Britanski Guardian odlučio se pozabaviti s ovom nevjerojatnom pričom i dati odgovore na neka ključna pitanja. Kako je preživio? Što je jeo? Gdje je spavao? Što je radio? Međutim, na ono ključno pitanje odgovor nisu dobili. Zašto je Knight odlučio više od četvrt stoljeća provesti u šumi? Na to pitanje odgovor nema ni on.
Ljudi bježe u divljinu iz tri razloga – zbog mržnje prema današnjem svijetu, zbog ljubavi prema prirodi, a neki bježe iz vjerskih razloga. Začudo, Knight ne spada ni u jednu kategoriju.
Njegova agonija je počela kada je ugrađivao alarme u predgrađu Bostona. Iz nepoznatih razloga odlučio je dati otkaz. Zapravo, otkaz nije ni dao, samo je otišao. Čak nije ni alat vratio. Podignuo je posljednju plaću, sjeo u automobil i krenuo u nepoznato.
Knight baš nikome nije rekao što radi.
– Razlog je jednostavan. Nisam imao kome reći. Prijatelja nisam imao, a s kolegama s pola nisam se htio družiti…
Sjeo je za volan i vozio. Hranio se brzom hranom, spavao u jeftinim motelima i samo gledao život kako prolazi pokraj njega. Kada je stigao na Floridu, Knight se polukružno okrenuo i krenuo prema sjeveru.
– Uživao sam. Još ranije sam shvatio da se najljepše osjećam kad sam sam… Interakcija s drugim ljudima me frustrirala, svaki sastanak bila mi je noćna mora…
Nakon nekoliko dana, Knight je došao u državu iz koje potječe – Maine. Mislio je posjetiti svoju obitelj, ali na kraju ih je posljednji put vidio kroz vjetrobransko staklo. Nije mu palo na pamet zadržati se. Umjesto toga izabrao je poljske puteve. Što veća zabit, za njega je to bilo bolje. Spajao se na makadamske ceste na kojima auti nisu vozili godinama.
– Vozio sam malom cestom. Onda bih skrenuo u još manju, pa s nje na makadam. I to je sve trajalo dok nisam ostao bez benzina. Nisam imao pojma gdje se nalazim, nisam ni pomišljao da bi neka benzinska pumpa mogla biti u blizini. Drugim riječima, nisam ni razmišljao o povratku.
Sa sobom je imao samo šator i ‘backpackersku torbu’, nikakvu kartu ili kompas. Naravno, ta činjenica ga nije previše brinula, Christopher je hrabro zakoračio u šumu i krenuo ravno u divljinu.
– Jedini cilj mi je bio izgubiti se. Ne pitajte zašto jer ne znam odgovor. Nisam razmišljao, nisam imao nikakvih planova. Samo sam otišao.
Beskrajne šume i brda za njega nisu predstavljali problem. Što je dublje ulazio, to mu je bilo bolje.
– Izgubio sam se, ali nije me bilo nimalo briga. Postavio bih jedan kamp, tamo ostao tjedan dana, pa nakon toga krenuo dalje. Sjever, jug… Nije važno. Samo sam hodao.
Knight je bio presretan, ali jedna važna stvar mu je predstavljala veliki problem. To je bila hrana.
– Bio sam stalno gladan i nisam imao nikakvu ideju kako se nahraniti. Nisam imao nikakav pribor za lov, a u Maineu nema nekakva drveća s voćem. Tek sam povremeno naišao na neke bobice, ali rijetko…
Spas mu je stigao u obliku jedne asfaltirane ceste na koju je slučajno stigao. Tamo je pronašao mrtvu jarebicu koju je vjerojatno pregazio neki automobil.
– Samo sam navalio na nju. Ne, nisam je ispekao, pojeo sam ju sirovu. Ne baš ukusan obrok….
Povremeno je nailazio na kuće s vrtovima iz kojih je krao sve što se moglo uzeti.
– Znao sam da to nije ispravan način, ali u ovakvim situacijama ne razmišljaš. Stavite se u situaciju da ništa ne pojedete 10 dana. Svatko, ali baš svatko bi krao.
Nakon nekoliko tjedana prespavao je u jednoj kabini. Kaže, to mu je bio posljednji put.
– Najgora noć u 27 godina bijega. Nisam ni oka sklopio, bio sam u smrtnom strahu da će me uhvatiti. Nakon toga sam obećao sam sebi da ću samo spavati vani, u svom kampu. I po kiši, i po oluji i po velikoj hladnoći…
Knight je tjednima hodao prema jugu kako bi našao idealno mjesto za kampiranje. Na kraju se ispostavilo da je od svoje obiteljske kuće bio udaljen tek 40-ak kilometara. U međuvremenu izvježbao je život u šumi do savršenstva. Znao je skupljati pitku vodu, hodati šumom bez da ostavlja tragove, postavljati ceradu na svoje ‘nove domove’…
U roku nekoliko tjedana postavio je kamp desetak puta, pokušao živjeti čak i u nekoj rupi kraj rijeke, ali nigdje nije bio sretan. Sve dok nije naišao na jednu čistinu sakrivenu između golemih stijena. Odmah mu se svidjelo, znao je da je to područje pregrubo čak i za najupornije planinare i da mu tu baš nitko neće smetati.
Međutim, nije sve bilo lijepo i krasno. Knight je i dalje umirao od gladi. Njegova agonija je trajala sve dok nije pronašao kolibe usred šume koji su ljudi koristili kao ljetnikovce. Nitko tamo nije previše držao do osiguranja, jer – tko bi provaljivao usred šume!? Vrata se nisu zaključavala, prozori su bili otvoreni… U svakom slučaju, bio je to najljepši mogući poklon za Knighta. Odlučio je krasti i preživjeti.
Ako želiš provaliti u stotine kuća, za to trebaš savršenu disciplinu. A Knight je bio nemoguće discipliniran. Imao je vremena napretek, pa je detaljno isplanirao svaku svoju provalu. Danima je znao promatrati ljude i obitelji kad su dolazili tamo i čekao je savršeni trenutak za upad. A upadao bi tek kad su vlasnici bili kilometrima daleko.
– Petkom i subotom nikada nisam išao u pohod. Tada je tamo bilo najviše ljudi. Nisam im znao imena, ali sam bio upoznat sa svim njihovim navikama, uobičajenim dnevnim radnjama. Najviše sam volio kada bi odradili šoping i napunili frižider prije odlaska u grad. To sam obožavao!
Nakon desetak godina krađa bio je uvjeren da mu je policija za petama, pa je poduzeo još oštrije mjere. Toliko je bio oprezan da se nije usudio pojavljivati ni po mjesečini. U neke svoje pohode išao je po rijeci s kanuom.
– Ali nikad nisam ukrao kanu, uvijek bih ga vraćao. Bilo me je strah da netko prijavi policiji krađu, Ipak je to kanu, a ne vrećica graha…
Pljačkao je sve u krugu 50 kilometara, procjenjuje se da je ‘počistio’ više od 100 kuća.
– Samo sam stajao u mraku i strpljivo čekao da ljudi nestanu. Obožavao sam mrak.
U međuvremenu, ljudi su shvatili da se nešto događa pa su odlučili postavljati alarme na vrata. Međutim, to Knighta nije zabrinjavalo. Uostalom, njegov posljednji posao upravo je bio – postavljanje alarma. Znao je sve trikove, ništa mu nije predstavljalo problem.
Lokalni ljudi su prijavljivali provale, ali policija je bila nemoćna.
– Sve je bilo tako čisto da smo počeli sumnjati da nam ljudi govore gluposti. Nije bilo baš nikakvih dokaza o provalama, njegova disciplina bila je nevjerojatna – rekao je jedan policijski službenik.
Zanimljivo, u tom lopovskom pohodu koji je trajao godinama Knight nije nimalo uživao.
– Svaki put kad bi ušao u nečiju kuću osjećao sam sram. Znao sam da radim nešto pogrešno – govorio je Knight detaljno opisujući kako su izgledale njegove provale.
– Prvo bih otišao u kuhinju, a poslije bi tražio po cijeloj kući neke korisne stvari kao što su npr. baterije. Nikada nisam upalio svjetlo u kući, umirao sam od straha svaki put kad bi bio unutra. Uvijek mi je bio cilj pobjeći što je brže moguće.
Namirnice koji bi ukrao trajale bi mu dva tjedna…
– Najveće olakšanje osjetio bi kad bi došao u svoj kamp. Tamo je bilo moje sigurno mjesto, tamo bih uvijek pronašao svoj mir.
Knight nije znao opisati kako je to izgledalo provesti toliko vremena u samoći. Kaže da se tišina ne može opisati riječima…
– Izgubio sam identitet. Nisam imao publiku, nisam se imao kome dokazivati, nitko nije mogao ništa reći o meni. Postao sam nevažan. Sve moje želje su nestale, za ničim nisam težio, čeznuo. Čak nisam imao ni ime. Ako ćemo gledati s romantične strane, bio sam slobodan…
Policija je konačno stala na kraj Knightu nakon punih 27 godina. Uhvatili su ga kako krade hranu u ljetnom kampu kraj jezera i optužili za provalu i krađu. Njegovo uhićenje izazvalo je ogromnu pozornost, ispred zatvora su bili brojni Knightovi obožavatelji, a čak 500 novinara podnijelo je zahtjev za intervju. Čak je dobivao i bračne ponude…
Sve je odbio osim jednog novinara. Sjeo je s njim za stol i u devet sati mu ispričao što je radio posljednjih 27 godina.
(Izvor: Jutarnji list)