”HVO nije imao tad aktivna borbena djelovanja ni ovdje, ni u Podveležju, sve do samog kraja šestog mjeseca 1992. To moramo naglasiti zbog pravilne identifikacije činjenica i povijesti. Danima u to vrijeme u gradu nije bilo HVO-a”, poručeno je to na konferenciji za medije Jedinstvene organizacije boraca (JOB), nekadašnjih, bošnjačkih pripadnika Armije RBiH, a povodom organizacije manifestacije ‘Putevima pobjede Armije RBiH’, kojom će se obilježiti 32. godišnjica operacije ‘Forsiranje Neretve’.
Podsjetimo da su veterani HVO-a, a također povodom 32. obljetnice oslobođenja Mostara u vojarni ‘Stanislav Baja Kraljević’ najavili središnju svečanost kada će biti i otkriven spomenik ‘Zore slobode’. To je bila zajedničku operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Ova akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine i to je prva pobjeda hrvatskih nad srpskim snagama u ratu u BiH.
Operacijom Lipanjske zore zauzeta je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između FBiH i RS. JOB ovakvim stajališten ne minimizira ulogu HVO-a u oslobađanju doline rijeke Neretve, nego je potpuno negira i imaju svoje viđenje događaja iz tog vremena. Ovim se nastavlja produbljivanje animoziteta između nekadašnjim osloboditeljima Mostara od srpske agresije. Ostaje za vidjeti reakciju veterana HVO-a na ove navode iz JOB-a. Inače, ovakve teme, unatoč činjenicama, u nedostatku konkretnih razvojnih rješenja i reformi, redovito jedna drugoj “nabacuju” sve nekada zaraćene strane, posebno u izbornim godinama, kako bi konsolidirali svoje glasačko tijelo, ponovno igrajući na kartu agresivnog nacionalizma.
Sva’ko svoje ‘goni’, a što su činjenice?
Ove godine nekadašnji pripadnici Aermije RBiH reagirali su i na ime manifestacije koja je posljednjih nekoliko godina doživjela i svoj “preobražaj”, odnosno, dobila je novo ime – ‘Lipanjske zore hrvatske Hercegovine’ iako se nikada nije tako zvala.
U obilježavanju razno-raznih manifestacija, a najbolje onih iz posljednjeg rata, sve tri nekada zaraćene strane često pribjegavaju znatnom ‘modificiranju’ povijesti koje u brojnim slučajevima ‘računa’ na zaborav, čudno podcjenjuje memoriju, zdravo prosuđivanje pa čak i intelekt i samih, živih aktera događaja, a kojih je na svu sreću još uvijek puno na svim nekada zaraćenim stranama.
Fakt je da je tijekom tih lipanjskih/junskih zora 1992. godina, Predsjedništvo Republike BiH obranu i zaštitu Mostara i Hercegovine povjerilo HVO-u i Ministarstvu unutarnjih poslova Centar Mostar, u kojem su zajednički bili i Bošnjaci i Hrvati, a u samom vrhu najodgovornijih za obranu grada bili su i Arif Pašalić kao zapovjednik Samostalnog mostarskog bataljuna i Jasmin Jaganjac kao zapovjednik Općinskog stožera HVO-a Mostar te Petar Zelenika kao njegov zamjenik. Sva izvješća, zapovjedi i slično, i Pašalić i Jaganjac u tom periodu potpisuju na službenim dokumentima sa zaglavljem Općinskog HVO.
Također, činjenica je da se Arif Pašalić i 13. srpnja 1992. godine, na dan koji se danas obilježava kao godišnjica formiranja 1. mostarske brigade, još uvijek potpisuje kao zapovjednik Samostalnog mostarskog bataljuna u okviru HVO-a (i to, između ostaloga, sa zahtjevom za dostavu znatnih količina streljiva). U ovom kontekstu za podsjetiti je da su u tom periodu svim mostovi bili porušeni, izuzev Starog mosta.
Iz JOB-a potpuno negiraju ulogu HVO-a
No, iz JOB-a su najavili kako će njihova manifestacija ‘Forsiranje Neretve’, koja je svojevrsni pandan ‘Lipanjskim zorama’, početi 11. lipnja u 11 sati polaganjem cvijeća na Mostu Hasana Brkića, a nastaviti u četvrtak i petak polaganjem na mjestima stradanja, kao i na svim mjestima koja su bila važna tijekom vojne operacije.
”Radi se o važnom događaju za pripadnike Armije RBiH. To je bila vojna operacija oslobođenja, naglašavam – grada Mostara, a ne jedne obale grada, kako se negdje može pročitati ili čuti. Manifestaciju smo odlučili podići na višu razinu, jer ona zbog svoje važnosti to zaslužuje. Ona je, ustvari, jedna od najsjajnijih akcija Armije RBiH, odnosno samostalnog bataljona obrane Mostara”, rekao je na konferenciji za medije predsjednik JOB-a Grada Mostara i ratni zapovjednik Esad Kosić.
Posebno je naglasio da je ”akciju u urbanom dijelu grada izvodila Armija RBiH pod zapovjedništvom generala Arifa Pašalića i suradnika”.
”Neki od naših suboraca su nažalost poginuli. Mi smo u roku od 40 dana poslije izgubljene borbe uspjeli izvršiti forsiranje Neretve, te zauzeti osnovne položaje koje smo imali na početku agresije, a zatim proširili napad i oslobodili teritoriju do sastavljanja s jedinicama na platou Podveležja. S njima smo se spojili 16. lipnja i vjerojatno izvojevali najveću pobjedu Armije RBiH. Oslobodili smo teritoriju od 200 kilometara četvornih, postavili linije, zarobili puno naoružanja, te uspješno izvršili zadatak”, dodao je Kosić, čiju izjavu je prenio Bljesak.info.
Bošnjaci dominantno bili pripadnici HVO-a u Blagaju i Bijelom Polju
Ratni zapovjednik Esad Humo je istaknuo i doprinos MUP-a RBiH koji je, kako je rekao, cijelo vrijeme bio u Armiju RBiH.
”Njihov veliki doprinos ne smijemo zaboraviti. MUP je aktivno sudjelovao svo vrijeme u svim djelovanjima, a imali su i dodatna zaduženja. To je dio šire akcije oslobađanja Hercegovine. Borbena djelovanja u Mostaru izvodio je samostalni bataljon Armije RBiH, u koordinaciji s HVO-om, ali HVO nije imao tad aktivna borbena djelovanja ni ovdje, ni u Podveležju, sve do samog kraja šestog mjeseca 1992. To moramo naglasiti radi pravilne identifikacije činjenica i povijesti. Danima u to vrijeme u gradu nije bilo HVO-a. Da, istina, jedan vod njihove vojne policije koji je ušao čistiti teren i prebirati Fejićevu ulicu, ali u borbenim djelovanjima ih nije bilo. I u Blagaju i Bijelom Polju gdje su formalno postojale jedinice HVO-a, i sad tvrdim, u svom sastavu imali su dominantan broj Bošnjaka”, dodao je Humo.
On je posebno naglasio jedan vojni zadatak koji su ispunili vojnici Mostarskog bataljona na Mazoljicama.
”Bilo je to uništenje oklopnog transportera. Kolona je prevođena transporterom bila krenula na Konak, ali je u tome spriječena. Masu artiljerije smo zarobili u Podveležju, koja je ubrzo završila kod HVO-a”, napomenuo je.
Zapovjednik Esad Eminović se prisjetio izdavanja naredbe da se krene s vojnom operacijom oslobođenja platoa Podveležja.
”Iz Podveležja su 15. lipnja došla trojica vojnika, koji su tražili zapovjednika Pašalića. Odveo sam ih osobno kod rahmetli generala. On je sjeo, napisao kratku naredbu, s kojom su se vratili, te dan kasnije proveli uspješnu akciju. Tu smo se sreli sa zapovjednicima Špagom i Isićem, te vidjeli nešto zarobljenih vojnika neprijateljske vojske”, rekao je Eminović.
“Zaboravljanje i prešućivanje povijesnih činjenica
Međutim, u zaborav je otišla i nitko ne spominje operaciju ‘Čagalj’ u kojoj je oslobođena Čapljina, a kojom je tada zapovijedao general Janko Bobetko, a koja je omogućila i bila uvod u oslobađanje Mostara i okolice u operaciji ‘Lipanjske zore’ kojom je zapovijedao general Slobodan Praljak.
O razlogu, početku, tijeku i završetku ovih oslobađajućih akcija u svojoj knjizi ‘Sve moje bitke’ je iscrpno pisao general Janko BoBetko koji je u vrijeme akcije Čagalj bio zapovjednik Južnog bojišta, planirao akciju Čagalj te izdao zapovijed o njenom provođenju.
Nitko ne spominje ni tadašnjeg zapovjednika Sektora Mostar-Široki Brijeg-Čitluk-Čapljina, brigadira Zdravka Andabaka. Sjedište Zapovjedništva (do 18.06.1992.) bilo je u Međugorju i tek nakon 18.06.1992. godine i uspješno provedenih akcija Čagalj i Lipanjske zore zapovjedništvo je premješteno u Mostar.
To je povijesna istina za koju postoje i vjerodostojni, činjenični dokazi. Naravno, danas nitko niti ne spominje tada mladog i novog zapovjednika HVO-a Čapljina u vrijeme akcije Čagalj, Antuna Luburića. Rijetko i nikako se spominje i sudjelovanje brojnih branitelja iz Gruda, Ljubuškog, Čapljine, Čitluka, Širokog Brijega… ne spominje se, a niti u obilježavanju sudjeluje niti Ivica Primorac, tadašnji pukovnik HOS-a itd.
U zaborav je otišlo i zarobljavanje prvog tenka JNA u akciji ‘Čagalj’, kojeg je 07.06.1992. godine, zajedno sa suborcima, zarobio danas pokojni Janko Šutalo.
Zaboravile su se i još neke “sitnice” – Iz Stožera HVO Mostar u zapovjedništvu akcije Lipanjske zore uz generala Praljka sudjelovao je samo časnik Radmilo Jasak i Mladen Naletilić Tuta, dok Jasmin Jaganjac nije bio uključen ni u pripremu kao ni u aktivnosti u pripremanju akcije. Zbog zaštite komunikacijskih sredstava u provođenju akcije Lipanjske zore, posebnu radio vezu osigurao je časnik Josip Kožul (bio je vlasnik poduzeća A3).
Danas se o toj uspješnoj akciji malo ili nikako ne govori, i uvriježio se naziv ‘Lipanjske zore’, iako je akcija Lipanjske zore – akcija oslobađanja Mostara i okolice, a ne Čapljine.
No, danas se povijesne činjenice aktivno prešućuju i (ne)namjerno krivotvore jer možda istina nekima ne odgovara i onda se čudimo kako to da imamo toliko (neslužbeno se spominje čak 2.000)
“pukovnika” uvedenih u prava i desetak samoproglašenih generala, a “bildaju” se zasluge i s bošnjačke strane, iako je činjenica da su Bošnjaci i Hrvati zajednički oslobodili Mostar i okolicu.
Na žalost, često na brojnim obilježavanjima značajnih datuma iz protekloga rata (a to nije slučaj samo u ‘hrvatskom korpusu’), ne govore nekadašnji izravni sudionici i ratni zapovjednici, a u ovom slučaju prve, velike uspješne oslobodilačke akcije koja je tzv. JNA trajno otjerala iz doline Neretve – najčešće govore oni koji uopće nisu bili niti dionici akcije te zato nije ni čudno da ne znaju ni službeni naziv akcije.
Sastav i rukovodsvo mostarskog samostalnog bataljona
U dokumentu od 17. lipnja 1992., klasificiranog kao ‘strogo povjerljivog’, tadašnji zapovjednik Samostalog bataljona obrane Mostar Arif Pašalić, Općinski stožer HVO-a Mostar izvješćuje o organizacijsko-formacijskoj strukturi bataljuna. U ovom kontekstu, podsjetimo, da je Krizni stožer Skupština Općine Mostar 29.04. 1992. godine donio Odluku da se tzv. JNA i druge paravojne formacije koje djeluju zajedno s njom, proglašavaju neprijateljskim i okupatorskim formacijama na području Općine Mostar te da se zaštita i obrana grada Mostara povjerava Hrvatskom vijeću obrane, Općinskom stožeru Mostar te pripadnicima MUP-a, Centar Mostar.
Zaključeno je da “HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, te pripadnika drugih naroda i narodnosti koji priznaju legalne organe vlasti Republike BiH te da nuslimani mogu formirati vlastite oružane formacije koje se stavljaju pod jedinstvenu komandru HVO Općinski stožer Mostar”. Članovi tadašnjeg kriznog stožera Mostar koji su donijeli ovu odluku bili su Milivoj Gagro, Ismet Hadžiosmanović, Borislav Puljić, Josip Škutor, Mehmed Behmen, Ilija Filipović, Fikret Bajrić i Jole Musa.
Da se vratimo izvješćuje o organizacijsko-formacijskoj strukturi bataljuna. “Organizacijsko-formacijska struktura Samostalnog bataljuna proizilazi iz raspoloživog ljudstva, naoružanja, opreme, ciljeva i zadataka u obrani Mostara, a pod zapovjedništvom HVO-a”, stoji u prvoj točki Pašalićevog izvješća.
Isto donosi popis rukovodsta te postrojbe: komandant bataljuna Arif Pašalić; zamjenik Šemsudin Hasić; zamjenik Sedat Elezović; pom. komandanta za IPD Nafija Ćatić; ref. za IPD Rudolf Jozelić; pom. komandanta ua sigurnosne poslove Kemalu Jusufović; ref. za operativno nastavne poslove Hasan Jeleć; ref. općih poslova Fikret Kekić; daktilografi Muradif Habibija i Nermina Bašalić; pom. komandanta za logistiku Jasminko Bešo; ref. intedantske službe Adil Trgo; ref. tehničke službe Meho Zilić; ref. prometne službe Seid Alić; ref. operativno-pozadinskih poslova Asim Hadžović; ref. za sanitet Ahmo Gerin; upravnik restorana Slavko Čule; zamjenik upravnika Stojan Kožul.
Kako se dalje navodi, Samostalni bataljun u svom sastavu ima jedinice, čete i vodove kojima rukovode i zapovijedaju: komandir Komandnog voda Hasan Burić; komandir 1. čete Mufid Kajtaz; komandir 1. voda Faruk Slipčević; komandir 2. voda Hasan Breko; komandir 3. voda Ramiz Džinović; komandir 2. čete Mithad Hujdur; komandir 1. voda Zoran Geler; komandir 2. voda Muhamed Bajgorić; komandir 3. čete Muharem Dugalić; komandir 1. voda Semir Drljević; komandir 2. voda Semir Tojaga; komandir 3. voda Oliver Torlo; komandir 4. čete Karlo Džeba, komandir 1. voda Semir Temim; komandir 2. voda Dragan Malkoč; komandir 3. voda Sead Marić; komandir Samostalnog voda Mustafa Isović; komandir 1. odjeljenja Semir Dizdarević; komandir 2. odjeljenja Dražan Kožulj; komandir 3. odjeljenja Alica Jakirović; komandir Voda minobacača Hasan Karadža; komandir Voda teških mitraljeza Želimir Husnić i komandir Interventnog voda Željko Dilber.
Prema uvidu u transkript ovog izvješća jasno je da organizacijsko-formacijska struktura tada još vijek nije bila potpuna. Ali, danas činjenice malo koga zanimaju, no sreća je što još uvbijek postoji “crno na bijelo”, ma kako tko želio interpretirati događaje iz proteklog rata.
/Republika/