Pišu: Petra Živić i Stefan Veselinović
Da nije bilo još jednog Nizozemca kojeg smo slučajno sreli u Srebrenici, vjerovatno bismo stvarno morali u obilazak kavana u potrazi za Robom. Što nam, vjerovatno, ne bi ni teško palo. Ovako, dobili smo njegov telefon i na konfuznom engleskom dogovorili da svratimo kod njega.
Svratite dobija novu dimenziju ako ste Rob Zumer, bivši nizozemski vojnik koji već nekoliko godina živi u Srebrenici. Jer on ne živi baš u Srebrenici. Živi na pola puta između Potočara i Srebrenice, pa onda desno.
Posle tog desno se ide još malo više od kilometra asfaltiranog puta i još toliko neasfaltiranog, kojim se penjete. Na 1,100 metara nadmorske visine, iznad Srebrenice i Potačara, nekadašnji vojnik UNPROFOR-a sagradio je svojim rukama kuću i malo carstvo. Po ogromnom dvorištu razbacan je građevinski materijal, od pijeska do blokova. Svakog dana nadograđuje svoje imanje. To je i bukvalno poslednja kuća u brdu u kojoj živi sa dvije mačke i psom, ako ne računamo koze kojima je sagradio mali obor u dijelu dvorišta.
Rob sa pratećom opremom.
– Za vreme rata su me svi znali kao onog vojnika sa velikom puškom. Patrolirao sam gradom – priča nam dok se upoznajemo.
Sipao nam je rakiju. Odlična je. Klizi. Pita nas šta mislimo, koliko ima gradi.
– 40?
– Manje. Pravim je za prijatelje iz Nizozemske. Oni ne vole kad gori grlo, ali mora grijati stomak.
Rob je u Srebrenicu došao prvi put u siječnju 1995. godine i otišao u srpnju, zajedno sa ostalim vojnicima UN –a, preko Zagreba, u kome su pijani slavili činjenicu da su izašli živi iz Bosne.
Ponovo je došao 2009. godine na Marš mira i odlučio se u Srebrenicu vratiti na duže vrijeme. Svi ga pitaju zašto. U intervjuima koje je do sada dao, uglavnom nakon Marša mira 2009, piše da je odlučio da u Bosnu dođe sa obitelji. Nama je ispričao drugu priču.
– U prosincu 1995. sam bio kod roditelja, koji žive u Francuskoj u brdima, kao i ja sada. Tada mi se desio prvi klik u glavi. Flešbekovi iz Srebenice. Postao sam agresivan. Kad bi mi neko u klubu, recimo, samo prišao ili mi je izgledao čudno, ili bih samo pomislio da mi izgleda čudno, prišao bih i udario ga. Bio sam jako agresivan. Svakog dana sam se tukao. A to nisam ja. Ja mrzim tuču.
Zbog posttraumatskog stresnog poremećaja odlučio je da napusti naporan privatni biznis koji je imao u Nizozemskoj. Kad se razveo, odlučio je se i preseliti.
– Ja ne volim probleme. Sve sam ostavio ženi. Uzeo sam hamfija i došao ovde – kaže rukom pokazuje na parkiranog crvenog hamera.
U dvorištu je i semafor.
– Donio sam ga iz Nizozemske, u ogromnoj prikolici u kojoj su bile ostale stvari kad sam se selio. Jednom sam ga sa susjedima uključio i igrali smo se ovde – smeje se.
Izgleda kao da ni jednog trenutka ne žali što se vratio živjeti u brdu iznad nekadašnje baze. Ovde je zbog tri stvari – planine, šume i POLAKO.
– Polako je način života koji mi se najviše sviđa, a koji nisam video nigdje osim na ovim prostorima. To je ono kada se nešto treba završiti pa neko pita “kako ćemo, šta ćemo?”, a dobije odgovor : “Polako…” . To meni treba, no stress life – zaključuje.
Živi u maloj zajednici sa susjedima. Pomaže, kolje, cijepa drva, siječe šumu, uzgaja koze, muze. Ponekad po svom imanju maše palicama za golf i udara loptice gore-dole.
Kada ne radi oko kuće, on je u Bratuncu, mjestu udaljenom nekoliko kilometara, naseljenom pretežno srpskim življem. Obično ide u restorana kod jednog od svojih najboljih prijatelja.
– Ne razumijemo ni reč jedan drugoga. Ali uvek nađemo načina da se skapiramo, makar pantomimom – rukama i nogama.
Naravno, nisu svi u okolini Srebrenice toliko druželjubivi. Ako je odluka bivšeg nizoozemskog vojnika da ostavi sve i preseli se u područje gde su se dogodili masakri, a kojim je u to vreme patrolirao, nama zbunjujuća, nije teško zaključiti kakva osjećanja to budi kod ljudi koji su sve to proživjeli. I sa jedne i sa druge strane. Ali i sa treće.
– Čelnici općine me ne vole osobito. Bošnjaci i dalje smatraju da mi, vojnici mirovnih snaga, snosimo dio krivnje za sve što se ovdje dogodilo. Mislim da zbog toga ne mogu da urgiram da meni i susjedima srede put do ovde. Još uvijek rješavam i neke legalne probleme mog boravka u Bosni.
Sipa nam još po jednu i pali sarajevsku Drinu. Kad je došao u Srebrenicu, plan je bio da pokrene biznis i zaposli ljude, ali nije uspio.
– Recimo da sam upoznao neke loše ljude.
U selu smo od istih onih koji govore da je lud čuli da su ga “neki ljudi” prevarili kada je došao, dva puta su mu naplatili istu zemlju i šumu koju je kupio. On nam samo kaže da je teško nalazio ljude koji su spremni da za pošten rad budu pošteno i plaćeni. Pet godina kasnije, živi od zemlje koju obrađuje, i mirovine koja je jako mala. Kaže, 100 evra.
Na Robovoj terasi sjedimo zajedno sa Muamerom, koji je 1995. godine imao deset godina. Upoznali smo ga dan ranije u gradu. Kad je čuo da idemo do “onog” Nizozemca, pitao je da krene s nama.
– Eto, gledaj ovo sad, sjedimo vi iz Srbije, ja i Nizozemac. Ludilo – kaže.
– Pa, to jeste napredak – kaže Rob.
– Ja mislim da te se sjećam iz baze 1995 – kaže mu Muamer iznenada.
– Moguće, kažem ti, imao sam najveću pušku.
Na trenutak smo zašutili. Pogled sa terase na kojoj sjedimo zajedno sa mačkama i psom postaje lepši kako sunce zalazi.
– Crveno je nebo, svake večeri. Ne znam zašto večeras nije. Mogu to biti lijepe slike – kaže nam Rob.
Pričamo o prednostima i manama života u prirodi. Životu u malom mjestu. Kako je u Beogradu, kako u Tuzli i Sarajevu, Bajinoj Bašti i Ljuboviji koje su “tamo iza onog brda”.
– Ja sam ustvari ti, Robe – kaže Muamer.
– Od kada sam se vratio u Srebrenicu, prije nekoliko godina, sanjam o tome da svoje imanje kraj Drine sredim ovako kao ti i da tu živim. Probao sam i život u velikom gradu, ali nije to za mene. Uvjeren sam da će uskoro svi pobjeći iz velikih gradova. Samo još ženu da ti nađemo da se ganjate po ovim sobama.
– To je jedina stvar koja mi nedostaje – iskreno odgovara Rob. – U početku mi je možda i prijala samoća, ali sada je sve nepodnošljivije.
Sipa nam još po jednu. Boca je sada prazna. Tek kad smo mu popili skoro svu rakiju, više nije bilo neprijatno pričati o ratu.
– Rat zna loše ljude sa obe strane, to pokašavam svima objasniti. Vidio sam mnogo toga. Mogu vam reći samo ono u šta sam siguran, ne ono što sam načuo – priča Rob.
Pitamo ga šta se događalo pre masakra. Šta su radili Bošnjaci, šta Srbi, je li bilo provokacija.
– Bio sam u patroli na istočnoj strani Srebrenice, na ničijoj zemlji. U jednom trenutku je došla vatra sa srpske strane. Mi smo opalili, iako nam nije bilo dozvoljeno. Pucali su dirketno u nas, tada imamo pravo da se branimo. Moraš da im daš znak da si tu i da se ne mogu igrati s tobom, iako ne smiješ pucati. Posle incidenta smo se vratili u selo i neko od Bošnjaka je došao i rekao mi: “Srbi su sada pucali u vas gore”. Tada smo shvatili da je to, u stvari, bila njihova provokacija. Bilo je užasnih prljavih stvari koje niko nije razumjeo. Jednom su čak bacili ručnu bombu na mene u bazi, kada sam obrusio nešto grupi ljudi koja je sve vreme nešto dobacivala dok sam trčao. Jednostavno, nitko nas nije baš mnogo volio – kaže.
Rob o svemu tome govori lako, vidi se da je za dvadeset godina uspeo da, ovako ili onako, obradi sva sjećanja.
Muamer ne voli kada se priča o tome vremenu, posebno u društvu.
– Sjećam se, jednom je za vreme rata neko organizirao projekciju filma pomoću agregata. A kada su ih pitali odakle im gorivo rekli su, pa ukrali smo od UNPROFOR-a – kaže Muamer kroz smijeh. Nervozno ustaje i šeta okolo.
I Rob se na to osmehuje i klima glavom. Kaže da je bio već mjesec dana u Nizozemskoj kad je saznao šta u Srebrenici dogodilo.
– Pomislio sam, “ovi ljudi su glupi”, ja sam sve vreme bio tamo i ništa nisam znao. Nisam mogao da poverujem. Onda su stizale potvrde, pa fotografije i onda shvatiš. Svi smo glupi. To je jedino što tada možeš pomisliti – kaže.
Obeležavanje dve desetljeća mu je najteža godišnjica do sada.
– Imamo privatne grupe na facebooku mi vetarani, bivši vojnici. Od početka ove godine njih četvero se ubilo. Dvadeset godina je teže od deset.
Na trenutak se pretvara u depresivnog bivšeg vojnika.
– Kad gledate film o Srebrenici, vidite nas na žurci u Zagrebu, mi nismo znali šta se dogodilo. Znali smo da je rat i da se nešto dogodilo, ali nismo znali što točno i kolliko je veliko. Tada, u Zagrebu, je bio prvi put da smo imali alkohol i nismo bili pod stresom.
– Nevjerovatno je koliko je posle dvadeset godina i dalje sve sjebano.
U tome smo svi suglasni. Kažemo mu da smo tog dana bili i u Potočarima, nekadašnjoj bazi u kojoj je živeo, i da jedan deo centra izgleda zaista loše.
– Ja ne volim memorativni centar. Tačnije, ne volim ljude koji sve to vode.
Rob postavlja isto pitanje kao i svi u Srebrenici i okolini. Kako je moguće da je memorijalni centar zapušten – ništa se ne mijenja, memorijalna soba propada već dvadeset godina i pored toliko donacija iz inozemstva.
– Na jednoj komemoraciji sam im javno rekao ono što mislim, a to je da rat donosi loše ljude sa obe strane i da je sramota što posle toliko godina nema nikakvog pomaka. Loše se završilo. Prijetili su mi smrću.
Rob se i dalje bori za svoje mjesto među ljudima sa kojima deli povijest. Dobru ili lošu, kako ponavlja. Pokušava s njima izgraditi i budućnost. Dobru ili lošu.
Ipak, ta borba, izgleda, nije ništa u odnosu na fajt sa traumama od kojih ne može pobjeći, čak i kada je u Bosni.
– Prije dve godine, na moto skupu kod Srebrenice, prišao mi je lik iz Potočara, poznat po incidentima, i rekao mi da sam špijun. Udario me je jednom, baš jako. Pogledao sam ga, ušao u Hamfi i odvezao se kući. Tad sam rekao sebi “Vau, uspeo si”. Obično bih ga polomio – priča.
Rob Zumer se trudi da stalno bude okupiran poslom. Da radi, a ne da razmišlja.
– Jedna je stvar razmišljati o nečemu i željeti to, a potpuno druga to zaista i uraditi. Sada moram zapisivati stvari koje trebam odraditi, jer nekada me glava toliko boli da nisam u stanju razmišljati.
Glava mu je često teška, a misli kaotične.
– Kada je tako pokušavam raditi neki glup posao, da sječem drva u šumi ili tako nešto. Ali nekada ni to ne pomaže, nekada ne mogu ništa raditi – kaže.
-Tada zaključam kuću i pješke krenem do Bratunaca. Hodam polako. (Izvor: vice.com)