Jer, istina je na sasvim drugoj strani: rješenje postojećih problema Hrvata u BiH nije u trenutno predlaganim Čovićevim ”kozmetičkim”, nego u radikalnim, korjenitim promjenama Ustava i Izbornog zakona BiH. Da bi se te promjene moglo provesti, potreban je dogovor triju konstitutivnih naroda.
Piše: Ivan Markešić/Autograf.hr
Da bismo pomogli Zoranu Milanoviću, trenutnome predsjedniku RH, da ubuduće svoj odlazak u BiH, koja je ”u Europi postala predzadnja rupa na svirali”, ne bi smatrao odlaskom na bezbrižni i neodgovorni safari u svrhu fotografiranja s neukim i neobrazovanim sunarodnjacima željnih pametnih, sveznajućih, ramboidnih i vidovitih Hrvata kao što je on, nego da bi zbog časti i obraza RH, na čijem čelu se nalazi, kao i njezinih građana, ali i bosanskohercegovačkih Hrvata, najvećim dijelom katolika, sačuvao minimum dostojanstva i državničkog ponašanja, da bi zapravo – suprotno HDZ-ovom premijeru i ministrima, sačuvao obraz države Hrvatske, potrebno je reći nekoliko riječi.
Zoran Milanović, svojim javnim nastupima i govorima izrečenim ovih dana u Bosni i Hercegovini, a sve u svrhu pokazivanja da ”Komšić nije predstavnik hrvatskog naroda”, i da ”člana Predsjedništva moraju birati građani hrvatske nacionalnosti” nije (iz)rekao ništa novo ni spektakularno što nisu znali svi oni koji prate politička zbivanja u ovoj, Republici Hrvatskoj komšijskoj zemlji.
Naime, svi znamo sljedeće:
Prema odredbama Ustava i Izbornog zakona BiH, Željko Komšić nije u Predsjedništvu BiH ”legitimni” predstavnik Hrvata. Na tu poziciju nije izabran da bi predstavljao Hrvate BiH. Kao Hrvata, njega su prema postojećim važećim ustavnim i zakonskim odredbama izabrali građani s područja Federacije BiH (najvećim dijelom Bošnjaci).
Da je to tako i da bi tako moglo i dalje potrajati, piše upravo u Daytonskome sporazumu za koji predsjednik Milanović kaže da će ga ”poštivati sve dok je na snazi”. Jer, Dayton kao ustavno-pravni okvir za BiH, čiji je supotpisnik i Hrvatska, ostaje, prema Milanovićevim riječima, na snazi sve dok se drugačije ne dogovore tri konstitutivna naroda u BiH. I to su stvari o kojima se mora otvoreno razgovarati.
Točno. Sve potpisujem. Pitanje je samo KAKO i s KIM učiniti da Željko Komšić i njemu slični Hrvati više ne bude u Predsjedništvu BiH, i kako i s kim dogovoriti da Hrvati sami izaberu svoje predstavnike u sve institucije vlasti u BiH?
Iz posljednje Milanovićeve rečenice to je moguće uraditi dogovorom triju konstitutivnih naroda u BiH: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Kako im to već dugo ne uspijeva, potreban im je netko tko će im pomoći u tome dogovaranju. Taj netko mogao bi biti i predsjednik Republike Hrvatske, svejedno tko on bio.
Čini mi se da to s Milanovićem neće ići. On to zapravo razvaljuje.
Naime, pokazalo se da Milanović svojim posjetom – kad je riječ o promjenama Daytonskog sporazuma u dijelu koji se odnosi na izbore legitimnih predstavnika Hrvata na svim razinama vlasti u BiH – nije donio ništa dobra Hrvatima u BiH, a posebno Hrvatima u Bosni. Samo je proširio i produbio već ranije nastali jaz nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata u toj zemlji.
Smatram da predsjednik RH, svejedno tko on bio, ni po čemu ne zaslužuje niti bi se trebao dovesti u situaciju, kao što se ovaj put svojim ponašanjem i svojim izjavama o BiH, kao predzadnjoj rupi na svirali u Europi, doveo Milanović, da mu zbog toga član Predsjedništva BiH, svejedno tko on bio, javno kaže: ”Pozivam ga da ne dolazi u Bosnu i Hercegovinu praviti probleme”’. A to znači: SIKTER I NE DOLAZI VIŠE!
***
S druge strane, predsjednik Milanović trebao bi znati da najveći dio problema u kojima se danas nalazi država Bosna i Hercegovina, a time i Hrvati u njoj, proizlazi iz ustavnih rješenja Daytonskoga sporazuma za koji Milanović kaže da ga radi zaštite prava Hrvata u BiH treba poštivati ”sve dok je na snazi”.
Kakve li zablude!?
Jer, istina je na sasvim drugoj strani: rješenje postojećih problema Hrvata u BiH nije u trenutno predlaganim Čovićevim ”kozmetičkim”, nego u radikalnim, korjenitim promjenama Ustava i Izbornog zakona BiH. Da bi se te promjene moglo provesti, potreban je dogovor triju konstitutivnih naroda.
Ako u tome dogovoru želi pomoći, bilo bi u Milanovićevu uredu potrebno, između ostalog, uzeti u obzir neka već davno razmatrana i predlagana ustavna rješenja i vidjeti što se s njima može učiniti.
Među ta rješenja spada i prijedlog Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNV BiH) usvojen na prvome Općem saboru Hrvata BiH od 6. veljače 1994. u Sarajevu. Riječ je o prijedlogu o regionalizaciji koja se ne bi temeljila isključivo na nacionalnoj nego ponajprije na regionalnoj osnovi.
Kao aktivni član HNV-a BiH od njegova osnivanja, smatram to jednim od najboljih do sada ponuđenih rješenja za uspostavu samoodržive države BiH u kojoj neće biti ni nacionalne ni unutarnacionalne ni religijske ni unutarreligijske diskriminacije, kao što je ima sada, posebno među Hrvatima katolicima u BiH.
Prihvaćanjem toga prijedloga, uz eventualne modifikacije, bilo bi moguće ne samo prevladati sadašnju frustrirajuću dvoentitetsku i izbjeći još goru, troentitetsku podjelu BiH, nego državi BiH vratiti naziv republika, što implicira strukturalne promjene: ukidanje postojećih entiteta – Federacije BiH, Republike Srpske kao i Distrikta Brčko, i time od daytonske učiniti europsku državu.
A da ta ideja o vraćanju imena Republike BiH, ukidanju entiteta, federalizaciji cijele države nije nestala nego da je i dalje živa, pokazalo je posljednje zasjedanje Sabora Hrvata BiH održano u Sarajevu, 29. svibnja 2021.
Ponuđeni su sljedeći stavovi o kojima je na ovome portalu već pisano:
-Vitalni interes hrvatskoga naroda u BiH jest cjelovitost države BiH, a ne njezina podijeljenost na entitete.
Potrebno je osigurati kontinuitet državotvornosti i ravnopravnosti njezinih konstitutivnih naroda i građana.
-Potrebno je izvršiti federalizaciju države BiH na njezinom cijelom prostoru i u međunarodno priznatim granicama, jer se na taj način neutraliziraju trenutni entitetski separatizmi, državu BiH čini funkcionalnom, racionalnom i demokratskom.
-Potrebno je napraviti takve promjene Ustava i Izbornog zakona BiH koje će omogućiti federalizaciju BiH, demokratizaciju društva i ravnopravnost građana i naroda u BiH.
-Dosadašnji entitet Republika Srpska treba dobiti status federalne jedinice u federalno uređenoj državi BiH, ravnopravno s ostalim federalnim jedinicama.
-U skladu s tim, BiH treba biti jedna izborna jedinica za izbor članova Predsjedništva države.
-Kandidati za Predsjedništvo iz sve četiri kategorije građana (Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali) trebaju biti na istoj izbornoj listi i birati se po preferencijalnom glasanju.
-Prijedlozi koji dolaze od HDZ-a BiH, a koje bi prihvatio i predsjednik Milanović, potpuno bi obespravili dijelove hrvatskoga naroda u BiH koji su u manjini u izbornim jedinicama (kojih nema 5,88 posto u strukturi stanovništva), jer bi ostali bez svojih zastupnika u zakonodavnom tijelu države.
***
Nitko nije naivan, pa ni ja osobno, da bih pomislio da će netko od postojećih političkih struktura i partija koje se smatraju zastupnicima svojih naroda prihvatiti ovaj HNV-ov prijedlog.
Međutim, moja je dužnost i savjest mi to nalaže da taj i takav HNV-ov prijedlog ponovim, kako oni koji su u stanju mijenjati stvari na bolje, među kojima i predsjednici Hrvatske i Srbije, ne bi mogli reći da im nije nitko nikada ponudio neko bolje rješenje od onoga koje je ponuđeno Daytonskim sporazumom, odnosno od onih rješenja koje nam svakodnevno nude nacionalne/nacionalističke stranke u BiH svih nacionalnih predznaka.
/Desk/