Carlos Tavares, jedan od najutjecajnijih ljudi svjetske automobilske industrije, prekinuo je šutnju nakon svog burnog odlaska s mjesta izvršnog direktora Stellantisa. U ekskluzivnom intervjuu za Le Point povodom izlaska njegove knjige “Un pilote au cœur de la tempête” (Pilot u srcu oluje), Tavares ostavlja po strani osobnu situaciju i usredotočuje se na veću temu – nezavidno stanje u kojem se nalazi europska automobilska industrija i strateške pogreške koje su je dovele na rub ponora, piše motor.es.
Tavares, arhitekt ogromnog konglomerata Stellantis nastalog spajanjem PSA-a i Fiat Chryslera, svoju posljednju fazu na čelu tvrtke opisuje kao vrlo turbulentnu.
Krajem 2024. Stellantis se našao na raskrižju: usporiti ili ubrzati tranziciju na električnu mobilnost. Prema Tavaresu, unutar uprave odlučeno je za prvu opciju, što je dovelo do gubitka povjerenja predsjednika Johna Elkanna i Tavaresova iznenadnog odlaska.
Na pitanje što je točno pošlo po zlu, Tavares je jasan i ukazuje na niz vanjskih čimbenika koji su “težak teret” za cijelu industriju. “Gubite kontrolu nad svojom sudbinom zbog vanjskih čimbenika kao što su carine, propisi, geopolitička pitanja,” objašnjava. On ističe kako takvo okruženje guši inovacije i tjera talente da napuštaju sektor, dok dugoročni ulagači gube interes. “Automobil će postati uobičajeni predmet, od malog interesa, poput hladnjaka,” dodaje pesimistično.
Srž problema, prema Tavaresu, leži u reakciji Europske unije na aferu “Dieselgate” iz 2015. godine. Umjesto da se usredotočila na kazneno progonjenje Volkswagena, Komisija je postala “dogmatična” i krenula u osvetu cijeloj europskoj autoindustriji, forsirajući isključivu električnu mobilnost u rekordnom roku.
Tavares smatra da je pravi put bio postupan prijelaz. “Rješenje bi bilo zabraniti prodaju vozila s unutarnjim izgaranjem u fazama, na temelju emisija CO2, i nametnuti postupno povećanje električnih vozila.” Takav pristup dao bi inženjerima vremena za razvoj konkurentnih tehnologija i omogućio srednjoj klasi da si priušti “zelenija” vozila.
Umjesto toga, europski proizvođači koji nisu bili spremni za skok, bili su prisiljeni na njega, “otvorivši vrata Kinezima, koji su već savladali tehnologiju.” Tavares to procjenjuje kao “gubitak” od 50 milijardi eura koje su Europljani potrošili pokušavajući nadoknaditi zaostatak.
Tavares je posebno oštar prema novim carinama na kineske električne automobile, smatrajući ih kratkoročnim rješenjem. “Carine su poput flastera na drvenoj nozi,” kaže. Kineski proizvođači već rješavaju taj problem osnivanjem tvornica u Europi, koristeći europske dobavljače i proizvodeći po lokalnim cijenama. Ishod? “Europska automobilska industrija bit će ‘kinificirana‘.
On čak postavlja i intrigantno pitanje oko sporazuma Stellantisa s kineskim Leapmotorom, gdje Stellantis preuzima 21 posto tvrtke. “Imam samo jedan odgovor: jednog dana, ako Stellantis bankrotira, moći će ga otkupiti.”
Na kraju, Tavares se obrušava na nesnosnu europsku birokraciju koja onemogućuje reindustrijalizaciju. On daje upečatljiv primjer: dok je spajanje PSA-a i FCA-a, stvaranje globalnog diva, trajalo 13 mjeseci, dobivanje dozvole za tvornicu baterija podružnice ACC zahtijevalo je 14 mjeseci čekanja. Takva birokracija, zaključuje Tavares, jednostavno “guši tvrtke”.
Poruka Carlosa Tavaresa je jasna: bez promjene pristupa, smanjenja birokratskih prepreka i realnije strategije tranzicije, budućnost europske autoindustrije izgleda mračno, a put prema njezinu opstanku vodi kroz Peking. Živi bili, pa vidjeli…