Policijske snage, zajedno sa službenicima Izraelske uprave za nekretnine, stigle su u kompleks s bagerima i inženjerskom opremom te započele rušenje lokacije, prema snimkama koje je dobio CNN. Izraelska uprava za nekretnine navela je u priopćenju da su snage reda „osigurale puni posjed nad imovinom i započele raščišćavanje prostorija“.

UNRWA je osudila ovaj potez kao „napad bez presedana na agenciju Ujedinjenih naroda i njezine prostorije“. Agencija je na platformi X objavila da ovo predstavlja „novu razinu otvorenog i namjernog prkošenja međunarodnom pravu od strane Države Izrael, uključujući privilegije i imunitete Ujedinjenih naroda“.

Konvencija UN-a o privilegijama i imunitetima, kojoj je Izrael pristupio 1949. godine, izričito navodi da su kompleksi i objekti UN-a „nepovredivi“ te „imuni na pretres, rekviziciju, konfiskaciju, eksproprijaciju i bilo koji drugi oblik uplitanja, bilo izvršnom, upravnom, sudskom ili zakonodavnom akcijom“.

Pitanje statusa Jeruzalema i međunarodno pravo

Izrael je zauzeo istočni Jeruzalem od Jordana u ratu 1967. godine i anektirao ga 1980. Međunarodno pravo i većina međunarodne zajednice smatraju taj teritorij okupiranim, a Palestinci ga žele kao glavni grad svoje buduće neovisne države. Izrael cijeli grad smatra svojom „vječnom prijestolnicom“.

Izraelsko ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da je „Država Izrael vlasnik kompleksa u Jeruzalemu“, dodajući da je UNRWA već obustavila svoje operacije na ovoj lokaciji te da UN tamo više nema osoblje niti aktivnosti.

„Kompleks ne uživa nikakav imunitet, a njegovo zauzimanje provedeno je u skladu s izraelskim i međunarodnim pravom“, navelo je ministarstvo, nazivajući UNRWA-u „staklenikom za terorizam koji je odavno prestao biti humanitarna organizacija“.

Izrael ima dugogodišnje sporove s UNRWA-om, optužujući je za pomaganje Hamasu i pozivajući na njezino potpuno raspuštanje, što agencija uporno demantira. Nakon napada predvođenog Hamasom 7. listopada, vlada je intenzivirala kampanju protiv ove agencije UN-a, navodeći umiješanost nekih njezinih zaposlenika i korištenje njezinih objekata u Gazi za napade na Izrael i skrivanje talaca.

Zakonski okvir i reakcije

Krajem 2024. godine izraelski je parlament donio zakone kojima se zabranjuje rad UNRWA-e u Izraelu i priječi službeni kontakt s agencijom. Dodatni zakoni iz prosinca 2025. zabranili su opskrbu vodom i strujom objektima UNRWA-e i omogućili državi povrat zemljišta na kojima se nalaze kompleksi agencije u istočnom Jeruzalemu. Očekuje se da će još jedan posjed UNRWA-e, smješten u području Kfar ‘Aqab, uskoro proći kroz sličan proces.

Radikalno desni ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir, koji je stigao na lokaciju kako bi pratio policijsku evakuaciju i rušenje, izjavio je: „Ovo je povijesni dan, dan slavlja i važan dan za obnovu upravljanja u Jeruzalemu. Godinama su ovi podupiratelji terora djelovali ovdje, a danas se uklanjaju zajedno sa svime što su izgradili.“

Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres osudio je rušenje. „Glavni tajnik poziva vladu Izraela da odmah prekine rušenje kompleksa UNRWA-e u Sheikh Jarrahu te da bez odgađanja vrati i obnovi taj i ostale prostore UNRWA-e Ujedinjenim narodima“, izjavio je njegov glasnogovornik u utorak.

Palestinska samouprava sa sjedištem u Ramallahu nazvala je rušenje „ozbiljnim kršenjem svih pravila i normi međunarodnog prava“ te je pozvala UN i države članice da poduzmu mjere kako bi zaustavile rušenja.

Objava Izrael započeo rušenje sjedišta UN-ove agencije u istočnom Jeruzalemu nakon zabrane rada pojavila se prvi puta na Republika.

U susjednoj Hrvatskoj, nakon što su mlađi punoljetnici (18 godina) i nekoliko starijih maloljetnika, iz obijesti, dosade i želje za “avanturom” zapalili zgradu Vjesnika, u medijima je glavna vijest što će dalje biti sa zgradom, hoće li se obnavljati ili rušiti, a što je vrlo važno pitanje. Međutim, skoro da nitko više ne spominje mlade počinitelje i posljedice koje je ovaj njihov čin prouzročio. Skoro da se nitko ne bavi pitanjem – uzrocima njihovog ponašanja, preventivi i fenomenima današnjeg društva i mladih u njemu. Jedino što se moglo čuti je kako se radi o djeci iz “uglednih obitelji”, kao da bi to trebalo značiti i svojevrsno aboliranje, poništavanje ovog skandaloznog, ozbiljnog nedjela koji će hrvatske porezne obveznike stajati milijne eura. Ovakav pristup postavlja i pitanje postoje li “jednaki i jednakiji” pred pravosuđem te bi li se isti pristup imao i prema djeci iz “običnih obitelji”. Zbog ovakvih narativa i pristupa, ne trebamo se iznenaditi ako nas zatekne još neka od ovakvih vijesti u kojoj su mladi ljudi, djeca, u potrazi za avanturom ili nekim od “izazova” s društvenih mreža, glavni akteri ozbiljnih kriminalnih djela s dramatičnim posljedicama, a koje skoro graniče s terorizmom.

“Zgradu Vjesnika trebat će ukloniti zbog opasnosti od urušavanja”, kazao je Bačić.

Najprije će trebati napraviti projekt rušenja, a nakon toga kreće proces javne nabave, a onda i rušenje.

“Kako bismo kao Ministarstvo mogli prići tom uklanjanju već danas smo sazvali sastanak sa stručnjacima kako bismo na njihov prijedlog vidjeli koji model i kako i na koji način Vjesnikov neboder ukloniti sa sigurnosnog i stručnog stajališta. Sastat ćemo se s mogućim izvođačima projektantima kako bismo krenuli u proces javne nabave”, rekao je ministar.

Bačić će održati danas sastanak s predstavnicima Grada Zagreba i stručnjacima Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo kako bi razmotrili izvješće o konstrukcijskom stanju nebodera Vjesnik nakon požara, a sastanku će nazočiti i druge interventne službe,

Statičar Juraj Pojatina, koji je danas u radijskoj emisiji ‘U mreži Prvog‘ komentirao stanje Vjesnikovog nebodera je kazao: “Ono što su naše analize pokazale jest da je stanje statike izuzetno ugroženo i preporuka će ići u smjeru uklanjanja”.

Dodao je i kako zgrada nije sigurna i stupovi koji su trenutačno najkritičniji i koji su izloženi vanjskim utjecajima atmosferilija imaju, kaže, dugotrajne negativne učinke na opožarenu konstrukciju.

“Vlaga koja ulazi u opožareni element stvara dodatne kemijske reakcije koje pridonose degradaciji samog betona i smanjenju čvrstoće, pa tako i stabilnosti cijele zgrade”, istaknuo je Pojatina.

/Republika/

Objava Nakon što su je zapalili tinejdžeri, zgrada zagrebačkog Vjesnika se ruši – skoro nitko više ne govori odgovornosti počinitelja i “tko će to sve platit'” pojavila se prvi puta na Republika.

Unatoč haškoj presudi, i danas se, za dnevno-političke ciljeve, ističu oni dijelovi presude koji u danom trenutku odgovaraju pojedinim stranama. Tako se kvalifikacija suda o ‘udruženom zločinačkom pothvatu’ iznimno često zloupotrebljava u političke ciljeve, generalizirajući cjelokupan hrvatski narod, a rušenje Starog mosta prikazuje se jednostrano – kao “vandalski napad na povijesnu baštinu”, bez uzimanja u obzir činjenice kako je ta ista povijesna baština korištena u vojne ciljeve, za prijevoz naoružanja i vojne sile tadašnje Armije BiH.

Za rušenje Starog mosta pred haškim sudom, u postupku ‘Prlić i ostali’ protiv nekadašnjeg vojnog i političkog vrha Herceg-Bosne, bio je optužen general Slobodan Praljak. No, haški sud je Praljka oslobodio krivice navodeći da je rušenje Starog mosta bilo legitiman vojni cilj jer su ga snage Armije BiH koristile za opskrbu svojih jedinica.

Nakon rata obnova Starog mosta počela je 2003. godine i financirale su je Hrvatska, Italija, Turska, Nizozemska, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i Grad Mostar. Svečano otvaranje novog-Starog mosta održano je u srpnju 23. srpnja 2004. godine, a među brojnim visokim uzvanicima bio je i tadašnji britanski princ Charles.

Stari most – vojni interes

U prvostupanjskoj optužnici haško vijeće ustvrdilo je da je Stari most bio “vojni interes” ali ne i “vojna nužda” zbog činjenice da je njegovim rušenjem muslimansko stanovništvo bilo u potpunoj izolaciji.

„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo daljnje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbe za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe. …Rušenjem Starog mosta stanovnici muslimanske enklave na desnoj obali Neretve također bili osuđeni na gotovo potpunu izolaciju. Zbog čega je presudilo da se radi o razaranju koje nije opravdano vojnom nuždom te utvrdilo da je time počinjen ratni zločin povrede ratnog prava i običaj ratovanja, opsežnog razaranja koje nje opravdano”, stajalo je u prvostupanjskoj presudi.

No, nakon što je Praljkova obrana uložila žalbu, drugostupanjska, pravomoćna presuda bila je značajno drukčija – haško vijeće odlučilo je da je Stari most bio legitimni vojni cilj te da njegovo rušenje nije bilo zločin usmjeren prema civilnom stanovništvu.

„U Mostaru je Stari most omogućavao pristizanje materijala i ljudstva za ABiH i to je bio jedini put kojim je dio istočnog Mostara opskrbljivan vojnim materijalom. Dakle,uništivši Stari most, HVO je presjekao dotur namirnica i municije, čime je ostvario vojnu prednost. Stari most u Mostaru je, dakle, za HVO bio vojni cilj, most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni svaki saobraćaj i snabdijevanje namirnicama”, stoji u drugostupanjskoj presudi haškog suda.

Sudac Antonetti: Stari most u trenutku rušenja nije bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005.

U ovom dijelu predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti izašao je s izdvojenim mišljenjem te ocijenio da je “moguće i dozvoljeno uništiti prometnice i mostove ako iste koristi neprijatelj”, te je naveo da je “Stari most legitimni vojni cilj, oštećen u sukobu s VRS-a” te da su paljbe nastavljene i kasnije.
“Stari most nije u trenutku rušenja bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005. godine. Vlada Republike BiH nije zaštitila, dok je, pak, Odbor HZHB već 1992. tražio da se utvrdi u kakvom je stanju Stari most koji je bio ranije oštećen. Međunarodno konvencionalno pravo je da se zaštiti kulturna baština, opći režim zaštite postoji, a u slučaju kada vojna potreba imperativno nalaže takva odstupanja, shodno tome, zaraćena strana ima pravo to iskoristiti i tako ostvariti vojnu prednost”, naveo je, između ostaloga u drugostupanjskoj presudi predsjedavajući sudac u predmetu ‘Prlić i ostali’.

Podsjetimo da je od početka agresije JNA i paravojnih formacija koje su ih pratile, od ožujka do kolovoza 1992. godine Mostar pretrpio nevjerojatan urbicid. U tom pohodu bolnice, kazališta, knjižnice, džamije, samostani i crkve, raketirani su, spaljivani i rušeni, a JNA su minirale i srušile čak 10 mostarskih mostova, što se rijetko i spominje.

No. unatoč presudi haškog suda, godinama se sve nekada zaraćene strane prema istoj odnose kao prema švedskom stolu” – ‘uzmu’ što im se sviđa, a što ne, nastoje prešutjeti ili prikriti ili ponovno nacionalistički izmanipulirati javnost. Tako je i sa Starim mostom, negiranjem i minimiziranjem genocida u Srebrenici, veličanjem “svojih” osuđenih ratnih zločinaca, a nepriznavanju vlastite odgovornosti i krivnje te osude zločinaca u vlastitim redovima itd. Te katarze suočavanja sa prošlošću i dalje nema ni kod jedne strane.

Inače, hrvatska šestorka u Haagu ukupno osuđena na 111 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima, a nakon izricanja presude general Praljak popio je otrov izjavivši kao “presudu s prijezirom odbacuje”.

Također, presuđena je i kvalifikacija “udruženi zločinački pothvat” što je najvećim dijelom posljedica dugogodišnjeg ignoriranja ovog sudskog procesa od strane hrvatske politike, kako u BiH, tako i u susjednoj Hrvatskoj, koje su prekasno shvatile važnost ovog sudskog procesa.Ova kvalifikacija bošnjački je ‘politički jackpot’ i često spominjan prilikom političko-nacionalističkih obračuna, no kada je riječ o Starom mostu i dalje se inzistira na neprihvaćanju dijela odluke haškog suda koja se odnosi na simbol Mostara.

Danas je mostarski Stari most pod zaštitom UNESCO-a, i prema španjolskim najprodavanijim novinama El Paiso, na 4. mjestu od 20 najljepših mostova u Europi – no vjerojatno mnogim Bosancima i Hercegovcima, a posebno Mostarcima, najljepši na svijetu i simbol spajanja i zajedništva u budućnosti.

Početak obneove i UNESCO

No, podsjetimo i na to da je u lipnju 1999. godine direktor UNESCO-a Federico Mayor, gradonačelnik Mostara Ivan Prskalo i dogradonačelnik Safet Oručević i ministar vanjskih poslova BiH Jadranko Prlić kraj ostataka srušenog Starog mosta potpisali Sporazum o njegovoj obnovi.

“Znam da je prošlost teško zaboraviti, ali sjećanje je razlog da se zaboravi. Svi moramo gledati naprijed jer ne možemo pisati prošlost, ali možemo pisati budućnost, i to mogu učiniti svi narodi u BiH”, poručio je tom prigodom Mayor.

Ono po čemu je ovaj projekt bio specifičan je i taj što je Svjetska banka po prvi put u svojoj povijesti odobrila jedan kredit za kulturnu baštinu, tako da je ovo i za njih bio pilot-projekt. Svjetska banka odobrila kredit od 4 milijuna dolara, s odgodom plaćanja od 10 godina, povratom od 35 godina, uz kamatu od samo 1,5 posto. Talijanska vlada još je dala 2 milijuna dolara, te turska i nizozemska vlada po milijun dolara, dok u čitavom projektu Grad Mostar sudjeluje s 2 milijuna dolara. Oko pola milijuna dolara za obnovu mosta, među prvim donatorima, dala je i hrvatska Vlada. Tadašnji premijer Ivica Račan zajedno s brojnim ministrima i suprugom posjetio je Mostar, obišao staru jezgru, a u hotelu Ero priređen je svečani prijem. Razvojna banka Vijeća Europe donirala je milijun američkih dolara.

Sredstva nisu utrošena samo na obnovu Staroga mosta, nego su se pored njega obnovili i razrušene kule s obje strane mosta, te popratni objekti. Uz to, kao dodatni poticaj obnovi suživota u Mostaru, tim sredstvima su obnovljeni i konvikt HKD-a Napredak, Vakufski dvor i Vladičanski dvor.

Stari most je 15. srpnja 2005. godine uvršten na UNESCO-ov popis zaštićenih spomenika na sjednici u Durbanu u Južnoj Africi. Velike zasluge za to, prije svih, svakako pripadaju tadašnjoj veleposlanici BiH u Parizu i stalnoj predstavnici pri UNESCO-u Mostarki Željani Zovko, ali i vodstvu grada Mostara.

/Republika/

Objava 30 godina od rušenja Starog mosta – Od žrtve rata do simbola UNESCO-a pojavila se prvi puta na Republika.

Unatoč haškoj presudi, i danas se, za dnevno-političke ciljeve, ističu oni dijelovi presude koji u danom trenutku odgovaraju pojedinim stranama. Tako se kvalifikacija suda o ‘udruženom zločinačkom pothvatu’ iznimno često zloupotrebljava u političke ciljeve, generalizirajući cjelokupan hrvatski narod, a rušenje Starog mosta prikazuje se jednostrano – kao “vandalski napad na povijesnu baštinu”, bez uzimanja u obzir činjenice kako je ta ista povijesna baština korištena u vojne ciljeve.

Za rušenje Starog mosta pred haškim sudom, u postupku ‘Prlić i ostali’ protiv nekadašnjeg vojnog i političkog vrha Herceg-Bosne, bio je optužen general Slobodan Praljak. No, haški sud je Praljka oslobodio krivice navodeći da je rušenje Starog mosta bilo legitiman vojni cilj jer su ga snage Armije BiH koristile za opskrbu svojih jedinica.

Nakon rata obnova Starog mosta počela je 2003. godine i financirale su je Hrvatska, Italija, Turska, Nizozemska, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i Grad Mostar. Svečano otvaranje novog-Starog mosta održano je u srpnju 23. srpnja 2004. godine, a među brojnim visokim uzvanicima bio je i britanski princ Charles.

Stari most – vojni interes

U prvostupanjskoj optužnici haško vijeće ustvrdilo je da je Stari most bio “vojni interes” ali ne i “vojna nužda” zbog činjenice da je njegovim rušenjem muslimansko stanovništvo bilo u potpunoj izolaciji.

„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo daljnje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbe za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe. …Rušenjem Starog mosta stanovnici muslimanske enklave na desnoj obali Neretve također bili osuđeni na gotovo potpunu izolaciju. Zbog čega je presudilo da se radi o razaranju koje nije opravdano vojnom nuždom te utvrdilo da je time počinjen ratni zločin povrede ratnog prava i običaj ratovanja, opsežnog razaranja koje nje opravdano”, stajalo je u prvostupanjskoj presudi.

No, nakon što je Praljkova obrana uložila žalbu, drugostupanjska, pravomoćna presuda bila je značajno drukčija – haško vijeće odlučilo je da je Stari most bio legitimni vojni cilj, a njegovo rušenje nije bilo zločin usmjeren prema civilnom stanovništvu.

„U Mostaru je Stari most omogućavao pristizanje materijala i ljudstva za ABiH i to je bio jedini put kojim je dio istočnog Mostara opskrbljivan vojnim materijalom. Dakle,uništivši Stari most, HVO je presjekao dotur namirnica i municije, čime je ostvario vojnu prednost. Stari most u Mostaru je, dakle, za HVO bio vojni cilj, most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni svaki saobraćaj i snabdijevanje namirnicama”, stoji u drugostupanjskoj presudi haškog suda.

Sudac Antonetti: Stari most u trenutku rušenja nije bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005.

U ovom dijelu predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti izašao je s izdvojenim mišljenjem te ocijenio da je “moguće i dozvoljeno uništiti prometnice i mostove ako iste koristi neprijatelj”, te je naveo da je “Stari most legitimni vojni cilj, oštećen u sukobu s VRS-a” te da su paljbe nastavljene i kasnije.
“Stari most nije u trenutku rušenja bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005. godine. Vlada Republike BiH nije zaštitila, dok je, pak, Odbor HZHB već 1992. tražio da se utvrdi u kakvom je stanju Stari most koji je bio ranije oštećen. Međunarodno konvencionalno pravo je da se zaštiti kulturna baština, opći režim zaštite postoji, a u slučaju kada vojna potreba imperativno nalaže takva odstupanja, shodno tome, zaraćena strana ima pravo to iskoristiti i tako ostvariti vojnu prednost”, naveo je, između ostaloga u drugostupanjskoj presudi predsjedavajući sudac u predmetu ‘Prlić i ostali’.

Inače, podsjetimo da je od početka agresije JNA i paravojnih formacija koje su ih pratile, od ožujka do kolovoza 1992. godine Mostar pretrpio nevjerojatan urbicid. U tom pohodu bolnice, kazališta, knjižnice, džamije, samostani i crkva spaljivani su i rušeni, a JNA su minirale i srušile 10 mostarskih mostova.

No. unatoč presudi haškog suda, godinama se sve nekada zaraćene strane prema istoj odnose kao prema švedskom stolu” – ‘uzmu’ što im se sviđa, a što ne, nastoje prešutjeti ili prikriti ili ponovno nacionalistički izmanipulirati javnost. Tako je i sa Starim mostom, negiranjem i minimiziranjem genocida u Srebrenici, veličanjem “svojih” osuđenih ratnih zločinaca, a nepriznavanju vlastite krivnje itd. Te katarze suočavanja sa prošlošću i dalje nema ni kod jedne strane.

Podsjetimo da je hrvatska šestorka u Haagu ukupno osuđena na 111 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima, a nakon izricanja presude general Praljak popio je otrov izjavivši kao “presudu s prijezirom odbacuje”. Također, presuđena je i kvalifikacija “udruženi zločinački pothvat” što je najvećim dijelom posljedica dugogodišnjeg ignoriranja važnosti ovog sudskog procesa od strane hrvatske politike, kako u BiH, tako i u susjednoj Hrvatskoj. Ova kvalifikacija bošnjački je  ‘jackpot’ i često spominjan prilikom političko-nacionalističkih obračuna, no kada je riječ o Starom mostu i dalje se inzistira na neprihvaćanju odluke haškog suda.

Inače, danas je mostarski Stari most pod zaštitom UNESCO-a, i prema španjolskim najprodavanijim novinama El Paiso, na 4. mjestu od 20 najljepših mostova u Europi – no vjerojatno mnogim Bosancima i Hercegovcima, a posebno Mostarcima, najljepši na svijetu i simbol spajanja i zajedništva u budućnosti.

/Republika/

Objava Na današnji dan srušen Stari most u Mostaru – Haški sud: Bio je legitiman vojni cilj pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Jonathan Davis/https://tThe Conversation / Digitalna demokracija

Schabowski je morao udovoljiti političkim zahtjevima stotina tisuća Istočnih Nijemaca koji su tjednima demonstrirali diljem zemlje. Na konferenciji za novinare, izjavio je:

„Odlučili smo danas provesti uredbu koja omogućuje svakom građaninu Njemačke demokratske Republike da napusti državu preko bilo kojeg od graničnih prijelaza“.

Najavio je da će novo pravilo na snagu stupiti odmah, iako je naredba predviđala da će početi sljedeći dan u četiri sata ujutro. Kako se vijest proširila, tisuće ljudi uputilo se na kontrolne točke kako bi testirali nova pravila. Do kraja noći jedan broj građana Istočnog Berlina uspio je prijeći u zapadni dio grada. Ljudi su plesali na Berlinskom zidu. Komunizam u Istočnoj Europi napravio je još jedan korak ka svome kraju.

Njemačka demokratska republika (DDR) slijedila je primjer Mađarske koja je u lipnju iste godine otvorila granicu s Austrijom, te Poljske koja je u kolovozu izabrala prvog nekomunističkog premijera od 1946. Nakon što je zid pao, dramatičar i borac za ljudska prava Václav Havel postaje predsjednik Čehoslovačke. Bugarska i Rumunjska pridružuju se demokratskom valu a Lech Wałęsa postaje prvi demokratski izabran predsjednik Poljske.

Kraj povijesti

Činilo se da sve ovo potvrđuje razmišljanja politologa Francisca Fukuyame, koji je u članku objavljenom u ljeto 1989. godine ustvrdio da je povijest završila. Napisao je da je tijek događaja u proteklom desetljeću učinio nemogućim “da izbjegnemo osjećaj da se u svjetskoj povijesti dogodilo nešto vrlo temeljno“. To je predstavljalo:

„ne samo kraj hladnog rata ili prolazak određenog razdoblja poslijeratne povijesti, već i kraj povijesti kao takve: to jest krajnja točka ideološkog razvoja čovječanstva i univerzalizacije zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika vladavine“.

Liberalizam je pobijedio u carstvu ideja, a 1989. svjedočili smo trijumfu Zapada i “zapadne ideje”. Došlo je do “potpunog iscrpljivanja održivih sustavnih alternativa zapadnom liberalizmu” i do “nezaustavljivog širenja konzumerističke zapadne kulture” širom svijeta.

Fukuyamina argumentacija imala je tada određenu težinu. Organizirana radna snaga (sindikati) gubila je na snazi u zemljama poput Britanije nakon čuvenog štrajka rudara. Polovina Europe odbacila je socijalizam, dok demokratske socijalističke partije prolaze kroz velike promjene i svaka na svoj način prihvaćaju ideje slobodnog tržišta.

Specifične povijesne snage koje su srušile Berlinski zid simbolično su potvrdile svoju premoć u siječnju 1990. kada je globalizacija došla u Moskvu i otvorio se prvi McDonald’s. Iste godine, činom njemačkog ujedinjenja, Istočna Njemačka prestaje postojati a Mihail Gorbačov dovodi Sovjetski Savez do tihog kraja u prosincu 1991.

Čak su i neki prijatelji Zapada iz vremena hladnog rata prihvatili novu eru i krenuli prema liberalnoj demokraciji. Čile je 1988. smijenio diktatora Augusta Pinocheta, a godinu dana kasnije za predsjednika je izabran Patricio Aylwin. U Južnoj Africi Nelson Mandela izlazi iz zatvora – aparthejd je gotov a Mandela postaje predsjednik 1994. godine.

Sve u svemu, izgledalo je da je Fukuyama bio u pravu i da je došao kraj ideološkim razlikama. Kapitalizam je pobijedio, liberalna demokracija je dobila politički rat i do kraja 1990-ih u svijetu je bio gotovo jednak broj demokratskih država i nedemokratskih režima.

Međutim, usprkos trijumfalizmu Fukuyaminih argumenata nije došlo do zlatnog doba liberalne demokracije.

Nesigurni koraci

Devedesete godine prošloga stoljeća svakako su bile prožete liberalnom demokracijom. Komunizam je ustupio mjesto konzumerizmu a istočnoeuropske su države prvi put nakon više desetljeća glasale na demokratskim izborima. Na Zapadu, Demokrati Billa Clintona pobjeđuju dva puta na izborima, dok Novi laburisti Tonyja Blaira ostvaruju prvu od tri pobjede. Laburistička stranka Paula Keatinga vladala je do 1996. u Australiji a u Njemačkoj SPD Gerharda Schrödera pravi savez sa Zelenima.

Kao što je tvrdio moj kolega Richard Carr, bio je to marš umjerenih u desetljeću u kojem su Blair i Clinton tražili „treći put“ između kapitalizma i slobodnog tržišta koje su zagovarali Reagan i Thatcher te državnih ideala iz doba SSSR-a.

Iako treći put nije ideologija, temeljio se na specifičnim idejama i idealima koje su formulirali mislioci poput sociologa Anthonyja Giddensa. Giddens se zalagao za uvođenje “drugačijeg okvira” kako bi se izbjegao pristup “birokratske vlade odozgo prema dolje” koji je željela stara ljevica, te težnja desnice da u potpunosti ukine vladu. Ovo je bio kratkotrajni zastoj u napretku neoliberalizma koji je obilježio 1980-e i 2000-e, ali pokazalo se da ideje još uvijek imaju značaj jer su umjereni političari tražili način da teoretiziraju svoj pragmatizam.

Unatoč tome, globalna pobjeda liberalne demokracije koju je pretpostavio Fukuyama nije se dogodila. Fukuyama je sugerirao da je u Kini “snaga liberalne ideje i dalje velika kako raste ekonomska moć i kako gospodarstvo postaje otvorenije prema vanjskom svijetu”. Međutim, Komunistička partija Kine nastavila je odbijati zahtjeve za više demokracije. Tako je bilo, unatoč Fukuyaminom uvjerenju da su „studentske demonstracije u Pekingu, koje su najprije izbile u prosincu 1986. i koje su se nedavno ponovile…, bile samo početak onoga što će neizbježno stvarati pritisak za promjene u političkom sustavu“.

Da, Kina je nastavila s tržišnim reformama i 850 milijuna ljudi je izvedeno iz siromaštva. Ali ništa nije nagovijestilo da će se ova država politički reformirati. Liberalna demokracija u Kini danas je jednako daleko kao i 1989.

U Rusiji se Boris Jeljcin, Gorbačovljev nasljednik, više bavio uspostavljanjem slobodnog tržišta nego demokracijom. Devedesetih je vladalo uvjerenje da će tranzicija Rusije ka liberalnoj demokraciji slobodnog tržišta biti glatka, ali bombardiranje parlamenta 1993. te strašne posljedice ekonomske šok terapije i oslanjanje na oligarhe da zadrže Jeljcina na vlasti potkopavaju tvrdnje da bi Rusija mogla krenuti prema bilo čemu osim ‘upravljanoj demokraciji’ (managed democracy, op. prev.).

Mračna stvarnost

Pokazao se pogrešnim Fukuyamin zaključak da će kraj svjetske ideološke borbe biti zamijenjen ekonomskim prioritetima, beskrajnim rješavanjem tehničkih problema, brigom za okoliš i zadovoljstvom zbog dostupnosti sofisticirane robe široke potrošnje.

Borci protiv globalizacije usprotivili su se novom svjetskom poretku krajem devedesetih dok su anarhisti, socijalisti, borci protiv siromaštva i vjerske skupine zajedno odbacili novi globalni poredak koji je profit stavljao ispred dobrobiti ljudi. Od Birminghama u Britaniji do Seattla u SAD-u, vizija svijeta Svjetske trgovinske organizacije (WTO) nadahnula je proteste i potakla nova razmišljanja liberalnih demokrata i socijaldemokrata. Iako se nije pojavila koherentna ideja o ujedinjenju različitih skupina, nakon 1989. došlo je do okupljanja ljudi koji žele razgovarati o oblikovanju svijeta uz različite društveno-ekonomske i političke stavove.

Dakle, umjesto da 1989. uzmemo kao točku kada je povijest završila, možemo je shvatiti kao točku kada je povijest ušla u novu fazu. Pobjeda liberalizma trajala je mnogo manje nego što je Fukuyama predvidio. On je s pravom ustvrdio da “borba između dva suprotstavljena sustava više nije odlučujuća tendencija današnjeg doba”, ali je pogriješio u svojoj viziji budućnosti u kojoj je materijalno bogatstvo stvoreno i pošteno raspoređeno, ili da su resursi potrebni za opstanak čovječanstva zaštićeni.

Umjesto toga, u trideset godina od pada Berlinskog zida, pojavio se žestoki kapitalizam nastao na neoliberalnim idejama iz 1980-ih, a jaz između bogatih i siromašnih postajao je sve veći.

A onda kriza …

Slabost neoliberalnog ekonomskog modela koji se razvio 1980-ih postala je evidentna 2008. dolaskom najozbiljnije globalne financijske krize nakon Velike depresije. To je potaknulo nova razmišljanja o globalizaciji i pojačalo zabrinutost zbog nejednakosti i dereguliranog financijskog sektora.

Za sada nema konsenzusa o tome na koji će se način razvijati liberalizam, demokracija i kapitalizam. Nakon globalne krize ponovno se pojavilo zanimanje za kenezijanizam i marksizam. Izborne pobjede ljevičara poput Jacinde Arden na Novom Zelandu i Alexandrie Ocasio-Cortez u SAD-u sugeriraju ozbiljno razočaranje neoliberalizmom.

Rasprave o Green New Deal-u također povezuju nova razmišljanja o kapitalizmu s najozbiljnijim problemom s kojim se svijet suočava – klimatskim promjenama. Prevladavajući trend u globalnoj politici je možda desni, ali ne postoji sporazum o budućem obliku globalnog kapitalizma među pristalicama otvorenih ekonomija i otvorenih granica i zagovornicima ekonomskog nacionalizma.

Fukuyamina pretpostavka da je progresivni marš liberalizma neizbježan pokazala se pogrešnom i trebalo bi s dozom opreza evidentirati probleme koje je takvo očekivanje stvorilo. Na liberalizam se u bivšem Istočnom bloku gleda kao na “boga koji nije uspio“. Novo istraživanje javnog mnijenja također otkriva da mnogi građani iz ovih zemalja osjećaju da je demokracija pod prijetnjom.

Fukuyama je govorio ishitreno. Liberalna demokracija ponudila je okvir za rasprave o politici 21. stoljeća ali liberalizam je sada samo jedna od opcija – možda čak i nije pobjednička. Drugačija, manje liberalna verzija kapitalizma utemeljena na nadzornom kapitalizmu ili neoliberalnom napadu na demokraciju još uvijek može definirati budućnost. A možda će napredni političari ponovno pronaći kolektivni glas i preoblikovati svijet po drugačijim demokratskim linijama.

Trideset godina nakon pada Berlinskog zida i navodnog kraja povijesti vidimo kako se formira novo bojno polje alternativnih vizija budućnosti. U tom smislu 1989. godinu treba promatrati kao točku kada je povijest opet počela.

Objava Povijest nije završila padom Berlinskog zida. Nove bitke tek sada se jasno naziru pojavila se prvi puta na Republika.