Centar Münchena najpoznatiji je po otmjenim trgovinama i blještavim brzim automobilima, ali trenutno su njegove ulice ukrašene plakatima koji reklamiraju dronove nove generacije, piše BBC.
“Europska sigurnost u izgradnji”, hvali se slogan na upečatljivom nizu elegantnih crno-bijelih fotografija, postavljenih preko crkve prekrivene skelama na jednom od najpoznatijih pješačkih bulevara u ovom gradu. Ovakvo neustrašivo javno prikazivanje vojne moći bilo bi nezamislivo ovdje prije samo nekoliko godina, ali svijet izvan Njemačke brzo se mijenja i povlači ovu zemlju sa sobom.
Južna regija Bavarska postala je vodeće njemačko središte obrambene tehnologije, s fokusom na umjetnu inteligenciju, dronove i zrakoplovstvo. Ljudi ovdje, kao i većina ostalih Europljana, kažu da se osjećaju sve izloženijima – stiješnjeni između ekspanzionističke Rusije i ekonomski agresivne Kine na istoku, te sve nepredvidljivijeg, bivšeg najboljeg prijatelja, Sjedinjenih Država, na zapadu.
Prema nedavnom istraživanju Eurobarometra, više od dvije trećine Europljana (68 %) osjeća da je njihova zemlja pod prijetnjom. Ove jeseni, njemački Savezni ured za civilnu zaštitu i pomoć u katastrofama prvi je put od Hladnog rata upozorio da rat više nije “malo vjerojatan”. Iako naglašava da je ovo sigurna zemlja, također preporučuje Nijemcima da kod kuće drže zalihe hrane za tri do deset dana. Za svaki slučaj.
Njemačka je trenutno najveći pojedinačni donator vojne i druge pomoći Ukrajini, nakon što je SAD obustavio svaku novu izravnu pomoć. Ankete sugeriraju da birači ovdje žele osjetiti bolju zaštitu i kod kuće.
Pitanje za ovu zemlju, kao i za ostale u Europi, jest mogu li tradicionalni savezi sa SAD-om u NATO-u i EU-u biti dovoljni ili bi se trebali diversificirati u ad-hoc koalicije s drugim nacijama sličnih stavova poput Australije, Južne Koreje i Japana?
Nesigurni odnosi
Do 2029. godine, njemački obrambeni proračun bit će veći od britanskog i francuskog zajedno, istaknuo mi je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte. Opisao je 150 milijardi eura, koliko kažu da će potrošiti na obranu, kao “nevjerojatan iznos”. To je nešto što Sjedinjene Države primjećuju i cijene, rekao je. Donald Trump daleko je od prvog američkog predsjednika koji inzistira na tome da Europa učini više za vlastitu sigurnost, iako je njegov ton bio primjetno prijeteći od tona njegovih prethodnika.
Nesigurno stanje transatlantskih odnosa bilo je glavni fokus Münchenske sigurnosne konferencije (MSC) ovog vikenda. To je najveći svjetski godišnji obrambeni sastanak koji okuplja vođe, sigurnosne stručnjake i obrambenu industriju.
Najočekivaniji – a za neke i najstrašniji – govor na ovogodišnjoj konferenciji bio je onaj američkog državnog tajnika Marca Rubija, koji je ovdje predstavljao Trumpovu administraciju. Europski čelnici i visoki diplomati bili su na rubu svojih sjedala. No, zašto je jednom običnom 30-minutnom obraćanju pridana tolika važnost? Zato što odnosi Europe i SAD-a nikada nisu bili toliko narušeni u posljednjih 80 godina od Drugog svjetskog rata. I ovo nije obična svađa među prijateljima koja će lako proći.
Danska i dalje bijesna
U nešto više od 12 mjeseci otkako se Trump vratio u Bijelu kuću, on je povremeno vrijeđao i potkopavao europske čelnike, nametao velike carine na njihov izvoz, a što je najšokantnije za saveznike u NATO-u, zaprijetio je danskom suverenitetu nad njezinim teritorijem, Grenlandom, odbijajući neko vrijeme isključiti mogućnost zauzimanja otoka silom.
Govoreći na MSC-u u subotu, danska premijerka Mette Frederiksen, koja je očito još uvijek bijesna, rekla je da Trumpovi planovi za Grenland ostaju “isti” unatoč tekućim trilateralnim razgovorima. Trump je za sada isključio zauzimanje Grenlanda vojnom silom, ali transatlantsko povjerenje je teško narušeno.
Europske sile u Trumpu vide uistinu transakcijskog predsjednika koji ne preže ni pred čime kako bi iskoristio sigurnosne ili ekonomske odnose sa svojim najbližim saveznicima da dobije ono što želi. Neposredno prije ponovnog izbora, na primjer, rekao je Europljanima da SAD neće štititi nacije koje ne plaćaju svoj udio u obrani.
Istina je, međutim, da se Europa desetljećima oslanjala na američki sigurnosni štit. Kritičari u SAD-u tvrde da su europske nacije mogle desetljećima voditi velikodušne države blagostanja dok je Washington plaćao račun za troškove sigurnosti.
Njemački ministar obrane Boris Pistorius rekao mi je u subotu: “Navikli smo na snažnu potporu SAD-a; navikli smo na našu zonu udobnosti u kojoj smo živjeli. To je vrijeme prošlo, definitivno prošlo. Washington je bio u pravu.”
No, kriza oko Grenlanda i drugi postupci Trumpove administracije – poput privremenog obustavljanja dijeljenja obavještajnih podataka s ukrajinskim snagama prošlog ožujka kako bi se Kijev prisilio na mirovne pregovore s Moskvom – ostavili su duboke ožiljke.
Krhki novi odnos
Kada je Rubio napokon izašao na pozornicu, njegove su riječi bile prožete osjećajem povijesnog srodstva. “Želimo da Europa bude jaka”, rekao je. “Naša sudbina je i uvijek će biti isprepletena s vašom.”
Mnogi vodeći europski dužnosnici u publici iskoristili su toplinu njegovih riječi i ustali kako bi zapljeskali. Bili su vidno odahnuli što nije prijetio Europi kao što je to učinio američki potpredsjednik JD Vance na prošlogodišnjem MSC-u.
No, za one koji su pažljivo slušali, Rubiov govor bio je odan temama bliskim Trumpovoj administraciji: protiv akcije za klimu, skeptičan prema globalizaciji, multilateralizmu i migracijama, te usmjeren na izgradnju nove ere kršćanske zapadne civilizacije. SAD više nije bio zainteresiran za saveznike koji se drže starog statusa quo.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen naglasila je krhkost odnosa unatoč Rubiovoj blažoj retorici. “Neke su granice prijeđene i više se ne mogu vratiti”, rekla je. “Europljani su prošli šok terapiju.”
Starmerov nijansirani pristup
U oštrom kontrastu s inzistiranjem Marca Rubija na većem nacionalnom suverenitetu, britanski premijer Sir Keir Starmer govorio je u prilog većoj integraciji između UK-a i Europe u obrani – kako bi se smanjili troškovi ponovnog naoružavanja.
U ovim brzim i nepredvidljivim vremenima, europski se čelnici sve više okreću “a la carte” koalicijama, uz tradicionalne organizacije poput NATO-a ili EU-a. Ove grupacije uključuju i neeuropske nacije. Na primjer, takozvana “Koalicija voljnih” (Coalition of the Willing), predvođena UK-om i Francuskom, formirana je kako bi osigurala ukrajinski suverenitet u slučaju mirovnog sporazuma s Rusijom.
Ove ad-hoc koalicije nisu ograničene samo na obranu. Francuski predsjednik Macron već dugo poziva Europu da poveća svoju stratešku autonomiju, ne samo u sigurnosnom smislu već i u energetskoj sigurnosti, opskrbnim lancima i novim tehnologijama.
Unatoč svim pričama o izgradnji europske neovisnosti, ovaj vikend je bio i podsjetnik na to koliko Europa ostaje ovisna o američkoj sigurnosnoj potpori – od nuklearnog kišobrana do dijeljenja obavještajnih podataka. Svijet sada, čini se, pleše u ritmu politike velikih sila. Čak i spora Europa se tome mora prilagoditi.