Piše: Prof.dr.sc. Mile Lasić
Mogao bih o uzaludnosti proeuropskih apela govoriti i na drugi način, ali učiniilo mi se smislenim povezati i u jednom dahu prokomentirati pojavu “Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku” i moje nove knjige „Uzaludni proeuropski pledoaje“ (Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2016.), koja me dočekala u jednoj zagrebačkoj tiskari tijekom posjeta Zagrebu radi sudjelovanja na konferenciji Europskog parlamenta „Europski put BiH“, koju sam letimično dotakao u kolumni od prije dva tjedna. Doduše, neskromno govoreći, cijelo je moje javno djelovanje usmjereno protivu dominantnih trendova u kulturi i politici i svojevrsni je proeuropski pledoaje, pa bih mogao ovu tvrdnju ilustrirati bilo kojom od 29 kolumni ili desetak drugih priloga u novoj knjizi, ali mi se čini važnim vratiti se na „Neretvansku deklaraciju…“, temeljem mini dossiera kojeg sam promptno postavio početkom svibnja na moju web stranicu (www.milelasic.com).
Ime jezika
Ne navijam, naravno, za ostrašćene hrvatske narative, ali se nisam u prvoj reakciji mogao čudom načuditi jednodimenzionalnim, tobož probosanskim ili bošnjačkim interpretacijama u „Neretvanskoj deklaraciji…“, u kojima se čak i Humačka ploča “bosnizirala” kako bi se nametnulo jedno ime jeziku, kojeg se s razlogom i u Ustavu BiH nazvalo troimenim – bosanskim, srpskim i hrvatskim jezikom.
Ja sam se, dakle, kao čovjek koji i islamsku i pravoslavnu i katoličku i židovsku i svaku drugu kulturu u BiH osjeća svojom u prosvjednom tonu u uvodu u mini dossier o ovoj temi, javno zapitao: zašto se uopće tako daleko odmaklo u stupidnom“bosniziranju” Humačke ploče i Huma koji se 16 puta spominje (Bosna samo jednom) u čuvenom spisu bizantskog cara Portofirogeneta De administrando imperio / O upravljanju carstvom? (Vidjeti o tomu više u knjizi „Hijene ga nisu dirale“ fra Dalibora Milasa!)
Zapravo, zapitao sam se kao solidni „ustavni patriota“ ove zemlje, da nije riječ o ambiciji “rahitično patuljastog nacionalizma” (E. Kazaz) potpunog potiranja toponima Hercegovine, u čemu se među Bošnjacima skoro pa uspjelo, a u funkciji negiranja oformljenih nacionalnih identiteta i nasilne asimilacije pod jednim imenom za jednu naciju koja govori jednim jezikom? Apsurd se satoji u tomu, pak, da su to prevaziđeni modeli “nacije države” iz 19. stoljeća o kojima iluziju imaju samo “zakašnjele nacije” (Helmut Plessner). Nevolja je dodatno s ovom vrstom nacionalizma što podrazumijeva odustajanje i od transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i od upravljanja identitarnim razlikama, te u konačnici i od strpljive izgradnje političke zajednice putem obzirnih interkulturalnih refleksija ostataka multikulturalne datosti u BiH?
U mojemu razumijevanju, radi se u konačnici o katastrofalnom nerazumijevanju svoje zemlje – višenacionalne i multikulturalne Bosne i Hercegovine u političkim i kulturološkim krugovima koji stoje iza „Neretvanske deklaracije…“, kao i manjkavoj izobrazbi i nikakvoj volji za konsenzualnom političkom kulturom, koju Bosna i Hercegovina potrebuju kao žedna zemlja kiše. O tomu na apsurdan, pa i ciničan način svjedoče i posebice točka dva i točka šest „Neretvanske deklaracije …“, u kojima se veli: „Počev od Humačke ploče iz 10/11. stoljeća kao najstarijeg bosanskog (sic!) pisanog spomenika na narodnom jeziku“, odnosno „Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik“(sic!).
Je li stvarno autori “Neretvanske deklaracije…” vjeruje kako je ime jezika u Bosni i Hercegovini, i posebice u Hercegovini, samo “bosanski jezik”?
Vjeruju li da čine nešto dobro kad zemlju uporno zove “Bosnom”, iako se takvom ne zove, a jezik – koji je srećom “policentrični jezik”, uostalom kakvi su i drugi jezici, da spomenemo samo engleski i njemački, temeljem sjajne knjige profesorice Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ – zove „bosanskim“ usprkos što za takvo ime ne žele čuti ni Srbi ni Hrvati u BiH. Uostalom neka potpisnici ovog intelektualnog, stručnog i političkog abortusa prošetaju našom lijepom zemljom, od Banja Luke do Trebinja, ili od Neuma do Kupresa pa razgovaraju s građanima sviju nacionalnosti: možda bi im se kazalo samo od sebe?
Nisam posve siguran da je nacionalizam koji je proizveo „Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku“ danas “rahitično patuljasti” (E. Kazaz), ali sam siguran da je stotinuprocentno u pravu profesorica Snježana Kordić kada u njezinoj reakciji veli da “autori Neretvanske deklaracije umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove”, suprotstavljaju se “hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom”, pa potom, posve logično “plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu…”?
Manipulacije jezikom
Profesorica Kordić je svojom knjigom „Jezik i nacionalizam“, kojeg se može pronaći na internetu, utemeljila modernistički pristup razumijevanju jezika i nacionalizma kod nas. K tomu, usuđujem se reći kao sveučilišni profesor koji se razumije u razlike između priimordijalizma, prenijalizma i modernizma, uključivo i etnosimbolizma, njezino razumijevanje manipulacijama jezikom, nacijom i državom pripada samom vrhu modernističkih pristupa ovim fenomenima i jednim je od oslonaca i u nastavi na sveučilištima, ukoliko su oni koji obrazuju i sami dovoljno obrazovani. Neki jesu, naravno, ali ipak šute kao zaliveni o tomu, jer su svi naši akademski nacionalizmi u osnovi zadojeni primordijalističkim mitovima i perenijalističkim snovima.
Hoću reći kako nas profesorica Kordić implicite upozorava na pogubnu opasnost “metodološkog nacionalizma” u maniri pokojnog profesora Ulricha Becka, što je i moja opsesivna tema, kao što čitatelji znaju, o čemu i govori spomenuta nova knjiga „Uzaludni proeuropski pledoaje“. U njoj sam, zapravo, temeljem Beckovih teorija o nužnosti kosmopolitizacije narativa, identiteta i i ambijenata, a polazeći od postojećih identiteta, samo posvjedočio kako su većinski i manjinski nacionalizmi u konačnici prokleto nalik jedni drugima, iako vole vjerovati da je većinski nacionalizam “patriotizam”, a manjinski uvijek i posvuda “separatizam”.
Nema, međutim, među njima suštinske razlike, jer ih povezuju pogubne posljedice, uključivo i po one u čije ime provode svoje stupidarije. Najgore je, naravno, što i jedan i drugi nacionalizam odustaje od koncepta “političke zajednice” temeljem uvažavanja svih identiteta, individualnih i skupnih prava i putem funkcionalne pravne države.
U mojemu razumijevanju, pojava „Neretvanske deklaracije…“, kao i neke ostrašćene reakcije s hrvatske strane na nju, samo su posvjedočili kako u BiH živimo “zamrznuti konflikt” i “kulturu nadbijanja”, te kako nismo u stanju živjeti ljepotu zajedničkog jezika, kojega srećom dijelimo. Ovo sam jedne prilike u Tuzli imao prilike kazati i uvaženoj profesorici Kordić. Slušala je, naime, moje predavanje o kritičkoj kulturi sjećanja, u kojemu sam ustvrdio da se ljudi na prostorima b-h-s-cg jezika dijele na one koji su zbog očiglednih bliskosti u jeziku sretni i one koji su zbog toga vrlo nesretni. Upoznavajući se tijekom tuzlanskog susreta, profesorica Kordić je kazala: “Profesore, mi govorimo o istom …“ Tomu bih mogao samo dometnuti i ovom prigodom: govorimo uzaludno, ali ne umijemo drugačije i nećemo!
Tri knjige
Moja nova knjiga tzv. zagrebačkih, proeuropskih kolumni ili izabranih politološko-kulturoloških eseja iz produkcije u 2015. godini nudi čitateljima u prvom redu razumijevanje europskih integracija kao procesa kozmopolitizacije i narativa i ambijenata i politika i političkih subjekata, tragom „refleksivnih modernizacija“ i osloncem na razumijevanje „metodološkog nacionalizma“, kako je ove važne sintagme obrazložio pokojni profesor Ulrich Beck.
Zbog toga sam u Predgovoru ovoj knjizi i obrazložio kako bi i ona trebala biti duhom i sadržajima komplementarna knjizi „Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena“, koja se također u nakladi Synopsisa upravo pojavljuje i u Hrvatskoj i u BiH, kao i knjizi „Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije“, koja se pojavila u nakladi HKD Napredak i Paneuropske unije BiH, tijekom međunarodne konferencije PEU u Sarajevu, od 27. do 29. svibnja o.g. U sve tri knjige se, naime, pokušava približiti isti zamršen svijet bosansko-hercegovačkih post-daytonskih neprilika kao i svijet transnacionalnih interakcija kojim se i posebice bavi knjiga „Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije“.
Posebno sam zahvalan njezinim nakladnicima, što su je podijelili sudionicima konferencije PEU, uključivo inozemnim gostima izvan prostora b-h-s-cg jezika, jer knjiga sadrži i 70 stranica sažetaka na engleskom jeziku, pa je u neku ruku bilinqualna …
No, vratimo se „Uzaludni proeuropski pledoaje“, kako bih precizirao da su u nju uvrštene moje proeuropske kolumne pisane za portal Autograf.hr, te nekolicina izabranih eseja s kraja 2015. godine objavljeni u mostarskom Dnevnom listu. K tomu i jedna reakcija na objedu objavljenu u sarajevskom dnevnom listu Dnevni avaz i intervju za mjesečnu reviju Bosne Srebrene – Svjetlo riječi.
U prvom dijelu ove knjige našlo se, dakle, na jednom mjestu svih mojih 29, „zagrebačkih kolumni“, pri čemu je jedino kolumna „Zašto je i moj izbor Ivo Josipović“ prvo postavljena na portal predsjednicki-izbori.hr, dok je ostalih 28 pisano za portal Autograf.hr, pa su tek potom objavljivane i na mojoj web stranici i/ili drugdje. Od ovih tehničkih napomena važnije su one koje se tiču motiva za objavljivanje ovakve knjige.
Kao netko tko se pitanjima europskih integracija bavi tri desetljeća, jednostavno sam uvjeren u smisao kretanja naprijed putem sustavnih reformi koje uključuju poštovanje sviju identiteta i ambijenata, ljudskih prava i principa pravne države.
A kao čovjek i autor vjerujem da takvo što ima smisla u zemljama predpolitičke kulture i kad bi se Europska unija transformirala u nešto posve drugo od onog što je danas. Drugim riječima, i u slučaju da zemlje „zapadnog Balkana“ ne stignu u Europsku uniju, prije nego što se ona transformira u „EU dviju brzina“, ili u nešto posve treće, u slučaju još većih potresa uslijed „izbjegličke krize“ ili mogućeg Brexita…, važno bi bilo ne zaboraviti na vrijednosti „refleksivnih modernizacija“ i na nužnosti popravnog ispita za zemlje i političke kulture koje su postali primjerom neuspjelih, obrnutih tranzicija (o čemu je, uostalom, uvjerljivo posvjedočila „Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku“).
Uostalom, upravo o žalosnom stanju duha u zemljama koje nisu iskoristile šanse ili mogućnosti „druge liberalne revolucije“ (Ernest Gellner) govori i niz mojih ogleda u drugom dijelu knjige, u Dodatku.
U Dodatku se na prvom mjestu našla eksplicitna kritika hrvatskih političkih elita u BiH glede naopako pojmljene kulture sjećanja, o čemu govori esej ‘Pitanje krivnje’ i ‘groblje Mira’ na brdu Bile iznad Mostara. Čitateljima je ovo poznato, a ja ću precizirati kako sam ovu oštru kritiku nerazumijevanja „kritičke kulture sjećanja“ među Hrvatima u BiH, posebice u Hercegovini, bio dužan napisati i kao autor niza knjiga koje se bave prokletstvima kulture selektivnog sjećanja, i kao čovjek kojemu je BiH i dom i domovina a Hercegovina i Mostar zavičaj.
Čitateljima je, također, poznat i hommage pokojnom njemačkom kancelaru Helmutu Schmidtu, kojega sam pratio tijekom dugog boravka u njemačkoj kulturi i čije sam eseje i knjige prevodio. Razlog za uključenje hommagea Schmidtu u ovu knjigu je u tome je što je upravo Helmut Schmidt tip političara koji se zalagao da se ne miješaju vjera i politika, mada je sebe samodefinirao i kršćaninom i ljevičarem, dakako socijaldemokratskog profila.
U knjigu sam uvrstio i moj poznati osvrt na deset godina „kancelerovanja“ Angele Merkel, pisan uz puno uvažavanje ove žene i političarke, jer se zalaže za ”političku zajednicu” jednakopravnih šansi, što upravo podrazumijeva zajednicu kozmopolitiziranih ambijenata i identiteta. U mojem razumijevanju, Angela Merkel je, nadmašila samu sebe kad je smogla snage u uzavreloj političkoj i kulturološkoj atmosferi u SR Njemačkoj kazati prošle godine i sljedeće: „Moram iskreno reći, budemo li se morali ispričavati što u izvanrednim situacijama pokazujemo ljudsko lice, onda ovo nije moja zemlja“!
Prigovori na „cezarizam“ su, pak, vrlo ozbiljni, kao i suglašavanje s procesuiranjem jednog njemačkog satiričara što se našalio s Erdoganom, o čemu sam već pisao. Skoro svi ogledi iz drugog dijela knjige objavljeni su, dakle, krajem 2015. godine i na mojoj web stranci i u „Dnevnom listu“. U ovoj mostarskoj tiskovini je objavljena i moja riječ s promocije knjige “Oblak boje kože” vrijednog književnog djela dr. sc. Nebojše Lujanovića, prepunog empatije prema Romima.
U gradu osakaćenih empatija, bilo mi je zadovoljstvo promovirati spomenutu knjigu zajedno s mladim dr. Lujanovićem i umnim hrvatskim i bh. književnikom Josipom Mlakićem. Imponiralo mi je što se ova promocija uopće upriličila u Mostaru na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 2015.
Čitateljima je, nadam se, već posve jasno zašto se u drugi dio knjige, u Dodatak, morao uključiti i esej „Beckov pledoaje za kozmopolitizirane, europeizirane identitete i ambijente, narative i politike“, pisan povodom prve obljetnice smrti profesora Ulricha Becka, jer se u njemu izravno dotičem prevažnih Beckovih pojmova „metodološki nacionalizam“, „kozmopolitizacija“, „refleksivna modernizacija“, zbog kojih se među upućenima i govori o Beckovom „društveno-znanstvenom kozmopolitizmu“, za koji se i sam zalažem. (Sad je konačno posve jasno zašto sam povezao pojavu „Neretvanske deklaracije“ s pojavom ove moje knjige.)
Uostalom, „lijevo“ se i ne može razumjeti i osjećati izvan kozmopolitskog, makoliko se i „lijevo“ lako otklizne u političko nasilje ukoliko ne poštuje oformljene identitete. No, najvažnije je zapamtiti: temeljem Beckova pristupa i re-interpretacije nema nikakve potrebe da se nacionalni ili bilo koji drugi oformljeni identiteti dokidaju, nego ih je nužno obogatiti u procesu europeizacije i narativa i politika, to jest kozmopolitizirati …
U Dodatku se našla i polemika s profesorom teologije, dr. sc. fra Ivanom Šarčevićem: „Tko je obolio od logoreje – politolog ili teolog?“, objavljena najvećim dijelom u tjednom prilogu Sedmica, Dnevni avaz, 30. svibnja 2015. godine, te in extenso na mojoj web stranici. Bio sam veoma neprijatno iznenađen njegovim omalovažavanjem i niskom razinom stigmatizacije i mene i Mostara i Hercegovine, čime se sarajevski gvardijan uvrstio među one koji njeguju narative i politike tzv. poželjnih glasova, mjereno kriterijima bosanskog/bošnjačkog unitarizma.
Ova iznuđena polemika ima – moguće je – neizravne veze s mojim ranijim prijeporima s Hrvatskim narodnim vijećem, kojeg sam – zajedno s Ivanom Lovrenovićom – priličito bučno napustio. Slutim da sam iz ovih razloga i dobio priliku govoriti u intervju za mjesečnik „Svjetlo riječi“, glasilo Bosne Srebrene, krajem 2015., pa je i taj intervju našao svoje mjesto u Dodatku.
Ma koliko knjiga „Uzaludni proeuropski pledoaje“ bila pisana u ležernijim formama i ona je, naravno, u funkciji stasavanja studija politologije i „mini europskih studija“ na sve tri bolonjske edukacijske ljestvice na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Na te studije sam, dakako, neizmjerno ponosan, ma koliko ih drugi ne poznavali ili ignorirali. Dakako,. na samom kraju sam dužan zahvaliti se nakladnicima ove knjige Synopsisu (Sarajevo-Zagreb) i Akulturaciji (Opuzen), te i posebice dragom čovjeku i prijatelju Ivici Pandžiću, kao i mojim (bivšim) vrsnim studentima i prijateljima Augustinu Zonjiću i Gabrijeli Rajković – za izdašnu pomoć pri oblikovanju, lektoriranju i uređivanju ove knjige …
Ili se ja, ipak, varam: možda i nije uzaludan posve prouropski narativ za kosmopolitiziranje i identiteta i ambijenata, čak i u našim ostrašćenim kulturološkim i političkim ambijentima?