Za političare koji vode tri najveće zemlje zapadne Europe, jedna nevolja se nadovezuje na drugu. Svi oni upravljaju državama sa stagnirajućim životnim standardom i sve slabijim globalnim utjecajem. U Britaniji i Francuskoj njihovi suparnici s populističke desnice nestrpljivo čekaju priliku da preuzmu vlast (čak bi i Alternativa za Njemačku, AfD, sljedeće godine mogla pobijediti na nekoliko pokrajinskih izbora). Amerika, njihov ključni saveznik, upravo ih je optužila da svojim politikama Europu guraju prema onome što sama naziva „brisanje civilizacije“, piše The Economist.
Ta trojica čelnika upozoravaju, u slučaju ako bi stranke populističke desnice trijumfirale, kako Europu čeka katastrofa. Friedrich Merz, njemački kancelar, vidi svoju vladu kao posljednju priliku za politički centar. Nakon što je njegova koalicija prošle godine izgubila europske izbore, Emmanuel Macron, francuski predsjednik, govorio je o opasnosti od građanskog rata. Ovog je mjeseca britanski premijer Sir Keir Starmer rekao za The Economist da Reform UK predstavlja prijetnju „samoj biti onoga što jesmo kao nacija“.
Doktrine populističke desnice doista sadrže mnogo toga što zaslužuje osudu. No govoriti o njima u apokaliptičnim terminima vodi u propast. Zbog vlastite vjerodostojnosti, ali i zbog budućnosti svojih država, političari glavne struje i njihovi pristaše hitno trebaju drukčiji pristup.
Europa je drastično srezala broj ilegalnih migranata
Kao prvo, svo to širenje osjećaja propasti nalikuje pokušaju skretanja pozornosti s vlastitih neuspjeha. U Britaniji, nakon 14 godina stagnacije pod Konzervativcima, laburistička vlada Sir Keira troši više na socijalnu skrb i uvodi rekordne poreze, no snažan gospodarski rast i dalje izostaje. U Francuskoj je Macronov zakon o podizanju dobi za odlazak u mirovinu povučen, dok njegov peti premijer u tri godine jedva uspijeva progurati proračun kroz Nacionalnu skupštinu. U Njemačkoj se Merzov plan za „jesen reformi“ sveo na gotovo ništa. Ako je sudbina Europe doista na kocki, zašto njezini čelnici ne rade više?
Kao drugo, prijetnje na koje upozoravaju nisu uvjerljive. Neke vlade populističke desnice doista su opasne, ali druge nisu. Giorgia Meloni vodi Italiju uglavnom onako kako bi to činio konvencionalni političar. Vijećnici Reform UK-a u Britaniji zasad se ponašaju prilično uobičajeno. Istina, stranka Viktora Orbána zarobila je i eksploatirala mađarske institucije, ali bi uskoro mogla biti uklonjena s vlasti. To ne zvuči kao smrt demokracije.
Apokaliptični stil u europskoj politici
Nije stoga čudno što najavljivanje katastrofe ne daje rezultate. Kako jasno pokazuju ankete javnog mnijenja u kojima populisti jačaju, velik broj europskih birača jednostavno ne vjeruje onome što im se govori.
U međuvremenu se političke i gospodarske elite, svjesne promjenjive prirode moći, sve više približavaju populistima koje su nekoć izbjegavale. Jordan Bardella, predsjednik Nacionalnog okupljanja potajno se sastaje s francuskim poslovnim čelnicima. Konzervativni političari prelaze u Reform, donoseći Nigelu Farageu prijeko potrebno zakonodavno i ministarsko iskustvo. Jedino u Njemačkoj politička glavna struja isključuje suradnju s AfD-om. Njihovim zastupnicima, drugoj najvećoj skupini u parlamentu, čak je zabranjeno obnašanje dužnosti potpredsjednika Bundestaga.
Sve to objašnjava zašto je strategija demonizacije kontraproduktivna. Političari glavne struje tvrde da brane toleranciju i radničku klasu, no istovremeno velik dio biračkog tijela odbacuju kao zadrte i nazadne i zato djeluju netolerantno i samodopadno. A kada pak upozoravaju da će populizam uništiti njihovu viziju Europe kakva bi trebala biti, time dodatno potiču one birače koji očajnički žele prodrmati postojeći poredak.
Europi prijeti ekonomski udar tvrde desnice
Ako demonizacija ne funkcionira, koja je alternativa? Odgovor počinje željom za promjenama koje populistička desnica tako vješto kanalizira i koje dijeli i The Economist. Sljedeći je korak hladno procijeniti koliko su populisti doista sposobni prodrmati Europu i izvući je iz samozadovoljstva.
Najviše obećavaju njihovi ekonomski planovi. Kada Nacionalno okupljanje, Reform i AfD razgovaraju s poslovnom zajednicom, naglašavaju deregulaciju; na nacionalnoj razini i, u slučaju Francuske i Njemačke, u Bruxellesu. Zalažu se za manju državu i niže poreze, pozivaju se na tehnološki napredak te tvrde da država guši inicijativu i sklonost riziku, dok istodobno previše troši na socijalnu skrb.
No to je tek polovica priče. Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj europska gospodarska integracija i dalje je ključni izvor gospodarskog rasta. Populisti, međutim, idu prema otvorenom sukobu s Europskom unijom, što bi značilo slabljenje jedinstvenog tržišta i gušenje rasta. Fijasko Muskova projekta DOGE pokazuje koliko je teško učinkovito smanjiti državu. Bardella zagovara porez na bogatstvo i protivio se podizanju dobi za umirovljenje. Farage, nakon kritika zbog fantastičnih obećanja o potrošnji, sada govori o fiskalnoj odgovornosti, no bez konkretnih brojki.
Nepromišljena rješenja
Kada je riječ o drugim temama, populisti su se prikvačili na vlak postojećeg nezadovoljstva, ali nude nepromišljena rješenja. Mnogi Europljani zabrinuti su zbog imigracije, strahujući da će ona opteretiti javne usluge i promijeniti nacionalne kulture. No populisti, kao i američka administracija, u raskoraku su sa stvarnošću; legalna imigracija već je dosegla svoj vrhunac, a ilegalna imigracija u Europu danas je, uz iznimku Britanije, upola manja nego 2023. godine. Populisti su pritom i okrutni. Govor o masovnim deportacijama ili retorika osmišljena da se imigrante prikaže kao nepoželjne, je ksenofobna.
Bogati svijet je pred kaosom, države se dave u dugovima
Većinu Europljana geopolitika ne zabrinjava, premda bi trebala. U eri kada je Amerika sve manje spremna predvoditi kolektivnu obranu Europe, populisti ponavljaju opasno uvjerenje Donalda Trumpa da će kontinent biti sigurniji ako bude manje ujedinjen i ako svaka država bude slijedila isključivo vlastite nacionalne interese. Istodobno pokazuju zaslijepljenu sklonost autokratima u Rusiji i Kini. Vladimir Putin im zasigurno aplaudira.
Nacionalni izbori u Francuskoj udaljeni su 18 mjeseci, u Njemačkoj su predviđeni za ožujak 2029., a u Britaniji tek za kolovoz 2029. Mnogo se toga u tom razdoblju može promijeniti. Ako mainstream političari to vrijeme potroše na histeričnu demonizaciju populista, možda će se sami osjećati bolje, ali svojim zemljama neće pomoći. Mnogo bi mudrije bilo podvrgnuti populističke stranke koje pretendiraju na vlast sustavnoj i ozbiljnoj demokratskoj provjeri.