Pojednostavljeno, Bogdanović je zbog ratnog zločina na području Mostara osuđen na šest godina zatvora po osnovu KZ BiH, iako isti zakon za kazneno djelo ‘silovanje’ propisuje kaznu zatvora od 10 godina do dugotrajne kazne zatvora.
S druge strane, KZ SFRJ koji je vrijedio za vrijeme počinjenja, za isto propisuje najmanje pet godina zatvora. Ustavni sud je utvrdio da Sud BiH za optuženog nije primjenio blaži zakon, kao i to da je optuženi osuđen retroaktivno po KZ BiH i to na kaznu manju nego što to isti taj zakon propisuje.
Ovu presudu donijelo je sudsko vijeće Ustavnog suda BiH u sastavu Mirsad Ćeman, predsjednik Vijeća te sudci Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Valerija Galić, Modrag Simović i Seada Palavrić.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je utvrdio povrjedu članka II/2., Ustava BiH i članka 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Sud je ukinuo presudu Suda BiH u dijelu koji se odnosi na primjenu blažeg Kaznenog zakona te predmet vratio Sudu BiH koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku odnosu na izricanje kazne, a u skladu s navedenim odredbamas Ustava BiH i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Velibora Bogdanović optužen je da je, kao pripadnik HVO-a, za vrijeme sukoba na području Mostara, u noći s 25./26. svibnja 1993. s još pet neidentificiranih osoba ušao u stan S.Z i M.Z., gdje je naredio S.Z. da se spremi i odveo ga u logor Heliodrom, a od M.Z. tražio novac, izvršio premetačinu stana i otuđio određene stvari, a nakon toga, upotrebom sile prisilio M.Z. na seksualni odnos.
Optuženi se branio da nije učino ono što mu se stavlja na teret, da u navedeno vrijeme nije bio u Mostaru te je iznosio činjenicu da je oštećena M.Z. silovanje prijavila tek 17 godina nakon što se isto dogodilo. Sud BiH je optuženog po Kaznenom zakonu BiH, osudio na šest godina zatvora.
Naime, Sud BiH je, u raspravi oko primjene zakona (KZ BiH ili KZ SFRJ) naveo da je u vrijeme izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret važio zakon KZ SFRJ koji je u članu 142. propisivao to kazneno djelo za koje se mogla izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina zatvora ili smrtna kazna, dok se u KZ BiH, u članu 172. propisuje to kazneno djelo s kaznom zatvora u trajanju od 10 godina ili kaznu dugotrajnog zatvora.
Potom je sud BiH, uspoređujući ta dva kaznena zakona, zaključio da je kazna koju predviđa KZ BiH vlaže, te pozivajući se na praksu Europskog suda, Ustavnog suda, kao i principe utvrđene u KZ BiH, zaključio da primjena KZ BiH ne predstavlja povrjedu prava optuženog apelanta na izricanje blaže kazne, vez, upravo suprotno, da je isto u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Ustavni sud BiH odlučio suprotno i vratio predmet Sudu BiH
Ustavni sud BiH, u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, navodi da je u svezi s tim, Ustavni sud zapža da je apelant na osnovu osporenih presuda Suda biH proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i da mu na osnovu odredbi KZ BiH izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina.
Prema KZ BiH, zaprijećena kazna za krivično djelo za koje je apelant osuđen je kazna zatvora u trajanju od 10 do 20 godina ili u najtežim slučajevima, kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 do 45 godina.
Ustavni sud BiH zapaža da je Sud BiH prilikom odmjeravanja kazne apelantu, u skladu s članom 49. KZ BiH, imajući u vidu posebne olakšavajuće okolnosti, apelantu izrekao kaznu ispod zakonskog minimuma. Ustavni sud primjećuje da je po KZ SFRJ i bez ublažavanja kazne sud imao mogućnost izricanja kazne u tom trajanju (i nižem), te da je ta okolnost, uz činjenice u pogledu ublažavanja kazni iz odredbi KZ BiH i odredbi KZ SFRJ, trebala biti od utjecaja za primjenu zakona u konkretnom slučaju.
Također, Ustavni sud, između ostalog, zaključuje da nije bilo potrebno utvrđivati koji zakon propisuje blažu maksimalnu kaznu, već je bilo nužno utvrditi koji je zakon blaži u pogledu minimalne kazne te se Ustavni sud pri tom poziva na slučaj Maktouf i Damjanović.
Zaključak Ustavnog suda BiH je da nisu prekršena prava optuženog na pravično suđenje ali da su mu prekršena ustavna prava i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava jer je retroaktivna primjena KZ BiH bila na apelantovu štetu.
Ovo je još jedna u nizu presuda Ustavnog suda BiH koje su vraćene Sudu BiH jer se optužene/osuđene osudilo ‘retroaktivno’, po KZ BiH koji nije vrijedio za vrijeme počinjenja kaznenih djela.
(V.S./Republikainfo.com)