Dodik se Sudu žalio nakon što je polovicom prošle godine pravomoćno osuđen zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini i razriješen dužnosti predsjednika entiteta Republika Srpska, tvrdeći da su mu odlukama domaćih institucija oštećena prava.

U odgovoru Suda na upit RSE ne navodi se konkretan razlog odbacivanja apelacije, već se ističe kako su razlozi obrazloženi u samoj odluci, donesenoj u skladu s Pravilom 52A ovog Suda.

Pravilo 52A omogućava da sudac pojedinac odbaci predstavku kao neprihvatljivu već u početnoj fazi postupka, bez detaljnog razmatranja merituma.

Takve odluke su konačne, donose se uz kratko obrazloženje i protiv njih ne postoji pravo žalbe.

U Sudu ističu kako su odluka, uz obrazloženje sudca, dostavljeni apelantu ili njegovom pravnom zastupniku, a za RSE su pojasnili kako postoji više razloga zbog kojih neka apelacija može biti odbačena, u skladu sa Smjernicama o prihvatljivosti koje Sud koristi.

U tom dokumentu se pojašnjava da Sud odbacuje predstavke, između ostaloga, ako nisu iscrpljena domaća pravna sredstva, ako su podnesene izvan propisanog roka ili ako Sud smatra da su očito neosnovane. Također, Sud neće razmatrati predmet ako ne spada u nadležnost Konvencije ili ako podnositelj nije pretrpio značajnu štetu.

Ova odluka dolazi nakon što je Europski sud za ljudska prava, ranije, u travnju ove godine, odbio i zahtjev Dodikovog pravnog tima za izricanje privremene mjere kojom se tražila obustava izvršenja presuda domaćih sudova u Bosni i Hercegovini.

Zahtjev je bio podnesen na osnovu Pravila 39 Poslovnika Suda, koje se primjenjuje samo u iznimnim slučajevima kada postoji neposredan rizik od nepopravljive štete po osnovna prava.

Milorad Dodik je pravomoćno osuđen presudom Suda Bosne i Hercegovine na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu obavljanja javnih dužnosti zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika u BiH.

Na osnovu te presude prestao mu je mandat predsjednika Republike Srpske, što su potvrdile i druge pravosudne instance u zemlji.

Apelacija Europskom sudu za ljudska prava podnesena je u siječnju ove godine, piše RSE.

/Desk/

Objava Sud u Strasbourgu odbacio Dodikovu apelaciju – žalio se da su mu presudom Suda BiH i smjenom s dužnosti predsjednika RS oštećena prava pojavila se prvi puta na Republika.

Ovog 14. prosinca obilježit će se 30 godina od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir, puno poznatijeg kao ‘Daytonskog sporazuma’. Kao što i godinama čujemo, najznačajniji uspjeh ovog sporazuma, u svezi kojeg su pregovori, točnije, mirovna konferencija, počela 1. studenoga 1995. i nakon tri tjedna potpisanog u Elizejskoj palači u Parizu – da se njime okončao rat u BiH. Postignut u krvavom ratu i rezultat brojnih kompromisa kojim se okončao troipolgodišnji rat, Daytonski sporazum i danas je temelj države BiH.

No, Daytonski sporazum, sam po sebi nije tema. Tema je ozbiljno razmatranje – je li Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, već 2006. godine, presudom ‘Sejdić-Finci’ srušio temelje Daytonskog mirovnog sporazuma, piše Dnevni list.

Naime, sudci koji su presudili u korist Derve Sejdića (Rom) i Jakoba Fincija (Jevrej), obojice državljana BiH, zaključili su da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”. Ovo je potvrđeno i nizom sličnih presuda bh državljana koje su uslijedile godinama kasnije.

Presuda Sejdić-Finci nije donijeta jednoglasno

U ovom kontekstu podsjetimo da su Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani BiH, već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH.

Tužba je podnijeta po osnovu odredbi člana IV i V Ustava BiH koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidirati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, slične tužbe su podnijeli i dobili i drugi građani BiH. No, u ovom kontekstu je za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – vrlo su zanimljiva.

Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – 14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac smatrao je kako nisu povrijeđena prava Sejdiću i Finciju u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte. No, iako je opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama. Raspravama kojih do sada u javnom bh političkom diskursu – nema.

Je li na Europskom sudu odluka o političkim promjenama BiH?

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi:” Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: “U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S drug strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu odlučivanje da je došlo vrijeme za promjene?”.

„Presuda razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti“

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta ‘Sejdić-Finci’, navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?”, kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje iznoseći dvojbu: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje“

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da “ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje…“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju.

Europski sud za ljudska prava u svim presudama ocijenio je diskriminatoran odnos države BiH prema pojedinim državljanima BiH, no i doveo u pitanje sami Daytonski sporazum.

Schwarz-Schilling: “Agresor nagrađen, napadnuti kažnjeni”

Tri desetljeća kasnije postavlja se pitanje je li Daytonski sporazum bio pravedan sporazum za mir. Kao što se i sada,  primjerice, inzistira na postizanju “pravednog mira”

Nekadašnji visoki predstavnik u Bih Christian Schwarz-Schilling, svojedobno je u svom autorskom tekstu za Deutsche Welle (DW) iz studenog 2020. godine napisao: “Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger, rekao je kako je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obveznoj reviziji, tako da su promjene Sporazuma trebale biti izvršene nakon za oko za tri godine“.

Također, bivši visoki predstavnik u BiH izričito tvrdi kako su Daytonskim sporazumom “nagrađeni Srbi koji su počinili etničko čišćenje i kojima se dodijelilo 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba”. “Mora se kazati da je Daytonski sporazum učinio BiH nemogućom za upravljanje”, smatra Schwarz-Schilling.

“Početkom 1994. se američka administracija predsjednika Billa Clintona iz više razloga snažno angažirala u tada ratnoj BiH i u ožujku 1994. je posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio ‘Kontaktnoj grupi’, sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu. Plan tadašnje ‘Kontakt-Gruppe’ zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba. Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile ‘homogene’ etničke grupe – Srbi s jedne strane i federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane. SAD, koje su se dugo protivile priznavanju ratnih osvajanja, početkom 1995. godine ipak su napravile politički zaokret i priznale ta ista ratna osvajanja tj. ‘etnička čišćenja’, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Daytonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu”, pita Schwarz-Schilling u svom tekstu.

Objava Je li Dayton srušen u Strasbourgu 2006. godine presudom Sejdić-Finci? pojavila se prvi puta na Republika.

Slaven Kovačević, savjetnik aktualnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića (DF), za kojeg je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) ustvrdio kako je zloupotrijebio pravo na podnošenje aplikacije jer je kao ‘Bosanac’ tvrdio da je diskriminiran te kako su mu povrijeđena ustavna prava, iako je utvrđeno da posjeduje hrvatsko državljansto te da se prije izjašnjavao kao ‘Hrvat’, ne prihvaća ovakvu presudu.

Podsjetimo, odluka Velikog vijeća donesena je 25. lipnja 2025., a jučer je objavljen i cjelovit tekst presude, gdje je utvrđeno kako je Kovačević pokušao grubo ombanuti Sud, da nije dokazao da su mu povrijeđena ustavna prava niti je pokazao u odnosu na koju je grupu diskriminiran. Uz to, ESLJP je zaključio kako je Kovačević zloupotrijebio svoje pravo na podnošenje aplikacije.

No, Kovačević i dalje smatra kako je on u pravu, a ESLJP “optužuje” kako je “presuda pokušaj njegove diskreditacije, a ne pravno utemeljen dokument”.

“Moja prva reakcija je vrlo jednostavna – nevjerojatno. Čitajući presudu Europskog suda za ljudska prava, mogu primijetiti da nema pravnih argumenata koji bi podržali ovo što je u presudi rečeno, jer je potpuno očito da se ovdje radi o pokušaju diskreditacije mene kao aplikanta, kroz niz netočnih i proizvoljnih tvrdnji”, izjavio je Kovačević za Klix.ba.

On tvrdi da nikada nije zastrašivao bilo koga, pa ni Visokog predstavnika, naglašavajući da nije bio organizator prosvjeda pred zgradom OHR-a.

Ali, je potvrdio kako je na jednom od prosvjeda koji su otvoreno kritizirali visokog predstavnika zbog uključenosti u njegov slučaj, koji se može smatrati pritiskom i na Sud i na Visokog predstavnika, bio govornik i sam on. Ali to Kovačević ne smatra spornim.

“Na jednom od prosvjeda, bio sam govornik, ali na način da sam interpretirao ono što je njemačka televizijska kuća ZDF prikazala u svojoj polusatnoj emisiji, govoreći o Christianu Schmidtu i njegovim ideološkim sklonostima”, pojašnjava Kovačević, dodajući da nije vrijeđao ni predsjednike Velikog vijeća ESLJP-a.

Kovačeviće je za Klix.ba kazao kako je podnio zahtjev za izuzećem nekadašnje predsjednice ESLJP-a Siofre O’Leary, zbog medijskih informacija o njenim susretima s premijerom susjedne zemlje (Hrvatska, op.au.), smatrajući kako to može izazvati sumnju u pristranost.

“Isto je radila i druga strana, koja je tražila izuzeće sudca Farisa Vehabovića, koji je u raznim medijima i od različitih političkih aktera pretrpio niz uvrjeda i o tome nitko ništa”, dodao je.

No, podsjetimo kako je, svojedobno, i prije službene objave Odluke ESLJP u lipnju, ista dospjela u pojedine bh medije, a sumnja je kako je za curenje informacija o prvostupanjskoj presudi zaslužan upravo sudac Vehabović. U drugostupanjskoj presudi više od dvije trećine sudaca je glasalo za odbacivanje Kovačevićeve aplikacije i jedan od zaključaka kako je zloupotrijebio postupak.

No, Kovačević je za Klix imao i još jednu nevjerojatnu izjavu – naveo je kako je tadašnjem predsjedniku ESLJP-a Marku Bošnjaku uputio podnesak da se ne uvaži mišljenje Visokog predstavnika u svojstvu treće strane.

“Visoki predstavnik dostavio je 600 stranica i ulazio je u meritum predmeta, suprotno instrukciji predsjednika Suda. Presuda ne spominje prijetnje smrću koje su mu, kako kaže, bile upućene zbog ovog predmeta. Nevjerojatno, netočno i neodrživo. To nije u mojoj prirodi niti sam tako vaspitavan”, rekao je Kovačević.

Sud je njegov predmet okvalificirao kao “actio popularis”, što Kovačević odbacuje: “Jasno dokazujem da je izbor za Predsjedništvo BiH etnički i teritorijalno ograničen, te da sam pogođen jer ne mogu u cijelosti glasati za sve kandidate, a za kandidate za Dom naroda ne mogu nikako.”

On tvrdi da mu se neutemeljeno spočitava da je imao cilj izazvati ustavne promjene: “Da li su i drugi apelanti Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić isto tako nastojali da svojim presudama iniciraju ustavne promjene? Koja je tu razlika u odnosu na mene? Nikakva”, ustvrdio je Kovačević.

On je, čini se, jako frustriran presudom ESLJP-a i uz očitu želju da bude i aplikant i sudac, a pri tom uz nastavak potpuno nepoštovanja i ponižavanja odluka sudaca ESLJP-a. Kovačević ovime i dalje, kao visoki dužnosnik, savjetnik člana Predsjedništva BiH Željka Komšića koji je čak u četiri mandata iskoristio malobrojnost Hrvata kao konstitutivnog naroda i u Predsjedništvo izabran zahvaljujući velikoj većini glasova Bošnjaka, nastavlja s političkom manipulacijom te tako i s ponižavanje države BiH.

Njegov komentar u cijelosti možete pročitati: OVDJE

Mijić: Pokušaj obmane Suda

S druge strane, agentica BiH pri Europskom sudu za ljudska prava Monika Mijić, komentirajući presudu u predmetu ‘Kovačević protiv BiH’ za Bljesak.info kazala je kako je ova presuda apsolutno očekivana.

“Ova presuda je za mene bila apsolutno očekivana s obzirom na sve argumente koje smo iznijeli pred Sudom. Sa 16 glasova prema 1 potvrđeno je da je aplikant zloupotrijebio svoje pravo na podnošenje aplikacije, a s 12 glasova prema 5 potvrđeno je da nema status žrtve”, izjavila je Mijić.

Mijić je naglasila kako u medijima pogrešno stoji da je doneseno pet izdvojenih mišljenja.

“Uistinu postoji samo jedno izdvojeno mišljenje, ono suca Vehabovića. Ostali suci su tek u nekoliko rečenica naveli da, s obzirom na to da je tužba odbačena zbog zloupotrebe prava, nije bilo potrebe da se razmatra status žrtve. To se ne može smatrati klasičnim izdvojenim mišljenjima”, pojasnila je.

Dodala je i kako presuda sadrži dio koji se odnosi na njezinu pravnu borbu protiv Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice.

“Ministarstvo me tri puta u šest godina nezakonito udaljilo s posla, a Sud je u presudi naveo i odluke Suda BiH te Odbora državne službe za žalbe. Drago mi je što će ovom presudom javnost znati kroz što sam prošla radeći ovaj posao, ali mi nije drago da takva slika o BiH odlazi u svijet”, kazala je Mijić.

Prema njenim riječima, Sud je jasno naveo da je aplikant vrijeđao zastupnicu BiH, prijetio kaznenim prijavama i zastrašivao zastupnika i Vijeće ministara, što je ocijenjeno potpuno nedopustivim. “Sud je također konstatirao da je aplikant grubo i nedopušteno vrijeđao suce, visokog predstavnika i samu predsjednicu Suda, čime je pokazao nepoštivanje institucije”, rekla je Mijić.

Sud je, ističe ona, ustvrdio da aplikant nije dokazao da su mu povrijeđena ustavna prava niti je pokazao u odnosu na koju je grupu diskriminiran.

“Sud je prepoznao političku pozadinu njegove tužbe, koja se odnosila na ustavnu i izbornu strukturu u BiH. To nije dopušteno – Sud razmatra isključivo individualna prava, a ne političke kritike zakona. Njegova tužba predstavljala je tzv. actio popularis, a ne povredu osobnih prava”, naglasila je.

Posebno je izdvojila i pokušaj obmane.

“Dostavila sam Sudu dokaz da se aplikant u Skupštini Kantona Sarajevo predstavljao kao Hrvat. On je kasnije usmeno tražio da se taj podatak ukloni s internetske stranice, a onda je upravo taj ispis dostavio Sudu tvrdeći da ja lažem. Skupština nam je potvrdila da je riječ ‘Hrvat’ stajala uz njegovo ime i da je uklonjena na njegov zahtjev. Sud je taj postupak jasno označio kao grub pokušaj obmane”, zaključila je Mijić.

Podsjetimo, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu objavio je u srijedu, 1. listopada, cjelovitu presudu u predmetu “Kovačević protiv Bosne i Hercegovine” kojom je Veliko vijeće većinom glasova odbacilo zahtjev Slavena Kovačevića kao nedopušten.

/Republika/

Objava Nastavak samodiskreditacije i sramoćenja BiH: Kovačević inzistira da je on u pravu iako je pokušao obmanuti Europski sud za ljudska prava pojavila se prvi puta na Republika.

Republika u cijelosti objavljuje Izvješće, a koje pokazuje kako politika SAD-a prema BiH ostaje ista i od dolaska na vlast novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. U ovom izvješću imenom se jedino spominje Milorad Dodik, kao predsjednik RS-a koji je svojom retorikom potkopavao ustavni poredak BiH i povećavao međuetničku napetost kao i vršio pritisak na medije i novinare. U kontekstu političkog pritiska na medije i novinare spominje se i ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković.

Prenosimo Izvješće State Departmenta o stanju u BiH u 2014. godini:

Dodik potkopava ustavni poredak zemlje

Vlasti u entitetu Republika Srpska s većinskim srpskom populacijom, koji je zajedno s entitetom Federacija s većinskim bošnjačkim i hrvatskom većinom i Distriktom Brčko činio Bosnu i Hercegovinu, poduzele su kontinuirane akcije koje su značajno potkopale nacionalne institucije, povećale međuetničke napetosti i ograničile slobodu izražavanja.

Eskalacija verbalnih i pravnih napada predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika potkopala je ustavni poredak zemlje, a razdorna i zapaljiva retorika čelnika Republike Srpske doprinijela je povećanim političkim i etničkim napetostima diljem zemlje.

Značajna pitanja ljudskih prava uključivala su ozbiljna ograničenja slobode izražavanja i slobode medija, uključujući nasilje i prijetnje nasiljem protiv novinara, te značajnu prisutnost bilo kojeg od najgorih oblika dječjeg rada.

Vlada nije poduzela vjerodostojne korake kako bi identificirala i kaznila dužnosnike koji su počinili kršenja ljudskih prava

Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i dokazi o djelima koja mogu predstavljati genocid ili zlostavljanja povezana sa sukobima

Nekažnjivost za neke zločine počinjene tijekom rata 1992.-1995. ostala je ozbiljan problem, posebno za one odgovorne za oko 8.000 osoba ubijenih u genocidu u Srebrenici i za otprilike 7.600 drugih osoba koje su i dalje nestale i za koje se pretpostavlja da su ubijene.

Vlasti također i dalje nisu uspjele procesuirati većinu od više od 20.000 slučajeva navodnog seksualnog nasilja iz rata.

Glavne zapreke za presuđivanje u slučajevima ratnih zločina bile su protok vremena, neuspjeh u davanju prioriteta složenijim slučajevima s najodgovornijim počiniteljima, neučinkovito upravljanje i raspodjela slučajeva te nedovoljna regionalna suradnje.

Unatoč pravnom mehanizmu za to, žrtve su se suočile sa zaprekama u primanju odštete u kaznenim postupcima zbog neuspjeha tužitelja u prikupljanju i predočavanju dokaza u njihovo ime i nerad sudova za odlučivanje po tim zahtjevima.

Nadzorno tijelo Revidirane nacionalne strategije za ratne zločine iz 2020. godine nastavilo je surađivati s predstavnicima Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove kako bi se postigla pravda za žrtve ratnih zločina. Nedostatak pristupa optuženicima zbog njihove prisutnosti izvan zemlje, posebno u Srbiji i Hrvatskoj, ometao je napredak u oko 40 posto slučajeva.

U lipnju je žalbeno vijeće Suda BiH za dvije godine smanjilo 20-godišnju kaznu Momčilu Tešiću zbog njegovog sudjelovanja u strijeljanju 17 muškaraca iz područja Srebrenice 1995. godine.

U veljači je Vrhovni sud Federacije potvrdio presudu Hasana Delića za ratne zločine protiv ratnog zarobljenika. Delić je osuđen za seksualni napad na dva zatočena pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koje je prisilio na seksualne odnose s njim u katoličkoj crkvi u Donjoj Drežnici 1993. godine.

Sud je povećao Deliću kaznu s četiri godine koju je izrekao prvostupanjski sud (Kazneni sud u Mostaru) na pet godina i šest mjeseci zatvora. Slučaj je bio rijedak primjer drugostupanjskog suda koji je koristio svoje ovlasti da poveća kaznu koju je izrekao prvostupanjski sud.

U srpnju je Žalbeno vijeće Suda BiH osudilo Duška Vujičića i Duška Maskimovića za ratne zločine protiv civila na šest godina, odnosno godinu i pol zatvora.
Sud je proglasio Vujičića i Maskimovića krivima za nečovječno postupanje s nesrpskim civilima u Kotor Varoši, gdje su služili kao policajci između lipnja i studenog 1992. Sud je oslobodio trećeg optuženika, Savu Tepića.

Sloboda medija

Zakon je predviđao slobodu izražavanja, uključujući i djelatnike u medijima, ali vlada je slabo poštovala ovo pravo. Tijekom godine, građani su se suočavali s kontinuiranim naporima da se ograniči sloboda izražavanja i medija.

U Republici Srpskoj novinari su nastavili prosvjedovati protiv izmjena zakona iz listopada 2023. kojim je kriminalizirana kleveta, a za koji su nevladine organizacije (NVO) i novinari izjavili kako nije u skladu s europskim i međunarodnim standardima slobode medija.
Zakon je zabranjivao izražavanje koje je izazivalo rasnu, etničku ili druge oblike netolerancije, uključujući ‘govor mržnje’, ali vlasti su samo povremeno provodile ta ograničenja i nikada u svezi s online medijima.
Dana 29. travnja Državno tužiteljstvo podiglo je optužnicu protiv predsjednika proruske nevladine organizacije ‘Istočna alternativa’, Vojina Pavlovića, kojeg se optužuje za poricanje genocida, navodeći da je “poticao etničku, rasnu i vjersku mržnju, razdor i netoleranciju”. Optužbe su se odnosile na Pavlovićevo javno izlaganje plakata koji negiraju genocid u Srebrenici i Bratuncu tijekom godišnjeg obilježavanja genocida u Srebrenici u srpnju 2023.

Pavlović je prethodno optužen 30. siječnja za govor mržnje i veličanje ratnih zločinaca.

Brojniji napadi na novinare

Prema podacima Udruge BH novinari, zastrašivanje, uznemiravanje, politički pritisak i prijetnje, uključujući prijetnje smrću, protiv novinara i medija povećani su u usporedbi s 2023. godine. Organizacija je izvijestila o porastu i političkog pritiska i verbalnih napada usmjerenih na novinare i medije općenito od strane
političara i javnih dužnosnika.

Od srpnja, Besplatna linija za pomoć medijima zabilježila je 53 slučaja navodnog kršenja prava i sloboda novinara, uključujući jednu prijetnju smrću. BH novinari navode da policija i pravosuđe nisu poduzeli dovoljno mjera za zaštitu slobode izražavanja i sigurnost novinara i procjenjuju da je samo 25 posto prijavljenih slučajeva prijetnji novinarima prijavljeno pravosuđu i policiji.

Kako navode BH novinari, članovi pravosuđa također su se suočili s političkim pritiskom da ne gone one koji su prijetili novinarima; mnoge osobe koje su upućivale prijetnje bili su javni dužnosnici i političari,

Napadi i pritisci na medije i novinare

U lipnju je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik javno optužio televizijsku postaju BNTV sa sjedištem u Bijeljini da je “izdajnički medij” koji se bavi propagandnom kampanjom protiv njega i njegove obitelji zbog svojih izvješća u kojima se tvrdi da su Dodik i njegova obitelj iznudili više od milijardu KM (540 milijuna dolara) iz javnih sredstava. Ove su izjave izazvale široku osudu međunarodnih organizacija i nevladinih organizacija koje se zalažu za slobodu tiska i prava novinara.

Bilo je slučajeva u kojima su javni dužnosnici ometali rad novinara. Neki su mediji izvijestili kako su se suočili s financijskim i političkim pritiskom političara i političkih stranaka na uredničke odluke i sadržaj medija te su tvrdili da su porezne vlasti koristile neopravdane revizije kako bi ih kaznile zbog nepoštivanja propisa.

Aktivisti su pretpostavili da su te vlasti djelovale pod uputama vladajućih političkih stranaka kako bi koristile revizije i navode o utaji poreza kako bi zastrašile i cenzurirale medije.

U veljači su BH novirati osudili komentare ministra vanjskih poslova BiH i predsjednika stranke Narod i pravda (NiP) Elemedina Konakovića. On je tijekom konferencije za novinare sugerirao da bi javni emiteri u BiH i Federaciji, FTV i Bosanskohercegovačka radiotelevizija (BHRT), mogli riješiti svoje dugoročne financijske probleme ako bi Uprava emitera bi „radila prema diktatu“ politike vladajuće koalicije. Nevladine organizacije koje prate slobodu medija okarakterizirale su izjavu kao priznanje namjere političkog utjecaja na medijsko okruženje. Linija za pomoć slobodnim medijima registrirala je ovo kao slučaj političkog pritiska na medije.

Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) BiH koja je regulira tržište audiovizualnih medija, nije imala punu financijsku i političku neovisnost.
Lokalni analitičari nastavili su upozoravati da glavni ravnatelj RAK-a djeluje pod političkim utjecajem. Mandat članova Vijeća RAK-a istekao je krajem 2017., ali imenovanja za nove članove Vijeća RAK-e ostala su neriješena na kraju godine.

Mandat glavnog ravnatelja RAK-a istekao je u srpnju, a pozicija je ostala upražnjena na kraju godine. Nevladine organizacije za slobodu medija upozorile su da je pozicija glavnog ravnatelja RAK-a podložna značajnom političkom pritisku.

Više političkih stranaka i vladinih institucija pokušalo je utjecati na uredničke politike i medijski sadržaj pravnim i financijskim mjerama te izravnim političkim pritiskom. Kao rezultat toga, neki mediji prakticirali su autocenzuru. Vladine institucije ograničile su pristup informacijama o slučajevima korupcije u kojima se tvrdilo o nepravilnoj upotrebi javnih sredstava i stranih ulaganja.

Vlasti na svim razinama dosljedno su odbijale otkriti informacije o koncesijskim ugovorima i sporazumima sa stranim investitorima, posebno tvrtkama povezanim s njima, u vlasništvu od strane ili pod kontrolom Narodne Republike Kine.

Transparency International BiH poduzeo je pravne mjere u nekoliko slučajeva, ali je izvijestio da su vlasti odbile u potpunosti otkriti sadržaj određenih ugovora čak i kada im je to naložio sud.

Mediji koji kritiziraju vladajuće stranke tvrdili su da se suočavaju s poteškoćama u dobivanju nekih poslovnih ugovora, posebno od oglašivača.
Prema nevladinim organizacijama usmjerenima na slobodu medija, Zakon o slobodi pristupa informacijama, usvojen u kolovozu 2023., ograničio je pristup informacijama od javnog interesa zbog dugog popisa iznimki koje javne vlasti mogu koristiti za odbijanje objavljivanja podataka, dodajući nove prepreke za novinare i
potkopavajući transparentnost.

Novi zakon nije predvidio neovisno tijelo za nadzor provedbe zakona, slabeći pristup javnim informacijama. BH novinari izvijestili je kako je Ministarstvo pravosuđa
BiH uglavnom ignoriralo komentare i preporuke Europske komisije za stvaranje novog neovisnog tijela za nadzor provedbe zakona.

Napori za očuvanje neovisnosti medija

Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH (VSTV BiH) uspostavilo je oko 30 „kontaktnih točaka“ u tužiteljstvima i policijskim postajama između studenog 2023. i svibnja. Ove određene osobe bile su odgovorne za evidentiranje slučajeva prijetnji novinarima, pokretanje hitnih postupaka istrage i vođenje evidencije o napadima.

Prava radnika – Sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja – bez adekvatne zaštite radnika

Zakoni o radu Federacije, Republike Srpske i Brčko Distrikta predviđali su pravo radnika na osnivanje i pridruživanje neovisnim sindikatima, kolektivno pregovaranje i provođenje legalnih štrajkova. Poslodavci u privatnom sektoru nisu uvijek poštovali ta prava, a sindikati javnog sektora bili su općenito jači i postizali su bolje rezultate.

Zakon je zabranjivao diskriminaciju protiv sindikata, ali nije adekvatno provodio te zaštite. Inspektorati rada i sudovi nisu učinkovito rješavali pritužbe zaposlenika na diskriminaciju protiv sindikata. Članovi sindikata smatrali su da su neke sindikalne vođe kooptirane od strane tvrtki i političara te da su njihovi vođe uglavnom štitili vlastite privilegije.

Zakon je propisivao vraćanje otpuštenih radnika na posao u slučajevima kada postoje dokazi o diskriminaciji, bilo zbog sindikalne aktivnosti ili drugih razloga. Zakoni na razini entiteta u Federaciji i Republiki Srpskoj zabranjivali su otpuštanje sindikalnih vođa bez prethodnog odobrenja njihovih ministarstava rada, dok je zakon o radu Brčko Distrikta sprječavao poslodavce da otpuštaju sindikalne vođe bez prethodnog pristanka sindikata.

Zakon u oba entiteta i Distriktu Brčko predviđao je pravo na štrajk. Zakon u Federaciji sadržavao je opterećujuće uvjete za radnike koji su željeli štrajkati. Na primjer, sindikatima nije bilo dopušteno najaviti štrajk bez prethodnog dogovora s poslodavcem o tome koje će „bitno“ osoblje ostati na poslu.

Vlada nije učinkovito provodila zakone koji štite slobodu udruživanja, kolektivno pregovaranje i pravo radnika na štrajk. Vlasti nisu uvele sankcije protiv poslodavaca koji su sprječavali radnike u organiziranju. Inspektori su davali nizak prioritet kršenjima radničkih prava. Neki sindikati izvijestili su da su poslodavci prijetili zaposlenicima otpuštanjem ako se učlane u sindikat, a u nekim slučajevima otpuštali su sindikalne vođe zbog njihovih aktivnosti. Kazne za kršenje radničkih prava bile su manje od kazni za slična kršenja građanskih prava i rijetko su se primjenjivale.

Sudski postupci bili su podložni dugim odgodama i žalbama. Nedostatak radničkih prava bio je izraženiji u privatnom sektoru, uglavnom zbog slabijih sindikata.

Tijekom godine nekoliko sindikata organiziralo je sporadične štrajkove u oba entiteta zbog neisplaćenih plaća i doprinosa na plaće, što je na kraju rezultiralo kolektivnim ugovorima s vladom. Ipak, zakon nije dopuštao zaposlenicima štrajk prije završetka zakonski propisanog postupka mirenja. Ovo, i druge komplicirane pravne odredbe koje reguliraju način organiziranja i provođenja štrajka, učinkovito su omogućile poslodavcima sprjećavanje štrajkove.

U kolovozu je sudskom presudom riješen dugogodišnji spor oko vodstva u neovisnim sindikatim u Federaciji, ali od studenog tripartitni dijalog nije bio uspostavljen.

MN: Zakoni o plaćama i radnom vremenu

Zakoni na razini entiteta predviđali su minimalnu plaću u svim sektorima i sprječavali kolektivne ugovore koji utvrđuju plaće ispod propisanog minimalca; minimalna plaća bila je iznad službene razine siromaštva. Brčko Distrikt nije imao vlastitu minimalnu plaću.

Federacija nije imala odredbu o plaćanju prekovremenog rada. Zaposlenici su mogli birati koje će praznike obilježavati ovisno o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti.
U ožujku je Federacija izmijenila svoj Zakon o radu kako bi studentima omogućila legalni rad do 180 dana godišnje.

Sigurnost i zdravlje na radu – ozljede najviše zbog neprovođenja zaštite i nedovoljne osposobljenosti

Federacija i Republika Srpska utvrdile su obvezne standarde sigurnosti i zdravlja na radu (OSH) koji su bili prikladni za glavne industrije. Ta su se prava proširila na sve službene (tj. registrirane) radnike, uključujući radnike migrante i privremene radnike. Zaposlenici u određenim industrijama posebno prerada metala i čelika, rudarstvo ugljena i građevinarstvo, često su radili u opasnim uvjetima.

Prema službenom izvješću inspektorata, najčešći nedostaci utvrđeni u tim sektorima uključivali su provedbu mjera zaštite na radu i preventivnih mjera, osposobljavanje radnika za sigurno radno okruženje i redovito testiranje opreme i alata.

Vlade u oba entiteta bile su obvezne, putem nadležnih inspektorata, odgovoriti na pritužbe radnika u vezi sa zaštitom na radu, ali to se nije uvijek događalo. Entitetske vlade uložile su samo ograničene i neadekvatne napore za poboljšanje sigurnosti i zdravlja na radu u državnim rudnicima ugljena.

Najveći broj ozljeda na radu u 2023. godini dogodio se u građevinarstvu i proizvodnji metala. Ove ozljede uglavnom su bile rezultat neprovedbe propisanih mjera zaštite na radu, nedovoljne osposobljenosti radnika, nekorištenja osobne zaštitne opreme i neprimjene sigurnosnih odredbi tehničkih propisa.

Inspektorati oba entiteta su 2023. godine prijavili 421 kršenje zaštite na radu (345 u Federaciji i 76 u Republici Srpskoj), uključujući nekoliko industrijskih nesreća koje su dovele do smrti ili teških ozljeda.

Vlasti nisu provodile zakone o minimalnoj plaći, prekovremenom radu ili zaštiti na radu

Vlasti u oba entiteta nisu učinkovito provodile zakone o minimalnoj plaći, prekovremenom radu ili zaštiti na radu.

Inspektorati u entitetima, Distriktu Brčko i Županije su bili odgovorni za provedbu zakona o radu u formalnom gospodarstvu, dok su postojali odvojeni inspektorati za državne službenike i registrirane udruge.

Porezne institucije bile su odgovorne za provedbu zakona o plaćama, radnom vremenu i sigurnosti na radu. Kazne za prekršaje bile su sukladne onima za slična kaznena djela, ali su se samo ponekad primjenjivale protiv prekršitelja.

Vladini dužnosnici izvijestili su da je broj inspektora rada bio dovoljan za provedbu usklađenosti. Inspektori su imali ovlasti provoditi nenajavljene inspekcije i pokretati sankcije. Vlasti su malo učinile kako bi provele propise o radnom vremenu, dnevnom i tjednom odmoru ili godišnjem dopustu.

Prema neformalnim procjenama, otprilike 40 posto radne snage bilo je neregistrirano i radilo je u neformalnom gospodarstvu. Radnici u neformalnom sektoru nisu bili obuhvaćeni zakonima o plaćama, radnom vremenu ili sigurnosti na radu. Nije postojala službena socijalna zaštita za radnike u neformalnom gospodarstvu.

Ti se radnici nisu mogli ukloniti iz situacija koje su ugrožavale njihovo zdravlje ili sigurnost bez ugrožavanja njihovog zaposlenja.

Zaštita djece – raste broj dječjih brakova u romskoj populaciji – tužitelji bez reakcije jer se radi o “romskim običajima”

Zakonska minimalna dob za brak bila je 18 godina ili čak 16 godina uz roditeljski pristanak i odobrenje suda. U određenim romskim zajednicama djevojčice su se udavale u dobi između 12 i 14 godina. Romski aktivisti za ljudska prava izvijestili su da broj dječjih brakova raste svake godine.

Aktivisti za dječja prava i borbu protiv trgovine ljudima primijetili su da su tužitelji često oklijevali istražiti i procesuirati prisilne brakove u koje su uključeni maloljetnici Roma, pripisujući to romskim običajima.

U siječnju je Institucija ombudsmana za prava djece u Bosni i Hercegovini izdala Posebno izvješće o maloljetničkim brakovima, ističući da su, unatoč pravnim okvirima, prisilni dječji brakovi značajan problem, često povezan s trgovinom ljudima i iskorištavanjem, a posebno pogađa ranjive skupine poput romske zajednice.

Zaštita izbjeglica

Vlada je surađivala s Uredom visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR) i druge humanitarne organizacije za pružanje zaštite i pomoći izbjeglicama.
U kolovozu je Ministarstvo sigurnosti i službe za poslove stranaca BiH preuzelo punu operativnu kontrolu nad Privremenim prihvatnim centrima smještenim u Lipi, blizu Bihaća, i u Blažuju, Kanton Sarajevo.

Zakon je predviđao odobravanje azila ili statusa izbjeglice. Zapreke u osiguravanju učinkovitog pristupa azilu i dalje su postojale. Ministarstvo sigurnosti i službe za poslove stranaca BiH izdalo je Potvrdu o namjeri traženja azila (AISA), prvi korak u postupku azila, većini osoba koje ilegalno dolaze u zemlju, bez obzira na to jesu li namjeravale tražiti azil u BiH ili putovati dalje. Tražitelji azila morali su ispuniti AISA prije registracije svoje prisutnosti u BiH.

Budući da Sektor za azil Ministarstva sigurnosti nije održavao javni objekt za prijem i registraciju tražitelja azila, tražitelji azila morali su registrirati svoje zahtjeve na vlastitu inicijativu i morali su čekati formalni poziv da to učine. To je stvorilo zaostatak u slučajevima koji su čekali na registraciju i intervju.

U srpnju je bilo 162 tražitelja azila s zahtjevima koji su čekali obradu i konačnu odluku. Tražitelji azila koji su bili na čekanju u BiH dulje vrijeme, ali nisu ispunjavali uvjete za radnu dozvolu, ponekad su pribjegavali prosjačenju ili ilegalnim aktivnostima.

Prosječno vrijeme obrade od registracije do prvostupanjske odluke premašilo je šestomjesečni maksimum propisan Zakonom o azilu. Ipak, vrijeme obrade smanjilo se za gotovo trećinu u usporedbi s prethodnim godinama.

Ministarstvo sigurnosti i službe za poslove stranaca BiH primijetilo je dramatičan porast zahtjeva za azil tijekom godine. Do srpnja, agencija je registrirala zahtjeve od 127 osoba, što je 65 posto više nego u istom razdoblju 2023. Većina novih zahtjeva bila je od sirijskih, palestinskih i turskih državljana.

Do srpnja, 141 tražitelj azila čekao je intervjue za određivanje statusa izbjeglice, od kojih je više od 40 posto čekalo više od šest mjeseci.

UNHCR je u ožujku izvijestio da, iako je BiH poboljšala svoj postupak dobivanja azila u usporedbi s prethodnim godinama, vlasti BiH i dalje uvelike ovise o supsidijarnoj zaštiti, a ne o azilu ili statusu izbjeglice.

Do srpnja, vlasti BiH dodijelile su status izbjeglice samo dvjema osobama. Sve ostale osobe, prvenstveno iz Rusije i Palestinskih teritorija, dobile su status supsidijarne zaštite. Sud BiH razmatrao je žalbe na azil samo putem pisanog postupka i nije nudio mogućnost osobnog saslušanja. Osim toga, sud nije koristio svoju nadležnost kao žalbeni sud za procjenu osnovanosti zahtjeva za azil, već je presuđivao isključivo na proceduralnim osnovama. Sud BiH obično je vraćao predmete prvostupanjskom sudu, koji je obično potvrđivao početna odluka.

U studenom 2023. Vijeće ministara donijelo je odluku kojom se dopušta ulazak u Bosnu i Hercegovinu palestinskim evakuiranim osobama iz Gaze koje mogu dokazati da su
rođaci građana Bosne i Hercegovine. Nakon prioritetnih registracija i intervjua za utvrđivanje statusa izbjeglice u travnju, vlasti Bosne i Hercegovine počele su dodjeljivati
tim evakuiranim osobama supsidijarnu zaštitu umjesto statusa izbjeglice. UNHCR izrazio je zabrinutost u vezi s ovom odlukom, pozivajući se na Konvenciju o izbjeglicama iz 1951. godine, a koja je ukazivala na to da su te evakuirane osobe trebale imati pravo na status izbjeglice.

Vladin sustav besplatne pravne pomoći za tražitelje azila nije mogao u potpunosti odgovoriti na potrebe tražitelja azila zbog nedovoljnog financiranja, osoblja i obuke osoblja. Zakon o azilu zahtijevao je dodjelu statusa azila prije nego što su tražitelji azila iz Bosne i Hercegovine stekli pravo na besplatnu pravnu
pomoć. Postojeći okvir besplatne pravne pomoći, koji je obuhvaćao zakonodavstvo na državnoj, entitetskoj i kantonalnoj razini, nije uključivao sve ranjive pojedince kao korisnike besplatne pravne pomoći.

Nevladine organizacije registrirane za pružanje besplatne pravne pomoći bile su jedina opcija za većinu tražitelja azila. U ožujku je Unsko-sanski kanton izmijenio Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći kako bi omogućio tražiteljima azila, osobama pod međunarodnom zaštitom, osobama bez državljanstva i osobama kojima prijeti apatridija da koriste besplatnu pravnu pomoć.

Antisemitizam i poticanje na antisemitizam

Židovska zajednica u zemlji prijavila je manje od 900 članova. Židovska zajednica prijavila je antisemitski incident 6. lipnja, kada je nepoznati počinitelj nacrtao svastiku na zidu pored ulaznih vrata stana u kojem je živjela židovska obitelj u općini Novo Sarajevo.

Policija je istražila incident, ali do listopada nije identificirala počinitelja. Židovska zajednica također je prijavila online antisemitsko
uznemiravanje.

/Republika/

Objava Izvješće State Departmenta o ljudskim pravima u BiH: Imenom prozvani jedino Dodik i Konaković pojavila se prvi puta na Republika.

Mađarski parlament, u kojem vladajuća stranka Fidesz ima uvjerljivu većinu, u ožujku je donio zakon kojim se stvara pravna osnova za zabranu LGBTQ povorki i omogućuje policiji korištenje kamera za prepoznavanje lica za identifikaciju ljudi koji sudjeluju. Također je u travnju odobrio ustavne promjene kojima se propisuje da Mađarska priznaje samo dva spola, muški i ženski.

Aktivisti kažu da mjere predstavljaju de facto zabranu povorki. Premijer Viktor Orban – čija vladajuća stranka ima kršćansko-konzervativni program – rekao je da organizatori “ne bi trebali ni pokušavati” organizirati Pride u Budimpešti ove godine. Orban, koji je na vlasti od 2010., suočava se s izborima 2026. na kojima nova oporbena stranka predstavlja ozbiljan izazov njegovoj vladavini.

Pet skupina, uključujući Amnesty International i vodeće LGBTQ skupine za prava Hatter Tarsasag i skupinu koja organizira Pride, u izjavi su rekli da će se povorka planirana za 28. lipnja održati u Budimpešti bez obzira na sudsku presudu, koja se očekuje sljedeći tjedan. Organizatori se pripremaju za najveću Povorku ponosa koju je Mađarska ikada imala, navodi se u njihovoj izjavi.

Sedamnaest zemalja EU-a optužilo Mađarsku da krši temeljne vrijednosti EU

Skupine su pokrenule pravni spor u četvrtak nakon što je policija zabranila manju povorku planiranu za 1. lipnja.

Rekli su da se policija prilikom zabrane događaja pozvala na novi zakon koji kaže da se okupljanja koja se smatraju štetnima za djecu ne mogu održavati te da će zaštita djece nadjačati pravo na okupljanje.

Policija nije pružila dokaze o tome zašto bi povorka (1. lipnja) ili Povorka ponosa mogle predstavljati kršenje dječjih prava, navodi se u izjavi.

U utorak je sedamnaest zemalja Europske unije optužilo Mađarsku da krši temeljne vrijednosti EU donošenjem zakona usmjerenih na LGBTQ+ osobe, dok se napetosti između Budimpešte i većine država članica produbljuju.

/Desk/

Objava Organizacije za ljudska prava osporavaju mađarski zakon o zabrani Pridea pojavila se prvi puta na Republika.

Iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske istaknuli su kako se poziv ESLJP-a razmatra te da će u roku, do 23. listopada, na isti i odgovoriti. Naime, ESLJP pozvao je Hrvatsku da se uključi u postupak jer je Kovačević, s obzirom i na hrvatsko državljanstvo, državljanin Republike Hrvatske, a što do sada nije bilo poznato u javnosti.

Podsjetimo, Kovačević je tužio BiH jer kao pripadnik ‘Ostalih’ ne može odlučivati o izboru člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, niti može biti izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ali, Kovačević se tijekom svoje političke karijere, po potrebi, o svojoj nacionalnosti različito izjašnjavao – jednan period bio je Hrvat, u javnosti se svojedobno predstavljao i kao Srbin, a sada je Ostali.

/Republika/

Objava Hrvatska potvrdila poziv ESLJP-a za uključivanje u postupak u slučaju Slaven Kovačević pojavila se prvi puta na Republika.

ESLJP u četvrtak je odbio Mamićevu tužbu.

“Iako se ponašanje prvog i drugog podnositelja zahtjeva (Zoran i Zdravko Mamić) koje je predstavljalo zlouporabu izravno odnosilo samo na jednu od nekoliko pritužbi prema članku 6. Konvencije koje su priopćene Vladi tužene države (vidi stavke 75.-78. gore), Sud smatra da njihovo ponašanje, koje je bilo usmjereno na manipuliranje i ozbiljno ometanje pravosudnog sustava te iskorištavanje sustava zaštite ljudskih prava prema Konvenciji radi stjecanja koristi od vlastitog zlouporabnog ponašanja na domaćoj razini (vidi stavke 138.-139. gore), treba imati posljedice na prihvatljivost njihovih cjelokupnih zahtjeva (usp. Safaryan protiv Armenije (odl.), br. 16346/10, §§ 20-21 i 30, 14. siječnja 2020.)”, navodi se, između ostalog, u odluci ESLJP-a.

Kako je pojasnila naša Ana Raić, ESLJP se vodio istom argumentacijom kao Ustavni sud RH.

Braća Mamić od hrvatskog pravosuđa izbjegli su u BiH te su tu, u suradnji vlastima lokalnih zajednica pokrenuli nove biznise, prvenstveno u svezi solarnih elektrana.

“Braća Mamić su tvrdili da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što su suci, kako je tvrdio Mamić, bili u kontatk s njim. Sudac Darko Krušlin primio je sat od Zdravka Mamića i to je bio razlog zbog kojeg je Zdravko Mamić rekao da ovaj sudac nije bio objektivan”, pojasnila je Raić, podsjećajući da je Krušlin sat brzo vratio.

“Ono što je ESLJP sad rekao je isto ono što je i Ustavni sud rekao, a to je da je Zdravko Mamić sam korumpirao suce koji su odlučivali u postupku, tj. da je sam dao sat sucu Krušlinu i da u konačnici krivnja suca Krušlina još nije dokazana, to je ključni argument. Braća Mamić su sami išli prema sucima i tražili da postupaju u njihovu korist”, dodala je Raić.

Ona naglašava da je ESLJP sada ustvrdio da su braća Mamić sami pokušali utjecati na pravosuđe i zato se ne treba raspravljati o mogućoj pristranosti i neobjektivnosti sudaca koji su vodili postupak.

Predsjednik Ustavnog suda RH Miroslav Šeparović ne želi komentirati odluku Europskog suda za ljudska prava u slučaju Mamić. Europski sud zauzeo je u ovom slučaju gotovo istu argumentaciju kao i hrvatski Ustavni sud.

Podsjetimo, Mamići su tvrdili da su im hrvatski sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje tijekom prvog osječkog proces zbog izvlačenja novca iz Dinama, kao i tijekom žalbenog postupka, piše N1 Hrvatska.

/Desk/

Objava Europski sud za ljudska prava odbio tužbu Zdravka i Zorana Mamića protiv Hrvatske – Tvrdili da nisu imali pravično suđenje, a korumpirali sudce pojavila se prvi puta na Republika.

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu objavio je presudu u predmetu Bulić protiv Hrvatske u kojoj je dana 5. rujna 2023. utvrdio povredu prava na pošteno suđenje protivno članku 6. Konvencije, a prema bivšem pripadniku HVO-a, podnositelju zahtjeva, Davorinu Buliću (1964.) iz Čitluka. Predmet se odnosi na upravni postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tražio ostvarivanje invalidske mirovine u Hrvatskoj zbog štete pretrpljene tijekom vojnih borbi u BiH, a u skladu s bilateralnim sporazumom između dviju država.

Pri tome, a kako se može iščitati iz presude, ESLJP je značaju pozornost posvetio razjašnjenju pitanja kako su hrvatksi sudovi proizvoljno i nerazumno ocijenjivali je li netko pretrpio „ozljede“ ili ranjavanje“, nazivajući to proizvoljnom i nerazumnom odlukom. No, pojašnjenje ovog pitanja s hrvatske strane više je nego nevjerojatno.

Zanimljivo je i to da je Vlada Republike Hrvatske, a kako stoji u presudi ESLJP-a, nakon neuspješnog pokušaja postizanja prijateljske nagodbe, 24. travnja 2023. podnijela jednostranu izjavu u kojoj je priznala povredu članka 6. stavka 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ponudila podnositelju isplatiti novčani iznos tijekom proteklih godina te pozvala Sud da predmet izbriše iz spisa predmeta.

Međutim, podnositelj zahtjeva zatražio je od Suda da nastavi ispitivanje njegovog slučaja, tvrdeći da domaći postupci, zajedno s onima pred Sudom, već predugo traju.

ESLJP je podnositelju, Buliću, dosudio 2.800 eura za troškove postupka, no za povredu članka 6. stavka 1. Konvencije nije dodijelio nikakav iznos s osnove naknade štete jer je smatrao da je najprikladniji način popravljanja štete, obnova domaćeg postupka. Tako pred Bulićem predstoji još duga pravna bitka na hrvatskim sudovima za svoja prava. BiH je iskoristila svoje pravo i u ovaj slučaj se nije željela miješati.

Tijek predmeta

Kako se navodi u presudi, predmet se odnosi na upravni postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tražio ostvarivanje invalidske mirovine u Hrvatskoj zbog štete pretrpljene tijekom vojnih borbi u BiH, u skladu s bilateralnim sporazumom između dviju država. Podnositelj zahtjeva bio je vojnik Hrvatskog vijeća obrane u BiH, a 1994. u njegovoj blizini eksplodirala je granata dok je bio na prvoj crti borbe. Zadobio je ozljede rebara i ramena te doživio psihički šok. Na temelju ranjavanja 2005. godine dobio je status ratnog vojnog invalida u BiH te mu je u toj zemlji priznata invalidnina.

Nadalje se navodi da je Bulić 2006. godine pokrenuo upravni spor u Hrvatskoj, tražeći da mu se prizna invalidska mirovina, umanjena za iznos invalidnine priznate u BiH. Pozvao se na bilateralni sporazum sklopljen 2005. godine između Hrvatske i BiH koji je takvu mogućnost predviđao za vojnike Hrvatskog vijeća obrane koji su imali hrvatsko državljanstvo, a čiji je invaliditet nastao ranjavanjem ili zarobljeništvom.

“Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZM) odbio je podnositeljev zahtjev oslanjajući se na interna vještačenja koja su utvrdila da je podnositeljev invaliditet uzrokovan njegovom duševnom bolešću i “ozljedama” (povrede), a ne “ranjavanjem” (ranjavanje), kako se zahtijeva u Zakonu o mirovinskom osiguranju, a dana 24. lipnja 2014. godine Upravni sud u Osijeku potvrdio je tu odluku”, stoji u presudi.

I 11. prosinca 2014. Ustavni sud odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu kao očito neosnovanu. Ova je odluka uručena podnositelju zahtjeva 5. siječnja 2015. godine.

“Pred Sudom je podnositelj zahtjeva prigovorio, na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, da mu nije pružena učinkovita prilika da ospori vještačenja upravnih tijela koja su korištena pri utvrđivanju osnovanosti njegovog zahtjeva te da su odluke domaćih tijela proizvoljnih i nedostatnih razloga u odnosu na središnje pitanje predmeta”, stoji u objavljenoj presudi.

Sud nije prihvatio jednostranu izjavu tužene države o priznanju povrede i ponudu novčanog obeštećenja prema podnositelju zato što je prema domaćem mjerodavnom pravu, Zakonu o upravnim sporovima, obnova postupka pred upravnim sudom moguća isključivo na temelju presude Suda kojom je utvrđena povreda Konvencije, a ne i na temelju odluke o brisanju predmeta.

U odnosu na meritum spora, Sud je naveo da njegova zadaća nije utvrđivanje je li šteta koju je podnositelj pretrpio tijekom vojnih borbi predstavljala “ranjavanje” u smislu Ugovora radi dodjele invalidske mirovine u Hrvatskoj, već je odgovor na to pitanje u nadležnosti domaćih sudova.

Nerazumni zaključci

Ali, ono što je posebno zanimljivo je da je ESLJP dvojbu oko “ranjavanja” i “ozljeđivnja” nazvala “nerazumnom”.

“Središnje pitanje u ovom predmetu je je li zaključak hrvatskih vlasti da je ozljeda koju je pretrpio podnositelj zahtjeva tijekom vojnih borbi u BiH predstavljala “ozljede”, a ne “ranjavanje” kako se zahtijeva Sporazumom između dviju država u nalog za dodjelu invalidske mirovine u Hrvatskoj, mogao bi se smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim. Sud primjećuje da u podnositeljevom slučaju ni domaća tijela vlasti ni vještačenja na koja su se oslanjala nisu pružili nikakve razloge u vezi s razlikom između “ozljeda” i “ranjavanja”, niti zašto je točno ozljeda koju je pretrpio podnositelj zahtjeva spadala u prve kategoriju, a ne ovo drugo”, ističe se u presudi.

Također, navode se i opravdavanja i argumenti hrvatske Vlade: “U opravdavanju odluka domaćih vlasti, Vlada je iznijela dva argumenta. Prvo, odluke u predmetu podnositelja zahtjeva bile su u skladu sa svrhom Sporazuma i dosljedne s praksom domaćih vlasti po tom pitanju. Drugo, podnositeljev invaliditet je u svakom slučaju bio uzrokovan isključivo njegovom duševnom bolešću, što implicira da nikakvo pitanje ne proizlazi iz činjenice da su vlasti razlikovale “ozljede” i “ranjavanje””.

S druge strane, Sud navodi kako na početku primjećuje da Vladin posljednji argument nije potkrijepljen izvješćima vještaka, prema kojima su i duševna bolest podnositelja zahtjeva i njegove ozljede zadobivene u vojnoj borbi bili uzroci njegove invalidnosti te nadalje primjećuje da je hrvatski zakon koji je bio na snazi u to vrijeme propisivao da hrvatski branitelj može ostvariti invalidsku mirovinu ako je njegova ili njezina invalidnost uzrokovana ranjavanjem, ozljedom, zarobljeništvom ili bolešću. Zakonom je nadalje propisano da se prava pripadnika HVO uređuju međunarodnim ugovorom.

“Sud primjećuje da je Ugovorom sklopljenim 2005. godine između Hrvatske i Bosne i Hercegovine propisano da pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su imali hrvatsko državljanstvo mogu ostvariti invalidsku mirovinu u Hrvatskoj ako je njihov invaliditet uzrokovan ranjavanjem ili zarobljeništvom. Sporazum nije definirao “ranjavanje”, dvojba je o kojoj je ESLJP najviše posvetio pozornosti.

No, od strane Vlade Hrvatske u ovom slučaju pozvali su se na “nekoliko odluka upravnih tijela i upravnih sudova koji su smatrali da “ranjavanje” u smislu međudržavnog Sporazuma RH i BiH nije isto što i “ozljede”, bez obzira na to je li ozljeda pretrpljena u vojnoj borbi”.

Hrvatski sudovi proizvoljno donose odluke je li netko „ranjen“ ili „ozlijeđen“

“Naime, da bi se netko smatrao “ranjenikom” morao je pretrpjeti “prodor stranog tijela u tjelesne organe i/ili šupljine s posljedičnom destrukcijom tkiva i otvorenom komunikacijom unutarnjih organa s vanjskom okolinom”. Sukladno tome, nagnječenja, ozljede od eksplozije, podljevi i prijelomi kostiju ne mogu se smatrati “ranjavanjem”, već “ozljedama” koje ne spadaju u djelokrug Sporazuma”, nevjerojatno je objašnjenje, koje je uistinu, nerazumno.

To bi značilo da vojnik kojem, primjerice, nakon udara granate nastane prijelom kostiju ne može ostvariti svoja prava kao i isti onaj kojeg pogodi geler jer je prvi “ozlijeđen”, a drugi je “ranjen”.

Međutim, ESPLJ je na koncu primijetio da je Ustavni sud Hrvatske u nizu svojih odluka utvrdio povredu prava na pošteno suđenje, smatrajući da je tumačenje domaćih sudova koje razlikuje “povrede” i “ranjavanja” bilo proizvoljno, pretjerano formalističko i suprotno svrsi Ugovora između RH i BiH. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da domaće vlasti nisu pružile nikakve razloge glede razlikovanja spornih pojmova, Sud je utvrdio da je zaključak o tome da je podnositelj koji je ozlijeđen na prvoj borbenoj liniji uslijed eksplozije neprijateljske granate pretrpio „povredu“, a ne „ranjavanje“, bilo proizvoljno.

Sud je podnositelju dosudio 2.800 eura za troškove postupka, no za povredu članka 6. stavka 1. Konvencije nije dodijelio nikakav iznos s osnove naknade štete jer je smatrao da je najprikladniji način popravljanja štete, obnova domaćeg postupka. Ova presuda je konačna, a donijelo ju je tročlani sudski Odbor u sastavu Pauliine Koskelo, predsjednica, Lorraine Schembri Orland sutkinja te Davor Derenčinović, sudac.

Ovaj slučaj je jedan od brojnih koji su, upravo zbog nedorečenosti, nerazumljivosti i potpune nelogičnosti oko pojašnjenja termina “ozlijeđen” i “ranjen” na sličan način i nakon dugotrajnog postupka, okončani pred pravosuđem susjedne Hrvatske.

/Desk/

Objava Pripadnik HVO-a iz Čitluka na sudu u Strasbourgu tužio i dobio Hrvatsku – “Imao nepošteno suđenje – Proizvoljno i nerazumno odlučivali tko je “ranjen”, a tko “ozlijeđen” pojavila se prvi puta na Republika.

pic.twitter.com/IV1jZlb8bn

— OHR BiH (@OHR_BiH) August 31, 2023

Isto tako, prema Ustavu, zakonom koji donosi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine može se samo promijeniti način imenovanja međunarodnih sudaca, ali se ne može prijevremeno prekinuti njihov mandat kako bi se zamijenili domaćim sucima, istaknuli su iz OHR-a.

/Desk/

Objava Schmidt odgovorio na populizam o smjeni stranih sudaca Ustavnog suda pojavila se prvi puta na Republika.

“Presuda iz Strasbouga koja ukazuje na to da nitko u BiH ne bi trebao biti prisiljen glasati samo po propisanim etničkim linijama, bez obzira na politički stav, potvrda je našeg ranijeg stava o nedopustivosti diskriminacije bilo kojeg naroda ili pojedinca. Snažno smo se zalagali za zaštitu prava svih građana i konstitutivnih naroda na području cijele Bosne i Hercegovine. Nadamo se da će reforme u budućnosti to promijeniti. Bez obzira na brojnost bilo kojeg od naroda upisanih u Ustav BiH, kao i građana, oni moraju imati pravo da na svakom pedlju svoje zemlje se osjećaju slobodno i zastupljeno. Pozivamo političke elite da recentnu presudu, kao i sve prethodne, shvate ozbiljno, te da ne umaraju javnost otrcanim frazama bilo o legitimnom predstavljanju, bilo o građanskoj državi, već da počnu voditi konstruktivnu debatu na vrijednostima zajedništva i napretka, koja će Bosnu i Hercegovinu učiniti zemljom budućnosti i nade”, poručili su iz HNV.

Iz HNV-a su naglasili kako “ponosno nose bosanskohercegovačko nasljeđe na srcu”, te su podsjetili da su, kao pripadnici hrvatskog naroda, stali još 1992. godine iza neovisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, države građana i triju naroda.

“Pozivamo, konačno, i vlast i oporbu da umjesto parola i fraza ponude viziju. Bosna i Hercegovina treba odgovorne kreatore unutarnje dinamike koji će čuvati njezinu pluralnost i višenacionalni karakter baštineći tekovine ZAVNOBiH-a, i u njih upisujući vrijednosti koje nas okupljaju”, zaključili su iz HNV-a.

/Desk/

Objava HNV o novoj presudi iz Strasbourga – Poziv političkoj eliti na ozbiljnost i konstruktivnost – “Ne umarajte javnost otrcanim frazama o legitimnom predstavljanju i građanskoj državi” pojavila se prvi puta na Republika.