Djelitelji Bosne opet dižu gubice. Iz najcrnjeg povijesnog mraka izniču stare aveti teritorijalne matematike, sikćući da je BiH „neodrživa država”. Opet bi aveti dirale granice iz 1945., u zadnjem ratu očuvane krvlju Armije BiH i tisuća civila od Bihaća do Srebrenice, od Brčkog do Mostara.
Da parafraziramo stihove TBF-a: „Teritorijalna pohlepa je prokleta neman / Odsičeš joj glavu, izraste ih sedan.”
Sad, nije baš da je pretendenata na dijelove teritorija BiH baš sedam, ali kad je takva stvar u pitanju, svaki broj veći od nule vodi u poznatu katastrofu, koju vidjesmo prije trideset godina.
Iako je nakon tog zadnjeg klanja leopardova koža Bosne i Hercegovine manje šarena nego prije, opet se javljaju političke protuhe i civilizacijski nitkovi koji se neće smiriti dok posve ne ubiju bosanskog leoparda, ili dok ih u sretnijem raspletu leopard ne rastrga i njihove kosti odbaci na smetlište povijesti.
Otkad je, naime, nekidan objavljen taj zloćudni dokument „nepoznatih autora” o nužnosti promjene granica na Balkanu, kako bi se kroz raspad BiH stvorile etnički čiste države Srba, Hrvata i Bošnjaka – posredno i kosovskih Albanaca – sudbina BiH načas je zamirisala na devedesete.
Jer ključna točka tog plana je podjela Bosne i Hercegovine na tri neovisne cjeline. A znamo kako je to devedesetih završilo.
NIJE BOSNA, NEGO JUŽNI TIROL
Podsjetimo, „nepoznati autori” spomenuti su dokument zamislili kao nacrt za rješenje „balkanskog pitanja”, za što je nužno preurediti teritorijalni ustroj BiH. Konkretno, veliki dio Republike Srpske spojio bi se sa Srbijom, dok bi Beograd zauzvrat pristao da se Kosovo pripoji Albaniji: pritom bi sjeverni dio Kosova – gdje žive većinom Srbi – dobio poseban status po uzoru na Južni Tirol.
Na isti način specijalni bi status dobili i dijelovi BiH u kojima većinom žive Hrvati, ili bi taj prostor čak postao dio Hrvatske. Ostatak BiH, gdje većinom žive Bošnjaci, postao bi zasebna država.
Tako kaže plan „nepoznatih autora”. Usporedimo sada to s riječima Franje Tuđmana na božićnoj večeri koju je 1991. na Pantovčaku priredio za skupinu novinara, kad je u dobrom raspoloženju izvadio naliv-pero i na salveti počeo crtati budući izgled BiH, o čemu je prethodno razgovarao sa Slobodanom Miloševićem:
„Ovaj dio kod Cazinske krajine, kao i zapadna Hercegovina, pripast će nama. Za srednju Bosnu i Posavinu još ćemo vidjeti. Svi dijelovi uz Drinu, kao i dijelovi Sarajeva, pripast će Srbima. A Aliji će ostati mala zemljica Bosna, trokut između Zenice, Tuzle i Sarajeva”, rekao je Tuđman, prema objavljenim iskazima prisutnih žurnalista.
Kako znamo, tri godine kasnije Tuđman je istu kartu, također na salveti, nacrtao i zgroženom britanskom političaru Paddyju Ashdownu, koji ju je dao londonskom Timesu na objavu, nakon čega Tuđman dolazi na međunarodni stup srama, a „Tuđmanova salveta” postaje sinonim za podjelu BiH.
I sada, trideset godina kasnije, opet gledamo fantomske karte Bosne i Hercegovine, tako nalik na one koje su trideset godina ranije donijele nesreću. Tuđmanova salveta živi vječno!
MIRNIM RAZLAZOM U RAT
Taj bezumni i opasni non-paper „nepoznatih autora” pripisuje se slovenskom premijeru Janezu Janši – tako tvrde slovenski mediji – ali vjerojatnije je da je Janša tu poslužio samo kao teklič viših političkih krugova u Bruxellesu. Jer EU je umorna od bosanskog rebusa, kojeg već trideset godina ne uspijeva razriješiti.
Jasno je i zašto ne uspijeva. Jer ne mogu vukovi čuvati janjad, niti mirno i harmonično rješenje za Bosnu i Hercegovinu mogu donijeti iste tri nacionalističke stranke koje su prije trideset godina i zakuhale stvar. Najmanje dvije od te tri stranke i danas se upinju dokazati da je BiH „neodrživa” i „disfunkcionalna” država. Ako i jest, to je upravo zbog njih.
Bosanski apsurd dovoljno se oštro i tragično ogleda u činjenici da njezin glavni domaći razbijač, vladar Republike Srpske Milorad Dodik, trenutno obnaša dužnost predsjedatelja Predsjedništva BiH. Uočite tu ljupku činjenicu: prvi čovjek Bosne je upravo onaj koji bi je ovaj čas razbio, samo da može.
I jasno – čim je aktualni dokument o podjeli BiH objavljen, Dodik je na Kozari okupio delegate vladajućih stranaka u Republici Srpskoj, kako bi razmotrili projekt „mirnog razlaza” u BiH. Nakon sastanka novinarima je rekao da se sada nudi mogućnost razlaza u BiH, te da u RS-u drže da je takve inicijative „svrsishodno prihvatiti ako je dogovor o budućnosti države nemoguć”.
Bilo je to u utorak. Isti dan javio se i predsjednik SDA i vodeći bošnjački političar Bakir Izetbegović, iznijevši za sarajevsku televiziju O Kanal neveselu prognozu bosanske budućnosti: „Nisam siguran da neće biti rata”, rekao je Izetbegović.
ALIJINA GREŠKA
Prvi čovjek SDA pritom je podsjetio da je i njegov otac Alija sve do 1992. vjerovao u mogućnost održanja mira, pa je građanima uoči početka rata poručivao „da spavaju mirno, jer rata neće biti”. Istaknuvši da „ne želi ponoviti očevu grešku”, mlađi Izetbegović je ustvrdio da je „spreman stati pred svoj narod” u slučaju novog rata zbog pokušaja cijepanja BiH.
„Radije bih danas umro nego dopustio da genocidaši zavladaju dijelom Bosne i Hercegovine. Definitivno”, rekao je Izetbegović, dodavši da oni koji žele podijeliti BiH „možda i mogu s tim početi, no sigurno ne znaju kako će to završiti”.
To je bilo u utorak, a Dodikov odgovor nije trebalo dugo čekati. Već danas (u četvrtak), na sjednici Vijeća za suradnju Srbije i Republike Srpske u Banja Luci – na kojoj je, da simbolika bude upečatljivija, sudjelovao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – Dodik je Izetbegovićevu reakciju pokušao prikazati kao novi dokaz nemogućnosti opstanka BiH:
„Kvalifikacije poput ‘genocidaši’ postavljaju pitanje kako je uopće moguće zajedno živjeti u BiH”, rekao je Dodik, ustvrdivši kako „97 posto Srba misli da to nije moguće”.
Iako je pritom poručio da je za njega „rat neprihvatljiv” – naprotiv, poziva na razgovore o „mirnom razlazu” – nije propustio poručiti da će, ako Srbi ipak odluče napustiti BiH, „odnijeti sa sobom ono što im pripada”. Odnosno 49 posto teritorija BiH, koliko je po Daytonu pripalo Republici Srpskoj.
Vidimo moć tajanstvenog non-papera: dok si izgovorio „jedinstvena, cjelovita i nedjeljiva Bosna i Hercegovina”, već je eho predratnog huškanja odjeknuo bosanskim planinama.
MRKONJIĆ GRAD, 1943.
Kažu, bosanski rebus je nerješiv. Vele, na brvnu se ne mogu mimoići ni dva jarca, a kamoli tri. U konkretnom slučaju, to nije potpuna neistina: današnji bosanski rebus doista je nerješiv sve dok postoji Republika Srpska, jer time jedan narod u BiH ima nešto što druga dva nemaju – vlastiti entitet.
No rješenje za „trojnu jednadžbu” Bosne i Hercegovine ipak postoji u ne tako davnoj povijesti i uspješno je funkcioniralo skoro pola stoljeća.
Mislimo na rezoluciju koja je 25. studenoga 1943. u Mrkonjić Gradu donesena na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u kojoj se kaže da Bosna i Hercegovina „nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”. Stoga će u njoj „biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata”.
Taj je model Bosni i Hercegovini donio miješane brakove i pedeset godina mira. A sada novi model BiH traže oni isti koji su srušili prethodni model. Rekli bi cinici: Drugovi nacionalisti, ako ne znate kako, učite od komunista!
Ovaj model koji nudi Janšin non-paper definitivno nije na tragu progresivnih ideja iz Mrkonjić Grada, iako je naziv tog dokumenta naizgled progresivan: „Zapadni Balkan – put naprijed”.
S obzirom na sadržaj dokumenta i moguće terenske posljedice, očito se radi o krnjem naslovu. Puni naslov trebao bi glasiti: „Zapadni Balkan – put naprijed, ravno u pakao”.
(izvor: Slobodna Dalmacija)