Riječ je o dvojici pripadnika tzv. Specijalne jedinice Milicije SUP-a Beli Manastir za koje je utvrđeno da su fizički zlostavljali te na kraju i usmrtili petoricu pripadnika Zbora narodne garde. Osumnjičeni su na temelju kriminalističkog istraživanja događaja od 3. rujna 1991., prilikom oružane agresije pripadnika srpskih paravojnih formacija na Bilje.

Za teško zlostavljanje i ubojstvo petorice pripadnika Zbora narodne garde jedan od osumnjičenih je i Željko Milovanović, koji je u listopadu 2008. podmetnuo bombu kojom su u središtu Zagreba ubijeni Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala, i Niko Franjić.

I srbijansko i hrvatsko pravosuđe su ga pravomoćno osudili na 40 godina zatvora. Kaznu izdržava u strogo čuvanom zatvoru u Srbiji, kazao je novinar Hrvoje Šimunović za središnji Dnevnik HTV-a.

– Ovo ubojstvo, mučko koje se dogodilo tijekom okupacije Bilja, dogodilo se 3. rujna 1991. godine. Milovanović i još jedan pripadnik srpskih paravojnih postrojbi teško su mučili i ubili pet hrvatskih branitelja. Bilje je zapravo mjesto koje je zadnje okupirano u Domovinskom ratu, dodao je Šimunović.

U razgovoru s nekim braniteljima, svjedocima toga vremena, koji su bili pripadnici 135. bojne, kazali su da su to bila uistinu olovna i teška vremena te se nadaju da će biti uhićeni svi oni koji su odgovorni za zločine koji su počinjeni tijekom Domovinskog rata. Napomenuli su, dodaje Šimunović, da ne postoji zapravo ozbiljna i dovoljno stroga kazna za ljude koji su počinili takva zvjerstva.

Željko Hlevnjak, pripadnik 135. brigade Zbora narodne garde iz Bilja kazao je među ostalim da je Željko Milovanović Gavro bio poznat i ranije kao problematičan tip koji je sposoban za svašta.

Dovršeno kriminalističko istraživanje

Kriminalističko istraživanje dovršio je Odjel ratnih zločina PU osječko-baranjske, u suradnji sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom, a njime je utvrđeno da su tog dana pripadnici tzv. Specijalne jedinice Milicije SUP-a Beli Manastir, zajedno s drugim pripadnicima paravojnih formacija pobunjenih Srba, iz smjera Darde napali Bilje.

Utvrđeno je i da su tom prilikom u sadašnjoj Ulici Ivana Mažuranića zarobili petoricu pripadnika Zbora narodne garde (rođene 1955., 1956., 1957., 1958. i 1962.).

Nakon zarobljavanja, dvojica pripadnika spomenute jedinice, 58-godišnjak i 60-godišnjak, teško su ih fizički zlostavljali te ih na kraju i usmrtili.

Protiv osumnjičenih podnesena je kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku za kazneno djelo “ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika”.

Za prijavljenima su poduzete mjere traganja s obzirom na to da su nedostupni hrvatskim redarstvenim vlastima.

/Desk/

Objava Pukanićev ubojica Željko Milovanović osumnjičen za ubojstvo i zlostavljanje petorice pripadnika ZNG pojavila se prvi puta na Republika.

Ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića povezuje se s osvetom crnogorske duhanske mafije – nakon niza tekstova koji su objavljeni u Nacionalu o sprezi vlasti i balkanskog kriminalnog miljea. No, početak otkrivanja afere koja je jedna od najveći u Europi, a što je posebno uzdrmalo Balkan, kako je i sam Pukanić potvrdio zbio se 18. srpnja 2002. godine, u zrakoplovu u business klasi, na relaciji Zagreb-Frankfurt, kada je Pukanić, zajedno s Ratkom Kneževićem, kumom Mila Đukanovića crnogorskog premijera, putovao u Washington na inauguraciju američkog predsjednika Georga Busha. Temelj svih daljnjih događanja bio je, isprva nekonvencionalan, a uskoro i vrlo ozbiljan razgovor s Alkom Vuicom, jednom od najpoznatijih hrvatskih glazbenica i tekstopisaca. Upravo na ovu temu pisala je Republika u svom tiskanom izdanju u ožujku 2010. godine.

Za ubojstvo Pukanića i Franjića pravomoćno su odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 14. siječnja 2013. godine osuđeni Željko Milovanović (na 40 godina, u odsutnosti), Robert Matanić (na 35 godina), Bojan Gudurić (na 33 godine), Slobodan Đurović (na 25 godina) a još ranije Luka Matanić (na 16 godina) i Amir Mafalani (na 16 godina).

Zbog sumnje da je naručio ubojstvo Ive Pukanića, u travnju 2014. godine započelo je u Beogradu suđenje Sretenu Jociću (zvanom “Joca Amsterdam”). Jocića se u javnosti spominje kao “kralja kokaina” u redovima srpske mafije. Zbog sumnji za umiješanost u Pukanićevo ubojstvo nalazio se Jocić u pritvoru još od travnja 2009. godine, da bi mu pritvor bio ukinut krajem prosinca 2012. godine, kako bi njegov boravak u zatvoru bio produžen temeljem kazne koja mu je izrečena za ubojstvo dvoje ljudi u Beogradu 1995. godine, koje je S. Jocić bio platio iznosom od 50.000 tadašnjih DEM.

Jociću, ipak, optužbe za naručivanje Pukanićevog ubojstva nisu dokazane pred sudom, te je oslobođen pravomoćnom presudom Žalbenog suda u Beogradu od 2. ožujka 2015. godine; nastavio je međutim s izdržavanjem 10-godišnje zatvorske kazne (na koliko mu je zbog amnestije umanjena presuda od 15 godina zatvora iz 2012.) za ubojstvo koje je bio naručio 1995. godine. Istom presudom Žalbenog suda u Beogradu kojom je od odgovornosti oslobođen Jocić, potvrđena je presuda srbijanskih sudova neposrednom izvršitelju Željku Milovanoviću, koji nikad nije bio izručen Hrvatskoj: u Srbiji je on osuđen na jednako dugotrajnu kaznu zatvora kao i u Hrvatskoj – 40 godina.

Podsjećamo na tekst Republike iz ožujka 2010. godine i prenosimo u cijelosti te Pukanićevo službeno svjedočenje objavljeno je u Nacionalu od 09. lipnja 2009. godine:

U Zagrebu se, za ubojstvo Ive Pukanića vlasnika tjednika Nacional i njegovog suradnika i prijatelja Nike Franjića, sudi bratićima Robertu i Luki Mataniću, Amiru Mafalaniju, Željku Milovanoviću, Bojanu Guduriću i Slobodanu Đuroviću zvanom Kardinal. USKOK petorku tereti za udruženu zločinačku organizaciju čiji je cilj bio izvršiti atentat na Pukanića, a sve po narudžbi zloglasnog kralja beogradskog podzemlja Sretena Jocića, poznatijeg pod nadimkom Joca Amsterdam. Pukanić i Franjić ubijeni su 23. listopada, u večernjim satima, bombom podmetnutom pod Pukanićevo vozilo.

Upravo to bio je strašni epilog, nakon niza tekstova koji su objavljeni u Nacionalu o crnogorskoj duhanskoj mafiji, sprezi vlasti i balkanskog kriminalnog miljea.

No, početak svega događanja koji su uzdrmali Balkan, zbio se prije 11 godina i to u zrakoplovu u business klasi, na relaciji Zagreb-Frankfurt, kada je Pukanić, zajedno s Ratkom Kneževićem, kumom Mila Đukanovića crnogorskog premijera, putovao u Washington na inauguraciju američkog predsjednika Georga Busha. Temelj svih daljnjih događanja bio je, isprva nekonvencionalan, a uskoro i vrlo ozbiljan i „opasan“ razgovor s Alkom Vuicom, jednom od najpoznatijih hrvatskih glazbenica i tekstopisaca.

Ona je, kako će poslije kazati u svom iskazu Pukanić od 18. srpnja 2002. godine u Trstu, danom državnom tužitelju Giusepeu Scelsiju, koji vodi istragu o povezanosti crnogorske i talijanske mafije u švercu cigaretama u Trstu, putovala u Berlin na operaciju na srcu. Alka je Pukiju opisivala razuzdane zabave u vili Stanka Subotića Cane na Svetom Stefanu, na kojima je sudjelovao i crnogorski premijer, a na kojima je pjevala i odlično zarađivala. Pukanićevo službeno svjedočenje objavljeno je u Nacionalu od 09. lipnja 2009. godine.

Alki Vujici 20 000 njemačkih maraka za noć u vili Stanka Subotića Cane

Alka se, tijekom susreta s Pukanićem u zrakoplovu, pohvalila da „joj dobro ide“ te da se „prebacila na crnogorsko tržište“. Ipak, nakon nekog vremena, pogotovo kad je Pukanić pozvao suputnika Kneževića kako bi poslušao njezinu priču, Alka je shvatila da je vrag odnio šalu.

P. M. SCELSI: Dakle, svečanost preuzimanja vlasti?

PUKANIĆ: Inauguracija, njegovo preuzimanje vlasti 16. siječnja prošle godine. Otišao sam, otputovao sam u Washington – ovo je važno za cijeli slučaj! – putovali smo Knežević i ja zajedno.

P. M. SCELSI: Odakle ste polazili?

PUKANIĆ: Iz Zagreba.

P. M. SCELSI: Dakle, koji je bio vaš let: Zagreb?

PUKANIĆ: Zagreb – Frankfurt, Frankfurt – Washington, Zagreb – Frankfurt s Croatia Airlinesom, od Frankfurta do Washingtona s Lufthansom.

P. M. SCELSI: Što se dogodilo u avionu, tko je ondje bio?

PUKANIĆ: Uzeli smo business klasu, ne ekonomsku, u prvom redu ekonomske klase sjedila je moja prijateljica, poznata hrvatska pjevačica, Alka Vuica, koja me vidjela, zamijetila me i obratila mi se: “Puki” (što je moj nadimak), “što radiš?” Ponavljam, ona je bila u prvom redu ekonomske klase, bila je sama, nije imala nikoga pokraj sebe, i bila je okružena nekim starcima, pozvala me i ja sam sjeo pokraj nje. Pitao sam je kamo putuje i odgovorila mi je da ide u Berlin na operaciju, radi nekog zahvata na srcu, bila je psihički uznemirena, poprilično psihički uznemirena.

U ekonomskoj klasi ne poslužuju se alkoholna pića – ona je zvijezda u Hrvatskoj, slavna, zvijezda – dok sam bio s njom, hostese su joj donijele tri konjaka, ja nisam ništa pio, ne pijem alkohol. Kako se nismo vidjeli više od 5-6 mjeseci, pitao sam je kako je provela Novu godinu, kako ide posao itd., a ona mi je odgovorila: “Nije nikad išao tako dobro!”, osim sada s tim srčanim tegobama. U tom sam trenutku rekao: “Ali svima u Hrvatskoj ide loše, kako to da tebi ide tako dobro?” Kaže: “Dala sam se na drugo tržište.” Pitao sam ju: “Gdje pjevaš? U Švicarskoj, Njemačkoj, gdje?” “Ne, ništa od toga, Eldorado za mene postala je Crna Gora!” Bio sam zapanjen, poznajem situaciju u Crnoj Gori, znam da je ondje siromaštvo, veliko siromaštvo!

Zanimalo me da nešto doznam, poznavajući situaciju postavio sam joj nekoliko pitanja: “Gdje pjevaš? Za koga pjevaš? Kako pjevaš?” Kao novinara jako me interesiraju sve stvari. Odgovorila mi je: “Pjevala sam nekoliko puta na privatnim zabavama, na privatnim svečanostima svojih prijatelja.” Tada sam uzvratio: “Možeš li zamisliti da se u Crnoj Gori može napraviti zabava!” Ovako sam odmahnuo rukom (NAPOMENA: Pukanić je odmahnuo rukom kako bi pokazao neistinitost onoga što je tvrdila njegova sugovornica), a ona mi je odgovorila: “Nemaš pojma, i ne slutiš što se događa u Crnoj Gori, ti ne znaš tko su tamo pravi muškarci. ”On je upotrijebio riječ u žargonu, pravi “frajeri” (tal. “figoni”; op. prev.), recimo to tako.

Pitao sam ju: “Tko su oni? Nikad nisam čuo da netko govori o tim pravim muškarcima!” Odgovorila mi je: Vi Hrvati ste svi pederi (“pederasti”; op. prev.) u usporedbi s njima.” Nasmiješio sam se i upitao da mi objasni tko su ti veliki muškarci. I onda sam inzistirao i rekao: “Gdje si bila zadnji put?” Odgovorila mi je: “Posljednji put sam bila na Svetom Stefanu kod svog prijatelja, ima kuću s pet katova, nikad takvo što nisam vidjela, i ondje se može naći cijela elita Crne Gore”, ne sumnjajući ništa… Pitao sam: “A je li tamo i Đukanović?” “Naravno!”, odgovorila mi je.

P. M. SCELSI: Koji Đukanović?

PUKANIĆ: Milo. Pitao sam je da mi opiše tog muškarca.

P. M. SCELSI: Kućedomaćina?

PUKANIĆ: Kućedomaćina. Tada mi je prvi put odgovorila: “Zove se ‘Cane’, Stanko Subotić; kad se dolazi tamo, dolje se liftovima odvoze automobili, u garažu, tako da se s ceste ne vidi tko je prisutan, tko je unutra, auti se odvoze dolje. Prošli put bilo je prekrasno, prije Nove godine, pjevala sam na stolu, moram reći da sam bila jako dobro plaćena, za jednu večer primila sam 20 tisuća njemačkih maraka”, 20 milijuna lira za jednu večer. Stao sam se šaliti s njom, pitao sam je je li morala samo pjevati ili činiti još nešto.

Nasmiješila se i rekla: “Malo su veći frajeri od tebe.” Ne znam koji termin da upotrijebim jer je ta rečenica previše u žargonu. Pitao sam ju jesu li tamo bile žene, djevojke na tim primanjima, tim svečanostima. “Kako da ne! Svaki put, na svaku svečanost bilo je dovedeno 10-15 kurvi iz Beograda ukrajinske nacionalnosti ili nešto slično, zgodne mačke. Poslije, kad su svi bili pijani…” Ja sam ju provocirao pitajući: “Samo pijani ili je bilo i kokaina?” Kaže da, kad je tako, ne zna se tko se s kim ševi (si tromba; op. prev.): na stolu, na klupi, pod stolom…!

P. M. SCELSI: Dobro, razumjeli smo. Tim pričama prisustvovao je Knežević?

PUKANIĆ: Bio sam šokiran pričom i rekao sam: “Stani na trenutak, imam prijatelja tu blizu koji bi vrlo rado čuo tvoju priču, ovo što kažeš.” Sjetio sam se koliko je novaca morao potrošiti na svoju obranu; dok je Milo Đukanović, koji je negirao da ima novaca, sudjelovao u tim orgijama, u tim gozbama… i mahnuo sam mu rukom da dođe.

P. M. SCELSI: Komu, Ratku Kneževiću?

PUKANIĆ: Da, da, Ratku Kneževiću, mahnuo sam mu rukom da dođe. Ratko je došao iz business klase, bio je jedan prazan stolić, dok se Ratko smjestio pokraj nje, rukovali su se i prisjetili da se poznaju 15-20 godina, shvatili su da se poznaju. U tom trenutku nisam rekao Alki da je Knežević Đukanovićev savjetnik i da je također njegov kum; “kum” znači svjedok na vjenčanju, vjenčali su se u Milanu.

P. M. SCELSI: Tko?

„Kolegici“ se sviđa Jeep Grand Cherokee

PUKANIĆ: Ah! Đukanović je bio vjenčani kum Kneževiću koji se vjenčao u Milanu. Alka je nastavila opisivati svoje doživljaje, tada mi se posebno usjeklo u pamćenje, a mislim da je važno u cijeloj ovoj priči, da mi je Alka dala do znanja kako može dobiti novi automobil, ili sam ju ja pitao: “Imaš li još onaj stari Mercedes?” I rekla mi je da nema, da je zadnji put, kad je bila na toj zabavi, Cane pitao jednog kolegu (među prijateljima se zovu “kolega”)… Ona je rekla: “Cane me pitao: ‘Kolegice, kako ti možemo pomoći, što ti treba? Kako nisam previše skromna, rekla sam: imam stari auto, trebala bih novi.” Cane ju je pitao koji bi tip automobila htjela i ona mu je rekla da bi joj se jako sviđao terenac Cherokee. “Ah”, kaže, “zaista je to lijep auto, moći ćemo ti ga kupiti, nema problema, ali ipak moram pitati šefa.” Alka mi u prvom trenutku nije rekla na kojeg se to “šefa” odnosi, nije komentirala, rekla je: Nakon otprilike 10 minuta pokraj njega je prošao Milo Đukanović”…(On izvješćuje o zabavi 31. prosinca)

P. M. SCELSI: Sve to što Vam je iznijela gospođa u avionu?

PUKANIĆ: Da. U tom trenutku prolazio je Milo Đukanović…

P. M. SCELSI: Na zabavi, da se razumijemo.

PUKANIĆ: …i bio je jedini koji nije bio pod utjecajem droge, svi su bili drogirani. Prolazio je pokraj njih i Cane mu je rekao: Pričekaj malo, trebam te.” Rekao je: “Ovo je naša prijateljica Alka, zamolila me da joj kupimo jedan Jeep Grand Cherokee.” A on je odgovorio: “Nema problema.” “Ali u svakom slučaju morao sam te pitati.” Tada je Milo odgovorio: Za našu prijateljicu nema i nikad neće biti problema, naravno da ćemo joj kupiti automobil.”
Tada sam shvatio jaku vezu između Caneta i Mila i shvatio sam da je on “šef” o kojem je govorio Cane. Ratko je sve to slušao, vidio sam kako je pocrvenio i kako njegova ljutnja postaje sve veća. Uz svaku čašicu konjaka ona je govorila sve više. Kad smo stigli u Frankfurt, ostali smo još ondje, u jednoj kavani, i ondje je popila još jedan konjak. Unatoč tomu što je bila pijana, bila je svjesna, razumjela je zašto joj Ratko počinje postavljati pitanja… ipak je bila svjesna, naslućivala je da Ratko poznaje Đukanovića, nije glupa! Na kraju joj je Ratko rekao da je Milov svjedok.

P. M. SCELSI: Ne, Milo je bio svjedok!

PUKANIĆ: Ne, on kaže ovako! (A, sad mi objašnjava! Kaže: ja sam svjedok tebi, a istodobno sam to i ja tebi, dakle, nema razlike.)

P. M. SCELSI: Razumio sam. Dakle, razvilo se prijateljstvo?

PUKANIĆ: Da, upravo tako. Tada sam vidio da se blokirala, po njezinu izrazu lica vidio sam da se ukočila i shvatili smo da smo u avionu doznali mnogo više i da on nije otkrio da je svjedok… jer je Ratko bio nestrpljiv, htio je saznati tolike detalje, tolike pojedinosti da ju je prestrašio. Na kraju nas je zamolila da zaboravimo sve to što nam je rekla, cijelu tu priču kako ne bi imala problema. Jedna je stvar izazivala moju znatiželju, pitao sam ju: “Kako putuješ, kako odlaziš u Crnu Goru?”

P. M. SCELSI: Koga?

PUKANIĆ: Alku. Kaže da je išla njihovim privatnim avionima. Pitao sam: “Kako to Stanko Subotić sa srpskom putovnicom može ući u Hrvatsku bez vize, tko mu je dao vizu?” “ne”, kaže, “on ima hrvatsku putovnicu!” U tom trenutku cijela je priča poprimila drugu dimenziju: odmah sam vidio da postoji nešto što nije u redu, što nije na mjestu, da se ne radi o čistim poslovima, jer ja, zbog svog posla, poznajem svakog Hrvata koji se bavi poslovima izvjesnog dometa, izvjesne važnosti, samo oni mogu si priuštiti da imaju privatne avione, samo oni koji se bave krupnim poslovima.

P. M. SCELSI: Ali Vi ste poznavali gospodina Subotića, čuli ste prije da o njemu govore ili niste?

PUKANIĆ: Ne, ne.

P. M. SCELSI: A, nikad niste čuli za njega?

PUKANIĆ: Ne. Zato mi se činio čudnim netko tko ima avion vrijedan 18 milijuna i 500 tisuća dolara! Kako god bilo, činilo mi se čudnim jer se o nekome tko ima avion te vrijednosti nikad nije znalo čime se bavi, nisam nikad čuo da ga netko spomene! Upalile su mi se novinarske lampice, crvene lampice novinara i vidio sam da je to moja tema, jedva sam čekao da se vratim u Hrvatsku, međutim, prije svega, htio sam pitati policiju tko je Stanko Subotić i na temelju čega su mu dali hrvatsku putovnicu. I tako je počeo moj interes za Stanka Subotića i njegovu vezu s Đukanovićem.

P. M. SCELSI: Vi ste proveli novinarsko istraživanje i u svom tjedniku objavili više članaka?

PUKANIĆ: Da.

P. M. SCELSI: Posebno su članci objavljeni, vjerujem, gotovo svi, u ljeto prošle godine, ako se ne varam, proljeće-ljeto?
PUKANIĆ: Prvi 7. svibnja, prvi članak 7. svibnja 2001. i imate ga ovdje.
(NAPOMENA: gospodin Pukanić pokazuje CD koji posjeduje.)

P. M. SCELSI: Proveli ste novinarsko istraživanje?

PUKANIĆ: Kaže: radili smo na toj stvari od siječnja do svibnja, na tom istraživanju, na tom članku. Je li za Vas zanimljivo da znate što se dogodilo prije objavljivanja prvog članka?

P. M. SCELSI: Da.

PUKANIĆ: Zanima Vas?

P. M. SCELSI: Da.

PUKANIĆ: Moja novinarka napravila je taj prvi članak, prikupila je informacije i napisala taj članak, prije objavljivanja tog članka rekao sam Jasni Babić da nazove Alku Vuicu i da pokuša doznati od nje osobno poneki detalj više, i zato što je Alka njoj mogla ispričati te doživljaje kao žena ženi, sa ženskog gledišta kao žena ženi. Zatražio sam i od ove gospođe, Sine Karli (gospođe koja me dopratila), velike prijateljice Alke Vuice, tražio sam i od nje da nazove Alku i zamoli je da ispriča cijelu stvar, sve ono što je rekla. U međuvremenu smo doznali tko je Stanko Subotić: kako je uspio dobiti hrvatske dokumente, koliko je platio za te dokumente, tko mu ih je iz policije dao, kad se sve to dogodilo i tko je blizak njemu primio te hrvatske putovnice; naravno, doznali smo tada da se radi o krupnom krijumčarenju cigareta.

P. M. SCELSI: Vaši izvori su službeni izvori iz policije ili novinarski izvori?

PUKANIĆ: Ne, službeni ne… službeni izvori ne postoje!Ime Stanka Subotića prvi se put pojavljuje u našem tjedniku. Imam mnogo prijatelja u hrvatskoj policiji, došao sam do ministra, svog prijatelja među ostalim…

P. M. SCELSI: Ministra policije?

PUKANIĆ: Ministra unutarnjih poslova. Došao sam ministru i jedan moj drugi prijatelj, recimo, vrhovni šef glavnih tajnih službi, nakon svog povratka iz Washingtona pitao sam ga: “Znate li tko je Stanko Subotić, zvani Cane?” Gledali su me ovako.

P. M. SCELSI: Pokazujući da ne znaju tko je on?
PUKANIĆ: Bijelo su me gledali jer nitko za njega nikad nije čuo.

P. M. SCELSI: Čak ni oni?

PUKANIĆ: Ne, ne, prije nego što sam ih pitao, nitko nije ništa čuo. Tada sam im rekao: “On je najkrupniji krijumčar cigareta, ali najvažnija je stvar da je i hrvatski državljanin i Vi u evidenciji spisa imate…”

Intervenirao redatelj Veljko Bulajć: “Milo je poručio da ne pišeš“

P. M. SCELSI: Oprostite, kako ste doznali da je on najveći krijumčar cigareta?

PUKANIĆ: Imam ja svoje informatore, svoje veze, išao sam u “podzemlje”…

P. M. SCELSI: Shvatio sam.

PUKANIĆ: Svoje informatore.

P. M. SCELSI: Dakle, doznali ste novinarskim istraživanjem?

PUKANIĆ: Ja ne mogu… moram razgovarati sa svima, s bilo kim. I oni su mi postavili isto pitanje: “Otkud ste doznali?” Doznao sam. Potaknuo sam, prvo, da se vidi postoji li u evidenciji spisa, u registrima. Nikad neću zaboraviti kako mi je ministar rekao: “Ja bih prvi znao za nekog takvog koji je vlasnik aviona od 18 i pol milijuna dolara!” A onda sam ga pozvao da prekontrolira vlastite izvore. Nakon 5 minuta pojavio se s njegovom fotografijom i rekao: “Puki, imaš pravo!”

P. M. SCELSI: Tko je bila osoba koja je rekla “Puki, imaš pravo”?

PUKANIĆ: Ministar.

P. M. SCELSI: Kako se zove? Ime i prezime.

PUKANIĆ: Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova; sve je prijavljeno i Franji Tureku, glavnom hrvatskom šefu tajnih službi.

P. M. SCELSI: Prvi, Lučin, potvrdio je da se radi…?

PUKANIĆ: Da, on je provjerio da postoji, i pokazao mi je fotografiju.

P. M. SCELSI: I potvrdio je da je najveći suradnik?

PUKANIĆ: Ne, to nije čuo, o tome sam ga informirao ja! On se ograničio na to da ga identificira. Sve to dogodilo se u veljači 2001. Prva fotografija Stanka Subotića koju smo objavili je fotografija koju mi je pokazao ministar, fotografija s iskaznice koja je i fotografija iz putovnice.

P. M. SCELSI: Bez obzira na njegovu provjeru hrvatskih dokumenata, jer to nas ne zanima…

PUKANIĆ: Ne, on Vas je htio informirati da shvatite kontekst.

P. M. SCELSI: Da, molim.

PUKANIĆ: Vratimo se na članak, najprije je Sina Karli nazvala Alku Vuicu…

P. M. SCELSI: Dakle, Sina Karli je prva nazvala?

PUKANIĆ: Sina Karli je odlična prijateljica Alke Vuice i nazvala ju je.

P. M. SCELSI: A poslije je Karli rekla Vama sadržaj tog razgovora?

PUKANIĆ: Prisustvovao je tom razgovoru. Tada, od tog trenutka Alka je govorila da ništa ne zna, da sam ja lud i htjela je da ju ostavimo na miru. Otišao sam kući, bio je četvrtak ili petak, 3. ili 4. svibnja 2001., i sjećam se da sam sjedio za računalom kad mi je zazvonio telefon; možda je prošlo jedva sat vremena od telefonskog razgovora između Sine i Alke. Nakon sat vremena zove me Veljko Bulajić, on je crnogorske narodnosti, živi u Zagrebu, poznati je redatelj, znao sam da je u prijateljskim odnosima s Milom Đukanovićem, ali nije mi palo na pamet da bi me on mogao zvati zbog Mila Đukanovića! Rekao mi je preko telefona točno ovako: “Ivo, znam da u jednom novinskom članku govoriš protiv Mila Đukanovića.” Ponovio sam: “Kako to znaš?” “Čuo sam u jednoj kavani u gradu, u Zagrebu.” Rekao sam: “Govoriš laži, lažeš!” Alka Vuica nazvala je Đukanovića ili Subotića i najavila da mi pripremamo neki članak, poslije je iznijela da smo ju nazvali malo prije jednog sata tražeći pomoć za redigiranje tog članka, ne?

Kako god bilo, on je rekao: Nije nimalo važno kako smo to doznali, tvoj sam prijatelj, hoću biti direktan, imam Milovu poruku za tebe.” Pitao sam: “Kakvu poruku?” “Milo je zamolio i moli da ne objaviš neki članak i želi se susresti s tobom odmah, hitno, ovog vikenda, u bilo kojem gradu Europe, izaberi ti. Poslat će ti avion u Zagreb da te preveze, podmirit će sve troškove.” Na to sam ja odgovorio: Nisam trgovac, novinar sam, i ne vidim što Milo ima pričati sa mnom, ne mora razgovarati sa mnom, može razgovarati s mojom novinarkom, Jasnom Babić, koja radi na tom članku, koja priprema taj članak, članak o švercu duhana, cigareta. Njoj treba objasniti svoju ulogu, tu stvar.” Veljko je ponovio: “Ne budi idiot, ne budi glup, mogao bi se složiti o svakoj stvari s Milom!” Odgovorio sam: “Nemoj mi o tome ni govoriti, ne želim ga sresti. Zovi Jasnu Babić, izvijesti Mila, pa se dogovorite.”

Zaista je nazvao Jasnu Babić i tada nju zamolio da ne napiše taj članak, a Jasna mu je odgovorila u istom tonu, rekla mu je ono što sam rekao ja, ili bolje: ako Milo Đukanović zove kako bi objasnio svoju ulogu, ipak bi oni vrlo rado iznijeli svoje mišljenje u svom članku. Naravno, Milo nije nazvao, dok se Veljko sljedećeg dana pojavio u mojoj redakciji i iznova me moljakao: “Milo me preklinje da učinim da se ne objavi nikakav članak jer bi mogao naštetiti ili pogoršati situaciju u Crnoj Gori.” Odgovorio sam: “Ne zanima me politička strana, politički aspekt Crne Gore, zainteresiran sam samo za to da otkrijem kriminalce ili kriminalne stvari pod vodstvom…” Trenutak, riječ! Njih vode, pod vodstvom hrvatskih građana, to jest kriminalaca koji… Ah, evo! Povezani s crnogorskim političkim vrhovima, dakle hrvatski građani povezani s vrhovima. Rekao sam Veljku, sugerirao sam Veljku, preporučio sam mu da se malo odvoji od te stvari, da se makne, da se drži postrani jer nije na visini te stvari.

P. M. SCELSI: Tko to? Vi ste zamolili Veljka da se odvoji?

PUKANIĆ: Sugerirao sam Veljku Bulajiću: “Drži se postrani jer nisi na visini.” On je ponovio: “Zaustavi taj članak, neće ti biti žao, Milo zna cijeniti kad je netko korektan prema njemu.” Shvatio sam tu rečenicu kao pokušaj korupcije i odgovorio: “To zaboravite, objavit ćemo članak”, i objavili smo prvi članak. Nakon prvog članka jedne srijede iz Beograda me nazvao ambasador William Montgomery, telefonirao mi je u moj ured, bilo je prisutno 5 ili 6 osoba, među ostalima i gospođa Sina, rekao mi je: “Pokrenuo si nešto krajnje ozbiljno i ispast će da sam te ja potaknuo da to napraviš, ohrabrio te da to napraviš i opskrbljivao te podacima, iako znaš da ja s tim nemam apsolutno nikakve veze!”

Odgovorio sam: “Znam da ti nemaš ništa s tim, ne razumijem zašto moraš biti ovako uznemiren, uzrujan!” Vidio sam na displeju broj telefona i shvatio da me zove sa svog fiksnog telefona, iz svog ureda, i stoga što su svi njihovi telefoni pod kontrolom, prisluškivani od jugoslavenskih službi. Shvatio sam njegov telefonski poziv, razumio sam ga kao poruku jugoslavenskim vlastima od… Kako god, bila je to neka vrsta poruke kojom je htio učiniti da razumiju kako Amerikanci službeno nemaju nikakve veze s tim člancima. To i jest bilo istina, do tog trenutka nisam primio nikakvu informaciju od Montgomeryja, i bilo je istina, odavno. Potkraj tjedna Will Montgomery došao je u Zagreb, pozvao me i otišli smo igrati tenis. Poslije teniskog meča u hotelu Intercontinental u Zagrebu sastali smo se Montgomery, Knežević i ja.

P. M. SCELSI: Kneževića ste pozvali Vi ili Montgomery?

PUKANIĆ: Ja sam ga pozvao, na sugestiju Montgomeryja, jer mi je to rekao Montgomery, jer je Montgomery htio čuti iz Ratkovih usta… htio je od njega čuti mišljenje o državi Crnoj Gori, jer ga on poštuje i zna da je najbolji poznavatelj te države, situacije na Balkanu. On je htio – shvatio sam – u izvjesnom smislu doznati kakve su bile moje namjere s obzirom na to da sam htio objaviti taj članak.

P. M. SCELSI: Nakon prvog članka, kad ste htjeli objaviti drugi članak?

PUKANIĆ: Odmah nakon prvog. Što su i bile namjere pri objavljivanju članka. Kako god bilo, shvatio je, bio je svjestan da apsolutno nije imao političke ideje, političke namjere, namjere nisu bile političke, radilo se jednostavno o novinarskom poslu. Kad je to shvatio, tada mi je rekao neke stvari, obratio mi se i rekao mi neke stvari: prvo, da će sve to imati krupne konzekvencije za Crnu Goru, jer se Crna Gora upravo spremala na raspisivanje referenduma o samostalnosti, o odcjepljenju. To mi je tada prvi put sinulo, nikad nisam mislio na političke reperkusije. Tada sam mu se obratio rekavši: “Nemoj mi reći da ne znaš tko je Đukanović, kriminalac Đukanović?!” Nasmiješio se i rekao mi: “Na žalost, možda smo malo prekasno shvatili kakav je tip kriminalca postao.” To je ipak slobodna interpretacija po sjećanju.

P. M. SCELSI: Ne, makar je potrebno da iznosite činjenice. Tko je rekao “prekasno smo shvatili”, Montgomery?

PUKANIĆ: Montgomery. Kaže da je Đukanović služio da uspostavi izvjesnu ravnotežu s Miloševićem.

P. M. SCELSI: Tko je tako rekao?

PUKANIĆ: Montgomery. “Znali smo da je bio umiješan u stvari krijumčarenja, ali mislili smo da će se on zadovoljiti s 5-10 milijuna dolara u džepu, ali po onome što mi znamo, na svojim računima diljem svijeta ima 130 milijuna dolara.”

P. M. SCELSI: To je ono što je rekao Montgomery?

PUKANIĆ: Da…

/Desk/

Objava ‘Dosje Jarak’ o ubojstvu Ive Pukanića najgledanija emisija – Sve je počelo od Alke Vuice i razuzdanih zabava na Svetom Stefanu pojavila se prvi puta na Republika.

Nacional posjeduje taj dio snimke citiranog razgovora. Cjelovitu je snimku prije par dana policiji u Tuzli predala osoba koja je ustvrdila kako je razgovarala s Jocićem, objasnivši okolnosti nastanka i kontekst tog razgovora.

https://www.nacional.hr/ekskluzivno-dvanaest-godina-nakon-pogibije-ive-pukanica-iznenada-se-pojavila-audiosnimka-iz-zatvora-koja-ukazuje-na-narucitelje-atentata/

Prema tvrdnjama Nacionalova izvora, razgovor je snimljen 13. rujna navečer. Iz zatvora u Srbiji, u kojemu služi kaznu zbog jednog naručenog ubojstva, Jocić je nazvao Vericu Lovčević, majku svoje bivše partnerice Aksenije Lovčević, koja živi u Bogatiću u Srbiji. Izvor Nacionala detaljno je opisao kako je razgovor čiju snimku posjedujemo snimio donedavni partner Aksenije Lovčević, s kojim ona ima dvoje djece.

U jednom dijelu razgovora Jocić je progovorio i o ubojstvu Ive Pukanića, pa je u kontekst naručitelja tog atentata smjestio crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću, u vrijeme kada su se političke okolnosti dramatično promijenile, a Đukanovićeva je politička pozicija bitno uzdrmana, usprkos tome što je i dalje predsjednik Crne Gore. Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića, s kojim je poginuo i njegov bliski suradnik iz Nacionala Niko Franjić.

A o Đukanovićevom mogućem interesu za likvidaciju Nacionalova utemeljitelja ovaj je tjednik u posljednjih godina petnaestak godina objavio dugu seriju temeljito dokumentiranih tekstova, u sklopu svojih istraživanja o kriminano-poslovnoj suradnji Mile Đukanovića i Stanka Subotića Caneta, svojedobnog važnog dobavljača cigareta za jugoslavensko crno tržište.

Serija Nacionalovih izuzetno ekstenzivnih i dokumentiranih članaka osvijetlila je brojne nezakonite aspekte interesne suradnje Đukanovića i Subotića, što je uvelike osujetilo njihove lukrativne švercerske aktivnosti koje su, po nekim procjenama, dosezale oko milijardu dolara godišnje. Taj Nacionalov uspjeh mogao je biti motiv za naručivanje Pukanićeva ubojstva.

Najnovije Nacionalovo otkriće važna je indicija koja budi nadu da bi se, dvanaest godina nakon ubojstva Ive Pukanića, napokon mogli ostvariti značajniji pomaci na putu prema naručiteljima tog atentata.

Đukanić: “Reciklaža laži”

“Reciklažom laži” nazvao je danas ured predsjednika Republike Crne Gore Mila Đukanovića ekskluzivnu informaciju iz novog broja tjednika Nacional, prema kojoj je Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, svojedobni optuženik za organizaciju ubojstva utemeljitelja Nacionala Ive Pukanića i Nacionalova djelatnika Nike Franjića, u telefonskom razgovoru 13. rujna ove godine crnogorskog predsjednika smjestio u kontekst organizacije Pukanićeva i Franjićeva ubojstva motociklom – bombom 23. listopada 2008. u središtu Zagreba.

“Neistina objavljena na naslovnoj strani hrvatskog tjednika ‘Nacional’, o umiješanosti predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića u ubojstvo Ive Pukanića, predstavlja reciklažu laži koja je još prije osam godina lansirana, i odmah nakon toga demantirana od svih aktera te konstrukcije, pa i od samog Sretena Jocića, koji je u Srbiji u međuvremenu pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala”, stoji u priopćenju ureda predsjednika Republike Crne Gore.

Problem je s tim priopćenjem da – zaobilazi nezaobilazno. Istina jest da je Jocić u Srbiji pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala, kao što je istina i to da sudski proces protiv osumnjičenih za sudioništvo u “duhanskoj mafiji” u Italiji nije rezultirao pronalaskom i kažnjavanjem odgovornih kriminalaca, ali je isto tako točno da, za razliku od okrutnih izvrištelja, pravi naručitelj ubojstva Pukanića i Franjića nikada nije pronađen, kao i da razjašnjavanje toga zločina ostaje nezaobilazan posao za istražitelje i pravosudna tijela u svim zemljama Balkana, ako u njima ima još imalo istinske želje za temeljitim obračunom s organiziranim kriminalom. A dok taj posao ne bude obavljen, mediji mogu samo donositi nove i podsjećati na već poznate činjenice.

“Nekoliko dana prije objavljivanja prvoga članka o duhanskoj mafiji u Nacionalu zvao me moj prijatelj Veljko Bulajić, poznati režiser, tvorac ‘Bitke na Neretvi’. Bio je petak poslijepodne, kad mi je zazvonio mobitel. Molio me da ne pišem o švercu i da nipošto ne spominjemo Mila Đukanovića. Kao razlog za molbu naveo je odluku o neovisnosti Crne Gore i odvajanju od Jugoslavije, odnosno Srbije. Rekao mi je tada, ako objavim taj članak, da će se na dulje vrijeme odgoditi osamostaljivanje Crne Gore. Molio me da se hitno toga vikenda nađem s Đukanovićem, gdje god želim u Europi i popričam u četiri oka o cijeloj stvari. Ponudio mi je da će me Đukanović pokupiti svojim avionom u Zagrebu i da odaberem grad u kojem želim da se organizira sastanak. Odbio sam tu ponudu.” Napisao je to 23. svibnja 2006, u svojoj kolumni u Nacionalu, Ivo Pukanić. Manje od dvije i pol godine kasnije, bio je mrtav.

Do vremena kada je Veljko Bulajić Pukanića nastojao odvratiti od pisanja o nepoznatim poslovima Mila Đukanovića, javnost je preko Nacionala i Ive Pukanića doznala već jako mnogo o onome što Đukanović nikako nije htio da se dozna. Od svibnja 2001, naime, kada je Ivo Pukanić u Nacionalu objavio prvi tekst o Stanku Subotiću zvanom Cane, srpskom biznismenu za kojega je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova objavio kako je pod sumnjivim okolnostima devedesetih dobio hrvatsku putovnicu, Nacional je već bio objavio cijelu seriju minuciozno argumentiranih i činjenično potkrijepljenih otkrića o sudjelovanju Mila Đukanovića u višegodišnjem organiziranom švercu cigareta na području bivše Jugoslavije i Crne Gore, u kojemu je Đukanović istodobno figurirao kao politički pokrovitelj, kvazizakonski zaštitnik, i izravni sudionik.

Opisavši Subotića kao poslovnog ortaka današnjeg crnogorskog predsjednika, koji sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti, Nacional je otkrio i da se Milo Đukanović skrbio za propusnost crnogorskih graničnih prijelaza u oba smjera – za ilegalni uvoz robe koju valja prodati u Crnoj Gori i Srbiji, ali i u nekim zemljama EU, i za potajni izvoz zarađenog novca u ciparske i švicarske banke. Prema tvrdnjama iznesenim u Nacionalu, gomile deviza transportirale su se iz Jugoslavije privatnim zrakoplovima, uz oznaku diplomatske pošiljke. Prema nekim procjenama, samo u posljednjih pet godina 90-ih zajedničkim ortačkim snagama Đukanović i Subotić zaradili su najmanje milijardu dolara.

Odmah nakon prvog Nacionalova teksta, pojavio se jedan posrednik koji je bezuspješno s tri milijuna dolara pokušao podmititi Ivu Pukanića, tražeći da Nacional više ne piše o toj temi. Nakon što je Nacional u sljedećem broju još detaljnije opisao Subotićeve švercerske aktivnosti, to su prinijeli vodeći mediji u Srbiji i Crnoj Gori, ali i neki svjetski listovi poput The New York Timesa, The Financial Timesa, The Observera, The Sunday Timesa. Tada su do Nacionalove redakcije stigle i prve prijetnje smrću Ivi Pukaniću. Potom je Nacional objavio izuzetno interesantan intervju sa Srećkom Kestnerom, koji je potvrdio sva Nacionalova otkrića o Subotiću i njegovim vezama s Đukanovićem: “Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu. Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko ciparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Mili Đukanoviću.”

Među mnogim indicijama o mutnim poslovima Stanka Subotića i Mila Đukanovića, Nacional je u listopadu 2005. objavio dio sadržaja jednog dokumenta tadašnje hrvatske Protuobavještajne agencije (POA), koji je agencija načinila nakon ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića u proljeće 2003. u Beogradu: “…U SRJ su značajnu ulogu imali i kriminalci poput Stanka Subotića zvanog Cane. Subotić je, sredinom 90-ih uz pomoć utjecajnih osoba iz jugoslavenskog političkog života i sigurnosnih struktura (a po zamisli bivšeg Miloševićeva šefa Resora državne bezbednosti Jovice Stanišića), instalirao većinu svojih nezakonitih aktivnosti u Crnu Goru gdje je ostvario interesnu suradnju s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem. Zahvaljujući tome, Crna Gora je godinama osiguravala i financirala svoju neformalnu gospodarsku i političku odvojenost od ostatka SRJ, a u takvim okolnostima Subotić, Đukanović i osobe iz njihovog kruga pribavile su nezakonitim putem veliko materijalno bogatstvo.” Otkrića Nacionala o masovnome švercu cigareta pod državnim pokroviteljstvom Crne Gore, a u organizaciji Stanka Subotića i Mila Đukanovića, uzrokovala su i sudski proces u Italiji, kao i parlamentarnu istragu u Crnoj Gori. Nijedan od tih postupaka nije rezultirao pravomoćnom sudskom presudom, ali je iza njih ostao velik broj relevantnih dokumenata i saznanja koja bi mogla biti iskorištena u nekoj novoj istrazi, kakvu bi mogle pokrenuti indicije poput onih koje je Nacionao ekskluzivno objavio u svom novom broju.

Jedno od tih saznanja, na primjer, mogli bi biti i dramatični telefonski razgovori Mila Đukanovića i Stanka Subotića, koji je nedugo nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića presrela hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija SOA. Izvor koji je slušao snimke tih razgovora svojedobno je Berislavu Jeliniću, glavnom uredniku Nacionala i autoru važnje knjige “Zašto je ubijen Ivo Pukanić”, ispričao sljedeće: ‘Snimljena je njihova komunikacija u prvim danima nakon uhićenja dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Subotić i Đukanović bili su u potpunoj panici. O tomu su razgovarali u šiframa, ali je bilo posve jasno da su razgovarali o mogućim posljedicama nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Njih su dvojica zbog toga bili toliko uznemireni da je jedan od njih čak spomenuo mogućnost da će počiniti samoubojstvo.”

A to je samo dio okolnosti koje podsjećaju na činjenicu na to da su istinski naručitelji ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića do dana današnjeg ostali neotkriveni, što ostaje nezaobilazan posao u dugogodišnjem i mukotrpnom poslu suzbijanja korupcije i organiziranog kriminala na Balkanu. Zbog svega toga, uredu predsjednika Republike Crne Gore, umjesto što se arogantnim i besadržajnim demantijima pokušava obračunati s medijima, bilo bi mudrije pozvati na temeljitu istragu kako bi se konačno razjasnio jedan od najvećih zločina protiv novinara na području bivše Jugoslavije u posljednjih tridesetak godina. A Đukanovićev ured nije to učinio. Nije li opravdano pitati se – zašto?.

(Izvor: Nacional.hr)

Objava Nacional: Milo Đukanović naručitelj ubojstva Ive Pukanića pojavila se prvi puta na Republika.