Uskrsnu poruku nadbiskupa metropolita vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tome Vukšića, prenosimo u cijelosti:
“U vrijeme, u kojemu svi kršćanski vjernici, bez obzira kojoj crkvenoj zajednici pripadaju, očekuju svetkovinu Uskrsa kojom se radosno sjećaju Isusove pobjede nad smrću, prisiljeni su svakodnevno slušati vijesti i gledati slike o stradanju ljudi i razaranju plodova čovjekova rada, što se nikada i nigdje ne bi smjelo događati. Tako pored radosti zbog Isusove pobjede nad smrću i umjesto smirenoga razmišljanja o radosti i ljepoti života, koji je čovjeku darovan kao prilika da čini dobro, pred očima nam prolaze slike koje ne bismo željeli nikada gledati, u ušima odzvanjaju riječi koje ne bismo željeli slušati i u pameti misli o smrti i nasilju, o progonima i izbjeglicama, o siročadi i udovicama, o suzama i plaču, koji zahtijevaju svu ljudsku i kršćansku solidarnost. I pri tomu, sjećamo se i sami sličnih stradanja, jer smo slično iskusili u ne tako dalekim godinama.
Mir kojega svijet daje
Naspram tragičnim sukobima, društveni mir je moralni imperativ. On je velika ljudska potreba i uvijek je posljedica dobre volje, pravde i dogovora. Održava se dijalogom, strpljenjem i uvažavanjem, koje uvijek treba voditi i njima ravnati razboritost. Jer prastaro je saznanje, koje se temelji na iskustvu, da se čak i pravedan zakon, ako ga ne vodi razboritost, lako pretvori u svoju suprotnost i da se također svaka krepost, bez njezina razborita vršenja, može pretvoriti u manu. Zbog svega toga, mir kojega svijet daje, čak i kad se temelji na dobroj volji i dogovoru ljudi, trenutan je i nestalan, jer njegovo trajanje i kvaliteta posvema ovise od ostatka svijeta, trećih osoba, društvenih stvarnosti i nepredvidivih događanja.
Sva ratna stradanja bilo gdje u svijetu, i bez obzira u kojem se razdoblju povijesti događaju, obično se kaže da su posljedica različitih razloga kao što su na primjer: presizanja na područja drugih zemalja ili politički, ideološki, gospodarski, geostrateški, militaristički planovi radi stvaranja interesnih zona. No, još više i mnogo prije svih tih mogućih njegovih uzroka, osvajački rat je najgori mogući plod koji proizlazi iz etičkog otuđenja i moralne sljepoće čovjeka, njegova uma i srca. Ili, kako nedavno reče papa Franjo, rat je ludilo. Njegovi zavojevači su ustvari najveći duhovni siromasi jer su prebogati zlim nakanama i obiluju grijesima. Oni su sužnjevi zla. I osim što je takav rat nasilje nad čovjekom, on je uvijek također izravna i strašna pobuna protiv Božje volje i zakona jer Bog je jednom zauvijek i svima jednako zapovjedio: Ne ubij!
Iz obraćena srca izlazi dobro
Korizma je vrijeme koje poziva na poniznost i plemenitost protiv svake uznositosti, samodostatnosti i oholosti i tako je ona vrijeme obraćenja koje se događa kad čovjek srcem odluči i napusti vlastite loše sklonosti i odbaci svaki oblik zla. I da tako oslobodi svoju savjest, očisti srce i postane dobar čovjek.
Obraćenje čovjekova srca je potrebno radi osobnoga posvećenja ali i zato da bi u međuljudskim odnosima prevladavalo dobro jer, kao što reče Isus u svojoj nastupnoj besjedi: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo“ (Lk 6,45). Odnosno, kao što je rekao na drugomu mjestu: „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7,21-23).
Isusov mir
Prema pisanju evanđelista, Isus se u svom propovijedanju često vraćao temi mira. Tako je u oproštajnom govoru smatrao za potrebno i svojim učenicima izgovorio i riječi: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje” (Iv 14,27).
Mir, kojega Isus daje i nudi, drukčiji je, dakle, od mira koji svijet daje. To je mir dobroga srca i čiste savjesti. Čvrst je i stabilan. U ljudima je i među ljudima. On je za čovjeka ali nije mu izvor čovjek ni ljudski dogovor ili zakon. A za one, koji takav mir ne prihvaćaju, sveti Pavao piše: „Noge im hitre da krv proliju, razvaline i nevolja na njinim su putima, put mira oni ne poznaju, straha Božjega nemaju pred očima“ (Rim 3,15-18).
Isusov mir je duboko u obraćenu čovjeku. Vrlo duboko! On je negdje u temeljima njegova postojanja i ravna također nemirnim danima čovjekova života. To je mir koji, kad ga se ima, nitko ne može oduzeti upravo zato što je Božji dar i jer je vrlo duboko. Stabilan je tamo u ljudskoj dubini taj mir, čak i kad na vidljivi život udare nedaće i opasnosti. Kao što je mirno more u svojim dubinama i kad je površina istoga mora nemirna, uzburkana i puna opasnosti.
Obraćen čovjek poštuje Božji zakon i, poslušan tom zakonu, voli Boga i bližnjega. Glasnik je i svjedok Božjega poziva da također svi ostali učine jednako. To je ujedno početak posvećenja čovjeka koji je, u miran u sebi, početak i graditelj također društvenoga mira. Jer koji Božji „Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o što se oni ne spotiču“ (Ps 119,165).
Čovjek koji je blagoslovljen Isusovim mirom i vjeran Božjem zakonu, odgovoran je član ljudske zajednice. Radin je i pozitivan. I ne može biti drukčije. A, govoreći slikovitim rječnikom proroka Izaije, svim dobronamjernim ljudima je znano da samo kad se mačeve prekuje u plugove i koplja u srpove, što je prorokovo viđenje mira i Božja želja: „Neće više narod dizati mača protiv naroda niti se više učiti ratovanju.“ (Iz 2,4). Jer, samo u miru se božansko s ljudskim spaja! I samo tada je moguć svaki napredak čovjeka.
Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim Kristovim vjernicima želim sretan i blagoslovljen Uskrs. I riječima svetoga Pavla molim: „Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!“ (Rim 12,18).”
/Republika/