Katastrofe su mȁna nebeska za sve vrste kriminala. Nije bitno koji tip katastrofe pogodi pučanstvo: rat, potres, poplava, epidemija. Dovoljno je da privreda nekog područja padne na koljena, da se ljudi nađu u nevolji – i istoga časa kriminalci kreću u gozbu, poput morskih pasa kad nanjuše krv, piše EurActiv.
Paradigmatičan je primjer onih talijanskih poduzetnika koji su priredili slavlje netom nakon što je potres razorio grad L’Aquilu. To je ekonomija, nema tu stida. A ni poštivanja zakonâ, ako je nevolja nekoga toliko stisla da će pristati bilo na što samo da se izvuče u danom trenutku ili barem da odgodi definitivnu propast.
Šakali i lešinari, oni koji pljačkaju umrle, ili napuštene stanove, na prvi pogled najogavniji, zapravo su najmanji štetočine u svemu tome, najlakše uočljivi, a u nekim situacijama njih je najlakše učiniti neškodljivima. Kada je 1963. potres sorio Skopje, pričalo se – ali se nije pisalo – da je vojska na mjestu strijeljala one koje je zatekla u pljački. Tri godine kasnije, dok sam u Skopju bio podulje, nisam naišao na potvrdu tih glasina, pa ni indirektnu, na osmrtnicama koje su obilježavale spomen na godišnjicu katastrofe. A opovrgavao je to i Ante Banina, u trenutku potresa zapovjednik Skopske vojne oblasti.
Možda je to bila samo glasina, kojom su plašili šakale. Glasina utemeljena na glasini da su pripadnici ruske Crnomorske flote nemilosrdno strijeljali na mjestu šakale zatečene kako pljačkaju ruševine Messine nakon strašnog potresa 1908 (usput, Rusi jesu stigli, ali dan kasnije, talijanski i engleski vojni mornari bili su u messinskoj luci odmah, pa su Talijani naoružani kružili gradom). Ali lupežu je strah adrenalinska droga, inače ne bi opljačkali i stan u polusrušenoj kući u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici (usput, pjesnik se zvao Đurđević, Đorđić je Kukuljevićevo domišljanje na temelju talijanske forme imena i prezimena Ignazio Giorgi, ali to je preteška teorija za zagrebačke gradske uprave).
Najzgodnija prigoda i za sitan i za krupni kriminal su ratovi. To u Hrvatskoj znaju i iz izravnog iskustva. Za srpsko-crnogorske agresije i okupacije te oslobodilačke borbe 1991-1995, pored izravne štete od rata, izražene u mrtvima, ranjenima i raseljenima, u razaranjima, ometanju proizvodnje i prometa, trgovine i turizma, treba navesti dvije teške indirektne štete:
Embargo na nabavu oružja uvjetovao je da Hrvatska potraži alternativne kanale, što je izravno pridonijelo razvijanju i snaženju organiziranog kriminala i njegovoj sprezi s dijelovima državnih aparata, uključujući vojnu policiju i špijunažu, a to je znatno otežalo i usporilo afirmiranje načela pravne države u Hrvatskoj;
Koncentriranje na obranu i na ratne zadaće olakšalo je da se pozornost (ionako oslabljene) pravne države nedovoljno usmjeri na kapitalističku pretvorbu privrede, što je olakšalo da je “u pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća bilo […] političkog klijentelizma i gospodarskog kriminala” (kako piše u Hrvatskoj enciklopediji).
Posljedice, vidimo, mogu trajati desetljećima. A pandemija koronavirusa covid 19 bitno je obuhvatnija od nekoga ipak lokalnog rata.
Ona je otvorila prostor makrokriminalu i mikrokriminalu ne samo na nekoj nacionalnoj, nego na gotovo svakoj kontinentalnoj, a time i na globalnoj skali.
S jedne strane – i to se donekle može prevenirati – organizirani kriminal mafijaškog tipa samo čeka da se iz državnih ili međunarodnih fondova prelije novac za obnovu, da krenu natječaji i, još bolje, direktne pogodbe, da se uključe “posrednici”. S druge, mikrokriminal već plamsa, osobito zelenaši: najnoviji skandal u Italiji pokazuje kako stradaju ljudi, sirotinja, koji su se zadužili samo 1000 eura, jer su morali nabaviti WiFi da bi im djeca mogla pratiti nastavu od doma, dok ne stigne državna potpora koja kasni – pa zelenaši već dug umnažaju, tuku, otimaju… a državnu sudsku pravdu će žrtva doživjeti u eventualnoj dubokoj starosti.
Pitanje je u kojoj članici Unije toga nema, a gdje ima ali država ne haje, ima unosnijih briga.
U Hrvatskoj, na primjer, predizborna kampanja umanjuje oprez spram kriminala koji zlorabi pandemiju. U kampanji se, naravno, diže glas protiv korupcije i klijentelizma (koji svaka stranka, dakako, vidi u tuđem oku), ali ta povika ostaje na načelnoj razini, pazeći da što manje pogađa konkretne korisnike korupcije kao nacionalnog sistema, jer i o njihovim glasovima ovisi kolike će se kriške kolača domoći koja stranka (počev od vodećih mjesta u javnoj upravi i javnim poduzećima, sve do, ajme, staračkih domova gdje inkompetencija namještenih može također biti ubitačna). Isto vrijedi i za priče o pravnoj državi, uključujući i onu o racionalnom i izvjesnom procesnom postupku.
Blagostanje i kvaliteta života ovise više o tome nego o preoravanju prošlosti – ali ne bi toga bilo da i taj muckcracking nije ponekome unosan. Pa sad, glasali ili glasovali, i o kriminalu se glasajte i oglasite.
(Izvor: EurActiv)
