U Općini Ravno, u mjestu Kijev Do, svetom misom zadušnicom obilježena je 33. godišnjica od prvog genocida nad Hrvatima BiH. Taj dan je utihnuo svaki ljudski glas u Kijevu Dolu, mirnom i pitomom selu Općine Ravno, uz samu granicu s Republikom Hrvatskom.
Tog 13. studenoga 1991. godine uzalud su jezovito odzvanjali ljudski krici, poziv i molitva za spas od strane zatočenih Hrvata Kijeva Dola. Izolirani i nemoćni starci ostali su u šakama svojih susjeda. Tog dana je na svirep način ubijeno svih 8 starijih osoba koji su živjeli u Kijevu Dolu.
Ove žrtve nisu imale nikakvu krivicu na sebi. Ostali su tu smo zato jer su smatrali da im se neće ništa dogoditi jer ništa nisu niti skrivili te nisu mogli ni sanjati o zločinačkoj naravi bivše JNA i njezinih pomagača iz sela.
Zločin se dogodio u samo sat vremena, između 7 i 8 sati ujutro 13. studenoga 1991., i tada su ubijeni:
Božica Krkić (r. 1916. Kijev Dol), Bosa Krkić (r. 1907.Kijev Dol), Ivana Krkić (r.1927. Kijev Dol), Manda Krkić (r.1932.Kijev Dol), Miho Krkić (r.1933. Kijev Dol), Mara Krkić (r.1924.Kijev Dol), Mara Hapan (r.1925.Kijev Dol), Mara Dubelj (r.1906. Kijev Dol).
Sedam starica i jedan starac.
Većina žrtava bila je ili kod kuće ili u susjedovoj nezapaljenoj kući. Njihova tijela su kasnije pronađena u zamrznutim trenucima bijega, pri ulasku u kuću, na dvorištu…
U zločinu izravno ili neizravno sudjelovali mnogi, ali, po običaju, sva krivica je svaljena na jednu pijanicu upitnog mentalnog zdravlja.
Kako piše Dnevnik.ba, Bosna i Hercegovina ih tada ih nije priznavala, teška ih srca i danas priznaje. Taj krimen nije samo na jednom političaru tadašnje Republike BiH, onom čiji citat o neutralnosti BiH često ponavljamo, on je podjednako težak na leđima svakog koji je znao, vidio, i šutio, a nije učinio ništa.
/Republika/