Tako je Danska postala jedina država zapadnog svijeta koja je službeno uvela ‘geto’ – područje čiji stanovnici žive pod drugačijim pravilima u odnosu na ostatak zemlje. Prema sada važećim zakonima, djeca iz danskih geta moraju od svoje prve godine provesti najmanje 25 sati tjedno u državnom vrtiću u kojem se govori danski. Prema predloženom novom zakonu, koji dolazi pred parlamentarce na izglasavanje najesen, predviđaju se dodatne zatvorske kazne za stanovnike geta ukoliko budu osuđeni za zločin, te strože kazne za zločine unutar područja geta.
DPP želi još veću kontrolu, pa su nedavno predložili da se djeci koja žive u getu uvede policijski sat, koji bi se provodio tako da im se stave narukvice na zglobove.
Nacrt nove zakonske regulative vlada opravdava zaštitom danskog društva i danskih vrednota. (Protivnici takvih mjera kažu da se radi samo o opravdanju za pretvaranje manjina u žrtvene jarce i prodavanju ksenofobije kako bi osvojili glasove.)
“Područja geta” definirana su nizom čimbenika, uključujući prihod, nezaposlenost, stopu kriminaliteta, obiteljsku pozadinu i stupanj obrazovanja (iako se pritom priznaje samo obrazovanje u danskom sustavu, pa sirijski liječnik, primjerice, ne može biti smatran obrazovanim stručnjakom bez prijenosa diplome).
Troels Schultz Larsen sa Sveučilišta Roskilde u Kopenhagenu naglašava da političari stalno mijenjaju smjernice kojima se definira geto i smatra da se u Danskoj događa “politička produkcija teritorijalne stigmatizacije”.
Martin Henriksen iz DPP-a prilično je iskren kada govori o podršci politici getoizacije Danske: ne fantazira o inače proklamiranoj namjeri iskorjenjivanja kriminala, već puca u samo središte onoga što svrbi svakog ksenofoba – ideju multikulturalne države.
“U osnovi, nadamo se da ćemo postići da se neki ljudi koji su ovdje i koji ovdje žive mnogo generacija, možda počnu odvraćati od kulture svojih roditelja i djedova”, kazao je za The Guardian. Henriksen je kazao da ne smatra Dankinjom nijednu muslimanku koja nosi maramu na glavi, bez obzira na njezino mjesto stanovanja, jezik ili privrženost danskim vrijednostima. “Prvo bi trebala skinuti maramu”, kazao je. Henriksen je jedan od političara koji su progurali aktualnu zabranu nikaba, marame koja prekriva cijelo lice, a jedan od njegovih sljedećih ciljeva je ograničavanje hidžaba, marame koja prekriva glavu.
Političare poput Henriksena pokušava ignorirati 37-godišnja Ayah koja nosi nikab i bijesna je zbog novog zakona koji je ovoga mjeseca stupio na snagu. “Ovo nije moja Danska. Moji roditelji su Danci. Rođena sam ovdje i odrasla ovdje, ali ovo nije zemlja u kojoj sam odrasla. Oni su je promjenili. Oni govore mnogo o mržnji”, kazala je za The Guardian.
Odlučna je da se odupre i živi svoj život unatoč sve snažnijem zlostavljanju, koje uključuje vikanje ii pljuvanje. Ayah je također bila i na prosvjedima, pa je tako Dansku obišla njezina fotografija na kojoj plače pod nikabom dok je policajka grli.
To je zemlja koju voli i za koju se kani boriti. “Tko me ugnjetava? Nemam muža, nemam muslimansku obitelj. Odgojena sam tako da mogu odabrati bilo što, da sam slobodna kao Dankinja. Ali kada odaberem nikab, shvatim da to nije istina.”
Razaranje multikulturalnosti na kojoj je građeno dansko društvo imat će posljedice i za ljude poput Alexa Jorgensona, voditelja udruge u Husumu, još jednom novoproglašenom getu pored Kopenhagena. Njega, naime, zabrinjava kako će dansko društvo reagirati na odluku njegove obitelji da djeca dobiju arapska imena prema majčinoj tradiciji.
Boji se da će djeca tijekom odrastanja zbog toga imati problema. “Vidim da je teže mojim kolegama, koji imaju isto obrazovanje, ali im imena nisu etnički danska. Nevjerojatno je da se to još uvijek događa u 2018., ali tome je tako.”
(Izvor: Jutarnji list)