Lijepo je raditi pod pritiscima režimskog polusvjeta. Dok god postoji strah od izgovorenog uz pomisao na slobodu, želja je veća. Priča o zabranjenom je poznata. O voću posebno.
Piše: Emil Karamatić
Slobode su kao oblaci koji lete iznad Mostara. Izboriš se za jednu, slijedi druga. Redaju se mimo reda i kontrole. Svaki režim je kruto jasan. Za njih i njihovu vojsku čuvara režima koje nikad ne preplavi pamet postoje samo njihove uokvirene kolektivne slobode.
Tako i ovi naši balkanski čuvari režima u svakom času budni pričaju o slobodnoj Hrvatskoj ili BiH itd., ali tek kao slobodama kolektiva ili naroda. Jer im je netko rekao, i na nesreću ih uvjerio, da postoje samo nacionalne i vjerske slobode.
Sve preko tog kantara i gevikta je bogohuljenje.
Tu za pojedinca i njegovu slobodu koja ne ugrožava drugog počesto nema mjesta. Ili se garib mora napregnuti da je ima. Moj rodni grad Čapljina mi je počesto laboratorijski uzorak bjelog miša. No, ne brinem, cijeli Balkan je skoro pa takav.
(Često se sjetim Branka Lustiga koji je rekao da ne vjeruje u Boga. I to je bio razlog da mu direktor škole u nekoj vukojebini ne dozvoli održavanje predavanja djeci. Dakle Branku, koji je životom bio bliži Bogu, ne pretjerujem od bilo kojeg deklariranog vjernika)
Uvjerili smo se da je lakše vjerovati u režimske uokvirene kolektivne slobode nego iskakati kao pojedinac. Tabla je stalno u pripravnosti – “Kud si navro”
Jer svaki manji oblak, onaj negativni cirus koji juriša preko Mostara, udari u onaj ogromni “k’o đene” pozitivni kumulus i stvori zajebanu grmljavinu.