Prvog svjetskog rata kao poraženi pobjednik. Kao pobjednik koji je bio na ivici biološkog opstanka, jer je izgubila takoreći polovicu svog muškog stanovništva. Stvaranjem Jugoslavije ta biološka katastrofa je prebrođena. A osim toga, tadašnje povijesne okolnosti nametale su Srbiji obvezu ujedinjenja sa Slovenima sve do Alpa, s narodima koji su nam bili najbliži. Austrija je propala, i od Drine do Alpa našao se prostor koji više nije bio Austrija, prostor koji je mogao postati plijen, Italije prije svega. Moguće da bi u toj situaciji, uz komadanje te ničije zemlje, Srbiji pripala Bosna i Hercegovina, ali bi ostao utisak otimačine, što bi bio zametak velike nesreće u budućnosti.
– Kako vi tumačite “slučaj Stepinac”?
Nesumnjivo je da je Stepinac bio biskup i kardinal u genocidnoj državi Ante Pavelića. Vladika Jovan kaže da su mu brata, i to 1943. godine, ubile ustaše. Nesumnjivo je da ima mnogo svjedoka da je tisuće i tisuće srpskih života, tako što ih je izvlačio iz logora, ili je na kolektivnim crkvenim službama blagoslivljao njihov prelazak u rimokatoličku vjeru. Sa stanovišta rimske crkve – u to vrijeme kad nema nikakvoga ekumenizma, kad dve crkve jedna drugu doživljavaju kao neprijatelje – prevesti pravoslavca u rimokatoličanstvo nije bio greh nego neka vrsta crkvenog podviga. Iako to jest bio grijeh.
Mi, međutim, nemamo nikakva istraživanja koliko je od tih tisuća Srba, koji su pokatoličavanjem spasili svoje živote, ostalo u rimokatoličkoj vjeri čim je pao nacizam. Pretpostavlja se da su nasilno pokatoličeni svi dobrovoljno istupili i vratili se pravoslavnoj vjeri. Sa biološke tačke gledišta, živ se može vratiti u pravoslavne, a mrtav ne može nikad. Važna je druga stvar. Nesumnjiva je činjenica da komunistička Jugoslavija nikada nije podigla ni optužnicu protiv Ante Pavelića, dakle vrhovnoga komandanta genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima.
– Mislite da se krivica traži na pogrešnom mjestu?
Komunistička Jugoslavija tužiteljima u Nurnbergu, kada se sudilo glavešinama Holokausta, nije uputila nijedan dokaz, nijednu napomenu o pomoru Srba, Jevreja i Roma u nacističkoj Hrvatskoj, uz zločine koji su prevazilazili čak i najužasnije zločine njemačkih nacista. Trebamo li za to okrivljavati Stepinca ili nekog drugog?
Nesumnjivo je da je Stepinac 1918. godine svojevoljno želio pristupiti srpskoj vojsci. Ogromna je provalija između srpskog dobrovoljca iz 1918. i biskupa režima čiji je cilj istrebljenje Srba 1941. godine.
Ali ta provalija, po meni, nije ništa manja od provalije između elitnog kraljevskog pilota Franja Pirca, koji 1941. gazi svoju zakletvu i zastavu, prelijeće na stranu genocidne NDH, čak bombardira Moskvu. Kada shvati da Hitler i Pavelić gube rat, prelijeće kod Tita i postaje general i heroj.
Kolika je tek provalija između komandanta ustaške pukovnije Marka Mesića, koji sa svojom pukovnijom biva zarobljen u Staljingradu, i istog Marka Mesića koji 1944. godine sa Crvenom armijom, na čelu tih ustaša, dolazi u Srbiju, kao njen osloboditelj, i pravi pomor nad nesrećnim narodom Dragačeva, Guče, Pomoravlja… Ne optužujem ja Hrvate. Ja optužujem Srbe. Nas.
– Na koga točno mislite? Mislite da je toliko inzistiranje na Stepincu na neki način pranje vlastite savjesti?
Ovisi čije savjesti. Ne miješajmo narod u to. Opravdanja da se puno toga moralo prihvatiti u strahu od Tita – na koja se poziva srpska elita u crkvi, u SANU, u Udruženju književnika, u parlamentima… – služe za umirivanje njihove savjesti, ako je imaju. Nema Tita već nekoliko desetljeća, a ta elita vedri i oblači po Srbiji, i drži nas zarobljenicima Udbine povijesti koju su oni kreirali u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, napravivši od Srba strašila na svetskoj pozornici, gurnuvši nas da počinimo strašne zločine i da, pritom, u jamu bude bačen srpsko 20. stoljeće. Da na kraju tog stoljeća izgubimo i Prvi balkanski, i Drugi balkanski, i Prvi svetski rat.
Mislim da je sramota upravo te elite, a ne naroda, da Beograd danas nema spomenik ni ulicu majora Ivana Fregla i majora Aleksandra Mišića. Obojica su zarobljeni početkom ptodinca 1941. godine na Ravnoj gori i Nijemci su ih osudili na smrt.
Aca Mišić, svezan, pred streljačkim vodom ima želju da mu odriješe ruke i da mu dozvole da pred smrt cokulama gađa njemačke vojnike. Odbili su. Slovenac Fregl ima želju da on osobno zapovjeda streljačkim vodom, i Nijemci to prihvaćaju. Mislim da nigdje, u bilo kojem ratu, nema takvog primjera. I to je za ep, to je za pamćenje, a ne za prijezir. Ali srpska elita, slijedeći putanju komunističke povijesti, i danas bira ovo drugo.
– Može li se sve prebaciti samo na elitu o kojoj govorite?
Narod dugo pamti, ali pamti ono što zna. Od njega se krije puno toga. Zaborav zatrpava puno toga što ne smije biti zaboravljeno. Tko u Srbiji zna da je ustanak protiv genocidne Pavelićeve države u Hercegovini počeo već 2. lipnja 1941. godine? Da je u lipnju 1941. godine, u jednoj žitnoj dolini u selu Pržine blizu Gacka, ubijen Zvonimir Pospišil, jedan od atentatora na kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine, a da su 3. srpnja iste godine na Trusini otkinuta Pavelićeva krila – ubijeni su njegova desna ruka Mijo Babić, doglavnik, šef obavještajne službe NDH, zapovjednik njegove osobne bojne i osnivač svih konclogora za Srbe, Jevreje i Rome u Hrvatskoj.
Ubijen je i Antun Pogorelac, atentator na kralja Aleksandra u Zagrebu 1933. godine. Nigdje nema nikakvih obilježja, ni danas, kada su ti krajevi u Republici Srpskoj.
Pa nije valjda da je to zabranio i zaboravom zatrpao visoki predstavnik za BiH?
Tko danas zna tko je Milisav Semiz? To je pilot koji na nebu iznad Beograda 6. travnja 1941. obara četiri njemačka aviona. Tko zna za Mihu Hlavora, Miloša Žunjića, Dobricu Novakovića, Živicu Mitrovića i mnoge još herojske branitelje našeg neba od najjače vojne armade u povijesti svijeta. Svi su izginuli na nebu Beograda, a i mrtve ih danas ubijaju Srbi, jer neće da ih se sećaju.
Poručnik Marko Božović, zapovjednik jednog malog tenkovskog voda na putu Vitin-Vršac uništava 14 njemačkih tenkova, gine više od 40 njemačkih vojnika. Prije bitke, poručnik Božović se obratio tom svom vodu riječima: “Junaci, mi smo danas na srpskim Termopilima”. Nitko od njih nije preživio. Srpski Leonidas i njegovi vojnici su put Vitin-Vršac, zaista, pretvorili u srpske Termopile. Nijemci su, pred njima mrtvima, poskidali kape. A Srbi? Ni danas, nemaju ni kape ni glave.
Ali to ne mijenja činjenicu da u Hrvatskoj inzistiranjem na Stepincu – a nedavno je bila inicijativa da se “Za dom spremni” uvede kao poklič u hrvatsku vojsku što su potpisivali i neki biskupi – prizivaju duhovi prošlosti.
– Govori li to da u Hrvatskoj, ipak, nije prošao proces denacifikacije?
Ne može se plima ustaštva u današnjoj Hrvatskoj ni secirati ni anatemisati uz, istovremeni, muk o srpskim zločinima u nedavnim ratovima i slavljenje naših zločinaca bezmalo kao nacionalnih svetitelja.
Na tom polju, mi ne možemo biti superiorni tužitelji, ni pred Srbima, ni pred Hrvatima, ni pred Europom i svijetom. U “Oluji” je počišćeno više od 200.000 Srba. To je veliki zločin, ali nije lako razlučiti je li više hrvatske ili srpske krivice u biblijskom stradanju krajiških Srba.
Osim toga, hrvatska strana “Oluju” pravda prethodnim etničkim čišćenjem Hrvata u Srpskoj Krajini, agresijom komunističke i srpske JNA na Hrvatsku, Miloševićem i srpskom elitom koja ga je podržavala i kojoj je on, i danas, predmet hvalospeva i obožavanja.
Zbog toga, smatram da mi bitku protiv današnjeg ustaštva u Hrvatskoj moramo prebaciti na teren genocidne Pavelićeve Hrvatske, na izvor i temelje satanske mržnje protiv Srba, i da tu bitku, seciranje utrobe ustaštva, moraju voditi ljudi od znanja, mudri i neostrašćeni, a ne tabloidi, neznalice ili fanatici zaogrnuti mržnjom prema Hrvatima kao narodu.
– Zar nije priča o Stepincu upravo to?
I “slučaj Stepinac” je prilika da se osvijetli genocid nad Srbima, njihovo pokatoličavanje radi spasa života, tadašnje držanje Vatikana, odnos samog Hitlera prema zločinima koji su, čak i njemu, bili teško pojmljivi. Tada nema ni Miloševića, ni JNA, ni Republike Srpske Krajine, ni srpskih akademika i vladika koji propovijedaju osvetu. Tada postoje samo jedna genocidna državna mašinerija i njene žrtve: Srbi i Jevreji, prije svega.
Žrtve te apokalipse, tog pomračenja ljudskog uma, još nisu ni popisane. Čija je to krivica? Srpska povijesna znanost još nije razbila tamu zaborava, ideoloških presuda i neistina o ustaškom genocidu. Današnji progon ćirilice u nekim gradovima Hrvatske, poklici “Za dom spremni”, mise biskupa ustaškim koljačima, kukasti križ na splitskom Poljudu, zahtjevi da se Hrvatska očisti i od preostalih Srba… sve to izvire iz Pavelićeve NDH. Svaka srpska optužnica mora biti utemeljena na izvoru zla. I, takva, biti predstavljena i Europi, Washingtonu, Moskvi, Vatikanu.
Mislim da nam je, u demaskiranju ustaštva u današnjoj Hrvatskoj, posebno potrebna pomoć Njemačke. Ta država je danas savjest Europe, pogledajmo samo njen odnos prema drami ljudi iz Sirije.
Njemačka je denacificirala sebe.
Kako bi prošao u Njemačkoj netko da na nogometnom stadionu hitlerovski uzdigne ruku i uzvikne “Sieg Heil”? Mislim da je obveza Njemačke da pomogne i u denacifikacji državica i predjela koji su bili uz Hitlera 1941. godine, a vjernijeg i odanijeg saveznika od Pavelića Hitler nije imao. Opet, da to čine mudri ljudi, a ne ostrašćenici, i da se to, čak, čini u tišini.
– Ako su korijeni stradanja hrvatskih Srba u Drugom svjetskom ratu, kako onda tumačite to što naša država “Olujom” službeno obilježava dan sjećanja na te žrtve?
Da je mene netko pitao, nikada ne bih proglašavao 5.kolovoz Danom sećanja na srpske žrtve. Neistina je i u nazivu. Pravi naziv trebalo bi glasiti: Sjećanje na srpske žrtve od Srba i Hrvata. Taj dan sjećanja na stradanja srpskog naroda i strašne zločine počinjene nad njim vezao bih za 10. travanj 1941. godine, dan nastanka NDH. Ponavljam, svi zločini izviru iz toga dana. Kako oni koji su se dogodili u Drugom svjetskom ratu, tako i recidivi ustaštva koji se događaju danas. Naravno, ni to ne smiju voditi ljudi bez očiju, ljudi bez pameti niti ljudi mržnje. Tihim glasom da govore činjenice i da se upoznaje svijet sa zaboravljenim, zatrpanim genocidom nad jednim narodom. Mislim da bi to bilo i u funkciji budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Ovaj svijet se trese iz temelja. U Europi se događaju tektonski poremećaji, ali EU neće propasti. Ona se hoće reformirati i ja vidim u ne tako dalekoj budućnosti, mrežu europskih podunija koje će činiti EU. Jedna od tih podunija bit će države bivše Jugoslavije i Albanija. A istina o prošlosti jedina je koja može ponovo zbližiti Srbe i Hrvate.
– Sada je popularna alternativna povijest. Kako bi, da ste se vi pitali, izgledalo ovih 25 godina srpsko-hrvatskih odnosa?
Obećavam da ću jednom napisati, i trudit ću se da budem maksimalno objektivan i pošten, što bi se sve događalo da sam 9. studenog 1990. godine postao predsjednik Srbije i da je SPO osvojio parlamentarnu većinu. Mislim da bi danas Jugoslavija bila u NATO-u i u EU, i da nikakvoga rata ne bi bilo. Učinio bih sve, i moguće i nemoguće, da država opstane, i bilo koji ustupak Slovencima, Hrvatima, Bošnjacima, ne bih smatrao srpskim porazom nego obvezom da, kao većinski narod, koji je najviše glava uzidao u temelje Jugoslavije, sačuva svoju državnu kuću i da sačuva svoju povijest.
(Izvor: Nedeljnik)