Ne postoji nikakva tajna uspjeha krajnje desnice u državama Europske unije. Njihova taktika je krajnje jednostavna. Radikalno opisati stanje u državi, iskoristiti nezadovoljstvo građana zbog određenih problema, kriviti za to migrante i EU i ponuditi jednostavna rješenja. Ako ne pobjedu, barem dobar rezultat jamči kampanja u kojoj uvjeravate građane da su cijene nekretnina prevelike, kriminal u porastu, a zdravstvo preopterećeno zbog velikog dolaska stranaca, koji su došli jer im to omogućavaju zakoni koje nameće Europska unija. A kada vi dođete na vlast, nećete više dopustiti “invaziju stranaca”, nećete više “slušati Bruxelles” te ćete jednostavno riješiti sve te probleme.
Ako ste neka stranka krajnje desnice u zapadnoj Europi, nećete se previše baviti rodnom ideologijom i širiti homofobiju, ali ako ste iz istočne Europe, populizmu ćete dati i taj element. Zapravo, čelni ljudi u strankama krajnje desnice u nekim su zemljama Unije često i sami deklarirani homoseksualci. Oni sa strankama iz istočne Europe zajednički imaju samo mržnju prema imigrantima i protivljenje Europskoj uniji.
Ponekad i dobre odnose s Putinovom Rusijom. Tako su u prošlih nekoliko godina brojne stranke krajnje desnice povećale svoju potporu. Neke su došle na vlast, neke su se od tradicionalnih stranaka pretvorile u ekstremne. Donedavno stranka desnog centra, mađarski Fidesz Viktora Orbana, praktički je danas stranka krajnje desnice. I ne razlikuje se po stavovima od nominalno socijaldemokrata SMER iz Slovačke koji vodi premijer Robert Fico.
No, kada dođu na vlast, takve se stranke suoče s realnošću. Vide da stvari nisu tako jednostavne i da se njihovo rješenje ne može postići preko noći. Najduže na političkoj sceni od svih političara krajnje desnice je Geert Wilders u Nizozemskoj. Njegova stranka (PVV) zove se “Stranka slobode”, jer brojne stranke krajnje desnice često izaberu riječi “slobodna” ili “pravda”, kao što se diktatorske zemlje često zovu “demokratske” ili “narodne”. Nakon što je godinama rasla, došla je i na vlast, i to kao glavna stranka na vlasti.
Međutim, sada je dao ostavku jer nije uspio progurati svoje planove borbe protiv ilegalne migracije, a njegov plan je bio ni manje ni više nego postavljanje nizozemske vojske na granice s Njemačkom i Belgijom. Dok se europske zemlje dogovaraju višestruko povećati ulaganja u obranu kako bi se mogle braniti od moguće ruske agresije, radikali u europskim zemljama vojsku bi koristili za obranu od migranata jer oni opasnost od Putina ionako ne vide. Sada imaju istomišljenika i u Bijeloj kući u Washingtonu.
No, Nizozemci su, koliko god padali pod utjecaj krajnje desne propagande, pragmatični. Oni znaju što bi za tu zemlju značile kolone auta i kamiona na granicama sa susjedima. Što bi to značilo za Rotterdam, najveću luku na svijetu, odakle se uvezeni teret kamionima šalje u ostale dijelove Europe. Znaju kakav bi kolaps bio po bolnicama, željeznici i drugim sektorima da nemaju svježu radnu snagu zahvaljujući upravo migrantima.
I zato je sada Wilders odlučio napustiti vladu. To je sjajna vijest i za Nizozemsku, ali i šire za Europu. Dokazuje da takve stranke najbolje djeluju u oporbi, a kada dođu na vlast, ne mogu riješiti probleme. Ovaj nizozemski primjer dobra je pouka i tradicionalnim strankama koje radi sudjelovanja u vlasti s njima sklapaju savezništvo. Nigdje u Europi stranke krajnje desnice ne mogu doći na vlast ako im druge stranke u tome ne pomognu. To se dogodilo i u Nizozemskoj, gdje su Wildersovoj stranci dolazak na vlast omogućili liberali i desni centar. Geert Wilders sam nije postao premijer, ali vuče konce jer vodi najveći stranku vladajuće koalicije.
Sada se Dilan Yeşilgöz, čelnica VVD-a (čije ime ne zvuči baš kao nizozemsko, ali Wilders nije imao problema s njome koalirati!) pravda što je pristala na koaliciju s Wildersom, ali najavljuje da više nikada neće učiniti takvu pogrešku. Otkrila je da se “Wildersu ne može vjerovati” i da on “pobjegne čim se pojavi problem”. Nizozemska će tako najesen na izvanredne izbore na kojima su šanse Wildersovih radikala za dolazak na vlast gotovo nikakve.
Umjerene stranke i zdesna i slijeva bilježe nagli rast potpore. To je dobra pouka i za države gdje su stranke krajnje desnice izrazito jake, poput Belgije i Austrije, ali ih otpor tradicionalnih umjerenih stranaka da s takvima sklope koalicije i dalje drži izvan vlasti. To ne znači da problemi o kojima govori krajnja desnica ne postoje, ali jednostavna rješenja kakva oni nude nisu moguća.
(izvor: jutarnji.hr)