Novinar The New Republica-a Alex Shephard pitao je Olssona da li je iznenađen negativnim reakcijama na dodjelu nagrade Handkeu, a Olsson smatra da je to vrlo važno komentirati.

“To je za nas bila vrlo važna nagrada jer je Peter Handke, puno, puno godina bio vrlo zanimljiv za nas kao kandidata. Ima izvanredan rad i imao je ogroman utjecaj na razvoj suvremene proze u Europi i drugim zemljama. Njegove književne zasluge nisu upitne. Rasprava o Handkeu za nas je bila pomalo šokantna jer se nije ticala njegovih književnih zasluga kao pisca. Ono što nas je posebno zbunjivalo je to što nismo dobili kritiku zbog nagrade na primjer Pintera. Harold Pinter je bio osoba koja je bila puno artikuliranija i radikalnija u političkom smislu nego što je Handke ikada bio. Handke je politički idiot, moglo bi se kazati. Njegov stav prema politici nije toliko radikalan ili svjestan kao što je bio Pinterov. Pinter – htio je osloboditi bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića iz pritvora u Haagu – i aktivno je kritizirao bombardiranje Beograda”, kazao je Olsson.

Ipak u nastavku odgovora je ponudio i stav prema kojem misli da će nagrada Handkeu u budućnosti biti smatrana dobrim odabirom.

“Moramo biti svjesni zeitgeista. Ljudi se mijenjaju i moramo se baviti mnogim, mnogim stvarima, ali na akademiji uvijek moramo imati književne zasluge kao svoj krajnji kriterij. Osobno sam ponosan na nagradu Handke -a i siguran sam da će se to smatrati jednim od naših najboljih izbora u povijesti nagrade. Ali bili smo pomalo potreseni odgovorom! Ali ono što je bilo dobro u tome je što smo morali razmisliti o temelju nagrade”, zaključio je Olsson.

Napomenimo kako su u vrijeme dodjele nagrade Handkeu, ali i nakon toga kako u Norveškoj tako i u drugim dijelovima Europe bili organizirani prosvjedi  Srebreničana, a i brojni novinari su imali neka teška pitanja za Handkea povezana s njegovim negiranjem genocida i političkim stavovima i radovima, piše N1 BiH.

/Republikainfo.com/

Objava Predsjedavajući Nobelovog komiteta: Ponosan sam na nagradu Handkeu. On je politički idiot, ali imao je ogroman utjecaj na prozu – nije kritiziran Pinter koji je želio osloboditi Miloševića. pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Alida Bremer/Deutsche Welle 

Jedna oda rimskog pjesnika Horacija počinje riječima „exegi monumentum”. Podigoh spomenik trajniji od bronce, kaže Horacije. Sazdan od poezije ovaj spomenik neće biti izložen vjetrovima i kišama.

Ovaj su motiv preuzimali drugi pjesnici, najslavniji među njima Puškin, koji u odi istog naslova kao što je Horacijeva, naglašava da put do njegovog spomenika ne može obrasti korov. Dok se zadnji pjesnik na svijetu bude spominjao, kaže Puškin, spominjat će se i moje pjesničko djelo, i to zato jer sam u teškim vremenima pjevao o slobodi i bio na strani potlačenih.

Iako austrijskom piscu Peteru Handkeu samosvijesti o pjesničkom poslanju nikad nije nedostajalo, te ju je kontinuirano opisivao i posvetio joj čitava djela, a ne samo jednu odu, on je za života saliven i u broncu, a imao je čast i sam otkriti svoj spomenik.

Rimsko, Rusko i Srpsko Carstvo

Na fotografijama koje su 7. svibnja 2021. snimljene u Banja Luci ne čini se da je ovaj pisac niti malo zabrinut za moguće propadanje predimenzioniranog spomenika koji ga prikazuje figurativno, s nešto povećom glavom, boemski elegantnog, sa solidnim cipelama za pješačenje, onako kako Handkea znamo s fotografija, iz intervjua i biografskih dokumentaraca.

Ni korov čini se ne zabrinjava pisca, a kako je spomenik stavljen pred zgradu Vlade Republike Srpske, tu ne bi trebalo biti ni opušaka, pa i ako se nekakav golub olakša na glavu Nobelovca, svakako će ista biti brzo oprana i uglancana.

Horacije i Puškin su razmišljali u dimenzijama vječnosti i nisu vjerovali u stabilnost ondašnjih prilika. Tako obojica naglašavaju da trajnost njihovim spomenicima garantira baš to što ih nije nitko podignuo kao opipljive u svijetu podložnom stalnim mijenama – prvi je mislio na Rimsko, a drugi na Rusko Carstvo. Zlobnici bi sad mogli reći kako eto Handke više vjeruje u postojanost Srpskog Carstva nego što su ova dvojica vjerovala u svoja carstva, ali to bi bila pomisao na nivou anegdote, dok su Horaciju i Puškinu važne bile dublje poruke.

“Glup do neba”

Na nivou šale pak spomeniku se već sad ne predviđa trajnost, pa tako u jednom vicu Mujo kaže Hasi: „Jesi čuo ba da su onom Nobelovcu podigli spomenik u Banja Luci?“ a Haso odgovara: „Ako su, važno je da je Nobel i dinamit izumio“. Da su poznavali povijest balkanskih krajeva kao povijest stalnog rušenja i građenja i da su čuli što se dogodilo s nebrojenim spomenicima širom bivše Jugoslavije u zadnjih trideset godina, vjerojatno bi Horacije i Puškin bili oprezniji od Handkea i možda bi se pokazali manje oduševljenima zbog počasti koju bi im udijelila bilo koja vlada, pa bila ona carskorimska, carskoruska ili republikosrpska.

Nedavno je jedan od meni najzanimljivijih suvremenih srpskih pisaca Dejan Tiago Stanković objavio članak u NIN-u o anketi koju je proveo na Twitteru povodom diskusije o najnovijim planovima za prekrajanje granica Balkana poznatim pod imenom „Non Paper“, a postavio je ova dva pitanja: „Кoju bi tačno vajdu Srbija i njeni građani imali od hipotetičkog ujedinjenja sa Republikom Srpskom? Кoju bi korist građani Republike Srpske imali kada bi se ujedinili sa Srbijom?”

Dobio je puno različitih odgovora, a meni je bio najsmješniji ovaj koji je na Facebooku ostavio Zoran Stanković: „Kada bismo se ujedinili: 1. bila bi jedna manje loša vlast na Balkanu. Od dve loše, stvorili bismo jednu. 2. Republika Srpska bi se ratosiljala (otarasila, op. ur.) do neba glupog naziva.“

Moram priznati da sam se često pitala kojim riječima opisati neobičnost imena „Republika Srpska“ kao susjednog područja „Republike Srbije“, a iskrenost kojom ovaj komentator naziv „Republika Srpska“ opisuje kao „glup do neba“ je osvježavajuća.

Handkeova „čistota”

Manje osvježavajuće su riječi Petera Handkea iz jednog intervjua koji je 2013. godine dao Večernjim novostima, a koji je naslovljen s „Petar Handke: Čistota još diše u Srbiji“: „Ne samo u Srbiji nego i u Republici Srpskoj postoji neka čistota koja ima trajanje od dve hiljade godina. Takva čistota ne postoji u Francuskoj ili Nemačkoj. Ima je, doduše, ali ona ne živi, ne diše.“

Teško se ne naježiti nad pojmom čistote u zemlji u kojoj su provođena „etnička čišćenja“ čiji je konačni rezultat i taj entitet u kojem se zadnjih dana održavaju svečanosti u čast Nobelovca. Ne samo što je u glavnom gradu tog entiteta otkrio sebi spomenik, već je primio i Orden Republike Srpske na lenti, a potom je otputovao u Višegrad gdje je u tvorevini zvanoj “Andrićgrad” dobio „Veliku nagradu Ivo Andrić“, no sve to nije dosta, pa je u nedjelju navečer u Beogradu iz ruku Aleksandra Vučića primio i Orden Karađorđeve zvezde prvog stepena.

Naravno, o Handkeu kao političkom autoru je već gotovo sve rečeno.I to kako je u svom književnom djelu, a ne samo u intervjuima, branio pravomoćno osuđene ratne zločince Milana Lukića i Novislava Đajića, i to kako je govorio na sprovodu Miloševiću, pa i to kako uporno negira genocid u Srebrenici. Teško da bismo ga vidjeli na strani potlačenih kako je sebe vidio Puškin. Dok gledamo Handkea kako uživa u društvu Milorada Dodika i dok prima ordenje iz ruku političkih moćnika više nam se nameće ideja dvorskog pjesnika nego Puškinov pojam slobode koju donosi pjesništvo.

Manje je analizirana mogućnost da je Handke dopustio manipuliranje svojim imenom i da služi političkim ciljevima onih koji zagovaraju „etnički čiste“ države, iako takvo što ne postoji nigdje, pa i sam Handke je Austrijanac od majke koruške Slovenke i oca njemačkog vojnika. Da njegovo putovanje u Republiku Srpsku i u Republiku Srbiju dolazi u trenutku trećeg vala pandemije, u kojem su sva putovanja iznimno ograničena, zlobnici bi mogli povezati i s tim fantomskim “Non Paper-ima” za koje nitko ne može dokučiti otkuda su se uopće stvorili.

Dio Europe bez vlakova

U trenutku u kojem od bolesti umiru tisuće ljudi, u trenutku kad još nije moguće izračunati rupe koja će nastati u budžetima zemalja pogođenih zastojem proizvodnje i turizma, dok se građani dovijaju kako doći do cjepiva, kako posjetiti stare roditelje ili kako poslati novac djetetu koje se školuje u inozemstvu, jer ne vidi perspektivu u svojoj zemlji, neki političari nemaju pametnijeg posla od podizanja spomenika, dijeljenja ordenja i nagrada i smišljanja strategija kojima bi prekrajali granice i otvarali mogućnost novih ratova, kao da bi ikakav kroj mogao donijeti ekonomski, društveni, zdravstveni, obrazovni, kulturni i ini prosperitet, toliko neophodan u područjima kroz koje ne vozi jedan jedini pristojan vlak.

Tamo gdje više ne voze vlakovi, tamo prestaje Europa, ma koliko uvjerljivo baš eto tu Peter Handke otkrivao „čistoću“, ali se ipak uvijek vraćao u svoju vilu kraj Pariza. To što svojim imenom snaži poziciju onih koji bi krojili teritorije bez obzira na ljudske živote neće nikad biti upisano u spomenik na kakav je mislio Puškin, ali možda mu nekakav golub barem nakratko ostavi komentar na prevelikoj glavi od bronce pred zgradom Vlade Republike Srpske. Dok je vladini službenici ne operu i ponovo uglancaju.

Objava Exegi monumentum – Spomenik podigoh: Nobelovac Handke u Republici Srpskoj pojavila se prvi puta na Republika.

Kristoffer Leandoer i Gun-Britt Sundstroem obznanili su svoju odluku da više neće sudjelovati u radu Nobelova odbora Švedske akademije u koji su imenovani na dvije godine. Njihova se ostavka, koju je potvrdila akademija, događa nešto više od tjedan dana prije svečanosti dodjele Nobelove nagrade 10. prosinca, na dan smrti švedskog industrijalca i mecene Alfreda Nobela.

Kristoffer Leandoer je rekao da nema “strpljenja” pratiti interne reforme koje je akademija počela nakon skandala spolnog zlostavljanja 2017. Gun-Britt Sundstroem je među ostalim razlozima spomenula i dodjelu Nobela Peteru Handkeu.

“Sretna” je, kaže, što je sudjelovala u dodjeli nagrade poljskoj pjesnikinji Olgi Tokarczuk za 2018., ali se protivi nagrađivanju austrijskog književnika za 2019.

“Izbor laureata za 2019. nije bio usredotočen na književno djelo, nego je u akademiji i izvan nje protumačen kao zauzimanje stajališta koje književnost smješta iznad ‘politike'”, napisala je za list Dagens Nyheter.

“To nije moja ideologija”, dodala je.

Peter Handke je 1999. osudio bombardiranje Srbije kojim je Zapad htio prisiliti Slobodana Miloševića, tadašnjeg srbijanskog predsjednika, da povuče svoje snage s Kosova.

Leandoer i Sundstroem nisu bili stalni članovi Švedske akademije, nego njezini vanjski članovi imenovani radi praćenja reforme nakon seksualnog skandala 2017.

(Izvor: HINA)

Objava Dvoje članova Nobelova odbora odstupili zbog Handkea pojavila se prvi puta na Republika.