BiH tijekom cijele godine obilježava stradanja žrtava rata, ali ni tri desetljeća nakon sukoba one nisu zajedničke – i dalje se dijele na „naše“ i „vaše“.

I ovog 11. srpnja Srebrenica je bila mjesto neizmjerne tuge i sjećanja na žrtve genocida. Dio političke i javne scene u Republici Srpskoj godinama negira taj zločin, zbog čega je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko nametnuo zakon kojim je negiranje genocida proglašeno kaznenim djelom, piše Deutsche Welle.

Istodobno, i mnogi drugi ratni zločini i žrtve u BiH ostaju negirani ili prešućeni. Više od tri desetljeća nakon rata, u zemlji još ne postoji zajednički pijetet prema svim stradalima.

Političari i dalje odaju počast prvenstveno „svojim“ žrtvama, često ih koristeći kao alat za produbljivanje podjela i raspirivanje mržnje.

Odao počast srpskim žrtvama i postao nepoželjan

Amir Reko, bivši pitomac Vojne akademije, 1992. dezertirao je iz JNA i priključio se Armiji RBiH. Od ratnog heroja postao je izdajnik i nepoželjan u rodnom Goraždu.

„Porazno je da i više od 30 godina nakon rata još govorimo o nedostatku empatije prema svim nevinim žrtvama i iskrene želje za pomirenjem. Čini mi se da je to danas čak teže nego ranije“, kaže Reko za DW.

U ratu je izgubio majku i više članova obitelji. „Moja majka ubijena je na najsvirepiji način i tu bol nosim cijeli život. Unatoč tome, vjerovao sam da čovjek mora imati snage priznati i tuđu patnju. Zbog takvih stavova platio sam visoku cijenu.“

Nakon što je javno govorio o ubojstvima srpskih civila u okolini Goražda i odao počast njihovim žrtvama, kaže da je bio izložen žestokim napadima. „Proglašen sam personom non grata u Goraždu, optuživan da narušavam ugled Armije RBiH i da govorim neistine. U isto vrijeme uništena je i moja tvornica, od koje sam živio, pa sam ostao bez izvora egzistencije.”

Smatra da je u BiH postalo gotovo neprihvatljivo govoriti o tuđoj boli, a da se pritom ne dovodi u pitanje vlastita. „Pomirenje nije odricanje od istine ni odustajanje od pravde. To je snaga da se prizna i tuđa bol, uz očuvanje vlastitog dostojanstva i poštovanje vlastitih žrtava.“

Reko: „Spreman sam platiti cijenu mirotvorstva”

Reko upozorava da političari često koriste žrtve za produbljivanje podjela te da se pojedinačni zločini pretvaraju u kolektivnu krivnju čitavih naroda.

Takav pristup, kaže, produbljuje nepovjerenje, otežava dijalog i održava društvo u stalnim političkim tenzijama. „U takvoj atmosferi govoriti o pomirenju zahtijeva veliku hrabrost, jer riskirate da vas anatemiziraju upravo oni kojima pripadate. To je jedna od najvećih tragedija današnje BiH.“

Na kraju poručuje da se, unatoč svemu, isplati biti mirotvorac.

„Prošao sam rat i znam što rat znači. Moja je obveza učiniti sve da nijedna buduća generacija ne doživi ono što je doživjela moja. Ako je to cijena mirotvorstva, spreman sam je platiti.”

Isplativa taktika koja pobjeđuje, ali mir je nasušna potreba

Amer Delić iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo (naslovna fotografija) smatra da je nužno „sustavno pristupiti stradanju svih žrtava, bez obzira na njihov etnički predznak“.

Aktivisti Centra godinama, zajedno s bivšim pripadnicima HVO-a, VRS-a i Armije BiH, obilaze mjesta zločina i odaju počast žrtvama svih naroda. U tim aktivnostima sudjeluju i mirovni aktivisti iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Delić upozorava da u BiH već desetljećima opstaje „isplativa taktika“ koja održava podjele. „Nacionalizam je i dalje pogodan alat za perpetuiranje mržnje i straha te očuvanje političke moći. Mnogi vjeruju da će to nestati samo od sebe, ali neće dok god postoje interesi koji bez odgovornosti omogućuju pojedincima i grupama stjecanje ogromnih sredstava.“

Govoreći o podijeljenom društvu i ratnom naslijeđu, kaže da politička vodstva nisu spremna pošteno se odrediti prema prošlosti.

„Samoviktimizacija i izostanak empatije prema drugima i dalje dominiraju kada se govori o ratu, posebno tijekom obilježavanja stradanja i izbornih kampanja. U takvim okolnostima teško je govoriti o društvenoj katarzi, osim kod pojedinaca koji uspiju probiti mjehur vlastitog nacionalnog medijskog prostora.”

Ipak, kroz mirovni rad vidi i ohrabrujuće pomake. „Susrećemo se s ljudima iz lokalnih zajednica, obiteljima žrtava, ratnim veteranima, vjerskim i političkim predstavnicima i osjećamo se dobrodošlima. Iz tih razgovora vidimo da su mir i dostojanstven život, za sadašnje i buduće generacije, nasušna potreba svima.“

„Mirotvorce se postavlja na marginu društva”

Psiholog, aktivist i novinar Srđan Puhalo smatra da je glavni razlog izostanka katarze u BiH različita percepcija posljednjeg rata.

„To ovisi o etničkoj pripadnosti. Postoje tri istine o tome što je uzrok rata, kada je počeo, tko su heroji, a tko zločinci i tko je pobjednik. Bez konsenzusa o tim pitanjima teško je graditi empatiju prema tuđim žrtvama“, kaže Puhalo za DW.

Dodaje da ipak postoji jedna apsurdna točka oko koje se svi slažu – da su „problem“ uvijek oni drugi.

„Svatko tvrdi da je vodio obrambeni rat. Tada se pojavljuje nacionalizam, ideologija u kojoj se vlastita etnička grupa doživljava kao najveća i jedina žrtva. Ne natječu se samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci tko je najveća žrtva, nego se često preuveličava i broj stradalih. Ako si žrtva i ako si se branio, onda si moralno superioran i ne možeš počiniti zločin. S takvim pretpostavkama teško je razviti empatiju prema drugima, osobito kada ih nazivate agresorima, četnicima, balijama ili ustašama.“

Prema njegovim riječima, ekstremna politika kompromis i empatiju doživljava kao slabost i prijetnju sigurnosti vlastite etničke skupine.

Kritičan je i prema dijelu povjesničara. „Nisu pokazali dovoljno volje ni snage da izađu iz etničkih torova i na temelju činjenica i argumenata kreiraju zajedničku povijest rata u BiH.“

Puhalo još smatra da se u današnjoj BiH „ne isplati biti mirotvorac”. „Ako govoriš o zločinima koje su počinili ‘tvoji’ i o njihovim žrtvama, proglase te izdajnikom. Nitko ne voli izdajnike, a socijalna, ekonomska i medijska izolacija mirotvorce gura na marginu društva. Pomoć međunarodne zajednice sve je manja, projekti suočavanja s prošlošću svedeni su na minimum, a domaće institucije za to gotovo i ne izdvajaju novac. Zato stanje u društvu možemo opisati jednom rečenicom: ‘Bolesni nismo, a zdravi još manje.'”

“BiH vlasti njegovale zapuštenost društva”

Novinar, književnik i publicist Emil Karamatić smatra da je jedan od ključnih problema BiH to što su ljudima povezanim s ratnim zločinima nakon Daytona ostavljeni prostor i moć da grade poslijeratni mir. Tu krivicu pripisuje i međunarodnoj zajednici.

„Ljudima koji su sudjelovali u genocidu i zločinima na svim stranama dana je mogućnost da grade mir, što je naprosto nemoguće. Da je moguće, onda bi i fašiste i naciste u Njemačkoj i Italiji reformirali i dali im da grade te države“, kaže Karamatić za DW.

On povlači paralelu s poslijeratnom Njemačkom. „Često se pozivamo na Njemačku i način na koji se suočila s naslijeđem Drugog svjetskog rata. Da je taj proces bio potpuno uspješan, danas ne bi postojali milijuni ljudi koji podržavaju slične ideje. Ali službena njemačka politika zabranjuje fašističko naslijeđe”, kaže i u tome vidi ključnu razliku u odnosu na BiH, ali i ocjenjuje kako je “bh vlast njegovala zapuštenost bh društva”.

Na kraju postavlja pitanje i ujedno pruža odgovor. „Što očekivati od ljudi i njihovih politika kojima su započeli ratove nego da i danas vode huškačke politike kako bi zadržali svoje pozicije?”.

/Desk/

Objava “Naše” i “vaše” žrtve ili kad poštovanje tuđih žrtava postane izdaja pojavila se prvi puta na Republika.

Vrlo složenog sustava i uređenja i po tome vjerojatno jedinstvena u svijetu, BiH se definira i kao država u kojoj žive tri konstitutivna naroda – Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Ostali, kao najmalobrojniji. Ali, često su i konstitutivni u ulozi “ostalih” – ovisno u kojem dijelu BiH žive i gdje su manjina u odnosu na većinsku nacionalnu skupinu.

U Republici Srpskoj (RS) neugodnostima i vrijeđanju su izloženi Bošnjaci i Hrvati, u Federaciji Srbi i uopće, nacionalna skupina koja je na određenom području u manjini – svi. I nitko nije previše sretan u svojoj vlastitoj domovini, te se često okreću i gravitiraju „svojima“, piše Deutsche Welle.

To učvršćuje daljnje “zbijanje redova” i okupljanje oko nacionalističkih političara, kažu sugovornici Deutsche Wellea. I daju recept za lijek, ali…

Manjine i “matice”

“Etničke grupe, koje su u manjini na određenim područjima, na marginama su društva”, kaže za DW dr. Srđan Puhalo, psiholog, bloger i novinar s posebnim zanimanjem za istraživanje javnog mnijenja, socijalnu i političku psihologiju.

“Klone se bilo kakve vrste nacionalizma i nastoje biti dio društva, koji ne stvara probleme. To ne znači da su sretni i zadovoljni svojim statusom. Prepušteni su sami sebi i pokušavaju živjeti mirno ne praveći probleme, a to znači da nisu previše politički aktivni i okrenuti su rješavanju životnih pitanja”, smatra on.

On skreće pažnju na još jednu, specifičnu, vrstu problema – mladi odlaze na školovanje u veća mjesta i ne vraćaju se, a povratnici tj. manjine postaju sve stariji.

“Političke elite usmjerene su na svoju etničku grupu tamo gdje su većina, a svoje sunarodnjake, koji su manjina, zaboravljaju. Ipak, vrlo često se događa da se manjine i njihovi problemi koriste za političke igre i dokazivanje ugroženosti svoga naroda, bez stvarne želje za suočavanjem ili rješavanjem problema”, smatra Puhalo.

Pri tom posebno spominje susjedne države, koje naziva matice. “Srbi i Hrvati, znatno manje Bošnjaci, Srbiju i Hrvatsku opažaju kao “matice” i za svoje političke avanture traže njihovu podršku i najčešće je dobivaju”, zaključuje on, “jer na taj način Srbija i Hrvatska kontroliraju političke procese u BiH”.

Što se tiče Bošnjaka, Puhalo smatra kako postoji dio koji njeguje sentiment prema Turskoj, ali da njihov broj nije previše utjecajan. “Možemo kazati da upravo ta usmjerenost na druge zemlje – “matice”- , komplicira život svih nas u BiH, a pogotovo manjina, jer one su izložene cjelokupnom nezadovoljstvu ovih koji su u većini”, zaključuje Puhalo.

“Dok ne ‘rastabirimo’ 90-te nama napretka nema”

Milkica Milojević, dugogodišnja novinarka i aktivistkinja iz Banja Luke, približno dijeli ovaj stav, ali ga artikulira na nešto drukčiji način.

“Kada govorim o “manjinskoj” poziciji često kažem, pomalo površno i anegdotski, da nikad napredak nije donijela većina nego hrabri i samosvjesni manjinci, koji su bivali neshvaćeni, isključeni, pa i progonjeni. Giordano Bruno nije bio pripadnik većine, nego prezreni manjinac, kojeg je spalila dominantna većinska politika. Antifšisti nisu bili većina, ali su pobijedili najveće zlo u povijesti čovječanstva”, pojašnjava za DW ova novinarska veteranka.

Kompliciranost ovog pitanja ona sažima u nekoliko rečenica: “Sigurna sam da samosvjestan Bošnjak/inja otvorenog uma može puno bolje sagledati što se zaista događa u RS, nego prosječan Srbin, uljuljkan u udobnosti većinskog statusa. To isto može i bilo koji Srbin ili Srpkinja otvorenog uma u RS-u, ali, oni su u većoj opasnosti da ih “proguta” većinski narativ ili uplaši opasnost od proglašenja “izdajnicima” ili “autošovinistima”.

Milkica Milojević kaže kako bi manjine svoj položaj mogle gledati kao “priliku da stvarnost sagledaju iz drukčijeg kuta”.

“Posebno je pitanje zašto su ti ljudi, koji su u “manjini”, marginalizirani u svojoj državi i zašto mnogi od njih BiH ne doživljavaju kao svoju domovinu”, kaže ona, poentirajući ovu apsurdnosti u BiH.

Na pitanje, koji je “lijek”, Milkica Milojević zaključuje: “Dok ne ‘rastabirimo’ 90-te, ali onako temeljito, pošteno, ne obazirući se na tabue, nama napretka nema. Nećemo moći objasniti sebe ni sebi samima, a kamoli strancima, kojih se sve ovo, na kraju krajeva, najmanje tiče. Neka jedu naše bureke i ćevape, idu na raftinge našim rijekama, dive se našim sevdalinkama, i nek se malo potrude nas shvatiti. Nama je dosta i nas samih”.

„Je li nama do lijeka stalo?”

Mr.sc. Marko-Antonio Brkić iz Ureda za organizaciju i osiguranje kvalitete Sveučilišta Hercegovina uvjeren je kako su u BiH preopterećeni politikama identiteta, ali drži kako je moguće okrenuti smjer, koji imaju dominantne, kolektivne politike nabijene antagonizmima u BiH.

“Pitanje je, je li nama do lijeka stalo?”, kaže ovaj sociolog. On u rješenju ovog pitanja povlači paralelu s multinacionlanim tvrtkama i usredotočenost na učinkovito upravljanje sustavima i dva glavna načina pristupa – kroz principe identiteta i resursa.

“Mislim da bi za nas u BiH puno važniji i zdraviji bio pristup na principu resursa, nego na principu identiteta. Ali, kako rekoh, previše smo opterećeni politikama identiteta. Zbog toga smo u problemu, koji je nerješiv ukoliko koristimo pristupe koji od rata, već skoro puna tri desetljeća, razaraju zdravo tkivo jednog stabilnog društva koje smo imali”, komentira.

Svoju tezu Brkić pojašnjava primjerima neriješenih pitanja državne imovine koja propada, kako se koristi i tko ju zloupotrebljava, umjesto beskonačnog određivanja titulara, ali i sferi vladavine prava gdje ne bi trebalo biti selektivne pravde i selektivnog provođenja presuda, omalovažavanja sudova i sudaca, što se u BiH konstantno događa. Dodaje i kako ne bi smjelo biti ni korumpiranih i politički motiviranih tužitelja i sudaca.

“Većina lidera u političkom establišmentu svakog od tri konstitutivna naroda postavlja glavni problem u tome tko ima pravo, tko je titular, tko glavni stanar, a tko podstanar, tko je autentičan, tko ima većinu…Rezultat takvog pristupa je proces balkanizacije – namjerno razbijanje funkcionalnih cjelina na manje, nefunkcionalne dijelove, neprijateljski okrenute jedni prema drugima. Dakle, rješenje bi moglo biti pristup utemeljen na resursima”, smatra Brkić.

„Dok god smo usmjereni na politike identiteta, vrtjet ćemo se u krug i ganjati vlastiti rep, a pametniji i zreliji od nas nastavit će brati jabuke iz našeg vrta i prodavati ih nama za skupe novce“, zaključuje Antonio Brkić za DW.

/Desk/

Objava DW: Kako do zajedničke „matice“ Bosne i Hercegovine? pojavila se prvi puta na Republika.

Njegov komentar možete pročitati: OVDJE.

/Republikainfo.com/

Objava Srđan Puhalo: Lešinari pojavila se prvi puta na Republika.

“Središnje izborno povjerenstvo nije odgovorno za točnost podataka sadržanim u obrascu o imovinskom stanju”, rečenica je SIP-a kojom se “peru ruke” od napisanog i ostavlja otvorenu mogućnost preispitivanja istinitosti.

Kao što ni mnogi bh političari nisu odgovorni za ono što su, ili nisu, napisali u svojim imovinskim kartonima.

SIP nema mehanizme za provjeru istinitosti navoda u imovinskim karticama koje bi trebale biti početna točka u borbi protiv korupcije, trgovanja položajem, zlouporabe ovlasti itd., ali druge institucije te mehanizme i zadaću imaju, ali to ne čine – bh. političari i dalje mogu pisati što hoće i kako hoće, a njihova stvarna imovina, imovina prenesena na bliže ili daljnje članove obitelji ili čak prijatelje, u brojnim slučajevima ostaje skrivena od očiju javnosti kojoj bi trebali služiti.

“Mogu lagati koliko žele”

Odredbe člana 15.9 Izbornog zakona BiH obvezuje SIP da obrasci koji sadrže izjave o ukupnom imovinskom stanju izabranih dužnosnika budu dostupni javnosti. Imovinske kartice donose pregled primanja samog političara kao i najbližih članova njegove obitelji, o kojoj pokretnoj i nepokretnoj imovini raspolažu, njenoj vrijednosti, kreditnim zaduženjima itd. te dati odgovor je li njihova imovina razmjerna njihovim primanjima.

No, čini se da su mnogi od njih “zaboravili” su da imaju i djecu, “propustili” su predočiti što sve imaju, neki nemaju čak ni vozilo, čak što više, žive “vrlo skromno” u nekoliko velikih stanova, skupocjenim kućama, voze se u skupim automobilima, a nekretnine u inozemstvu da i ne spominjemo.

Ako SIP ističe da su imovinske kartice zbog predočavanja javnosti – onda je ta javnost svjesno obmanuta, a za u obmanu teško da će ijedan “pisac” imovinskih kartica odgovarati.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) godinama provjeravaju istinitost navoda u izjavama o imovinskom stanju bh. političara.

„Točno je da kandidati i izabrani imaju slobodu napisati što god žele u svom imovinskom kartonu. Drukčije rečeno, mogu lagati koliko žele, nitko ih neće kazniti, jer podatke nitko ne provjerava. Mi o tome pišemo uoči i nakon svakih izbora“, kazala je svojedobno za Deutsche Welle Mirjana Popović, zamjenica glavnog i odgovornog urednika CIN-a.

Oni su, istražujući imovinske kartice političara u BiH, otkrili visoku razinu neiskrenosti kada su u pitanju vrijedne nekretnine i prihoda osoba koje donose zakone i upravljaju BiH. Ova razina neiskrenosti kreće se od neprijavljenih nekoliko desetina tisuća KM prihoda ili vrijednosti nekretnina do nekoliko stotina tisuća KM.

Nužna pravna odgovornost

Ivana Marić, politička analitičarka i savjetnica za odnose s javnošću i politički marketing ne vidi smisao u tome da političari prijavljuju svoju imovinu jer nitko ne provjerava jesu li njihovi navodi istiniti i potpuni.

“Drugi razlog zbog kojeg ne vidim smisao prijave njihove imovine je taj što se građani time pozabave nekoliko dana i onda zaborave da su mnogi od političara za koje oni godinama glasaju stekli enormno bogatstvo upravo tijekom tih godina u kojima su njih, kao, predstavljali. Ova praksa bi imala smisla kada bi se političari pravno obvezali za istinitost i potpunost informacija koje daju u svojim imovinskim kartonima”, kaže Marić za Dnevni list.

Ona ističe da bi kazne u slučaju netočnih informacija mogle biti oduzimanje mandata ili oduzimanje neprijavljene imovine.

“Pored toga, bilo bi nužno da se uvede sustav provjere porijekla imovine i oduzimanje imovine za koju političari ne mogu dokazati kako su je stekli. Političari u BiH imaju jako visoke plaće ali te plaće ipak nisu toliko visoke da bi od njih u nekoliko mandata napravili bogataše. Sve dok to ne uozbiljimo, objavljivanje imovinskih kartona će biti kratkoročna zabava za građane koji će do sljedećih izbora zaboraviti što su rekli o bogatstvu političara i ponovo će glasati za njih jer oni ipak “najbolje štite nacionalne interese svog naroda”. Dok je jedino što oni zaista dobro štite – upravo taj novac do kojeg su došli najvećim dijelom zloupotrebom svojih dužnosti”, zaključuje Marić.

Puhalo: “Nitko ne očekuje poštenog političara”

Govoreći o ovakvoj “dugogodišnjoj praksi” o vjerodostojnosti imovinskih kartica političara u BiH, psiholog, bloger i politički analitičar Srđan Puhalo za Dnevni list kaže:” S jedne strane imamo zadovoljenu forma koja je, reklo bi se dobra tekovina pristojnih demokracija, ali to treba podrazumijevati i drugu stranu, a to je da imate sustav koji će reagirati u slučaju nelogičnosti”.

Ali, po svemu sudeći to baš i nije tako.

“Znači, s jedne strane imamo primanja političara, koja su takva kakva jesu, i ona su transparentna. S druge strane, onoga trenutka kada ne postoji racionalno objašnjenje između njihovih prihoda i njihovog imetka, bilo bi potpuno logično da se, prije svega, javnost zapita kako je to moguće, da reagira tužiteljstvo… Ako ne postoji adekvatno objašnjenje, ne samo da treba reagirati tužiteljstvo, nego bi bilo za očekivati da na to reagira javno mnijenje u prvom koraku na izborima, da kazne nevjerodostojnost takvih političara. Bojim se da mi danas nemamo ništa od toga, čak smatram da danas nitko ne očekuje poštenog političara, nitko ne očekuje da on živi od te plaće i govori istinu”, komentira Puhalo.

Od, nadalje, smatra da, zapravo, ne postoji sustav koji je u službi građana, nego “sustav koji grade, uređuju i prave političari kako oni žele, prema sebi”.

Bh. fenomen: Nedodirljivost političara

“Oni su ti koji tim sustavom upravljaju i vrlo je teško očekivati da takav sustav, koji su oni sami pravili, sada njih sankcionira. Nisam siguran da možemo od sustava očekivati da regira na nelogičnosti. Možda to mogu međunarodni istražitelji, tužitelji, ali bojim se da domaći ne, isto kao što je vrlo teško očekivati da će tužiteljstvo reagirati na buku koje podigne civilno društvo”, pojašnjava Puhalo.

Međutim, po njemu, iz svega toga nastaje novi, “bh. fenomen” – realna slika nedodirljivosti bh. političara.

“To ljude tjera u glasačku apstinenciju ili stav ‘ako neću glasati za nekoga tko je takav, što mi je alternativa’. I onda se događa da, ne samo da takvi političari ne budu kažnjeni na izborima, nego profitiraju od nemorala, korupcije, zloupotreba političkog utjecaja, svega toga što bi u demokratskom, pristojnom društvu vodilo ka sankcijama”, zaključuje Puhalo.

(Izvor: Dnevni list)

Objava IMOVINSKE KARTICE PREDSTAVA ZA JAVNOST: Političari “zaboravljaju” na stanove, auta, vile na moru… pojavila se prvi puta na Republika.