M.S. iz Tešnja uhićen je zbog nepružanja prve pomoći Milenku Pudaru, demineru iz Banja Luke koji je poginuo u teškoj prometnoj nesreći kod Mostara, objavio je Glas Srpske, a prenosi Bljesak.info. Podsjećamo, nesreća se dogodila u ponedjeljak, a M.S. je snimao i komentirao vožnju Pudara nekoliko trenutaka prije sudara. Snimka je postavljena na društvene mreže, gdje je izazvao gnjev drugih korisnika. M.S. je tijekom snimanja govorio kako je vozač vjerojatno pijan i smijao se njegovoj vožnji.
Nedugo nakon nesreće, društvenim mrežama proširio se video sniman iz vozila koje se kretalo iza automobila stradalog muškarca, a na kojoj se vidi kako vozilo kojim je upravljao poginuli Banjalučanin povremeno vrluda po cesti i prelazi na suprotnu stranu ceste, nakon čega dolazi i do fatalnog podlijetanja pod autobus, javlja Faktor. Snimku su u vrlo kratkom roku pogledale tisuće korisnika Facebooka, a na ovoj društvenoj mreži je podijeljena više od 600 puta.
Ono što je najviše zgrozilo javnost je ponašanje muškarca koji snima tragediju koja mu se događa pred očima, ne pokušavajući u nijednom trenutku pomoći unesrećenom već cijelo vrijeme snima video, niže neprimjerene komentare, a u jednom trenutku čak se glasno smije. Na snimci se čuje kako muškarac koji snima prvo komentira vožnju muškarca u vozilu ispred sebe te u jednom trenutku gotovo likuje što je “pogodio” da će se automobil sudariti s autobusom, piše Blic. ”To je taj snimak, legendo. Jesam rek’o”, čuje se glas praćen smijehom.
U nastavku, izlazi iz automobila, prilazi unesrećenom i nastavlja snimati de dobacuje okupljenima: “Nije ovaj živ. On je… šehid. Ništa od njega”, rekao je.
Do kraja snimke može se čuti još nekoliko degutantnih komentara autora snimke koju su čak u izvornoj formi prenijeli i pojedini bih portali, da bi ipak nešto kasnije objavili cenzuriranu verziju.
Nesretni vozač bio je Milenko Pudar
Dean Savičić na svojoj Facebook objavi je otkrio tko je bio preminuli vozač – zvao se Milenko Pudar, bio je deminer i bolovao je od dijabetesa. Njegov tekst prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:
“Ovo je Milenko Pudar, banjalučanin koji je juče nastradao u saobraćajnoj nesreći kod Mostara. Deminer, većinu svog života proveo je gledajući smrti direktno u oči. Kada se bavite jednim od najopasnijih poslova na svetu, onda je jedini lek biti pozitivan svakodnevno.
Takav je upravo bio i Milenko, imao je lek za sve, osim za svoju šećernu bolest.
Ostvarila su se njegova najgora očekivanja i dobio je Milenko juče napad u sred vožnje na putu smrti između Jablanice i Mostara, simptomi ove bolesti su sušenje usta, uspavanost i zamućen vid.
Nije Milenko mogao da uradi ništa, ali mi kao društvo jesmo.
Momak koji je Milenkovu vožnju ispratio snimanjem i komentarisanjem kako je osoba verovatno pijana, nije uradio ništa kako bi ablendovanjem ili zvučnim upozorenjem skrenuo pažnju vozaču.
Na kraju se Milenko zabio u autobus a osoba koja je snimala uz smeh je prokomentarisala kako ovaj više nije živ već je Šehid.
Da bi na kraju dodao kolegi “to je taj snimak legendo.”
Muhamed Softić koji je snimao verovatno nije znao da se i Milenkova duša u tom trenutku smijala jer u smrt je otišla sama i nije odvela nikog drugog, što bi verovatno bio slučaj da se umesto autobusa našao automobil.
Milenko je uvek govorio da on u svom poslu ima pravo samo na jednu grešku, i da ako je napravi voleo bi da sa sobom u smrt ne povede nikog drugog.
Ova nesreća je pokazala potpunu degradaciju našeg društva, dotakli smo dno. Gde je nestala ljubav čoveka prema čoveku, gde je nestalo čojstvo, i gde je nestao, što bi moj deda rekao obraz…
Onaj ko potisne i izgubi emocije umro je i prije svoje smrti.
Muhamed Softić je vrlo opasna osoba sa potpunim odsustvom ljudske emocije, on je u stvari tempirana bomba, ali nije jedini…
Ubrzavanje vozila dok je drugo vozilo u fazi preticanja i ne pružanje prve pomoći učesnicima saobraćajne nesreće, jedni su od najtežih saobraćajnih prekršaja.
Policija je uhapsila Muhameda Softića iz Tešnja zbog nepružanja prve pomoći, ali verujem da to porodici Pudar ne znači ništa.
Milenko je iz Banjaluke otišao u Hercegovinu, tamo gde je posla bilo najviše, ali i opasnosti.
Tamo je proveo poslednje godine svog života i skončao je onako kako je i živeo, tiho…
Milenko Pudar je u svojoj karijeri očistio od mina hiljade hektara zemljišta koje je kao obradivo vraćeno mnogim porodicama.
Godine svog života proveo je u šumama otkopavajići mine i moleći Boga da i taj dan prođe mirno i da tišinu dana ne prekine sablasna eksplozija, a već jednom je svedočio pogibiji kolege na terenu.
U svojoj karijeri spasao je hiljade života, a mi juče nismo uspeli jedan jedini, njegov.
Naše društvo se nalazi u okovima poremećenog sistema vrednosti, al’ možemo mi i dublje.
Nije Milenko juče nastradao, on će kroz svoja dela nastaviti da živi, nastradali smo mi…”
Dvojbe i nedorečenosti
Osoba inicijala M.S., a za kojeg je već poznato da se radi o Muhamedu Softiću, uhićena je zbog nepružanja prve pomoći unesrećenom, a ne zbog snimanja same nesreće koja je bila u tijeku pred očima snimatelja, kao i samog sudionika u prometu te potom davanja u javni opticaj same snimke koju su potom prenijeli brojni mediji.
O razini bezdušnosti koja se može čuti iz komentara autora snimke tijekom snimanja nesreće u kojoj je izgubljen jedan život – suvišno je govoriti. Međutim, uhićenje slučajnog snimatelja pod sumnjom da nije pomogao unesrećenom nije odgovoreno na pitanje: je li zakonski dopušteno snimanje nesreće te distribuiranje snimke putem društvenih medija te tako i u medijima? Zakon se o ovome nije odredio.
Osumnjičeni se svjerojatno može braniti i činjenicom da je unesrećeni odmah – na liscu mjesta podlegao ozljedama opasnim po život te da on tu nije ništa mogao učiniti. No, abolira li ga ta činjenica nad činjenicom da uopće nije ni pokušao pomoći jer i nije ni mogao znati kojeg su stupnja ozljede poginulog.
Potpuno drugo pitanje je pitanje upitnog morala, susosjećajnosti i svakako bešćutnosti koja se dade iščitati u konkretnom slučaju snimatelja Muhameda Softića prilikom snimanja stradanja nesretnog Milenka Pudara.
Naime, za podsjetiti je da su u javnom prostoru, u medijima, sveprisutne snimke zrakoplovnih, željezničkih, automobilskih i svih drugih nesreća u kojima su živote izgubile mnoge žrtve, a koje su također dospjele u medije. S tim u svezi – tko može, kako i iz kojih razloga zabraniti Muhamedu Softiću distribuciju njegove autorske snimke? Sudeći po činjenici da je osumnjičeni priveden zbog nepružanja pomoći – nitko.
Na koncu, neodgovoreno je i sve prisutnije pitanje u suvremenom dobu ‘gadgeta’, dobu kada je i privatni prostor sve prisutniji u javnom opticaju, kada informacija putuje neslućenom brzinom, a često smo i promatrači izravnih nesreća i događanja u tijeku – što je dopušteno, a što ne, je li nešto što je dopušteno i moralno?
U svemu tome granice i principi dobrog ukusa, odogovrnosti spram javnosti, nažalost, često nestaju, a otvaraju se beskonačne mogućnosti manipulacije. I to sve zbog nemilosrdne borbe za svakog posjetitelja-gledatelja, svaki novi ‘klik’ ili ‘like’, koji potom donosi višu brojku posjećenosti, a samim tim privlače i oglašivače i njihov novac, a vrlo vjerojato i bolesni poriv za prihvaćanjem i slavom.
Gdje su granice? Postoje li? Čini se da ih gubimo, a time i najvrjednije odlike Čovjeka.
(Republikainfo.com/VS.)