Crna Gora

Prema podacima crnogorskog Zavoda za statistiku, broj Jugoslavena u Crnoj Gori smanjivao se tijekom godina. U Crnoj Gori su 1981. godine bila 31.243 Jugoslavena, a 1991. godine njih 26.159.

Broj onih koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni drastično se smanjio 2003. godine – 1.860, a 2011. – 1.154.

Napominje se da su u popisima 1981. i 1991, pored stanovništva u zemlji, u stalno stanovništvo ubrajani i crnogorski građani na privremenom radu u inozemstvu, kao i članovi obitelji koji su s njima boravili u inozemstvu, a u popisu 2003. godine, osim stanovništva u zemlji, u sastav stalnog stanovništva ulaze crnogorski građani čiji je rad, odnosno boravak u inozemstvu kraći od godinu dana, kao i strani državljani koji u Crnoj Gori rade ili borave u svojstvu članova obitelji duže od godinu dana.

Slovenija

Prema podacima slovenskog Zavoda za statistiku, onih koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni je 1971. godine bilo 6.616.

Deset godina kasnije je broj Jugoslavena povećan – 25.615, a od 1991. godine ponovo je u padu – 12.075, a 2002. godine samo se 527 građana izjasnilo kao Jugoslaveni u Sloveniji.

Sjeverna Makedonija

U Sjevernoj Makedoniji, prema podacima njihovog Zavoda za statistiku, 2021. godine su bila 344 izjašnjena Jugoslavena.

Bosna i Hercegovina

Prema podacima s posljednja tri popisa, održana 1981., 1991. i 2013. godine, i u BiH se vidi pad broja građana koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni.

Na popisu 1981. godine, od ukupno 4.193.369 stanovnika BiH, kao Jugoslaveni se izjasnilo njih 333.468, odnosno 7,95 posto. Deset godina kasnije, 1991. godine, taj broj je od ukupno 4.377.033 stanovnika iznosio 5,54 posto, odnosno 242.682 građanina.

Na posljednjem održanom popisu, 2013. godine, od ukupno 3.531.159 stanovnika BiH, izjašnjenih kao Jugoslaveni bilo je 2.570 stanovnika, odnosno svega 0,07 posto.

Hrvatska

Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojima se broj onih koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni tijekom godina – povećavao.

Na popisu održanom 2001. godine u Hrvatskoj, građana koji su se izjasnili kao Jugosloveni bilo je 176. Desetljeće kasnije, odnosno 2011. godine, taj broj se povećao na 331.

Popis koji je održan prije dvije godine pokazuje da su se 942 građanina Hrvatske izjasnila kao Jugoslaveni.

Srbija

Podaci popisa održanog u Srbiji 2022. godine objavljeni su na stranicama RZS-a, a prema tim podacima, građana Srbije koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni bilo je 27.143.

U odnosu na podatke s prethodnog popisa, održanog 2011. godine, broj Jugoslavena se povećao – 2011. godine je bilo 23.303, piše N1.

/Desk/

Objava Koliko je Jugoslavena na području bivših republika danas nepostojeće SFRJ? U Srbiji najviše, slijedi BiH, a u Hrvatskoj se broj “stidljivo” povećava pojavila se prvi puta na Republika.

Koliko uspješna je bila zapadnonjemačka špijunaža u državama jugoistoka Europe? Njemačka obavještajna služba (Bundesnachrichtendienst, BND) je otvorila svoje arhive neovisnim povjesničarima, a njihovi nalazi su sad objavljeni i kao knjiga, piše Deutsche Welle.

„BND se prije svega zanimao za vojne potencijale država Istočnog bloka“ sažima Andreas Hilger, suradnik u ovom istraživanju. Poljska, Mađarska i Čehoslovačka su bile zanimljive kao područja mogućeg gomilanja jedinica sovjetske armije pred eventualni napad na Zapad. Kako bi pravovremeno saznali za takvu namjeru, njemačkim obavještajcima je vojna spremnost u Jugoslaviji, Rumunjskoj i Bugarskoj bila pokazatelj za rano uzbunjivanje.

BND zapravo ima korijen u obavještajnoj službi vojske nacističke Njemačke gdje je prvi šef BND-a, Reinhard Gehlen bio na čelu obavještajne službe sektora Istočnog fronta. Nakon rata su Amerikanci bili uvjereni u njegovo poznavanje vojnih tajni Sovjetskog Saveza pa su tako 1946. osnovali  „Organizaciju Gehlen“. 1956. je obavještajna služba prešla u nadležnost zapadnonjemačke vlade. Služba je već Amerikancima “prodala” ambiciozne ciljeve, ali kako se vidi – rezultati su bili i više nego skromni.

Veliki uspjeh ako se uopće nekoga ima

„Za BND se već smatrao golem uspjeh kad bi u nekoj od promatranih zemalja uopće imali ‘dojavni izvor’. Ali njihov broj je čitavo vrijeme bio skroman, šezdesetih ih je bilo između 9 i 22 – i to u svim državama jugoistoka Europe. Povrh toga, među njima nije bilo doušnika višeg ranga,” kaže Hilger koji je u međuvremenu postao zamjenik direktora Njemačkog instituta u Moskvi.

Koliko je komplicirana bila ta njemačka špijunaža vidi se i u „Operaciji Kasiopeja“. Pod tim nazivom je BND od 1955. do 1963. vodio jednu Njemicu kao doušnicu iz bugarskog grada Vidine. Ali sve je postalo komplicirano kad je bugarska obavještajna služba prisilila supruga “Kasiopeje” da surađuje s njima. Već i to je drastično ograničilo mogućnosti te špijunke pa su tako najvrednije što je javljala bile tek površne primjedbe o tamošnjim vojnim postrojenjima. To je trajalo sve dok nije dospjela u opasnost pa je bila “isključena”.

„Problem (nedostatka izvora) je BND pokušao izjednačiti zapažanjima poslovnih ljudi, novinara i turista u te zemlje. Ali te informacije bi ostale parcijalne i nikad nisu zadirali iza kulisa”, svjedoči povjesničar. Tako je BND od 1958. i 1965. redovito slao iza “Željezne zavjese” jednog austrijskog novinara. Kodno ime „Gredler“ je tako doduše javljao svoja zapažanja i razgovore, ali čak i BND procijenio vrijednost tih informacija kao “malenu”. Vremenom se sve više tajnih službi i na Zapadu i na Istoku zanimao za taj izvor, kako zbog špijunaže tako i zbog kontrašpijunaže.

“Je li uopće znate gdje je neprijatelj?”

„Suradnici BND-a su svakako bili i domišljati”, priznaje Hilger. Na primjer, upute svojim agentima su znali ušiti u ženske gaćice kako bi ih prenijeli preko granice. “Ali rezultati i uspjesi BND-a su bili ipak veoma skromni.”

To su svakako smatrali i odgovorni u vladi u Bonnu koji nisu krili nezadovoljstvo učinkom BND-a. Ministarstvo obrane 1965. je postavilo pitanje je li vojni odsjek Službe još uopće “u blizini neprijatelja”. Već tri godine prije toga je nedostatak priznao i sam čelnik odjela za vojno dojavljivanje opasnosti, ponudivši ostavku obrazloženjem kako “ne može jamčiti” vladu Zapadne Njemačke pravovremeno upozoriti na eventualni vojni sukob.

Najveći dio dojava o stanju u državama jugoistoka Europi uopće nije niti dolazio od agenata nego od ispitivanja izbjeglica i emigranata u Austriji i Njemačkoj. Koliko je BND bio neobaviješten je pokazao i ustanak u Mađarskoj 1956. „To je za BND bilo potpuno iznenađenje“, kaže Hilger.

Od lošeg u katastrofu

Doduše, zbivanja u Mađarskoj su iznenadila i gotovo sve druge obavještajne službe Zapada, ali BND je doista spavao čvrstim snom: čitave godine uoči ustanka protiv Sovjeta je ukupno stiglo samo 20 izvješća svih vrsti iz te zemlje. A kad je mađarska obavještajna služba na granici Mađarske i Austrije i uhvatila početkom prosinca 1956. još i uhvatila Sandora Visneya koji je za BND organizirao mrežu doušnika u Mađarskoj, stanje je postalo još gore.

Uslijedilo je razotkrivanje izvora, baza i suradnika, među ostalih i čelnika odjela BND-a kontrašpijunaže za Mađarsku, Georgea Kollenya. Činjenica da je taj rođeni Mađar i nakon toga ostao na svom položaju i 1965. čak imenovan za pročelnika odjela vojne obavještajne službe protiv njegove nekadašnje domovine je samo jedna od čitavog niza profesionalnih i kadrovskih grešaka kojima si je BND sam sebi zagorčavao život.

Nacistička “stručnost”

Zapravo je i Kollenyi jedan od “stručnjaka” iz Drugog svjetskog rata za koje se mislilo da može biti od pomoći i u hladnom ratu: on je u ratu bio djelatnik Horthyeve mađarske obavještajne službe pa ga je BND angažirao zbog njegovog poznavanja zemlje i jezika. Ali to je tek jedan od mnogih primjera katastrofalne kadrovske politike u prvim danima BND-a.

“Vrijednost koja se očekivala od nacističkih i veterana Wehrmachta jednostavno nije postojala. Njihovo poznavanje zemalja je bilo selektivno i zastarjelo, sve njihove veze i poznanstva su nestala promjenom vlasti. Dokumenti svjedoče kako ti veterani nisu imali baš nikakve osobite sposobnosti za špijunažu. Bivši nacistički dužnosnici sigurnosti su u BND-u stvorili svoju mrežu tek da bi si osigurali siguran posao. Pritom je stara ideološka bliskost tih nacističkih drugova bila važnija od njihove stručnosti“, konstatira povjesničar.

Odjel za jugoistočnu Europu je tu odličan primjer. „Odjel 71“, kako mu je na kraju bio naziv, je od 1946. do 1968. bio sastavljen od bivših časnika Wehrmachta ili, kao njegov prvi čelnik Rupert Mandel, bivših suradnika nacističkog Stožera za sigurnost Reicha. Tek u šezdesetima kad je bivši SS-ovac u BND-u, Heinz Felfe otkriven kao špijun sovjetskog KGB-a u njemačkoj službi je nacistička prošlost suradnika polako počela biti problem.

Svađa među povjesničarima

Upravo taj nacistički teret BND-a je i bio povod 2011. pokrenuti znanstveno i povijesno istraživanja ove službe. Kako bi im se omogućio rad, znanstvenicima je dopušten potpun pristup arhivi tajne službe – nešto što je jedinstveno u čitavom svijetu kod neke službe koja je još uvijek aktivna. No oklijevanje u objavljivanju istraživanja i zacrnjena mjesta u citiranim dokumentima pokazuju i lošu stranu ovakvog pothvata.

Na kraju se povjerenstvo povjesničara “proslavilo” u javnosti i međusobnim svađama i optužbama. Kad je 2021. objavljena studija o suradnji BND-a s njenim partnerima, četiri profesora koja su sudjelovala u istraživanju su se međusobno natjecala jedni druge ocrnjivati za neuredan posao, stručne greške i “ideološke razlike”. Ta svađa koja je ponekad zadirala i duboko ispod znanstvenog pojasa se tek nešto smirila posredovanjem Ureda kancelarke u travnju ove godine. Ali to je i pokazatelj kako se s velikim nestrpljenjem mogu očekivati nova otkrića povjesničara njemačke tajne službe.

(Knjiga: Wolfgang Krieger (urednik), Andreas Hilger i Holgar M. Meding “Vanjska obavještajna služba BND: Operacije, analize, mreže”, izdavač Links Verlag iz Berlina, 986 stranica, preporučena cijena 80 eura.)

(Izvor: DW)

Objava Kako su njemački špijuni špijunirali u Jugoslaviji i na jugoistoku Europe pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: prof.dr. Franjo Topić

Želi li se do istine i kojim putem

I ovih se dana potvrđuje ispravnom ocjena da je na ovim prostorima previše povijesti. U Hrvatskoj su se, a i s razumljivim odjekom u Bosni i Hercegovini, stjecajem povijesnih okolnosti istog dana obilježavala ova dva metaforička mjesta. Ona će ostati još dugo mjesta podjela i različitih pogleda i ocjena. Nije to ni sporno, no sporno je što je ko nekih primjećeno da i ne žele da se dođe do istine koliko god to bilo teško i složeno. Prije svega valja jasno kazati da je zločin ubiti i jednog nevinog čovjeka.

Također svaki zločin treba ne samo verbalno osuditi, nego i pravno procesuirati. Verbalna osuda spada na svakog čovjeka i svaku instituciju i organizaciju, a procesuiranje na državne institucije. Opraštanje spada na one koji su pogođeni zločinima. Priča o točnim brojkama stradalih u Jasenovcu i Bleiburgu je po svemu ispolitizirana i nikad se nije željelo doći do preciznije brojke. Čak i danas je moguće vrlo jednostavno doći do dobro pouzdane brojke.

O Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti

Zašto se kod popisa stanovništva ne bi uvela rubrika o stradalima u II. svjetskom ratu. Apsolutna većina ljudi i danas zna gdje su im i od koga su stradali njihovi roditelji, rođaci i drugi preci. Očito se nije imalo volje i očito je da se namjerno nije htjelo to istražiti. Brojke su služile za stalna prepucavanja o inoako dovoljno velikom zlu te su i one postale dio strašnih zločina.

O Jasenovcu se govorilo i pisalo beskrajno, svakom knjigom od Novaka, Dedijera, Živojinovića, Bulajića, Terzića i drugih brojke su se povećavale i krivnja cijelom hrvatskom narodu umnožavala, a o Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti, pisanje da i ne spominjemo. I stoga je u svijesti većine naših suvremenika Bleiburg ostao neki kolateralni incident, a ne strašna tragedija. Ako se prelistaju i sadašnje novine, onda se vidi pogotovo ovdje u BiH da nema ni blizu tekstova o Bleiburgu kao o Jasenovcu i da nisku kriteriji ni blizu isti. I ovaj se put potvrđuje nevjerovatna istinitost izreke da pobjednici pišu povijest, kao da je time laž postala istina.

Nitko nije ni prozvan

Neka se kaže tko je odgovarao za Bleiburg. I danas ima živih Basta, Nagya i drugih ubojica nevinih ljudi u Bleiburgu i nijedan nije ni prozvan, a kamoli na sud pozvan. Mnoge ubojice iz Jasenovca su procesuirane i osuđene, a nijedan iz Bleiburga. Posve je razumljivo da je bilo odgovornih u Bleiburgu iz Pavelićeva režima, no čak ni za njih nije organiziran nijedan sudski proces pa makar i farsičan. Posve je ljudski razumljivo, ali nije opravdano, da krivi za tragediju Bleiburga žele učiniti sve da ne budu otkriveni i da ne odgovaraju.

Ali bi bilo pošteno da barem šute, no oni znaju da stalnim ponavljanjem i iskrivljivanjem činjenica laž za mnoge postaje istina i to im je uspjelo kod znatnog broja današnjih ljudi. Zanimljivo je da čitava plejada novinara i drugih misli da Bleiburg praktično i nije zločin jer su tamo pobijene “poražene snage”. Ako ćemo tom logikom ići, onda su i za Ratka Mladića jadni Srebreničani bili “poražena strana”, zamislite kako to zvuči zastrašujuće!

Strašna je zamjena teza da je za pokolj nevinih, odvojimo ih od krivih, odgovoran isključivo Pavelić i njegov režim jer ih je poveo u bespuće, a ispada da nisu krivi oni koji su ih pobili. Očito je da ta teza treba onima koji su tamo krivi i odgovorni i koji su i danas živi i koji time brane svoje zločine.

Očito je da to sustavno rade i oni koji su idejni nasljednici onih koji su pobili nevine ljude u Bleiburgu. Svi se slažu da zločini ne zastarijevaju, a zanimljivo je da nitko i ne pokušava tražiti proces, a ne osudu, za sudionike zločina u Bleiburgu. Nema pomirbe na zločinima. I nije pitanje dobrote i tolerancije da se za zločin kaže da je dobar.

Ono što je moguće i što treba podupirati jest da oni koji su stradali i njihova rodbina u sebi nemaju mržnje i smognu snage oprostiti, ali ne da se time zaniječe samo zlodjelo. Ostaje dobar primjer da je Račanova vlada barem rekla da je i Bleiburg zločin. Treba se po istim kriterijima odrediti i prema Jasenovcu i prema Bleiburgu. Treba prirediti obilježavanja u dva različita dana i trebaju otići i održati po istim kriterijima sastavljene govore svi, predsjednik države ili netko drugi, biskup ili netko drugi.

Ljudski i vjernički

Kad će to biti moguće? Bojim se dok se to ne dogodi da neće biti ispravnog odnosa prema Jasenovcu i Bleiburgu. Ovako se moglo isčitavati da su u ova dva mjesta bile dvije Hrvatske, podijeljene prije svega po političkim opcijama. Radi prepuštanja pokojnih pokoju i radi smirivanja živih valja svim sredstvima težiti, tražiti i ustanovljavati istinu. Jasenovac i Bleiburg su činjenice i dio naše kolektivne prošlosti i nju treba prevladavati, al ne politizirajući i ideološki, nego ljudski i vjernički.

Trebala bi prije svega Katolička crkva, a i ostale vjerske zajednice naći načina da se ova dva stratišta, naravno sa svim njihovim razlikama i specifičnostima, obilježavaju na dostojanstven način i sa svim pijetetom. Poštovanje mrrtvih i molitva za mrtve je dio ljudskih, narodnih i vjerskih obveza.

Objava O Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti pojavila se prvi puta na Republika.

Stopa smrtnosti najveća je u Sjevernoj Makedoniji (4,5 posto), koja je registrirala 663 osobe pozitivne na koronavirus, uz 30 smrtnih slučajeva. Bosna i Hercegovina, u kojoj je dosad potvrđeno 857 slučajeva, ima 35 preminulih, uz stopu smrtnosti od 4,1 posto, piše N1.

Postotak broja umrlih u odnosu na ukupan broj registriranih slučajeva koronavirusa u Sloveniji je 3,8 posto. Država koja je najbliža Italiji, jednom od žarišta koronavirusa u Europi, službeno bilježi 1.124 zaražene osobe i 43 preminule.

Srbija ima stopu smrtnosti od 2,3 posto, ali i najveći broj potvrđenih slučajeva (2.867) i smrtnih ishoda (66). Hrvatska ima dva puta nižu stopu smrtnosti u odnosu na prosjek u bivšim jugoslovenskim republikama (1,4 posto), uz 1.407 pozitivnih na koronavirus i ukupno 20 preminulih.

Najnižu stopu smrtnosti ima Crna Gora (0,8 posto), koja je ujedno i posljednja država na tlu Europe u kojoj je koronavirus registriran. Broj potvrđenih slučajeva smrtonosnog virusa u toj zemlji je 252, a dvoje oboljelih je dosad preminulo.

Od 10 europskih država s najvećom stopom smrtnosti od koronavirusa, čak 7 bilježi više od 10 posto preminulih u odnosu na broj potvrđenih slučajeva.

Na vrhu “crne liste” je Italija, u kojoj ta stopa iznosi čak 12,7 posto, a slijede Velika Britanija sa 12,3 posto i Nizozemska sa 11 posto.

Stopu smrtnosti od deset posto i više imaju još Francuska (10,4), Belgija (10,1) i Španjolska (10 posto). U toj grupi je i San Marino koji ima stopu od 10,2 posto, iako na znatno manjem uzorku. U državi koja broji nepunih 34.000 stanovnika, potvrđena su 333 pozitivna slučaja, uz 34 smrtna ishoda, piše N1.

/Republikainfo.com/

Objava Od svih zemalja bivše Jugoslavije najveća stopa smrnosti u Sj. Makedoniji i BIH pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Mario Nakić/LIBERAL

Tih smo se pitanja naslušali proteklih dana u hrvatskim medijima gdje nas pametna i urbana klika podsjeća da je “Jugoslavija dio naše povijesti, ne možemo od toga pobjeći”. Riječka antifašistička “umjetnička” skupina je tim povodom organizirala sarkastični događaj “Brisanje Jugoslavije iz kolektivnog pamćenja”.

Super! Ali ima jedna sitnica koju ova urbana i intelektualna, a nadasve obrazovana elita, “slučajno” preskače, kao da namjerno želi izbrisati iz kolektivnog sjećanja. Jedna sitnica baš iz povijesti, a tiče se direktno te simbolike za koju se kunu da je “samo umjetnost, a ona mora biti provokativna”. Koja bi to sitnica bila, pitate se?

Možda činjenica da je Hrvatska prije manje od 30 godina vodila krvavi rat protiv Jugoslavije i njene službene vojske. Rat za samostalnost, za opstanak, a za dobar dio našeg stanovništva to je bio rat za goli život. Nevjerojatno, zar ne?

I kako sad, zašto se sad odjednom toliki ljudi bune baš na tu simboliku? Zašto se ne bune na simboliku država koje nisu ni postojale za našeg života? Zašto im smetaju baš oni simboli pod kojima su bili bombardirani i pod kojima su otjerani iz svojih domova, pod kojima su im bili ubijeni članovi obitelji?

Stvarno teško pitanje za našu urbanu i pametnu elitu. Vjerovali ili ne, nitko od njih se nije dosjetio da bi možda to mogao biti razlog otkud toliki otpor njihovoj omiljenoj “umjetnosti”. Možda su ljudi stvarno osjetljivi na simboliku koja ih podsjeća na najveći strah i traume koje su doživjeli.

Ne možete pobjeći od povijesti

Priče o totalitarizmu su zanimljive nama, liberalima, ali većina ljudi realno neće imati ništa protiv jednog niti protiv drugog totalitarizma. Stvari kao što su sloboda govora, politička sloboda, sloboda poduzetništva, trgovine i rada za većinu ne znače ništa. Ako neće živjeti puno gore od svojih susjeda, neće se buniti, bez obzira u kakvom bili siromaštvu. Ono što zaista ostavlja negativan trag, to je strah koji se teško može u ratu izbjeći. Ja to znam jer i sam sam doživio dio, doduše ne one najgore stvari, ni približno, ali opet dovoljno da znam što je rat i kakve posljedice ostavlja na ljude.

Oni koji ignoriraju ove činjenice ne samo da pokazuju krajnju socijalnu neosjetljivost, već i bezobrazluk. Ne pričamo o nekolicini ljudi koja je proživjela strah u ne tako davnom ratu, nego o barem trećini tadašnjeg stanovništva RH. Mnogi od njih živi su i dan-danas. Ignorirati njihovo sjećanje i ponovno proživljavanje bolnog iskustva svaki put kad im netko maše tim simbolima znači biti stvarno bezobrazan.

Da, bezobrazan kao da dođeš usred Izraela, nakačiš tamo nacističku zastavu u Jeruzalemu na ulici i kažeš: “Pa što hoćete, to je dio naše povijesti. To je umjetnost. Vi seljačine to uopće ne razumijete.”

No, to nije nešto što bi trebalo zabraniti, ne daj Bože! Ljudi koji žele biti šupci, trebaju imati slobodu da svima pokažu da su šupci. Oni koji žele slaviti totalitarizam i agresore, trebaju imati slobodu da svoje stavove javno iskažu, tako da znamo s kime imamo posla. Meni je samo žalosno što se naši ljubitelji totalitarizma i agresije na RH jadni srame to priznati pa pokušavaju svoje osjećaje zamotati u celofan “umjetnosti”.

Iako je to očito iz aviona, ne smijete im ni slučajno reći da su to što jesu – Jugoslaveni, ljubitelji komunizma, jugonostalgičari. O, ne! Jako će se uvrijediti. Oni samo cijene pravu umjetnost. A nema umjetnosti bez spomenika komunizmu, manifesta ujedinjene komunističke partije i izvođenja komunističke budnice na svečanom otvaranju. Oni zapravo toliko žarko žele promicati komunizam, ali to ne smijete tako reći.

Domoljubna umjetnost

Ironično je u cijeloj priči što oni čine cijelo vrijeme stvari za koje optužuju svoje protivnike, najljuće ratne neprijatelje, a to su – Hrvati. Sjećate se kako je Sanja Modrić na Telegramu nakon godišnjice Oluje pisala kako je “dosta priča o ratu” pa smo onda otkrili da je Telegram pisao o ratu više od svih ostalih portala zajedno? E, ista ta Sanja Modrić se sada čudom čudi što državni vrh RH nije došao u Rijeku na obilježavanje Komunističkog manifesta ujedinjenog građanstva Rijeke.

A ja se pitam što bi državni vrh RH uopće radio tamo. Pa što bi radili državnici jedne države, koja je prije 30 godina vodila rat za neovisnost protiv druge države, na događaju gdje se slavi ova druga država i njeni simboli?

Ne vidim apsolutno nikakvu razliku između Bujanca i Duhačeka, između Željke Markić i Sanje Modrić. To je sve isti tip ljudi, samo druge strane iste kovanice. Jugoslaveni su mi ipak posebno žalosna sorta, moram priznati. Zamislite da živite u državi koja je porazila vašu domovinu, da vaša domovina više ne postoji nigdje i da svoje domoljublje morate kodirati i pakirati u “umjetnost”. Tužno, zar ne?

P.S. Naslov i naslovnu fotografiju sam “maznuo” od Romana Bolkovića.

Objava Brisanje Jugoslavije iz kolektivnog sjećanja pojavila se prvi puta na Republika.