Opasnost od erupcije vulkana, kakva se nekidan dogodila na novozelandskom otoku Bijelo brdo, potaknula je svijet na ozbiljna promišljanja o opasnostima iz dubine Planeta.
Trebamo li zbilja strepiti od riganja zemljine vatre? Mi svakako trebamo i to prije svega zbog blizine talijanskih vulkana, i to od posljedica tvari koje bi prilikom erupcije bile izbačene u atmosferu. Ali Dalmaciji prijeti i nešto puno bliže, o čemu, evo, doznajemo zahvaljujući tragediji na Novom Zelandu. Dakle, ajme nama probudi li se Zemlja kod – Muća! Da, dobro ste čuli – na obroncima Svilaje kod Muća, što je tridesetak kilometara udaljeno od Splita ili malo više od pola sata vožnje, piše Slobodna Dalmacija.
Ali krenimo redom:
“Kakav to vulkan postoji blizu Splita, a da nisu otočići iz viškog akvatorija te naročito ako smo složni da brdo Marjan to nikad nije ni bio”, pitali smo dr. Tihomira Marjanca, geologa sa zagrebačkog PMF-a, koji je za portal Index.hr rekao da “u blizini Splita postoje stijene kroz koje se vulkanizam probio prije stotine milijuna godina”.
– Vulkanske stijene pronađene su kod Donjeg Muća na lokaciji između potočića Zmijavac i sela Beara. Ondje se skriva opasnost da se tlo probudi i zaspe nas lavom – precizira dr. Marjanac.
– Stvarno?
– Stvarno – mirno odgovara geolog.
’Rolling stones’ do Bačvica
Hej, bilo bi “rolling stonesa” sve do Bačvica! Ali šalu na stranu. Dogodilo se to prvi put, prema pretpostavci znanstvenika, prije 225 milijuna godina, još u trijasu, ali i drugi put prije nekih 40-ak milijuna godina. Dr. Marjanac nas upozorava da se uvijek može ponoviti nešto što se u geološkoj povijesti dogodilo, samo je pitanje kad. Štoviše, dodaje, jednom oslabljeno mjesto u Zemljinoj kori može biti put kojim će magma ponovno proći.
– Uvijek ponavljam da stijene nisu kao kosti, što hoće reći da one neće zarasti i postati još čvršće kad jednom puknu, nego upravo obrnuto – kaže naš geolog.
Informira nas kako je u istraživanju ugaslog vulkana kod Muća ustanovio da je ignimbrit (vulkanska naslaga) u kavi uslojen, što znači da je bila serija vulkanskih erupcija s malim razmakom, možda nekoliko sati, možda nekoliko dana.
Nadalje, u donjem dijelu izdanka, kaže dr. Marjanac, vidi se da su slojevi ignimbrita tanki, a da su poviše čekića (vidljivo na fotografiji) debeli. To znači da je vulkan prvo imao eksplozivnu erupciju, a poslije je “normalno” radio s puno pepela. Brzina piroklastičnog toka (bujica pare i čestica) bila je oko 500 kilometara na sat, a temperatura blizu 800 Celzijevih stupnjeva!
Kad bi, dakle, opet proključala Svilaja, eto nama ozbiljnog belaja!
Dr. Marjanac, međutim, upozorava kako nam ništa manji belaj ne prijeti od oko 300 kilometara zračne linije udaljenih napuljskih vulkana. On nas podsjeća i kako se vulkanski oblak 2010. širio nad Europom od erupcije Eyjafjallajökulla na Islandu. Stigao je bio do središnje Hrvatske, zapadne Slavonije, Gorskog kotara i Istre, a avionski promet nad Europom bio je poremećen…
A to nije prvi put da su se posljedice erupcije vulkana na Islandu odrazile na naše krajeve, kaže nam dr. Marjanac. U razdoblju između 1779. do 1780. te između 1784. i 1785. godine došlo je do erupcije islandskog vulkana Lakija, o čemu je pisao dr. Krešimir Kužić, pozivajući se na brojne zapise franjevaca.
– Dok su se učinci vrlo otrovnog fluora osjećali na Islandu, sumporna kiselina pretvorena u aerosol proširila se diljem Europe stvarajući čudnu gustu maglu. U nekim mjestima uzrokovala je iritaciju očiju ili neugodan sumporni smrad, negdje je negativno utjecala na biljke, metali su korodirali, dok je u Veneciji zabilježeno taloženje prašine s primjesama sumpora i željeza. Ali vidljivi atmosferski učinci diljem Europe bili su neupitni – gdje se god magla pojavila, bila je plave ili plavkaste boje – konstatira dr. Kužić. On spominje čak i zabilješku Benjamina Franklina, koji je u to vrijeme kao ambasador SAD-a boravio u Londonu i Parizu. Franklin navodi da su ekstremni vremenski uvjeti možda vezani uz posljedice erupcije vulkana Hekla.
Zamračena Dalmacija
Redovnik Andrija Ivičević zapisao je u lipnju 1783.: “Prvi dan đunja bih lipo i ugodno vrime; Na 16… učini šiloko veliko i dura tri dni, i učini štetu u vinogradi i u maslinam. Na 19. pade lipa kišica i veoma ugodna; ali sutradan na 20. učiniše se tmine i posli tmina učini šiloko, ter jest na 21., ali mnogo veliko bijaše… Od 20. ovoga miseca počele su tmine mnogo velike, da se od nji sunce ne viđaše, i evo još slide do prvog jula”.
Potom srpanj opisuje ovako: “Luglio 1783. Ovi misec od jula počeo je s lipim vrimenom, ali slide tmine mnogo velike, ali nisu škodljive. Na 20. počeše kalavat iste tmine i na 23. pristaše; a na 27. pade lipa kišica i ugodna brez nikakve grmljavine. Ovoga miseca bilo je mnogo skakavaca, da su letili na jata i učiniše štete dosta po vinogradi i po vrtli”.
Franjevac Frane Radman, župnik u Živogošću, zabilježio je ovo:
“Paka pade straovita tmina (1783.) svrhu zemlje, mora i planina. Od po lipnja do polak rujna i ta bič sta tri miseca puna. Međuto je kuga udarila…”.
Redovnik Marijan Lanosović napisao je da se u lipnju pojavila i traje gusta magla, kakvu ljudi ne pamte da bi je vidjeli u to doba, prenosi Slobodna Dalmacija.
U Hrvatskoj postoje mnogi pisani izvori o debeloj suhoj maglici nastaloj nakon erupcije Lakija. Plinovi (tj. sumporni aerosol), dvanaest dana nakon što su izbačeni u atmosferu došli su do središnjeg dijela sjeveroistočnog Jadrana i istočne Slavonije uz tok rijeke Dunava. Udaljenost među tim prostorima je oko 290 kilometara te su više od 3000 kilometara udaljeni od Islanda, piše dr. Kužić.
Vulkanska aktivnost pukotine Laki neočekivano se dogodila nakon trogodišnjeg razdoblja suše, oštre hladnoće i gladi te kao posljedica nije uslijedilo očekivano razdoblje blagih godina. Očito je da usjevi 1783. godine nisu oštećeni – naprotiv, naši izvori govore o dobroj žetvi, ali dvije sljedeće zime i suša tijekom ljeta trebale bi biti povezane s klimatskim poremećajima koje je uzrokovao Laki. To također potvrđuje zaključak o neposrednim i zakašnjelim učincima aerosola. Godina 1783. na Islandu pamti se kao glad od izmaglice.
Dr. Tihomir Marjanac informira nas kako su posljedice vulkanske žute prašine pronađene u Mujinoj pećini iznad Kaštela te u Veloj spili na Korčuli.
– I to u sloju od po nekoliko centimetara. A samo nekoliko milimetara bilo bi dovoljno da prekrije usjeve, pa da zabilježimo glad i oskudicu. Također, vulkanske erupcije itekako utječu na klimu – dodaje profesor zagrebačkog PMF-a.
(Izvor: Slobodna Dalmacija)