Ovog 14. prosinca obilježit će se 30 godina od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir, puno poznatijeg kao ‘Daytonskog sporazuma’. Kao što i godinama čujemo, najznačajniji uspjeh ovog sporazuma, u svezi kojeg su pregovori, točnije, mirovna konferencija, počela 1. studenoga 1995. i nakon tri tjedna potpisanog u Elizejskoj palači u Parizu – da se njime okončao rat u BiH. Postignut u krvavom ratu i rezultat brojnih kompromisa kojim se okončao troipolgodišnji rat, Daytonski sporazum i danas je temelj države BiH.

No, Daytonski sporazum, sam po sebi nije tema. Tema je ozbiljno razmatranje – je li Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, već 2006. godine, presudom ‘Sejdić-Finci’ srušio temelje Daytonskog mirovnog sporazuma, piše Dnevni list.

Naime, sudci koji su presudili u korist Derve Sejdića (Rom) i Jakoba Fincija (Jevrej), obojice državljana BiH, zaključili su da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”. Ovo je potvrđeno i nizom sličnih presuda bh državljana koje su uslijedile godinama kasnije.

Presuda Sejdić-Finci nije donijeta jednoglasno

U ovom kontekstu podsjetimo da su Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani BiH, već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH.

Tužba je podnijeta po osnovu odredbi člana IV i V Ustava BiH koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidirati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, slične tužbe su podnijeli i dobili i drugi građani BiH. No, u ovom kontekstu je za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – vrlo su zanimljiva.

Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – 14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac smatrao je kako nisu povrijeđena prava Sejdiću i Finciju u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte. No, iako je opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama. Raspravama kojih do sada u javnom bh političkom diskursu – nema.

Je li na Europskom sudu odluka o političkim promjenama BiH?

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi:” Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: “U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S drug strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu odlučivanje da je došlo vrijeme za promjene?”.

„Presuda razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti“

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta ‘Sejdić-Finci’, navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?”, kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje iznoseći dvojbu: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje“

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da “ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje…“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju.

Europski sud za ljudska prava u svim presudama ocijenio je diskriminatoran odnos države BiH prema pojedinim državljanima BiH, no i doveo u pitanje sami Daytonski sporazum.

Schwarz-Schilling: “Agresor nagrađen, napadnuti kažnjeni”

Tri desetljeća kasnije postavlja se pitanje je li Daytonski sporazum bio pravedan sporazum za mir. Kao što se i sada,  primjerice, inzistira na postizanju “pravednog mira”

Nekadašnji visoki predstavnik u Bih Christian Schwarz-Schilling, svojedobno je u svom autorskom tekstu za Deutsche Welle (DW) iz studenog 2020. godine napisao: “Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger, rekao je kako je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obveznoj reviziji, tako da su promjene Sporazuma trebale biti izvršene nakon za oko za tri godine“.

Također, bivši visoki predstavnik u BiH izričito tvrdi kako su Daytonskim sporazumom “nagrađeni Srbi koji su počinili etničko čišćenje i kojima se dodijelilo 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba”. “Mora se kazati da je Daytonski sporazum učinio BiH nemogućom za upravljanje”, smatra Schwarz-Schilling.

“Početkom 1994. se američka administracija predsjednika Billa Clintona iz više razloga snažno angažirala u tada ratnoj BiH i u ožujku 1994. je posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio ‘Kontaktnoj grupi’, sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu. Plan tadašnje ‘Kontakt-Gruppe’ zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba. Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile ‘homogene’ etničke grupe – Srbi s jedne strane i federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane. SAD, koje su se dugo protivile priznavanju ratnih osvajanja, početkom 1995. godine ipak su napravile politički zaokret i priznale ta ista ratna osvajanja tj. ‘etnička čišćenja’, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Daytonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu”, pita Schwarz-Schilling u svom tekstu.

Objava Je li Dayton srušen u Strasbourgu 2006. godine presudom Sejdić-Finci? pojavila se prvi puta na Republika.

Slavenu Kovačeviću, savjetniku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo – presudio je kako je on, kao Srbin iz entiteta FBiH, diskriminiran jer ne može odlučivati o izboru člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, niti, kao Srbin iz FBiH, ne može biti izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ovo je još jedna presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koja stiže na adresu BiH, a koja nije ispoštovana – nije izmijenjen Ustav BiH te tako niti stečeni uvjeti kojima bi se primijenile presude u bh zakonodavstvu.

Izuzev što i ova presuda utvrđuje diskriminaciju, navodi se kako entiteti ne mogu biti izborne jedinice za Predsjedništvo BiH i državni Dom naroda te da cijela BiH treba biti jedna izborna jedinica. Predlaže se i ukidanje Doma naroda u BiH, kao i belgijski model izbora. Ovime, zapravo, Europski sud za ljudska prava još jednom odlučio kako je Ustav BiH, koji je i sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg pod nazivom Daytonski mirovni sporazum, diskriminatoran, a i sam Daytonski sporazum doveden je u pitanje.

Slična presuda i u slučaju ‘Pudarić’

Inače, ovo je još jedna u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava, a koje se još uvijek ne poštuju i nisu primijenjene u bh zakonodavstvu. Presuda je vrlo slična onoj pokojnog potpredsjednika FBiH Svetozara Pudarića (SDP) iz kraja 2020., koju, na žalost, nije dočekao jer je u ožujku te godine preminuo.

Naime, sud je i u tom slučaju utvrdio da je BiH diskriminirala Svetozara Pudarića u svezi s pravom na kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda s teritorije Federacije BiH. Podsjetimo, on se kandidirao na općim izborima 2018. za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, ali je njegovu je kandidaturu odbilo SiP BiH jer se kao Srbin s mjestom boravka u Federaciji BiH ne može kandidirati na tu poziciju, na koju se može kandidirati samo onaj tko ima mjesto boravka u RS.
Podsjetimo tako na presude ‘Sejdić-Finci’, ‘Zornić’, ‘Pilav’, ‘Šlaku’, ‘Pudarić’, koje su obvezale državu BiH na usklađivanje pravnog sustava, odnosno, uklanjanje ustavnih zapreke za uspostavljanje izbornog sustava bez etničke diskriminacije. I svaka od njih nosila je poruku nedemokratskih izbora.

Ustav BiH, u članku V kaže: “Predsjedništvo BiH se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.

Već sada se mogu čuti komentari kako je ovo “Komšićev plan za izbor srpskog člana Predsjedništva” zbog apsolutne brojčane dominacije bošnjačkog stanovništva u BiH, a koju je upravo Komšić, kao Hrvat iz FBiH iskoristivši glasove Bošnjaka za četiri mandata u Predsjedništvu BiH, ali i jer je apelaciju sudu u Strasbourgu uputio njegov savjetnik Slaven Kovačević. Činjenica je da Komšić nije prekršio Ustav, ali vještom manipulacijom iskoristio je tu mogućnost i značajno doprinio permanentnoj političkoj krizi u BiH.

S druge strane, iako Komšić u Predsjedništvu sjedi već četvrti mandat, nitko od hrvatskih predstavnika nije se “sjetio” uputiti apelaciju Europskom sudu za ljudska prava. Također, vodeći se ovim presudama, na desetke tisuća Bošnjaka i Hrvata iz RS te Srba iz FBiH, kao i ostalih, nema pravo kandidiranja za Predsjedništvo BiH, što je nevjerojatna dubioza demokracije.

Diskriminacija – postoje jednakiji među jednakima

No, podsjetimo, ovakvim presudama, Europski sud za ljudska zaključio i da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”.

U ovom kontekstu podsjetimo da su Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani BiH, već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH. Tužba je podnijeta na osnovu odredbi člana IV i V Ustava BiH koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidirati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, slične tužbe su podnijeli i dobili i drugi građani BiH.

Azra Zornić dobila je presudu protiv BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u srpnju 2014. Ona je državu tužila jer joj nije bilo dozvoljeno da se kandidira za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH jer se ne izjašnjava kao pripadnica konstitutivnih naroda u BiH.

Samir Šlaku iz Sarajeva tužio je BiH jer mu nije dozvoljeno da se kao pripadnik nacionalne manjine kandidira za Dom naroda Parlamenta BiH i člana Predsjedništva. Strazburški sud presudio je u svibnju 2016. godine u njegovu korist.

Također, kirurg iz Srebrenice Ilijaz Pilav tužio je BiH zbog nemogućnosti da se, kao Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj, kandidira za člana Predsjedništva BiH koji dolazi iz tog entiteta. Pilav je dobio spor protiv BiH u lipnju 2016. Niti jedna od ovih presuda nije implementirana jer BiH, odnosno, bh parlamentarci, nisu izmijenili izborno zakonodavstvo.

Odluka strazburških sudaca u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije bila jednoglasna

U ovom kontekstu za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – više su nego su zanimljiva.

Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – 14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac bio je ‘protiv’, odnosno, suprotnog mišljenja da su Sejdiću i Finciju povrijeđena prava u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte. No, iako je više nego opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije potpuno uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena njihova ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama.

“Je li na Europskom sudu odluka o promjenama BiH?”

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi:” Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: “U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S drug strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe imaju legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu da odluči da je došlo vrijeme za promjene?”.

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta ‘Sejdić-Finci’, navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?” kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje dvojeći: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da “ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje…“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju.

Europski sud za ljudska prava u svim presudama ocijenio je diskriminatoran odnos države BiH prema pojedinim državljanima BiH, no i doveo u pitanje sami Daytonski sporazum koji, prema svemu navedenom, kao i Ustav BiH, zahtjeva reformu i „korak naprijed“.

/Desk/

Objava Zašto neki sudci Europskog suda za ljudska prava smatraju da presude o diskriminaciji u BiH ruše Daytonski sporazum? pojavila se prvi puta na Republika.

“Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”, ovo su riječi obrazloženja sudca strazburškog suda Giovannija Bonella koji je bio u sdskom vijeću u odlučivanju u predmetu ‘Sejdić-Finci. I glasovao protiv.

“Uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”, ujedno je i bilo njegovo pitanje prilikom njegove odluke u najpoznatijem sudskom predmetu u poslijeratnoj BiH, što otvara mnoga razmišljanja.

No, aglasak pregovora bh predstavnika i međunarodnih medijatora je na primjeni presuda Europskog suda za ljudska prava, između ostalih presuda ‘Sejdić-Finci’, pa tako i sličnih presuda poput slučaja ‘Svetozar Pudarić’, ‘Azra Zornić’, ‘Ilijaz Pilav’, ‘Samir Šlaku’ a gdje je ovaj strazburški sud, između ostaloga, zaključio i da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”.

Svi oni, bio to Srbin iz Federacije, Rom i Jevrej, ili Bošnjaci iz RS-a, nisu se mogli kandidirati na izborima za, primjerice, člana Predsjedništva BiH ili Dom naroda parlamenta BiH.

Slučaj ‘Sejdić-Finci’

Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani Bosne i Hercegovine već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH. Tužba je podnijeta na osnovu odredaba člana IV i V Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidovati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, sličnu su podnijeli i dobili i drugi građani BiH.

Azra Zornić dobila je presudu protiv BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u srpnju 2014. Ona je državu tužila jer joj nije bilo dozvoljeno da se kandidira za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH jer se ne izjašnjava kao pripadnica konstitutivnih naroda u BiH. I Samir Šlaku iz Sarajeva tužio je BiH jer mu nije dozvoljeno da se kao pripadnik nacionalne manjine kandididira za Dom naroda Parlamenta BiH i člana Predsjedništva. Sud za ljudska prava u Strazburu presudio je u svibnju 2016. godine u njegovu korist.

Također, kirurg iz Srebrenice Ilijaz Pilav tužio je BiH zbog nemogućnosti da se, kao Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj, kandidira za člana Predsjedništva BiH koji dolazi iz tog entiteta. Pilav je dobio spor protiv BiH u lipnju 2016. Niti jedna od ovih presuda nije implementirana jer BiH, odnosno, bh parlamentarci, nisu izmjenili izborno zakonodavstvo.

DVOJBE – Odluka strazburških sudaca u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije bila jednoglasna

U ovom kontekstu za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – više su nego su zanimljiva. Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – 14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac bio je ‘protiv’, odnosno, suprotnog mišljenja da su Sejdiću i Finciju povrijeđena prava u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović danas profesorica Univerziteta u Banja Luci te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte. No, iako je više nego opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije potpuno uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena njihova ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama.

“Je li na Europskom sudu odluka o promjenama BiH?”

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi:” Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: “U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S druge strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu odluka da je došlo vrijeme za promjene?”.

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički ali mirnijem tonu, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je “jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji”. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta ‘Sejdić-Finci’, navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?” kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje dvojeći: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da “ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje…“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju.

(Republikainfo.com/V.S.H.)

Objava KRAJ DAYTONSKE BiH, POČETAK ČEGA? Sudac Bonello: “Europski sud za ljudska prava razvrgnuo Međunarodni sporazum i presudama ‘Sejdić-Finci’ poručio da su SAD i EU pogriješili” pojavila se prvi puta na Republika.

Europski sud za ljudska prava, nakon što je 2019. godine pokrenuo postupak po tužbi Svetozara Pudarića, jučer je objavio i konačnu presudu po kojoj se njegova tužba uvažava. Ovo je još jedna u nizu od dobivenih tužbi bh. građana protiv vlastite države BiH, ali koju Pudarić nije dočakao.

Naime, Svetozar Pudarić, član SDP-a BiH i bivši potpredsjednik Federacije preminuo je u ožujku ove godine. I ovo nije jedina ovakva, slična presuda, koja BiH zasigurno stavlja u sam vrh zemalja Europe po masovnoj diskriminaciji, ali i posebno naglašava previđenost daytonskog ustava i izbornog zakonodavstva, posebno BiH kao buduće članice EU-a. Naime, vodeći se ovim principom, na desetke tisuća Bošnjaka i Hrvata iz RS te Srba iz FBiH, kao i ostalih, nema pravo kandidiranja za Predsjedništvo BiH. Ovakvim presudama, Europski sud za ljudska prava izravno je doveo u pitanje i daytonski Mirovni sporazum, a što se može i vidjeti u izdvojenim mišljenjima sudaca u prvom ovakvom predmetu, ‘Sejdić-Finci’.

„Koncept Daytona više nije opravdan“

Svetozar Pudarić je tužio državu BiH jer se kao Srbin iz Federacije nije mogao kandidirati na izborima za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, što je Sud ocijenio kao diskriminaciju. Europskom sudu za ljudska prava tužbu je podnio sredinom 2019. godine zbog onemogućavanja da se aplikant iz reda srpskog naroda s prebivalištem na području Federacije BiH prijavi kao kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Ovakva presuda i u slučaju ‘Pudarić’ bila je očekivana ponajviše i zbog činjenice da je strazburški sud isto presudio i u sličnim slučajevima ‘Sejdić-Finci’, ‘Azra Zornić’, ‘Ilijaz Pilav’ te, između ostaloga, zaključio i da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”.

“Svi građani moraju imati jednaka prava, a Europski sud za ljudska prava je utvrdio da to nije slučaj jer se ne dozvoljava Srbima s područja F BiH prijavu za člana Predsjedništva BiH. Obrana BiH nije prihvaćena kao opravdana. Europski sud je utvrdio da Ustav BiH mnogobrojne građane diskvalificira od mogućnosti participacije u političkom životu. Ovo je još jedna u nizu odluka kojom je potvrđeno da je Ustav BiH deficitaran u pogledu europskih standarda i očekuje se od države da i ovu presudu primjeni. Jedna presuda je dovoljna da se Ustav promijeni. Presudama Sejdić-Finci, slučajem Zornić i drugim, Ustav BiH se morao mijenjati. Međutim, ova presuda potvrđuje da nisu diskriminirani samo pripadnici Ostalih, već da koncept Daytona danas više nije opravdan. Tu matricu moramo napustiti i omogućiti političku ravnopravnost svim građanima BiH”, izjavio je Pudarićev odvjetnik Vlado Ademović za sarajevski portal Klix.ba.

Slučaj ‘Sejdić-Finci’

Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani Bosne i Hercegovine već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH. Tužba je podnijeta na osnovu odredaba člana IV i V Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidovati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, sličnu su podnijeli i dobili i drugi građani BiH.

Azra Zornić dobila je presudu protiv BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u srpnju 2014. Ona je državu tužila jer joj nije bilo dozvoljeno da se kandidira za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH jer se ne izjašnjava kao pripadnica konstitutivnih naroda u BiH.
I Samir Šlaku iz Sarajeva tužio je BiH jer mu nije dozvoljeno da se kao pripadnik nacionalne manjine kandididira za Dom naroda Parlamenta BiH i člana Predsjedništva. Sud za ljudska prava u Strazburu presudio je u svibnju 2016. godine u njegovu korist.

Također, kirurg iz Srebrenice Ilijaz Pilav tužio je BiH zbog nemogućnosti da se, kao Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj, kandidira za člana Predsjedništva BiH koji dolazi iz tog entiteta. Pilav je dobio spor protiv BiH u lipnju 2016. Niti jedna od ovih presuda nije implementirana jer BiH, odnosno, bh parlamentarci, nisu izmjenili izborno zakonodavstvo.

Odluka strazburških sudaca u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije bila jednoglasna

U ovom kontekstu za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – više su nego su zanimljiva. Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – 14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac bio je ‘protiv’, odnosno, suprotnog mišljenja da su Sejdiću i Finciju povrijeđena prava u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović danas profesorica Univerziteta u Banja Luci te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte. No, iako je više nego opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije potpuno uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena njihova ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama.

“Je li na Europskom sudu odluka o promjenama BiH?”

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi:” Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: “U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S drug strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe imaju legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu da odluči da je došlo vrijeme za promjene?”.

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički ali mirnijem tonu, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta ‘Sejdić-Finci’, navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?” kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje dvojeći: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da “ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje…“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju.

(Izvr: Dnevni list)

Objava Europski sud za ljudska prava dokazuje prevaziđenost Daytonskog sporazuma, ali postoje i stavovi da se ne smije u to miješati pojavila se prvi puta na Republika.

U intervjuu danom banjolučkim “Nezavisnim novinama” i portalu Politicki.ba tijekom boravka u Sarajevu prošlog tjedna, kojeg u ponedjeljak prenose mediji, Borrell je kazao je kako Uniji treba susjedstvo koje je izvor stabilnosti i partnerstva. Promjene u ustavnom ustroju BiH stvar su te zemlje, istaknuo je, no zahtjevi i kriteriji za članstvo koje postavlja EU vrlo su jasni i oni su definirani kroz 14 prioriteta odnosno reformi koje je Europska komisija definirala još 2019., prenosi HINA.

“Na vama je da ih ispunite. Ako ustav treba mijenjati, onda ga mijenjate”, poručio je Borrell bosaskohercegovačkim političarima i javnosti istaknuvši pritom upravo problem nejednakih prava građana BiH u izbornom procesu, utvrđenih prije više od desetljeća presudom Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić-Finci”.

“Treba omogućiti svakome da se može kandidirati, a ne samo pripadnicima konstitutivnih naroda”, kazao je Borrell dodajući kako je stoga i nužno mijenjati ustav BiH jer članica EU ne može biti država čiji građani zbog svoje pripadnosti ili nepripadnosti nekoj nacionalnoj skupini ne mogu biti kandidati na izborima.

Kao i tijekom istupa u Sarajevu proteklog vikenda Borrell je upadljivo izbjegao komentirati moguće izmjene izbornog zakona koje bi se odnosile na “slučaj Komšić”, odnosno na zahtjeve HDZ-a da se Hrvatima u toj zemlji osiguraju mehanizmi koji će osigurati da oni sami biraju hrvatske dužnosnike u tijelima vlasti.

Borrell je u intervjuu ipak istaknuo kako se “nacionalno” uvijek promatra s nekim negativnim prizvukom te se u današnjoj EU stvari više promatraju iz perspektive lokalnih zajednica i građanstva, radije nego nekog nacionalnog identiteta.

“Naravno da identitet treba čuvati, ali on je pluralna kategorija. Ja sam Katalonac, Španjolac, Europljanin. Sve su to moji identiteti. I oni nisu međusobno suprotstavljeni”, kazao je Borrell dodajući da to što je netko Hrvat, Srbin ili Bošnjak ne smeta da on istodobno bude Bosanac i Hercegovac i Europljanin.

Europa, pojašnjava Borrell, ne poništava nikakav identitet jer je on važan, no treba znati kako on može postati i opasno oružje ako gurate identitet do svojih limita i mislite da je to nespojivo s nečim drugim i to onda postane istinska prijetnja.

Borrell je poručio kako će u njegovom budućem djelovanju Balkanu vjerojatno posvetiti više pozornosti, jer se ne može dopustiti da taj dio kontinenta ostane njegova crna rupa, kao što se ne može dopustiti da BiH bude”propala država”.

“Jasno nam je da budućnost Balkana leži u EU. Bez obzira na pokušaje i Kine i Rusije, pa i SAD da nametnu svoj utjecaj i budu značajni akteri, u biti nitko od njih ne može ponuditi ništa tolike važnosti kakva je europska perspektiva i članstvo u EU”, poručio je Borrell. Dodao je kako se ipak od nove administracije Joea Bidena očekuje snažno američko partnerstvo u regiji.

Europski sud za ljudska prava je u prosincu 2009. presudio kako BiH krši prava svojih građana koji su pripadnici nacionalnih manjina jer im ne dopušta kandidiranje za članove Predsjedništva BiH niti za zastupnike u gornjem domu, Domu naroda, državnog parlamenta. Unatoč inzistiranjima međunarodne zajednice i posredovanju dužnosnika EU ta presuda do danas nije provedena.

/Republikainfo.com/

Objava AKTUALIZIRANJE ‘PRESUDE ‘SEJDIĆ-FINCI’ Borrell: ‘To što je netko Hrvat, Srbin ili Bošnjak ne smeta da on bude i Bosanac i Hercegovac i Europljanin‘ pojavila se prvi puta na Republika.

Iako se ova presuda naziva povijesnom za BiH, ona ni do danas nije provedena. Ovim povodom oglasili su se iz Vijeća Europe, veleposlanstava SAD-a i Velik Britanije gdje ponovno skreću pozornost da bh. političari moraju ukloniti diskriminatorski izborni zakon.

Vijeće Europe: Uznemirujuća godišnjica

Vijeće Europe je priopćilo da se uskoro očekuje nastavak političkih i pravnih procesa u BiH kako bi se provela presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić-Finci”.

“Preliminarni kontakti između političkih lidera i Vijeća Europe već su uspostavljeni, posebno putem Ureda Vijeća Europe u Sarajevu i Odjeljenja za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava”, navodi se u priopćenju povodom 10 godina od donošenja presude u slučaju ‘Sejdić-Finci’.

Ocijenivši da se danas obilježava “uznemirujuća godišnjica”, iz Vijeća Europe navode da je ova presuda naglasila diskriminatorsku prirodu izbornog sustava BiH, koji sprječava sve one koji se ne žele ili ne mogu prikloniti nijednom konstitutivnom narodu ili ne ispunjavaju kombinaciju zahtjeva etničkog porijekla ili mjesta boravka, da se kandidiraju za Predsjedništvo ili Dom naroda.

“I pored velikih napora neophodne reforme nisu usvojene i Odbor ministara Vijeća Europe opisao je situaciju kao jasno kršenje bezuvjetnih obveza BiH u skladu sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima, a time i svojih obveza kao zemlje članice Vijeća Europe”, stoji u priopćenju.

S ciljem prevazilaženja ove ozbiljne situacije i ostvarivanja napretka, Odbor Vijeća Europe je prošlog proljeća pozvao ministra u Vijeću ministara da dođe u Strasbourg kako bi razmotrili strategiju nužnu da se osigura usvajanje ustavnih i zakonodavnih aranžmana prije listopada 2021. godine, odnosno godinu dana prije izbora 2022. godine.

Iz Vijeća Europe navode da je ovaj sastanak više puta odgođen zbog poteškoća u formiranju Vijeća ministara nakon izbora 2018. godine.

“Te teškoće su nedavno prevladane i uskoro se očekuje dugo očekivani nastavak nužnih političkih i pravnih procesa”, istiću iz Vijeća Europe.

Navode da je nužno učinkovito djelovanje na što ukazuje i činjenica da bi Konvencija, kao što je i jasno naznačeno u Ustavu BiH, trebala biti superiornija u odnosu na sve zakone u zemlji i da bi svi građani trebali uživati zajamčena prava i slobode, uključujući i polje politike.

Veleposlanstvo SAD-a: Pogođeni svi

I iz veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u BiH kazali su da se, nažalost, deset godina kasnije ništa nije promijenilo.

“Danas se navršava deset godina od povijesne presude Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u slučaju Sejdić i Finci. Nažalost, deset godina nakon donošenja ove presude, ništa se nije promijenilo. Građani BiH ne smiju se naviknuti na puko obilježavanje godišnjica bez konstruktivnog djelovanja. U tom smislu, vlasti BiH moraju izmijeniti Ustav i ukloniti diskriminirajuće odredbe kako bi se osigurala jednaka prava za sve građane.

Neuspjeh u rješavanju problema diskriminatorske prakse ne pogađa samo Rome i Jevreje, niti samo manjine. Ovom diskriminacijom pogođene su sve etničke skupine: Srbi koji žive u Federaciji BiH, Bošnjaci i Hrvati koji žive u Republici Srpskoj, stanovnici Distrikta Brčko koji žele glasati u Federaciji ili Republici Srpskoj, svi koji se ne žele izjasniti kao pripadnici bilo koje etničke grupe, stanovnici Mostara, kao i pripadnici svih manjina širom BiH kojima je onemogućeno da u potpunosti sudjeluju na izborima u BiH. To je neprihvatljivo”, ističe se u priopćenju veleposlanstva SAD-a.

Zaključuje se da bh. dužnosnici moraju poduzeti konkretne korake kako bi se riješilo pitanje presude Sejdić i Finci i presuda u drugim relevantnim slučajevima ECHR.

“Civilno društvo, a posebno predstavnici manjinskih skupina, moraju biti dio tog procesa. Kao što je navedeno u Mišljenju EU iz svibnja ove godine, BiH mora poduzeti istinske reforme kako bi osigurala da svi građani učinkovito ostvaruju svoja politička prava. Provedba presude Sejdić i Finci pitanje je ljudskih prava. Osiguravanje jednakih prava za manjine ne umanjuje prava drugih. Američko veleposlanstvo još jednom ističe da je poštivanje i promicanje prava i temeljnih sloboda pojedinca neophodan preduvjet za stvaranje stabilnog, mirnog i naprednog društva. Američko veleposlanstvo spremno je pomoći, ali pokretačka snaga procesa ostvarivanja jednakih prava za sve mora doći iz BiH i od njenih građana”, zaključuje se u njihovom priopćenju za javnost.

Veleposlanstvo VB-a: Prioritet vlada i parlamentaraca

Povodom 10 godina od donošenja presude ‘Sejdić-Finci’, oglasilo se i veleposlanstvo Velike Britanije u Sarajevu.

“Obilježavamo 10 godina od presude Sejdić-Finci protiv BiH, a rješenje nije na vidiku iako je u osnovno da je veliki broj građana ostavljen bez prava da budu birani ili biraju svoje predstavnike. Uz izbore u Mostaru, ispunjavanje osnovnih demokratskih standarda mora biti prioritet vlada i parlamentaraca u predstojećoj godini”, zaključuju iz ovog veleposlanstva.

/Republikainfo.com/

Objava Desetljeće čekanja za Jakoba Fincija i Dervu Sejdića, ali i Hrvate, Srbe, Bošnjake i Mostarce pojavila se prvi puta na Republika.