To je četvrti posjet 87-godišnjaka u Italiji unutar dva mjeseca, uoči 12 dana dugog putovanja diljem Azije u rujnu, najdužeg tijekom njegovog papinstva.

Franjo je u Trst stigao prigodom 50. Socijalnog tjedna katolika u Italiji, a tamo je rekao kako se mnogi ljudi osjećaju isključenima iz demokracije, te da su siromašni i slabi ostavljeni da se bore sami.

„Očito je da demokracija u današnjem svijetu nije dobrog zdravlja”, kazao je papa.

Zdrava demokracija treba izbjegavati ideologiziranje i stranačke borbe te umjesto toga voditi sadržajni dijalog, rekao je.

„Neka nas ne zavaravaju jednostavna rješenja. Umjesto toga budimo strastveni oko zajedničkog dobra”, nastavio je papa, naglašavajući štetu koju uzrokuje politička „korupcija i kršenje zakona”.

Franjo smatra kako je važno učiti djecu važnosti demokratskih vrijednosti.

Upozorio je da je „indiferentnost rak demokracije”.

„Zabrinut sam zbog malog broja ljudi koji izlaze na izbore. Zašto se to događa?”, upitao je.

Njegov posjet Trstu dogodio se nakon sličnih posjeta Veneciji i Veroni u travnju i svibnju, te obraćanja formatu G7 na jugu Italije u lipnju.

Franjo se na tim putovanjima većinom kretao u invalidskim kolicima, no čini se dobrog zdravlja, piše agencija Reuters. U rujnu će letjeti više od 32 tisuće kilometara na putovanju Indonezijom, Papuom Novom Gvinejom, Istočnim Timorom i Singapurom, prenosi HINA.

/Desk/

Objava Papa u Trstu: “Demokracija nije dobrog zdravlja” pojavila se prvi puta na Republika.

– S obzirom na to da milijuni građana Europe i drugih kontinenata 2024. glasaju na ključnim izborima, moramo podsjetiti na kritičnu ulogu koju novinari i kvalitetni mediji imaju u osiguranju pristupa pluralističkim i pouzdanim informacijama i raznolikim mišljenjima i idejama kako bismo mogli donijeti informirane odluke kada ostvarujemo svoja demokratska prava, istaknula je Pejčinović Burić u priopćenju, prenosi HRT.

– Bez raznovrsnih, slobodnih i neovisnih medija i novinara, prava demokracija slabi i može propasti. Oni su stup demokracije i nikada ne bismo smjeli zaboraviti da je njihova sloboda također i naša, naglasila je.

– Međutim, da bi mediji i novinari igrali svoju ključnu demokratsku ulogu, oni moraju moći raditi u sigurnom okruženju, poručila je.

Pejčinović Burić je upozorila da je sloboda medija u Europi i dalje pod stalnim napadom, kako pokazuje godišnje izvješće Platforme Vijeća Europe za promicanje zaštite novinarstva i sigurnosti novinara.

Te prijetnje uključuju nezakonito podmetanje špijunskih softvera i zlonamjerne tužbe protiv novinara, fizičke napade, zastrašivanje, pritvaranje, restriktivno zakonodavstvo, zarobljavanje medija i napade na javne medije.

Kako bi riješile te izazove, države članice Vijeća Europe trebale bi provesti Preporuku Odbora ministara za zaštitu novinarstva i sigurnost novinara i drugih medijskih aktera i pripremiti nacionalne akcijske planove kao dio kampanje Vijeća Europe “Novinari su važni”, poručila je, pozdravivši što su neke države članice poduzele prve korake za provedbu te inicijative.

U pogledu sve češće prakse zlonamjernih tužbi koje imaju za cilj uznemiravanje i ušutkavanje novinara, medija i drugih nadzornih dijela, države članice trebale bi usvojiti zakonodavne okvire koji će svima omogućiti da sudjeluju u javnoj raspravi i javnim poslovima sigurno i bez straha.

RSF: Podrška vlasti medijskim slobodama diljem svijeta pada

RSF piše kako je pandemija covida-19 financijski ugrozila medije, zbog čega velike medijske kuće sve više pristaju na partnerstvo s vladom u organizaciji događaja i zbog čega se propitkuje njihova neovisnost.

Organizacija u svom godišnjem izvješću piše kako podrška vlasti medijskim slobodama diljem svijeta pada.

RSF izdvaja Argentinu pod novim predsjednikom Javierom Mileijem koja je pala za 26, na 66. mjesto, te piše o spektakularnoj mimikriji ruskih represivnih metoda diljem istočne Europe i središnje Azije, pa i u Srbiji gdje provladini mediji prenose rusku propagandu, a vlasti prijete ruskim novinarima u egzilu.

Indeks medijskih sloboda i dalje predvodi Norveška, slijede je Danska i Švedska, a najgora situacija je u Eritreji koja je preuzela dno liste od Sjeverne Koreje. Među najgorih deset su i Kina, Iran i Sirija, piše agencija France Presse.

I Bosna i Hercegovina jako je pala na ovogodišnjoj listi pa je sada 81., Srbija je još i gora na 98. mjestu, ali su zato Sjeverna Makedonija i Crna Gora bolje plasirane od Hrvatske. Mežu zemljama EU-a, slabiji indeks slobode medija imaju Rumunjska, Bugarska, Cipar i Grčka, koja je s 88. mjestom po tom kriteriju najgora u Uniji.

UNESCO: Nasilje protiv novinara koji izvještavaju o okolišu je u porastu

Novinari koji izvještavaju o pitanjima okoliša suočavaju se sa sve većim nasiljem diljem svijeta od strane državnih i privatnih aktera, objavio je UNESCO u četvrtak, ističući da su 44 od tih novinara ubijena između 2009. i 2023. godine.

Više od 70 posto od 905 novinara koje je UN-ova agencija ispitala u 129 zemalja reklo je da su bili napadnuti, izloženi prijetnjama ili pod pritiskom, te da se nasilje protiv njih pogoršalo, s 305 napada prijavljenih samo u posljednjih pet godina.

UNESCO, UN-ova agencija za kulturu, u svom je izvješću izvijestila o fizičkim napadima, ozljeđivanju, uhićenjima i uznemiravanju, kao i pravnim radnjama protiv novinara, uključujući tužbe za klevetu i kaznene postupke.

Najmanje 749 novinara, skupina novinara i medijskih kuća napadnuto je u 89 zemalja u svim regijama, navodi se u izvješću, pri čemu su državni akteri odgovorni za najmanje polovicu, a privatni za najmanje četvrtinu.

– Državni akteri, policija, vojne snage, državni službenici i zaposlenici, lokalne vlasti, odgovorni su za većinu napada za koje su dostupne informacije o počiniteljima, stoji u izvješću.

Ovi novinari pokrivali su širok raspon tema, uključujući prosvjede, sukobe zbog rudarenja i zemlje, sječu i krčenje šuma, ekstremne vremenske prilike, onečišćenje i štete po okoliš te industriju fosilnih goriva.

Muškarci su općenito češće napadani, a žene češće digitalno, stoji u izvješću.

Od 44 novinara koji su ubijeni u 15 zemalja dok su izvještavali o pitanjima okoliša, samo je pet slučajeva rezultiralo osudama, navodi se u izvješću. U 19 od 44 ubojstva počinitelji su ostali neidentificirani. Najmanje 24 novinara preživjela su pokušaje ubojstva.

/Desk/

Objava Vijeće Europe: Zaštita novinara – zaštita demokracije pojavila se prvi puta na Republika.

Objava SLOBODU ZA ŽIVOT ‘Pandemija koronavirusa izazvala je u 2020. veliko nazadovanje demokratskih sloboda‘ pojavila se prvi puta na Republika.

U izvješću kojim je obuhvaćen gotovo cijeli svijet, organizacija International Idea zaključuje da je 61 posto zemalja donosilo mjere koje smatra “nezakonitima, neproporcionalnima, bez vremenskih ograničenja ili nepotrebnima”.

Ljudska prava krši i 43 posto demokratskih država

Demokratska načela i ljudska prava krši 90 posto autoritarnih režima, ali prekršaji su uočeni i u 43 posto država iz kategorije demokratskih, kaže organizacija sa sjedištem u Stockholmu, specijalizirana za ocjenjivanje stanja demokracije u svijetu.

“Bilo je predvidivo da će autoritarni režimi, koji u svojem ustroju imaju manje mehanizama zaštite demokratskih i ljudskih prava, nastojati povećati svoju moć pod izlikom suzbijanja pandemije”, kaže glavni tajnik International Idea, Kevin Casas-Zamora.

“No iznenađuje da su tolike demokratske države donosile problematične mjere”, rekao je.

Indija je na prvom mjestu svjetske ljestvice država koje su donijele “zabrinjavajuće” mjere u 9 od 22 analizirana područja (sloboda kretanja, sloboda izražavanja, mediji itd.) i u tome je ispred Alžira i Bangladeša.

Slijede Kina, Egipat, Malezija i Kuba (7 područja).

Rusija, Saudijska Arabija, Mijanmar, Jordan, Šri Lanka i Zimbabve dijele prvo mjesto

Rusija je prva na popisu europskih zemalja jer je donijela “zabrinjavajuće” mjere u šest područja, a to mjesto dijeli s još pet zemalja u svijetu: Saudijska Arabija, Mijanmar, Jordan, Šri Lanka i Zimbabve.

Nevladina udruga International Idea ocjenjivala je različite mjere koje su donosile države kako bi odredila jesu li one problematične sa stajališta demokracije, pri čemu nije ocjenjivala njihovu sanitarnu učinkovitost.

Indija, Malezija, Mijanmar, Šri Lanka i Irak, pet zemalja svrstanih u skupinu demokratskih – iako je riječ o krhkim demokracijama – na popisu je 15 država koje zauzimaju dno ljestvice.
U Europi kritične Bugarska, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija

“Pandemija je bila akcelerator tendencija koje su postojale i prije virusa. Izraženo autoritarne zemlje većinom su postajale još autoritarnije, a u demokracijama koje su već imale poteškoća u očuvanju pravne države, te su se poteškoće povećale”, ocjenjuje M. Casas-Zamora.

U Europskoj uniji pet je kritičnih zemalja: Bugarska u tri područja, Mađarska, Poljska, Slovačka u dva te Slovenija u jednom području.

Kritike Sjedinjenim Državama

Među velikim zapadnim demokracijama prozvane su samo Sjedinjene Države i to u dva područja.

Izrael je zabrinjavajuć u pet područja, a Argentina u dva.

Ograničenja medijskih sloboda u ime borbe protiv dezinformiranja, pretjerano korištenje sile (raspoređivanje vojske koja nadzire primjenu propisa, kampovi za izolaciju oboljelih…), korupcija pri sklapanju ugovora o hitnoj nabavi ili prozivanje migranata kao odgovornih za širenje epidemije neke su od problematičnih mjera koje se najčešće susreću.

Novi izazov koji će trebati ocijeniti bit će taj kako se velika gospodarska kriza koja je u tijeku odražava na stanje demokracije, kaže Casas-Zamora.

Studija hvali Island, Finsku, Novi Zeland, Norvešku…

Studija hvali modele nekih zemalja koje su ostvarile dobre sanitarne rezultate, a pritom nisu narušile poštivanje demokratskih prava. To su Island, Finska, Novi Zeland, Norveška, Južna Koreja, Tajvan, Urugvaj, Cipar, Japan, Senegal i Sijera Leone.

Za Hrvatsku u izvješću piše samo to da je izborno povjerenstvo isključilo mogućnost glasanja na izborima zaraženih osoba, no da je (Ustavni) sud tu mjeru ukinuo i da je na izborima u 2020. u odnosu na prosjek iz razdoblja 2008. do 2019. odaziv birača bio nešto niži.

Francuska, Italija, Kanada, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Španjolska nisu svrstane među najbolje učenike iako u njima nije navedeno nijedno područje zabrinutosti.

To opovrgava ideju da bi nedemokratske zemlje mogle biti uspješnije u obuzdavanju pandemije.

Argumenti autoritarnih režima da su morali obuzdati slobode u ime borbe protiv pandemije padaju u vodu kada se vidi da “na svaku Kinu dolazi jedan Novi Zeland, na svaku Kubu jedna Finska”, objašnjava Casas-Zamaora.

Smatra se da 55 posto stanovništva danas živi u demokraciji

U izvješću organizacija žali što su primjerice Peking i Havana “ostvarili dobre sanitarne rezultate po visoku cijenu demokracije i ljudskih prava”.

Zaključci se temelje na svjetskom praćenju učinka covida-19 na demokraciju od srpnja u partnerstvu s Europskom komisijom.

International Idea ocjenjuje da 55 posto svjetskog stanovništva danas živi u demokraciji. Analiza je obuhvatila 162 države od kojih je 99 njih ta organizacija svrstala u demokracije, 33 u autoritarne režime, a 30 u “hibridne režime”.

(Izvor: HINA)

Objava Studija pokazala da pandemija nagriza demokraciju i slobode u 6 od 10 zemalja pojavila se prvi puta na Republika.

Ova oštra upozorenja uputio je, ni manje ni više nego ustavni sudac – Andrej Abramović u članku objavljenom danas na pravničkom portalu www.iusinfo.hr, prenosi Jutarnji list.

U tekstu naslovljenom „Ustavnost u doba virusa“ ‘Ustavnost u doba virusa’ sudac tvrdi da cilj njegovog teksta nije da polemizira s mjerama koje se poduzimaju već „da upozori na to tko ih poduzima i držimo li se ustavnih i zakonskih mehanizama koje smo sami stvorili i kojih se moramo držati da ne bismo izgubili one vrijednosti koje su u demokratskom društvu čak i važnije od ljudskih života“.

O karanteni cijelog jednog otoka – Murtera

Abramović, u objavljenom tekstu uz ostalo problematizira i način na koji je donesena odluka o stavljanju pod karantenu cijelog jednog otoka- Mutera. Nju je 25. ožujka donio Stožer civilne zaštite Šibensko kninske županije. „Na prilazne ceste stavljene su fizičke zapreke. Kao u vrijeme rata“ ističe sudac i upozorava da je ta odluka protuzakonita na više razina.

Prema odredbi Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti u karantenu se, tvrdi sudac, prisilno mogu smjestiti samo ljudi, a ne cijela područja. Uz to, karantenu može odrediti samo ministar zdravlja, a ne stožer civilne zaštite pa još regionalni. Karantena se mora platiti osobama koje su u nju prisilno stavljane.

„Ništa od navedenog“ ističe Abramović „ovdje nije slučaj. Ako su mjere nužne, moraju se prvo zakonom predvidjeti, pa na zakonom predviđeni način uvesti. Ovako su stanovnici na milost i nemilost aktivizma nekakvog stožera (u stožerima ne oskudijevamo za razliku od opreme)“.

Zatvaranje ljudi u vlastite kuće bez testiranja

Ustavni sudac polemizira i s načinom na kojeg vlasti određuju mjeru samoizolacije koju Zakonu o liječenju od zaraznih bolesti definira kao „izoliranje i liječenje u stanu“.

Posve je upitno navodi sudac, može li se ograničavati nečija ustavna prava kad je nedvojbeno da postoji test koji potvrđuje ili opovrgava zaraženost.

„Zatvaranje ljudi u vlastite kuće bez testiranja stavlja ih u prekarni položaj: niti zdravi niti bolesni, stigmatizirani su do mjere ugroženosti od većine Svjedoci smo da ih legitimiraju neovlaštene osobe (apotekari), a pripremaju se (navodno) i mjere praćenja mobitela“.

Tom je mjerom smatra Abramović dana prednost štednji nad testovima, tj ekonomskim interesima države nad temeljnim ljudskim pravima. „To je nedopustivo, to čak nisu vrijednosti istog ranga“ navodi sudac.

Problematizirajući način na koji su donesene navedene konkretne mjere, Abramović nastoji upozoriti na suštinski važna ustavno- pravna pitanja koja su otvorena iznenadnom pandemijom COVID 19 i mjerama koje zbog njezinog suzbijanja vlast poduzima.

Zašto vlada nje proglasila katastrofu?

U svom članku iznosi sumnju prema kojoj vladajuća većina u Saboru namjerno izbjegava primijeniti ustavnu i zakonsku normu, kao bi sebi omogućila da krizom upravlja pomoću zakona donesenih običnom umjesto dvotrećinskom većinom.

On analizira manevar kojem su vladajući pribjegli kako bi izbjegli automatsko aktiviranje članka 17. Ustava koji se odnosi na izvanredna stanja, a čijim bi aktiviranjem sve odluke kojima se zadire u ustavna ljudska prava morao odobriti Sabor i to dvotrećinskom većinom, sve dok se to zakonodavno tijelo može sastajati.

Dopunama Zakona o sustavu civilne zaštite koje je Sabor izglasao 18. ožujka pojašnjava Abramović, u taj je Zakon je uveden pojam „nastupanja posebnih okolnosti“ iako je opis „posebnih okolnosti“ po sadržaju identičan stanju „katastrofe“ koje taj zakon već odranije sadrži.

„Zašto vlada nije proglasila zakonom predviđeno stanje katastrofe već novelom uvela novo, hibridno, sadržajem isto, a imenom različito?

Je li baš zbog toga da se ne aktivira automatski i jednoznačno članak Ustava 17. Već da se može dopustiti i tumačenje da smo još uvijek u okvirima članka 16?“

Abramović iznosi sumnju da je tim manevrom vlada nastojala izbjeći obavezu da za mjere kojima se zadire ustavna ljudska prava traži dvotrećinsku potvrdu Sabora jer joj je po mirnodopskom članku16. ustava dovljna obična većna..

Čiini se ističe on, da joj takvo nastojanje sasvim dobro uspijeva. Razloge takvog uspjeha, tvrdi, treba tražiti u tradicionalnoj neslozi pravne teorije, inertnosti i ravnodušnosti pravne i opće javnosti i izolacionističkoj politici Ustavnog suda koji se drži „visoko ko oblak il tron, da ne dopre do njeg niskog tornja zvon“…

Posljedice loše po zajamčena ljudska prava

S posebnom se pak oštrinom u članku osvrnuo i na držanje svojih kolega ustavnih sudaca u sadašnjoj kriznoj situaciji: „Ustavni sud sustavno, koristeći kao zaklon nedostatak izričite ustavne norme, odbija sudjelovati u tumačenju Ustava u (realnom) vremenu krize, inzistira na odlučivanju post festum, kad i eventualno utvrđenje nerazmjernosti poduzetih mjera neće više nikome ništa značiti“.

Abramović kaže kako kao medicinski laik ne zna, niti se usudi prognozirati kakve će posljedice takvog postupanja biti na borbu protiv pandemije. Ali da će posljedice biti loše u odnosu na zajamčena ljudska prava – u to je, tvrdi, sasvim siguran.

Također upozorava. „ Nema te nužde koja opravdava postupanje mimo zakona i Ustava jer i Ustav i zakoni reguliraju stanje nužde. Ne čini zajednici najbolje onaj tko traži prečace već onaj koji održava putove. Procedura je glavna zaštita demokracije, a dugoročno gledano šteta na demokraciji veća je od štete izazvane bilo kakvim virusom“.

/Republikainfo.com/

Objava Ustavni sudac: Mjere za suzbijanje pandemije nužne, ali ne može Stožer civilne zaštite uzeti sve ovlasti – to je suspenzija demokracije i diktatura pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Jonathan Davis/https://tThe Conversation / Digitalna demokracija

Schabowski je morao udovoljiti političkim zahtjevima stotina tisuća Istočnih Nijemaca koji su tjednima demonstrirali diljem zemlje. Na konferenciji za novinare, izjavio je:

„Odlučili smo danas provesti uredbu koja omogućuje svakom građaninu Njemačke demokratske Republike da napusti državu preko bilo kojeg od graničnih prijelaza“.

Najavio je da će novo pravilo na snagu stupiti odmah, iako je naredba predviđala da će početi sljedeći dan u četiri sata ujutro. Kako se vijest proširila, tisuće ljudi uputilo se na kontrolne točke kako bi testirali nova pravila. Do kraja noći jedan broj građana Istočnog Berlina uspio je prijeći u zapadni dio grada. Ljudi su plesali na Berlinskom zidu. Komunizam u Istočnoj Europi napravio je još jedan korak ka svome kraju.

Njemačka demokratska republika (DDR) slijedila je primjer Mađarske koja je u lipnju iste godine otvorila granicu s Austrijom, te Poljske koja je u kolovozu izabrala prvog nekomunističkog premijera od 1946. Nakon što je zid pao, dramatičar i borac za ljudska prava Václav Havel postaje predsjednik Čehoslovačke. Bugarska i Rumunjska pridružuju se demokratskom valu a Lech Wałęsa postaje prvi demokratski izabran predsjednik Poljske.

Kraj povijesti

Činilo se da sve ovo potvrđuje razmišljanja politologa Francisca Fukuyame, koji je u članku objavljenom u ljeto 1989. godine ustvrdio da je povijest završila. Napisao je da je tijek događaja u proteklom desetljeću učinio nemogućim “da izbjegnemo osjećaj da se u svjetskoj povijesti dogodilo nešto vrlo temeljno“. To je predstavljalo:

„ne samo kraj hladnog rata ili prolazak određenog razdoblja poslijeratne povijesti, već i kraj povijesti kao takve: to jest krajnja točka ideološkog razvoja čovječanstva i univerzalizacije zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika vladavine“.

Liberalizam je pobijedio u carstvu ideja, a 1989. svjedočili smo trijumfu Zapada i “zapadne ideje”. Došlo je do “potpunog iscrpljivanja održivih sustavnih alternativa zapadnom liberalizmu” i do “nezaustavljivog širenja konzumerističke zapadne kulture” širom svijeta.

Fukuyamina argumentacija imala je tada određenu težinu. Organizirana radna snaga (sindikati) gubila je na snazi u zemljama poput Britanije nakon čuvenog štrajka rudara. Polovina Europe odbacila je socijalizam, dok demokratske socijalističke partije prolaze kroz velike promjene i svaka na svoj način prihvaćaju ideje slobodnog tržišta.

Specifične povijesne snage koje su srušile Berlinski zid simbolično su potvrdile svoju premoć u siječnju 1990. kada je globalizacija došla u Moskvu i otvorio se prvi McDonald’s. Iste godine, činom njemačkog ujedinjenja, Istočna Njemačka prestaje postojati a Mihail Gorbačov dovodi Sovjetski Savez do tihog kraja u prosincu 1991.

Čak su i neki prijatelji Zapada iz vremena hladnog rata prihvatili novu eru i krenuli prema liberalnoj demokraciji. Čile je 1988. smijenio diktatora Augusta Pinocheta, a godinu dana kasnije za predsjednika je izabran Patricio Aylwin. U Južnoj Africi Nelson Mandela izlazi iz zatvora – aparthejd je gotov a Mandela postaje predsjednik 1994. godine.

Sve u svemu, izgledalo je da je Fukuyama bio u pravu i da je došao kraj ideološkim razlikama. Kapitalizam je pobijedio, liberalna demokracija je dobila politički rat i do kraja 1990-ih u svijetu je bio gotovo jednak broj demokratskih država i nedemokratskih režima.

Međutim, usprkos trijumfalizmu Fukuyaminih argumenata nije došlo do zlatnog doba liberalne demokracije.

Nesigurni koraci

Devedesete godine prošloga stoljeća svakako su bile prožete liberalnom demokracijom. Komunizam je ustupio mjesto konzumerizmu a istočnoeuropske su države prvi put nakon više desetljeća glasale na demokratskim izborima. Na Zapadu, Demokrati Billa Clintona pobjeđuju dva puta na izborima, dok Novi laburisti Tonyja Blaira ostvaruju prvu od tri pobjede. Laburistička stranka Paula Keatinga vladala je do 1996. u Australiji a u Njemačkoj SPD Gerharda Schrödera pravi savez sa Zelenima.

Kao što je tvrdio moj kolega Richard Carr, bio je to marš umjerenih u desetljeću u kojem su Blair i Clinton tražili „treći put“ između kapitalizma i slobodnog tržišta koje su zagovarali Reagan i Thatcher te državnih ideala iz doba SSSR-a.

Iako treći put nije ideologija, temeljio se na specifičnim idejama i idealima koje su formulirali mislioci poput sociologa Anthonyja Giddensa. Giddens se zalagao za uvođenje “drugačijeg okvira” kako bi se izbjegao pristup “birokratske vlade odozgo prema dolje” koji je željela stara ljevica, te težnja desnice da u potpunosti ukine vladu. Ovo je bio kratkotrajni zastoj u napretku neoliberalizma koji je obilježio 1980-e i 2000-e, ali pokazalo se da ideje još uvijek imaju značaj jer su umjereni političari tražili način da teoretiziraju svoj pragmatizam.

Unatoč tome, globalna pobjeda liberalne demokracije koju je pretpostavio Fukuyama nije se dogodila. Fukuyama je sugerirao da je u Kini “snaga liberalne ideje i dalje velika kako raste ekonomska moć i kako gospodarstvo postaje otvorenije prema vanjskom svijetu”. Međutim, Komunistička partija Kine nastavila je odbijati zahtjeve za više demokracije. Tako je bilo, unatoč Fukuyaminom uvjerenju da su „studentske demonstracije u Pekingu, koje su najprije izbile u prosincu 1986. i koje su se nedavno ponovile…, bile samo početak onoga što će neizbježno stvarati pritisak za promjene u političkom sustavu“.

Da, Kina je nastavila s tržišnim reformama i 850 milijuna ljudi je izvedeno iz siromaštva. Ali ništa nije nagovijestilo da će se ova država politički reformirati. Liberalna demokracija u Kini danas je jednako daleko kao i 1989.

U Rusiji se Boris Jeljcin, Gorbačovljev nasljednik, više bavio uspostavljanjem slobodnog tržišta nego demokracijom. Devedesetih je vladalo uvjerenje da će tranzicija Rusije ka liberalnoj demokraciji slobodnog tržišta biti glatka, ali bombardiranje parlamenta 1993. te strašne posljedice ekonomske šok terapije i oslanjanje na oligarhe da zadrže Jeljcina na vlasti potkopavaju tvrdnje da bi Rusija mogla krenuti prema bilo čemu osim ‘upravljanoj demokraciji’ (managed democracy, op. prev.).

Mračna stvarnost

Pokazao se pogrešnim Fukuyamin zaključak da će kraj svjetske ideološke borbe biti zamijenjen ekonomskim prioritetima, beskrajnim rješavanjem tehničkih problema, brigom za okoliš i zadovoljstvom zbog dostupnosti sofisticirane robe široke potrošnje.

Borci protiv globalizacije usprotivili su se novom svjetskom poretku krajem devedesetih dok su anarhisti, socijalisti, borci protiv siromaštva i vjerske skupine zajedno odbacili novi globalni poredak koji je profit stavljao ispred dobrobiti ljudi. Od Birminghama u Britaniji do Seattla u SAD-u, vizija svijeta Svjetske trgovinske organizacije (WTO) nadahnula je proteste i potakla nova razmišljanja liberalnih demokrata i socijaldemokrata. Iako se nije pojavila koherentna ideja o ujedinjenju različitih skupina, nakon 1989. došlo je do okupljanja ljudi koji žele razgovarati o oblikovanju svijeta uz različite društveno-ekonomske i političke stavove.

Dakle, umjesto da 1989. uzmemo kao točku kada je povijest završila, možemo je shvatiti kao točku kada je povijest ušla u novu fazu. Pobjeda liberalizma trajala je mnogo manje nego što je Fukuyama predvidio. On je s pravom ustvrdio da “borba između dva suprotstavljena sustava više nije odlučujuća tendencija današnjeg doba”, ali je pogriješio u svojoj viziji budućnosti u kojoj je materijalno bogatstvo stvoreno i pošteno raspoređeno, ili da su resursi potrebni za opstanak čovječanstva zaštićeni.

Umjesto toga, u trideset godina od pada Berlinskog zida, pojavio se žestoki kapitalizam nastao na neoliberalnim idejama iz 1980-ih, a jaz između bogatih i siromašnih postajao je sve veći.

A onda kriza …

Slabost neoliberalnog ekonomskog modela koji se razvio 1980-ih postala je evidentna 2008. dolaskom najozbiljnije globalne financijske krize nakon Velike depresije. To je potaknulo nova razmišljanja o globalizaciji i pojačalo zabrinutost zbog nejednakosti i dereguliranog financijskog sektora.

Za sada nema konsenzusa o tome na koji će se način razvijati liberalizam, demokracija i kapitalizam. Nakon globalne krize ponovno se pojavilo zanimanje za kenezijanizam i marksizam. Izborne pobjede ljevičara poput Jacinde Arden na Novom Zelandu i Alexandrie Ocasio-Cortez u SAD-u sugeriraju ozbiljno razočaranje neoliberalizmom.

Rasprave o Green New Deal-u također povezuju nova razmišljanja o kapitalizmu s najozbiljnijim problemom s kojim se svijet suočava – klimatskim promjenama. Prevladavajući trend u globalnoj politici je možda desni, ali ne postoji sporazum o budućem obliku globalnog kapitalizma među pristalicama otvorenih ekonomija i otvorenih granica i zagovornicima ekonomskog nacionalizma.

Fukuyamina pretpostavka da je progresivni marš liberalizma neizbježan pokazala se pogrešnom i trebalo bi s dozom opreza evidentirati probleme koje je takvo očekivanje stvorilo. Na liberalizam se u bivšem Istočnom bloku gleda kao na “boga koji nije uspio“. Novo istraživanje javnog mnijenja također otkriva da mnogi građani iz ovih zemalja osjećaju da je demokracija pod prijetnjom.

Fukuyama je govorio ishitreno. Liberalna demokracija ponudila je okvir za rasprave o politici 21. stoljeća ali liberalizam je sada samo jedna od opcija – možda čak i nije pobjednička. Drugačija, manje liberalna verzija kapitalizma utemeljena na nadzornom kapitalizmu ili neoliberalnom napadu na demokraciju još uvijek može definirati budućnost. A možda će napredni političari ponovno pronaći kolektivni glas i preoblikovati svijet po drugačijim demokratskim linijama.

Trideset godina nakon pada Berlinskog zida i navodnog kraja povijesti vidimo kako se formira novo bojno polje alternativnih vizija budućnosti. U tom smislu 1989. godinu treba promatrati kao točku kada je povijest opet počela.

Objava Povijest nije završila padom Berlinskog zida. Nove bitke tek sada se jasno naziru pojavila se prvi puta na Republika.