Trećeg dana američkih i izraelskih napada na Iran, tajkun naftnih tankera Nikolas Tsakos primao je česte pozive od svojeg tima u Londonu. Pokušavali su osigurati osiguranje za svoje tankere koji plove tik uz Perzijski zaljev, jer su premije porasle zbog Teheranove odmazde energetskim postrojenjima u regiji.

„U pripravnosti smo. Imamo tri broda u tom području“, rekao je Tsakos za Forbes u telefonskom razgovoru iz svojeg ureda u Ateni. „Ali vremena su zanimljiva. Koristimo prednost spot tržišta, koje je vrlo povoljno.“

Tsakos se desetljećima bavi tankerskim poslom. Osnovao je kompaniju Tsakos Energy Navigation – grčku tvrtku za transport sirove nafte i naftnih derivata – 1993. godine, u dobi od 30 godina. Tvrtka je izašla na burzu u New Yorku 2002. godine. Njome upravljaju on i njegov 89-godišnji otac Panagiotis, grčki milijarder iz područja brodarstva.

Iako je posao s tankerima oduvijek varirao s cijenama nafte i geopolitičkim događajima, ova je godina bila izuzetno dobra za Tsakosa i njegovu tvrtku. Iz, moglo bi se reći, neobičnih razloga.

Ogroman skok cijena prijevoza tankerima

Administracija Donalda Trumpa uhvatila je venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura 3. siječnja. Njegovo uklanjanje otvorilo je izvoz nafte iz zemlje i omogućilo većem broju zapadnih tankerskih kompanija nastavak rada ondje. Jedan od Tsakosovih brodova, Mediterranean Voyager, bio je prvi tanker koji je tog dana utovario naftu u Venezueli.

Tsakos kaže da su cijene spot čartera za njegove brodove u Venezueli porasle na 110.000 dolara dnevno do kraja siječnja, u odnosu na prethodnih 70.000 dolara. Toliko klijent – poput naftne kompanije ili trgovca naftom – plaća tankerskoj tvrtki za jedan brod dnevno s trenutnim utovarom. Sada, nakon napada na Iran, kaže da cijena za neke brodove dostiže 160.000 dolara dnevno. „To je dobra stvar. Nadao sam se da sve ovo neće biti zbog ove situacije [u Iranu], ali eto gdje smo“, dodaje.

Više cijene također su potaknute poremećajima na pomorskim rutama, kako u Crvenom moru – gdje je proiranska milicija Huta ciljala zapadne brodove – tako i sada u Hormuškom tjesnacu. Teheran praktički zatvara ključni prolaz kroz koji svakodnevno prolazi oko 20 % svjetskih zaliha nafte. To je dovelo do povećanja cijena dionica tankerskih kompanija.

Skok cijene dionica

Dionice kompanije Tsakos Energy Navigation porasle su za 69 % od početka godine, uključujući više od 4 % u ponedjeljak, prvog dana trgovanja nakon napada na Iran. Dionice Frontlinea, pete najveće svjetske kompanije za naftne tankere, u kojoj milijarder John Fredriksen ima značajan udio, postigle su još bolji rezultat – porasle su za 93 % u posljednjih 60 dana.

Svi ovi čimbenici povećali su bogatstvo 13 najbogatijih vlasnika tankera koje prati Forbes za više od 50 % u protekloj godini, na ukupno 130 milijardi dolara, uglavnom zahvaljujući višim cijenama dionica i vrijednosti brodova.

Čak i prije poteza američke vojske, cijene pojedinačnih tankera brzo su rasle. Na primjer, potražnja za ogromnim tankerima poznatim kao VLCC (Very Large Crude Carriers – Vrlo veliki prijevoznici sirove nafte), koji mogu obavljati duga putovanja, počela je naglo rasti u prosincu.

Veliki tankeri i „sjenovita“ flota

Velik dio toga potaknut je južnokorejskim Sinocorom, koji je potrošio više od 2,5 milijardi dolara u otprilike tri mjeseca na kupnju VLCC brodova kako bi formirao jednu od najvećih svjetskih flota. (Postoje navodi da Sinocor zapravo djeluje kao paravan za švicarsko-talijanskog milijardera Gianluigija Apontea i njegovu tvrtku MSC, najveću svjetsku kompaniju za prijevoz kontejnera.) Nedavno su cijene rabljenih VLCC-a dosegnule razine neviđene u posljednjem desetljeću. Deset godina stari brodovi prodaju se za više od 100 milijuna dolara po komadu.

Američka kampanja protiv takozvane „sive“ ili „sjenovite“ flote daje tankerskim kompanijama dodatni poticaj. Riječ je o skupini od više od 1.000 zastarjelih tankera registriranih u nejasnim jurisdikcijama. Oni plove bez zapadnog osiguranja i skrivaju svoju lokaciju ili pretovaruju naftu s broda na brod. Ovu flotu Iran i Venezuela dugo koriste za izvoz nafte unatoč zapadnim sankcijama, a od 2022. godine i Rusija nakon invazije na Ukrajinu.

Dobri dani tek dolaze

Od prosinca prošle godine, SAD je zaplijenio 10 tankera iz „sjenovite“ flote koja prevozi naftu iz Irana, Rusije i Venezuele te uveo sankcije na još oko 300 brodova. Ta represija, zajedno sa smjenom Madura, otvorila je prostor kompanijama koje posluju pod sankcijama da preuzmu dio tog tržišta. Kina je ranije bila najveći kupac venezuelanske nafte, oslanjajući se uglavnom na „sivu“ flotu.

„Sada postoji novo tržište“, kaže Tsakos. „Kina neće prestati uvoziti. Plaćali su goleme svote sivoj floti, ali sada će plaćati dobar novac legitimnim brodovima.“

Tsakos Energy Navigation ima nekoliko plovila iznajmljenih Chevronu. To je jedina američka naftna tvrtka koja je nastavila poslovati u Venezueli tijekom Madurova režima. Kako zemlja počinje obnavljati svoju naftnu industriju i izdavati više dozvola stranim tvrtkama, kompanije koje već imaju prisustvo poput Chevrona – i tankerske tvrtke poput Tsakosove – spremne su za profit.

Što ako iranski režim padne?

Bez obzira na konačni ishod američkih napada na Iran, tankerske kompanije će vjerojatno profitirati. Kina je najveći kupac iranske nafte, ali rat otežava Iranu nastavak izvoza. Ako se sukob oduži i nastavi ometati protok nafte, Kina će morati pronaći alternativne izvore. To bi vjerojatno dodatno koristilo tankerskim kompanijama zbog duljih ruta.

Ako bi režim u Iranu pao – i ako bi zapadne sankcije bile ukinute – to bi otvorilo iransku naftu i najvećim svjetskim tankerskim kompanijama. Praktički bi Rusija ostala jedina zemlja koja se oslanja na „flotu u sjeni“.

Kako Tsakos zaključuje: „Bit će više proizvodnje iz Irana, više proizvodnje iz Venezuele i, bez sive flote u igri, mnogo veća potražnja za legitimnim brodovima.“

Objava Zlatno doba naftnih tajkuna: Trumpove vojne operacije vinule dionice tankera u nebo pojavila se prvi puta na Republika.

Kubi je potrebno 100.000 barela nafte dnevno kako bi održala rasvjetu, kažu stručnjaci, te kako bi njezini autobusi, vlakovi i tvornice nastavili raditi. No, zbog predsjednika Trumpa, ona ne dobiva ni približno dovoljno.

S Trumpovom administracijom koja vrši kontrolu nad venezuelskom naftnom industrijom, Kuba prima tek kapljice potrebne nafte — što je nedostatak za koji stručnjaci upozoravaju da će vjerojatno izazvati humanitarnu krizu kakvu zemlja nikada nije doživjela.

Od dizela za rad autobusa, preko benzina za automobile, do goriva za mlazne zrakoplove — nafte na Kubi nedostaje. Nacija koja već trpi dugotrajne restrikcije struje mogla bi se potpuno zaustaviti kako se rezerve troše, zemlja tone u mrak, a njezino gospodarstvo doživljava krah, tvrde energetski stručnjaci i ekonomisti.

Državna televizijska i radio postaja u središnjoj Kubi objavila je u utorak da nije emitirala program nekoliko dana jer je ostala bez dizela za napajanje stanice. Bez struje, mnogi ljudi nemaju ni tekuću vodu.

Prije više od 20 godina, tadašnji predsjednik Venezuele Hugo Chávez sklopio je dogovor sa svojim ideološkim saveznikom Fidelom Castrom o opskrbi naftom kako bi pomogao Kubi da opstane, iako se ta količina tijekom godina naglo smanjila.

U nedostatku gotovine ili kreditnih linija, Kuba je kompenzirala Venezuelu slanjem liječnika, medicinskih sestara i drugih stručnjaka. Kubanci su također bili ključni dio sigurnosnog tima predsjednika Nicolása Madura, a njih 32 poginulo je u američkom napadu radi njegovog uhićenja u Venezueli.

No, nakon američkog prepada, predsjednik Trump je izjavio da će isporuke nafte Kubi prestati. „VIŠE NEĆE BITI NAFTE NI NOVCA ZA KUBU — NULA!“ napisao je g. Trump na mreži Truth Social.

Plan da se osakati — i na kraju sruši — kubanska vlada općenito se smatra snom državnog tajnika Marca Rubija, sina kubanskih imigranata.

Na svom vrhuncu, Venezuela je svom savezniku slala oko 100.000 barela dnevno. Nedavno je taj broj pao na oko 35.000 barela, kažu stručnjaci. „Ako Kuba to izgubi, utjecaj će biti praktički katastrofalan“, rekao je Jorge R. Piñón, bivši naftni direktor i istraživač na energetskom institutu Sveučilišta u Teksasu. „Lanac događaja je takav da kubansko gospodarstvo doslovno kolabira: nema hrane na tržnicama, vlakovi ne voze, autobusi ne voze.“

Meksiko je slao oko 22.000 barela dnevno, ali ta je brojka pala na oko 7.000 potkraj 2025., rekao je g. Piñón. Jedna pošiljka iz Meksika od oko 85.000 barela stigla je ovog mjeseca. Druge zemlje, poput Rusije, koje su povremeno opskrbljivale Kubu, nisu joj priskočile u pomoć.

Kubanska vlada oštro je kritizirala Sjedinjene Države zbog blokiranja isporuka. Kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodríguez rekao je da Kuba ima pravo uvoziti naftu bez uplitanja. „Pravo i pravda su na strani Kube“, napisao je na mreži X. „SAD se ponaša kao kriminalni i nekontrolirani hegemon koji prijeti miru i sigurnosti ne samo Kube, već i cijelog svijeta.“

Kubanci već osjećaju nagli gubitak venezuelske nafte. Kako bi izbjegla duge redove na benzinskim postajama, vlada tjera ljude da koriste aplikaciju za prijavu mjesta u redu.

Carlos Manuel Vargas (78), umirovljeni učitelj, kaže da njegov red dolazi otprilike svaka dva mjeseca. No od Madurova svrgavanja 3. siječnja, g. Vargas kaže da se njegovo mjesto u redu nije pomaknulo: on je broj 10.231 već gotovo dva tjedna. Njegova supruga ima rak i potreban mu je benzin za odlazak u bolnicu, pa kaže da mu je jedina druga opcija kupnja benzina na skupljim postajama koje primaju dolare, gdje su redovi kraći. „Ako budem morao prodati mobitel ili televizor, prodat ću ih“, rekao je g. Vargas.

Juan A.B. Belt, ekonomist koji proučava naftnu industriju, kaže da je Kuba doživljavala nestanke struje čak i dok je venezuelska nafta tekla. „Restrikcije su nevjerojatne“, rekao je. „To su događaji koji pokrivaju široka područja i dugo traju. Neki su trajali nekoliko dana i obuhvatili cijelu državu.“

Dugotrajna nestašica nafte gotovo će sigurno potaknuti nezadovoljstvo u zemlji od devet milijuna ljudi i stvoriti novi pritisak na vladu. Vlada je u prošlosti oštro reagirala na nemire; tijekom prosvjeda 2021. pritvoreno je više od 1.400 ljudi.

Predsjednik Miguel Díaz-Canel priznao je krizu i odgovorio napadom na američku vladu i desetljećima star trgovinski embargo. „Mračni objekt imperijalističke žudnje je venezuelska nafta“, rekao je u nedavnom govoru.

Díaz-Canel postao je predsjednik 2018., preuzevši dužnost od Raúla Castra. On je prva osoba izvan obitelji Castro koja vodi Kubu od revolucije 1959. godine. Međutim, smatra se da on ima malu stvarnu moć. Raúl Castro (94) i dalje ima znatan utjecaj na vladu i moćnu vojsku koja upravlja gospodarstvom.

Najbliža paralela onome s čime se Kuba sada suočava dogodila se prije 35 godina kada se raspao Sovjetski Savez, što je značilo kraj isporuka nafte i gurnulo Kubu u veliku ekonomsku krizu poznatu kao „posebno razdoblje“. Ta je kriza ublažena nakon što je Kuba otkrila vlastita naftna polja, otvorila se turizmu i počela primati naftu iz Venezuele.

No, turistička industrija se nikada nije oporavila od pandemije, a domaća proizvodnja nafte pokriva samo oko 40 posto potreba Kube. Broj turista pao je za 68 posto u odnosu na 2019. godinu.

Unatoč želji Trumpove administracije da oslabi kubansku vladu, Sjedinjene Države za sada neće vršiti pritisak na Meksiko da smanji isporuke Kubi kako bi izbjegle pogoršanje tamošnjih uvjeta, prema riječima jednog dužnosnika administracije. Trumpova administracija vjeruje da Kuba nema mnogo nafte u skladištima i zabrinuta je da će vlada iskoristiti preostalo gorivo za održavanje svog obavještajnog i sigurnosnog aparata.

Trump pozvao je kubansku vladu da „sklopi dogovor“ ili snosi posljedice. „Ne igrajte se s ovim predsjednikom“, poručili su iz State Departmenta.

Dok vlade vode rat riječima, Kubanci ostaju u sve težoj situaciji. „Prošle su vječnosti otkako sam došla na red za kupnju benzina“, objavila je jedna korisnica aplikacije prošli tjedan. „Koliko još moram čekati?“

Objava Može li Kuba preživjeti bez venezuelske nafte? pojavila se prvi puta na Republika.