“Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.” To je, prema tvrdnjama Jocićeva sugovornika, u telefonskom razgovoru izjavio Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, koji je u sudskom procesu oslobođen krivice za organizaciju ubojstva Ive Pukanića, utemeljitelja i glavnog urednika tjednika Nacional, 23. listopada 2008. u središtu Zagreba, piše u najnovijem broju hrvatskog tjednika Nacional.
Nacional posjeduje taj dio snimke citiranog razgovora. Cjelovitu je snimku prije par dana policiji u Tuzli predala osoba koja je ustvrdila kako je razgovarala s Jocićem, objasnivši okolnosti nastanka i kontekst tog razgovora.
Prema tvrdnjama Nacionalova izvora, razgovor je snimljen 13. rujna navečer. Iz zatvora u Srbiji, u kojemu služi kaznu zbog jednog naručenog ubojstva, Jocić je nazvao Vericu Lovčević, majku svoje bivše partnerice Aksenije Lovčević, koja živi u Bogatiću u Srbiji. Izvor Nacionala detaljno je opisao kako je razgovor čiju snimku posjedujemo snimio donedavni partner Aksenije Lovčević, s kojim ona ima dvoje djece.
U jednom dijelu razgovora Jocić je progovorio i o ubojstvu Ive Pukanića, pa je u kontekst naručitelja tog atentata smjestio crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću, u vrijeme kada su se političke okolnosti dramatično promijenile, a Đukanovićeva je politička pozicija bitno uzdrmana, usprkos tome što je i dalje predsjednik Crne Gore. Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića, s kojim je poginuo i njegov bliski suradnik iz Nacionala Niko Franjić.
A o Đukanovićevom mogućem interesu za likvidaciju Nacionalova utemeljitelja ovaj je tjednik u posljednjih godina petnaestak godina objavio dugu seriju temeljito dokumentiranih tekstova, u sklopu svojih istraživanja o kriminano-poslovnoj suradnji Mile Đukanovića i Stanka Subotića Caneta, svojedobnog važnog dobavljača cigareta za jugoslavensko crno tržište.
Serija Nacionalovih izuzetno ekstenzivnih i dokumentiranih članaka osvijetlila je brojne nezakonite aspekte interesne suradnje Đukanovića i Subotića, što je uvelike osujetilo njihove lukrativne švercerske aktivnosti koje su, po nekim procjenama, dosezale oko milijardu dolara godišnje. Taj Nacionalov uspjeh mogao je biti motiv za naručivanje Pukanićeva ubojstva.
Najnovije Nacionalovo otkriće važna je indicija koja budi nadu da bi se, dvanaest godina nakon ubojstva Ive Pukanića, napokon mogli ostvariti značajniji pomaci na putu prema naručiteljima tog atentata.
Đukanić: “Reciklaža laži”
“Reciklažom laži” nazvao je danas ured predsjednika Republike Crne Gore Mila Đukanovića ekskluzivnu informaciju iz novog broja tjednika Nacional, prema kojoj je Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, svojedobni optuženik za organizaciju ubojstva utemeljitelja Nacionala Ive Pukanića i Nacionalova djelatnika Nike Franjića, u telefonskom razgovoru 13. rujna ove godine crnogorskog predsjednika smjestio u kontekst organizacije Pukanićeva i Franjićeva ubojstva motociklom – bombom 23. listopada 2008. u središtu Zagreba.
“Neistina objavljena na naslovnoj strani hrvatskog tjednika ‘Nacional’, o umiješanosti predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića u ubojstvo Ive Pukanića, predstavlja reciklažu laži koja je još prije osam godina lansirana, i odmah nakon toga demantirana od svih aktera te konstrukcije, pa i od samog Sretena Jocića, koji je u Srbiji u međuvremenu pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala”, stoji u priopćenju ureda predsjednika Republike Crne Gore.
Problem je s tim priopćenjem da – zaobilazi nezaobilazno. Istina jest da je Jocić u Srbiji pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala, kao što je istina i to da sudski proces protiv osumnjičenih za sudioništvo u “duhanskoj mafiji” u Italiji nije rezultirao pronalaskom i kažnjavanjem odgovornih kriminalaca, ali je isto tako točno da, za razliku od okrutnih izvrištelja, pravi naručitelj ubojstva Pukanića i Franjića nikada nije pronađen, kao i da razjašnjavanje toga zločina ostaje nezaobilazan posao za istražitelje i pravosudna tijela u svim zemljama Balkana, ako u njima ima još imalo istinske želje za temeljitim obračunom s organiziranim kriminalom. A dok taj posao ne bude obavljen, mediji mogu samo donositi nove i podsjećati na već poznate činjenice.
“Nekoliko dana prije objavljivanja prvoga članka o duhanskoj mafiji u Nacionalu zvao me moj prijatelj Veljko Bulajić, poznati režiser, tvorac ‘Bitke na Neretvi’. Bio je petak poslijepodne, kad mi je zazvonio mobitel. Molio me da ne pišem o švercu i da nipošto ne spominjemo Mila Đukanovića. Kao razlog za molbu naveo je odluku o neovisnosti Crne Gore i odvajanju od Jugoslavije, odnosno Srbije. Rekao mi je tada, ako objavim taj članak, da će se na dulje vrijeme odgoditi osamostaljivanje Crne Gore. Molio me da se hitno toga vikenda nađem s Đukanovićem, gdje god želim u Europi i popričam u četiri oka o cijeloj stvari. Ponudio mi je da će me Đukanović pokupiti svojim avionom u Zagrebu i da odaberem grad u kojem želim da se organizira sastanak. Odbio sam tu ponudu.” Napisao je to 23. svibnja 2006, u svojoj kolumni u Nacionalu, Ivo Pukanić. Manje od dvije i pol godine kasnije, bio je mrtav.
Do vremena kada je Veljko Bulajić Pukanića nastojao odvratiti od pisanja o nepoznatim poslovima Mila Đukanovića, javnost je preko Nacionala i Ive Pukanića doznala već jako mnogo o onome što Đukanović nikako nije htio da se dozna. Od svibnja 2001, naime, kada je Ivo Pukanić u Nacionalu objavio prvi tekst o Stanku Subotiću zvanom Cane, srpskom biznismenu za kojega je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova objavio kako je pod sumnjivim okolnostima devedesetih dobio hrvatsku putovnicu, Nacional je već bio objavio cijelu seriju minuciozno argumentiranih i činjenično potkrijepljenih otkrića o sudjelovanju Mila Đukanovića u višegodišnjem organiziranom švercu cigareta na području bivše Jugoslavije i Crne Gore, u kojemu je Đukanović istodobno figurirao kao politički pokrovitelj, kvazizakonski zaštitnik, i izravni sudionik.
Opisavši Subotića kao poslovnog ortaka današnjeg crnogorskog predsjednika, koji sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti, Nacional je otkrio i da se Milo Đukanović skrbio za propusnost crnogorskih graničnih prijelaza u oba smjera – za ilegalni uvoz robe koju valja prodati u Crnoj Gori i Srbiji, ali i u nekim zemljama EU, i za potajni izvoz zarađenog novca u ciparske i švicarske banke. Prema tvrdnjama iznesenim u Nacionalu, gomile deviza transportirale su se iz Jugoslavije privatnim zrakoplovima, uz oznaku diplomatske pošiljke. Prema nekim procjenama, samo u posljednjih pet godina 90-ih zajedničkim ortačkim snagama Đukanović i Subotić zaradili su najmanje milijardu dolara.
Odmah nakon prvog Nacionalova teksta, pojavio se jedan posrednik koji je bezuspješno s tri milijuna dolara pokušao podmititi Ivu Pukanića, tražeći da Nacional više ne piše o toj temi. Nakon što je Nacional u sljedećem broju još detaljnije opisao Subotićeve švercerske aktivnosti, to su prinijeli vodeći mediji u Srbiji i Crnoj Gori, ali i neki svjetski listovi poput The New York Timesa, The Financial Timesa, The Observera, The Sunday Timesa. Tada su do Nacionalove redakcije stigle i prve prijetnje smrću Ivi Pukaniću. Potom je Nacional objavio izuzetno interesantan intervju sa Srećkom Kestnerom, koji je potvrdio sva Nacionalova otkrića o Subotiću i njegovim vezama s Đukanovićem: “Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu. Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko ciparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Mili Đukanoviću.”
Među mnogim indicijama o mutnim poslovima Stanka Subotića i Mila Đukanovića, Nacional je u listopadu 2005. objavio dio sadržaja jednog dokumenta tadašnje hrvatske Protuobavještajne agencije (POA), koji je agencija načinila nakon ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića u proljeće 2003. u Beogradu: “…U SRJ su značajnu ulogu imali i kriminalci poput Stanka Subotića zvanog Cane. Subotić je, sredinom 90-ih uz pomoć utjecajnih osoba iz jugoslavenskog političkog života i sigurnosnih struktura (a po zamisli bivšeg Miloševićeva šefa Resora državne bezbednosti Jovice Stanišića), instalirao većinu svojih nezakonitih aktivnosti u Crnu Goru gdje je ostvario interesnu suradnju s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem. Zahvaljujući tome, Crna Gora je godinama osiguravala i financirala svoju neformalnu gospodarsku i političku odvojenost od ostatka SRJ, a u takvim okolnostima Subotić, Đukanović i osobe iz njihovog kruga pribavile su nezakonitim putem veliko materijalno bogatstvo.” Otkrića Nacionala o masovnome švercu cigareta pod državnim pokroviteljstvom Crne Gore, a u organizaciji Stanka Subotića i Mila Đukanovića, uzrokovala su i sudski proces u Italiji, kao i parlamentarnu istragu u Crnoj Gori. Nijedan od tih postupaka nije rezultirao pravomoćnom sudskom presudom, ali je iza njih ostao velik broj relevantnih dokumenata i saznanja koja bi mogla biti iskorištena u nekoj novoj istrazi, kakvu bi mogle pokrenuti indicije poput onih koje je Nacionao ekskluzivno objavio u svom novom broju.
Jedno od tih saznanja, na primjer, mogli bi biti i dramatični telefonski razgovori Mila Đukanovića i Stanka Subotića, koji je nedugo nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića presrela hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija SOA. Izvor koji je slušao snimke tih razgovora svojedobno je Berislavu Jeliniću, glavnom uredniku Nacionala i autoru važnje knjige “Zašto je ubijen Ivo Pukanić”, ispričao sljedeće: ‘Snimljena je njihova komunikacija u prvim danima nakon uhićenja dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Subotić i Đukanović bili su u potpunoj panici. O tomu su razgovarali u šiframa, ali je bilo posve jasno da su razgovarali o mogućim posljedicama nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Njih su dvojica zbog toga bili toliko uznemireni da je jedan od njih čak spomenuo mogućnost da će počiniti samoubojstvo.”
A to je samo dio okolnosti koje podsjećaju na činjenicu na to da su istinski naručitelji ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića do dana današnjeg ostali neotkriveni, što ostaje nezaobilazan posao u dugogodišnjem i mukotrpnom poslu suzbijanja korupcije i organiziranog kriminala na Balkanu. Zbog svega toga, uredu predsjednika Republike Crne Gore, umjesto što se arogantnim i besadržajnim demantijima pokušava obračunati s medijima, bilo bi mudrije pozvati na temeljitu istragu kako bi se konačno razjasnio jedan od najvećih zločina protiv novinara na području bivše Jugoslavije u posljednjih tridesetak godina. A Đukanovićev ured nije to učinio. Nije li opravdano pitati se – zašto?.
(Izvor: Nacional.hr)