U dijelu rasprave koja se odnosila na odnos između Daytonskog mirovnog sporazuma i sporazuma koji se odnosi na uspostavu Federacije BiH i Washingtonski sporazum svima je bilo jasno da će brojčana prednost Bošnjaka u zajedničkom entitetu stvoriti napetosti između Hrvata i Bošnjaka, piše Večernji list.

Pravi problem u složenoj ustavnoj arhitekturi jest taj što je ta situacija otuđila Hrvate u BiH i potaknula trajne težnje za uspostavom trećeg entiteta (Bose objašnjava da su Hrvati brojčano najmanja od tri glavne nacionalne zajednice i u Federaciji BiH Bošnjaci su ih nadjačali u omjeru tri prema jedan). Poslije, tijekom rasprave, Petritsch je rekao: “Rekao bih (danas) da Hrvatima treba treći entitet.”

Rasprava o budućnosti BiH

Izjava Wolfganga Petritscha izgovorena je u kontekstu šire rasprave o neuspjehu međunarodne zajednice da reformira daytonsku arhitekturu na način koji bi omogućio dugoročnu stabilnost Bosne i Hercegovine, piše Vecernji.ba. Petritsch je govorio iz perspektive čovjeka koji je BiH vodio u razdoblju intenzivnog međunarodnog intervencionizma i koji je sada, s vremenskim odmakom, otvoreno priznao da su ambicije bile previsoke, a razumijevanje lokalnih odnosa nedostatno. U tom je smislu njegova rečenica o trećem entitetu više priznanje pogreške negoli politički prijedlog.

Rasprava se potom vratila na 2001. godinu i najveću krizu Petritscheva mandata, kada je došlo do otvorenog sukoba između međunarodne uprave i HDZ-a BiH. Središnji događaj bio je upad u Hercegovačku banku, nakon kojeg su brojni građani ostali bez ušteđevine, a međunarodno osoblje bilo evakuirano iz Mostara.

Petritsch je rekao da je ta odluka bila traumatična, ali nužna jer je banka služila za financiranje političke samouprave i de facto trećeg entiteta, čime je Petritsch praktički pobio ranije iznesenu tezu o ideji trećeg, hrvatskog entiteta. U tom je kontekstu navedena i uloga Zagreba. Petritsch je naveo da su sredstva iz hrvatskog Ministarstva obrane bila preusmjeravana prema Hercegovačkoj banci za isplate dužnosnicima HDZ-a BiH, čime su se održavale paralelne institucije.

Ta je epizoda pokazala koliko je BiH bila neraskidivo povezana s regionalnim politikama, bez obzira na formalni okvir Daytona. Istodobno, Petritsch je s odobravanjem govorio o zaokretu koji je u Hrvatskoj uslijedio nakon 2000. godine, kada je Stjepan Mesić preuzeo predsjedničku dužnost i pozvao Hrvate u BiH da Sarajevo prihvate kao svoj politički centar, što je predstavljalo prekid s dotadašnjom politikom Zagreba. S čime se pak Hrvati u BiH apsolutno ne slažu, a osobito politikom Stjepana Mesića.

Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora odnosio se na Richarda Holbrookea. Petritsch je otkrio da ga je Holbrooke tijekom njegova mandata pritiskao da zabrani SDS, stranku koja je tijekom rata bila pod vodstvom Radovana Karadžića. Petritsch je pritom izrazio iznenađenje što ta stranka ranije nije bila zabranjena, a Bose je podsjetio kako se Alija Izetbegović tome protivio, što je pak ocijenjeno kao jasan dokaz prešutne suradnje nacionalnih elita, ali i nedosljednosti međunarodne politike, javlja Vecernji.ba. Sumantra Bose u cijelom je razgovoru dosljedno naglašavao da je ključna pogreška međunarodne zajednice bila pretjerana uporaba bonnskih ovlasti.

Smjene izabranih dužnosnika i nametanje zakona dekretima nisu, kako je rekao, izgradili funkcionalnu državu, nego su potkopali lokalnu odgovornost i produljili političku nezrelost sustava. Posebno je kritizirao potragu za “nenacionalistima”, koja je rezultirala umjetnim političkim projektima poput Saveza za promjene, dok su stvarni odnosi moći ostali nepromijenjeni.

Greške međunarodne zajednice

Petritsch se s tim dijelom kritike složio, priznavši da se u BiH često miješala izgradnja države i izgradnja nacije te da je međunarodna zajednica pokušavala učiniti previše. Izravno je rekao da je Ured visokog predstavnika trebao biti zatvoren još sredinom 2006. jer je produljeni međunarodni nadzor postao dio problema, a ne rješenja.

Zaključno, razgovor Bosea i Petritscha nije ponudio nove političke recepte, ali je razotkrio ono što se godinama izbjegavalo priznati: da je Bosna i Hercegovina zaglavljena ne samo zbog domaćih političkih elita,nego i zbog pogrešnih pretpostavki međunarodne zajednice.

Kao posebno problematično Bose je upozorio da je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini sustavno primjenjivala centralistički pristup koji je odgovarao Bošnjacima, ali nije bio usklađen s višenacionalnom stvarnošću zemlje. Prema njegovu tumačenju, problem nije bio u samoj potrebi suradnje među zajednicama, nego u pokušaju da se integracija nametne dekretima i administrativnim mjerama, umjesto da se gradi postupno i političkim dogovorom.

“Takav pristup”, naglasio je Bose, “nije smanjio podjele, nego ih je dodatno produbio jer je kod Srba i Hrvata učvrstio uvjerenje da međunarodna zajednica želi centralizirati državu mimo njihove volje”.

Bose je upozorio da je međunarodna politika pritom zanemarila povijesne i institucionalne posebnosti BiH te da bi poticanje praktične suradnje među zajednicama, umjesto formalne integracije, donijelo stabilnije rezultate, prenosi Večernji list BiH.

/Desk/

Objava Bivši predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch promijenio mišljenje: “Hrvatima treba treći entitet” pojavila se prvi puta na Republika.

Iako je prošla 30. obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma, u BiH to nije bilo posebno snažno obilježeno od strane političara u odnosu na međunarodne ambasade i međunarodne predstavnike, smatra Ivana Marić, politička analitičarka koja se u emisiju uključila iz Sarajeva.

“To pokazuje da u suštini nemamo nešto puno za slaviti jer umjesto da smo napredovali u ovih 30 godina moglo bi se reći čak da smo se vratili po nekim pitanjima van te točke kad je potpisan Daytonski sporazum. Neke stvari, posebno što se tiče međunacionalnih odnosa, možda su sada i više poražavajuće nego što je to bilo prilikom potpisivanja Daytonskog sporazuma”, rekla je.

Najveći problem BiH je korupcija te je ona najlošija karika i uzrok svega ostalog uključujući i problem nacionalizama u BiH, tvrdi Marić.

“Mi nemamo političare koji su u srži nacionalisti već se više radi o ljudima koji su umiješani u koruptivne radnje i koji nacionalizam koriste da bi mogli ostvariti svoje ciljeve tj. da bi mogli dalje da iskorištavaju javne resurse, a to se najlakše radi iza dimne zavjese nacionalnih sukoba. To vidimo po sve tri strane da se radi, da se upravo na taj način stvara atmosfera straha i kada su ljudi u strahu onda ne pitaju ni gdje je novac ni hoće li biti plaća već samo razmišljaju da se ponovo ne zapuca”, objasnila je.

“U toj nekoj atmosferi političari već zadnjih 20 godina svi jako dobro plivaju i podržavaju se međusobno nacionalno, a izigravaju kao da su veliki neprijatelji”, dodala je.

Knežević: Hrvati u BiH u procjepu između srpskog secesionizma i bošnjačkog unitarizma

Trenutno glavni problem u BiH je to što se došlo do faze gdje se ne poštuje duh i slovo Washingtonskog i Daytonsko-Pariškog mirovnog sporazuma, smatra Domagoj Knežević, savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova.

“Nije bilo zamišljeno da itko od tri konstitutivna naroda biraju jedni drugima političke predstavnike. Mi imamo već četvrti put izbor gospodina Komšića, dakle, anti-hrvatskog člana predsjedništva za Hrvatskog člana predsjedništva Bosne i Hercegovine. Imali smo biranje Hrvatskih predstavnika u Dom naroda i to je sve donijelo jednu vrstu političke nestabilnosti prije svega u Federaciji Bosne i Hercegovine, kazao je.

Smatra da interes Hrvata u BiH nije dovoljno zastupljen između politika druga dva konstitutivna naroda, a da Hrvati zapravo najsnažnije zagovaraju priključenje BiH u Europsku uniju odnosno politički krug zapadnih zemalja.

“Hrvati u Bosni i Hercegovini su narod koji ima najviše prozapadnih ambicija te najviše tendiraju pristupanju u Europsku uniju i NATO savezu, i oni su se našli u jednom procjepu između dvije politike – srpskog secesionizma i bošnjačkog unitarizma”, ustvrdio je.

Jakšić: BiH ima jedan od najvećih demografskih odljeva

Daytonski sporazum je bio važan za Hrvatsku, BiH i za ostale narode u regiji jer je zaustavio rat, ali širi ciljevi i ideje o integraciji u zapadnoeuropski politički i ekonomski krug nažalost nisu ostvarene, poručio je Mišel Jakšić, član saborskog Odbora za vanjsku politiku iz SDP-a.

“Činjenica je da je tada završilo stravično razaranje unutar Bosne i Hercegovine i agresija koja se događala na Bosnu i Hercegovinu, ali isto tako činjenica je i da je taj prostor za stvaranje jedne uljuđene, pristojne, korektne Bosne i Hercegovine, koja će biti punopravna članica zapadnih europskih institucija, neću reći da je zastao odmah u početku, ali nažalost to se nije dogodilo”, rekao je.

Smatra da Dayton nije ispunio svoju krajnju svrhu i da se možda bliži vrijeme kad bi sam Dayton trebalo redefinirati, a posebno je istaknuo demografsku situaciju u BiH kao rezultat kontinuirano loših politika.

“Kad gledate zemlje u okruženju Bosna i Hercegovina ima jedan od najvećih demografskih odljeva u cijelom ovom našem okruženju. Ne odlaze ljudi zato jer su zamrzili Bosnu i Hercegovinu, nego zato jer odlaze za kruhom, odlaze za egzistencijom. I to znači da ove političke elite koje sad Bosna i Hercegovina ima, a ima ih slične ili iste već 20 ili 30 godina, nisu odgovorile trenutku koji je bio potreban Bosni i Hercegovini”, zaključio je.

/Desk/

Objava 30 godina Daytona u BiH i nacionalizam kao dimna zavjesa za korupciju pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: prof.dr.sc. Krešimir Ćosić, general pukovnik u mirovini

Put do sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, potpisanog 21. studenoga 1995. u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson pokraj Daytona, bio je dug, težak i nepredvidljiv. Rat u BiH, koji je počeo u proljeće 1992. srpskom agresijom, nije se mogao zaustaviti samo diplomatskim akcijama i pritiscima. Da bi se onemogućilo ostvarenje velikosrpskih ekspanzionističkih ciljeva, trebala je u prvome redu snažna i organizirana vojna sila, sposobna za provođenje velikih strateških operacija. Republika Hrvatska i njezino državno vodstvo, s predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu, te Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane u BiH imali su odlučnu ulogu u slamanju srpskoga ratnog stroja.

Na jesen 1994. situacija je bila kritična i na bojištima u Hrvatskoj i u BiH.

Srbi su znali da bi osvajanjem Bihaća u gotovo bezizglednu vojnu i političku situaciju doveli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Činili su tada gotovo sve što su mogli da bi to i ostvarili. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su u to vrijeme da je pad Bihaća samo pitanje dana. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona i Pariza sve do Washingtona. U nastaloj situaciji, koristeći se UNPROFOR-om i sporazumom o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba Milan Martić mobilizirao je i pokrenuo snage koje su preko hrvatske državne granice prelazile u susjednu Bosnu i Hercegovinu gdje su zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije sudjelovale u napadima na Bihać.

Bilo nam je jasno da će se nakon pada Bihaća sve te snage pregrupirati i usmjeriti na okupirana hrvatska područja, posebno na karlovačku crtu razdvajanja. Ako bi se to dogodilo, mnoge vitalne prometnice prema hrvatskom jugu bile bi na dometu minobacačke vatre pobunjenih Srba. Hrvatska bi time bila dovedena u najtežu poziciju od početka Domovinskog rata. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme pobunjeni Srbi i dalje kontrolirali oko 25 posto teritorija Republike Hrvatske i gotovo 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine.

Promjena u godinu dana

Samo godinu dana poslije, u studenome 1995., situacija je bila bitno drugačija. Kako je američki diplomat Richard Holbrooke, pomoćnik ministra vanjskih poslova za Europu 1994.-1996. i ključni čovjek mirovnih pregovora u Daytonu, napisao u svojoj knjizi “To End a War” (1998.), uspjeh Hrvatske vojske i hrvatskih snaga, tj. HV-a i HVO-a, bio je klasičan primjer činjenice da su svi diplomatski napori uvijek samo refleksija stvarnih odnosa vojnih snaga na terenu. Konkretno, to znači da nitko nije mogao realno očekivati bilo kakve ustupke sa srpske strane tijekom pregovora sve dok na to nisu bili prisiljeni vojnom silom na terenu. Operacijama hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, Maestral i Južni potez u Bosni i Hercegovini na temelju Splitskog sporazuma odnosi na terenu bitno su promijenjeni.

Holbrooke nadalje piše da su Tuđmanove uvjerljive pobjede promijenile odnos snaga, kako on kaže, na Balkanu. Isto tako naglašava poruke svojih najbližih suradnika. Joe Kruzel javio mu je noć prije nego što je poginuo na Igmanu da je uspjeh Hrvatske vojske u operacijama protiv pobunjenih Srba u Hrvatskoj u temeljima promijenio karakter američke diplomatske ofenzive na ovim prostorima.

Slično je reagirao i Bob Fresure na ručku s predsjednikom Tuđmanom 17. kolovoza 1995., kada su pojedinci iz američke administracije pokušavali zaustaviti operacije Hrvatske vojske jer su smatrali da je zadaća svake diplomacije samo zaustaviti ratne sukobe bez obzira što to znači. Tijekom napornih i zapaljivih razgovora 14. dana u Daytonu, oko razgraničenja na terenu, Holbrooke komentira suprotstavljene strane ovim riječima: “Bošnjaci su neprestano mijenjali svoje stavove, Milošević je vrlo često lagao smanjujući svoju ulogu i utjecaj koji je imao na Karadžića i Mladića, dok je Tuđman vrlo brzo postao istinski kralj Daytona!”

Prva bihaćka kriza i operacija Zima ‘94. Dobro se sjećam prvog susreta s ambasadorom Holbrookeom u State Departmentu početkom studenoga 1994. i razgovora s generalom Jankom Bobetkom. Bobetko je naglasio: “Krećemo u napad na svim frontama ako Srbi nastave s napadima na Bihać. Hrvatska neće mirno gledati sve ovo što se dešava oko Bihaća. Bit ćemo prisiljeni reagirati. To, jednostavno, moramo učiniti kako bismo u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na privremeno okupirana hrvatska područja te da bismo spriječili srpski masakr civilnog stanovništva u Bihaću.” Holbrooke se počeo nervozno vrpoljiti na stolici te uzvratio: “Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjera ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica.”

Uslijedila je nakon toga odlučna reakcija generala Bobetka, koji je, vidno iznenađen Holbrookeovim odgovorom, rekao: “To je vaš stav, mi sada idemo u Pentagon i tamo ću razgovarati s generalom Shalikashvilijem. On sigurno dobro razumije ozbiljnost i složenost nastale situacije s vojnog aspekta.”

Nakon pola sata general John Shalikashvili, predsjedavajući Združenog stožera američke vojske, dočekao nas je s istim riječima: “Hrvatska vojska ne smije krenuti u vojnu operaciju širokih razmjera.”
Koliko je jaka HV?

Predrasude o snazi i sposobnosti Hrvatske vojske potkraj 1994. još uvijek su se zasnivale, kao što i sam Holbrooke naglašava, na starim i neutemeljenim izvješćima američkih i britanskih obavještajnih službi koje su uporno tvrdile da su Srbi vojno prejaki.

Takvi stavovi temeljili su se prije svega na analizama CIA-e, kao i na političko-diplomatskim lobiranjima sveprisutne srpske diplomacije od Londona do Washingtona, iako je američki vojni ataše u Zagrebu pukovnik Richard Herrick uporno upozoravao Pentagon još krajem 1994. da su Hrvati već na vrhovima Dinare iznad Knina.

Tako, npr., američki ministar obrane William Perry i general Shalikashvili upozoravaju ministra Gojka Šuška 4. veljače 1995. na sastanku u Münchenu, na kojem je bio i ambasador Holbrooke, da se Hrvati suzdrže od bilo kakvih vojnih operacija. U svojoj knjizi Holbrooke se nerado prisjeća kako se ministar Šušak nakon Oluje šalio na takve njihove komentare.

Dana 29. studenoga 1994. u 11 sati u Pentagonu, u glavnoj sali za sastanke Ministarstva obrane SAD-a, počinje ključni sastanak. Kako izbjeći novu eskalaciju sukoba, novu humanitarnu krizu, pad Bihaća, kako unaprijediti američko-hrvatsku vojnu suradnju, koja je upravo tog jutra i formalno potpisana, bile su teme sastanka. Predstavnici američkih obavještajnih agencija DIA-e i CIA-e iznijeli su svoje viđenje situacije oko Bihaća, koje je ukazivalo na njegov skori pad. Te procjene govorile su da ništa više ne može spriječiti ulazak Srba u grad. Sukladno tim informacijama, neki u američkoj administraciji bili su već tada spremni prihvatiti i političke posljedice srpskog osvajanja Bihaća koje su praktički značile i završetak rata u BiH!

“Tu se više ništa ne može učiniti”, mogli su se čuti komentari koji su dolazili iz State Departmenta.

Nakon što je general Patrick M. Hughes, direktor američke Vojne obavještajne agencije, objasnio na karti gotovo izgubljenu poziciju snaga Armije BiH oko Bihaća, ministar Šušak rekao mi je da objasnim na karti kako je upravo trenutna situacija idealna prilika za protuudar Hrvatske vojske i oslobođenje privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske. I to relativno brzo i lako, s obzirom na to da su se gotovo sve snage Srpske vojske Krajine nalazile u Bosni i Hercegovini u napadnim borbenim operacijama oko Bihaća.

Ministar Perry izrazio je “puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće”, no naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”.

Nakon tih sastanaka i nakon razgovora s predsjednikom Tuđmanom već sutradan počinje operacija hrvatskih snaga Zima ‘94. U snažnom prodoru hrvatske su snage ovladale livanjskom bojišnicom. Put prema Kninu otvarao se dok su kninski Srbi napadali Bihać. Kad su za nekoliko dana shvatili što se događa, već je bilo kasno.

Ljeto 1995.

Druga bihaćka kriza – operacije Ljeto ‘95 i Oluja. Slična situacija ponavlja se i u ljeto 1995. Srbi nakon masakra u Srebrenici u srpnju 1995., koji su počinili kako bi odvukli pozornost međunarodne javnosti, odmah su počeli novu agresiju na Bihać, koji ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije.

Upravo tada, 18. srpnja 1995., predsjednik BiH Alija Izetbegović upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu o vojnoj pomoći i suradnji u borbi protiv nove srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu kaže: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorija”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa” te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Potom 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Zvonimiru Červenku piše: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli.” Naglašava da je među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava.

Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Nakon potpisa Splitskog sporazuma nazvao me ministar Šušak i rekao: “Čekajte me sutra u Rujanima.” Sjećam se da je upozorio: “Ako ne uspijete, tražite si mjesto na Mjesecu.”

Dana 25. srpnja počela je operacija Ljeto ‘95, kojoj je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto ‘95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu: zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina s pravca Dinare”.

U svojoj knjizi Holbrooke ističe da je ta operacija Hrvatske vojske, usmjerena protiv pobunjenih Srba u tzv. Krajini, bila veliki uspjeh i da je u njoj predsjednik Tuđman preuzeo na sebe veliki rizik s obzirom na njihovo protivljenje. Naglasio je da je predsjednik Tuđman bio pobjednik te velike i rizične vojne operacije unatoč američkom i britanskom protivljenju. Srbi su prvi put nakon četiri godine rata doživjeli težak vojni poraz.

Operacija Ljeto ‘95 izazvala je tektonske promjene političkih stavova u američkoj i europskoj administraciji. Ona je isto tako bila važna za otvaranje vrata i početak ozbiljnih pregovora. Kao što je naglasio, oni prvi put više nisu tražili prekid vojnih operacija hrvatskih snaga i Armije BiH. Mislim da je Holbrooke jedini u tom trenutku imao jasnu sliku kako doći do mirovnog sporazuma s kojim će se složiti sve strane. Holbrooke je svojim agresivnim karakterom i diplomatskim umijećem, usklađujući svoje stavove na dnevnoj bazi s ključnim ljudima američke administracije Tonyjem Lakeom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Strobeom Talbottom, zamjenikom glavnog tajnika, i ministrom Warrenom Christopherom, otvarao put prema budućim pregovorima, za koje je naknadno izabrana vojna zračna baza Wright-Patterson u Daytonu.

Nema Daytona bez Ljeta ‘95 i Oluje

Put prema Daytonu otvorile su operacije Hrvatske vojske Ljeto ‘95 i Oluja, što potvrđuje i Holbrooke u svojoj knjizi. On piše da se nada pojavila tek nakon pobjeda HV-a i HVO-a u ljeto 1995. Tek tada počinje ozbiljniji politički angažman američke administracije na svim razinama na čelu s Holbrookeom, o čemu je on s vremena na vrijeme obavještavao predstavnike Kontaktne skupine te čelnike Njemačke, Francuske, UK i Rusije. Većina čelnika tih država smatrala je da je zadatak diplomacije zaustaviti rat bez obzira što to značilo, posebno u odnosu na činjenicu da su Srbi još uvijek kontrolirali gotovo 70 posto BiH. Međutim, za Holbrookea je uspjeh hrvatskih snaga te, kasnije, i Armije BiH bio samo primjer da diplomatski napori bez promjene snaga na terenu ništa ne znače.

Konkretno, bilo je vrlo naivno očekivati da će Srbi biti jako susretljivi i miroljubivi za pregovaračkim stolom osim ako na to ne budu prisiljeni vojnom silom. U tom kontekstu Tuđmanovi vojni uspjesi počeli su mijenjati i političke odnose tijekom pregovora u Daytonu, kako naglašava Holbrooke. Ozbiljne vojne promjene na terenu u BiH počinju operacijama HV-a i HVO-a Maestral i Južni potez, koje su provedene u rujnu i listopadu 1995. Hrvatska je vojska te operacije provela na američki zahtjev kako bi se postigla ciljana, iako nepravedna, teritorijalna podjela 51:49 između Federacije BiH i Republike Srpske.

Svoju brutalnost u BiH Srbi pokazuju i zabranom prolaza ključnim američkim diplomatima u opkoljeno Sarajevo zbog čega su 19. kolovoza 1995. na Igmanu poginuli Robert Frasure, Joseph Kruzel i Nelson Drew. Mislim da je ta činjenica imala veliki utjecaj na Holbrookea tijekom pregovora kada je Milošević blefirao da nema nikakva utjecaja na kontrolne punktove koji su Srbi nadzirali na putu prema opkoljenom Sarajevu, jer se ispostavilo da je preko Karadžića i Mladića kontrolirao gotovo svaki ulazak u Sarajevo. Samo koji mjesec prije nego što je poginuo na Igmanu, Joe Kruzel govorio mi je kako je njegova žena bila izuzetno sretna kada je bio imenovan pomoćnikom u Pentagonu za Europu, jer se nadala da će sve više boraviti u Europi, u Parizu i Londonu. Nažalost, poginuo je u bosanskim gudurama na Igmanu pokušavajući ući u opkoljeno Sarajevo.

Kao što piše Holbrooke, sredinom kolovoza 1995. američki predsjednik Bill Clinton dao je osnovne smjernice, u sedam točaka, za daljnji rad američke administracije u BiH, koji se odnosio na uspostavu sveobuhvatnog mira, prekid svih vojnih operacija, međusobno priznanje, te je dao i potporu planu Kontaktne skupine iz lipnja 1994. o podjeli BiH na dva entiteta u odnosu 51 posto – 49 posto u korist hrvatsko-bošnjačke Federacije. I tu možda leži izvor svih današnjih problema. Da je Clinton pričekao samo koji mjesec, kad su postrojbe hrvatskih snaga bile pred Banjom Lukom, Federacija bi dobila barem 60 posto teritorija, a Hrvati možda i svoj entitet.

Gdje smo danas? Kako dalje? Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, evidentno je da bez Hrvata BiH i Republike Hrvatske, tj. HV-a i HVO-a, ne bi bilo ni današnje Bosne i Hercegovine. Nažalost, nakon 30 godina Hrvati u BiH izloženi su majorizaciji Bošnjaka/Muslimana na svim razinama u Federaciji. Suprotstavljanjem izmjenama Izbornog zakona kojim bi Hrvati trebali ostvariti svoja ustavna prava te jačanjem unitarističkih tendencija u Sarajevu Bošnjaci/Muslimani izazivaju duboko nepovjerenje i zabrinutost ne samo među Hrvatima nego i među Srbima koji nisu spremni prihvatiti Izetbegovićevu unitarnu Bosnu. Političke pripreme za ustoličenje novog Komšića isto tako izazivaju ozbiljnu zabrinutost, i to ne samo u BiH. Danas mnoge ozbiljne znanstvene politološke analize ohrabruju, no one su još vrlo daleko od bilo kakve realnosti. I zato su u današnjim turbulentnim okolnostima u BiH prisutnost visokog predstavnika Christiana Schmidta i mirovnih snaga ALTE-a refleksija stvarne političke i sigurnosne situacije u državi.

Dayton II? Razgovarati i pregovarati o nekakvoj budućoj modernoj arhitekturi BiH ima smisla, ali, rekao bih, neka to u ovom času bude što dalje od Bosne i Hercegovine i današnje uzavrele političke scene. Možda Europa ima neku svoju vojnu zračnu bazu, npr. Ramstein, i nekog svog Richarda Holbrookea ili Jacquesa Kleina.

I na kraju, komentirajući današnju strukturu BiH, Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, izjavio je da daytonski ustav nije dugoročno rješenje te da bi potencijalni “Dayton 2” trebao omogućiti članstvo BiH u Europskoj uniji i osigurati jednakopravnost Hrvata u Federaciji BiH, jer Hrvatska je spasila Bihać i spriječila novu Srebrenicu u Bihaću.

/Desk/

Objava “Amerikanci su krajem ‘94. mislili da su Srbi prejaki, da je Bihać izgubljen i da je to kraj rata. Onda mi je Šušak rekao da im objasnim …” pojavila se prvi puta na Republika.

“”Nitko da kaže istinu o Daytonu. To je najveća izdaja BiH. Da smo mi imali pravi pravosudni sustav, svi oni koji su bili u izaslanstvu, nakon povratka u BiH trebali bi biti uhićeni, izuzev Krešimira Zubaka. To moramo spomenuti da je čovjek odbio. Dayton je izdaja. Izdalo je Sarajevo, a onda je potpomogao Tuđman. Jer, što briga jednog Šaćirbeja za BiH? Njega je Alija poslao u Tursku da se dogovori sa Srbima i oni su se dogovorili za Republiku Srpsku. Amerikancima se žurilo da se napravi taj sporazum jer su bili izbori i Clinton je trebao produžiti mandat. I onda, kao pritisak…američki pomoćnik ministra vanjskih poslova…tko je on?”, kazao je Kljujić.

“Prije su trebali žrtvovati vlastiti život nego prodati Bosnu i Hercegovinu”, tvrdi Kljujić, kritički se osvrćući na bh pregovarače u Daytonu.

Govoreći o odnosima tijekom rata, ali i o potpisivanju Daytonskog sporazuma te i zbivanjima nakon, Kljujić kaže:

“Tu nije bilo nikakvih parametara, broj stanovnika, regije…Kako ćeš Srebrenicu dati onima koji su napravili taj zločin? A da ne govorimo o Banja Luci, Derventi, Bosanskom Brodu. U Bosanskom Brodu bila je rafinerija nafte i 91% Hrvata i Muslimana. U Modriči je bila rafinetija ulja i 68% Hrvata i Muslimana. I oni su to sve dali, potpisali, trijumfalno se vraćaju ovdje i kažu ‘nema više ubijanja, završen je rat'”, ispričao je Kljujić.

Dalje nastavljajući izlaganje o zbivanjima oko pregovora o Daytonskom sporazumu, Kljujić je rekao:

”U Daytonu su se posvađali Alija Izetbegović i Haris Silajdžić, a Slobodan Milošević kao inteligentniji od njih zove samo Silajdžića od njih na razgovor. Silajdžić mu je rekao ‘slušaj ti Slobo, ja se moram vratiti u Bosnu nego daj ti meni ovu Ustikolinu’. I sada slika, ima dokument na kojoj Milošević uzima flomaster i Ustikolinu prebacuje u Federaciju. S druge strane, nitko nije raspravljao o državnoj imovini, o predstavljanju BiH, o povratku izbjeglica. Posebno je bilo opasno u Brčkom. Brčko je izostavljeno u Daytonu, gdje su uglavnom bili muslimani i Hrvati i Dayton je zadržao Brčko – vojsku, policiju i administraciju srpsku i onda je Ejup Ganić svojim upornim radom, koji je zastupao i Hrvate ne samo muslimane tadašnji predstavnici BiH u Daytonu uopće nisu bili svjesni povijesne odgovornosti.

“Ne znam da je ijedan od njih kada je saznao šta je uradio, je uradio izvršio samoubojstvo. Vratili su se trijumfalno i nastavili otimanje BiH. 1994. godine. Avdo Čampara je natjerao Miru Lazovića da napiše jedan dopis da se društvena imovina pretvara u državnu….tako su uništili Šipad, Zrak, Hidrogradnju, Vranicu…, a BiH ne samo što je bila najveći izvoznik u Jugoslaviji, nego je imala takve gigante – Energoinvest, Feroelektro, Fabrika duhana Sarajevo. Problem je što nije bilo intelektualne mase koja bi se pobunila protiv toga… i Bosna je pokradena. Danas je teško obnoviti takvo nešto jer se promijenila i tehnologija i odnosi u svijetu, ali svejedno, da imamo pameti Bosna bi mogla napredovati jer ima uvjete za poljoprivredu i stočarstvo. Sve velike zemlje ulažu u poljoprivredu jer to je jedina dobit. Tako da mi danas uvozimo hranu koja je skupa. Ovo danas je superizdaja Bosne jer mi nažalost nemamo akademsku zajednicu koja bi bila predvodnik ideja”, rekao je.

O Komšiću

”Kako je moguće da Hrvatima drugi biraju predstavnika. Imate Švicarsku u kojoj su Talijani, Nijemci i Francuzi, tamo je rotacija predsjedavajućeg. Nikad se nije desilo da Nijemci, kao najbrojniji, izaberu svoga Talijana. Ovdje nas predstavlja čovjek, u cijelom kabinetu nema ‘hrvatskog uha’. Ne daj Bože da je otišao u Vareš ili Ljubuški i pitao treba li pomoći nešto. Nemojte misliti da je SDA dobila nešto s Komšićem. Evo javlja se Zlatko Miletić da je Hrvat, a otac Srbin, a mater Bošnjakinja. I njega pripremaju”, kazao je Kljujić za N1 BiH.

Optužio je Aliju Izetbegovića da mu nije dao da predsjedava u Predsjedništvu.

”To je jedna bolest, Alija nije mogao da sjedi, a netko drugi da predsjedava. On nije tražio ni Srebrenicu, niti Derventu, nego da SDA predsjedava. Udari u glavu to, to je moć”, rekao je. Dodao je kako je Franjo Tuđman bio ”uobraženi oficir bez velikog znanja i on je sebi utuvio da treba napraviti novi sporazum Cvetković-Maček, ali on ne zna da je to bio pod pritiskom Njemačke i Italije i da taj sporazum od 18. rujna 1939. do 4. travnja 1991. godine nije ispunio ništa Hrvatima”.

”I ono što je najvažnije Tuđman nije bio ubojica, bio je zadrt, ali Manolić je s KOS-om u Hercegovini pravio belaj”, naveo je.

/Desk/

Objava Kljujić: Izdaja BiH u Daytonskom sporazumu i i superizdaja danas pojavila se prvi puta na Republika.

“Ovo sliči ali sliči na München 1938. , što je bilo jedno od najgorih političkih popuštanja u modernoj povijesti”

Američki prijedlog mirovnog plana za prekid rata između Ukrajine i Rusije snažno je odjeknuo u Europi i svijetu, a prema ocjeni dr. Mate Granića, posebnog savjetnika predsjednika Vlade za vanjsku politiku i bivšeg ministra vanjskih poslova, riječ je o planu koji u svim ključnim elementima ide na ruku Rusiji kao agresoru.

Plan predviđa da predsjednik Volodimir Zelenski pristane na teritorijalne ustupke prema Vladimiru Putinu, prepolovi vojsku, odustane od ulaska u NATO te prihvati ruski kao drugi službeni jezik u Ukrajini. Granić smatra da je predsjednik Donald Trump imao dvije mogućnosti – snažno dodatno podržati Ukrajinu naprednim oružjem i uključiti Europsku uniju ili se dogovoriti s Putinom – te upozorava da je odabrao najgoru opciju.

“Ovo sliči, ne isto, ali sliči na München 1938. godine, što je bilo jedno od najgorih političkih popuštanja u modernoj povijesti. Danas gledamo novo preslagivanje svijeta u kojem više nema rasprava o demokraciji, ljudskim pravima, medijskim slobodama i međunarodnom pravu”, ističe Granić, u razgovoru za HRT.

Poraz diplomacije i udar na europsku sigurnost

Govoreći o trenutačkoj situaciji, Granić smatra da se Ukrajina našla u najtežem trenutku od početka rata. Iako je, naglašava, učinila maksimum i uspjela zaustaviti rusko napredovanje prema potpunoj okupaciji zemlje, sada je pritisnuta ultimatumima.

“Zelenski mora birati između ponižavajućeg mira i gubitka potpore Sjedinjenih Američkih Država. Bilo kakva vlast koja bi prihvatila ovakav plan ostat će upamćena kao vlast koja je izdala vlastiti narod”, upozorava Granić.

Prema njegovu mišljenju, riječ je i o ozbiljnom udaru na Europsku uniju, koja je, unatoč iznimkama poput Mađarske, imala jasne stavove i snažno podupirala Ukrajinu. Ističe da je izostanak konzultacija s europskim partnerima prije donošenja ovakvog prijedloga dodatno produbio krizu povjerenja.

Doveden u pitanje i NATO

Granić smatra da je američki prijedlog doveo u pitanje ne samo europsku sigurnost, nego i sam NATO.

“Ovim potezom predsjednik Trump je nanio najgoru moguću pljusku Europskoj uniji i doveo u pitanje NATO. On razmišlja isključivo geostrateški, kako će srediti odnose s Rusijom da bi se kasnije mogao posvetiti Kini, Pacifiku i Tajvanu. Pitanje tko će platiti cijenu, njega ne zanima”, naglašava.

Dodaje da bi Europa, suočena s ovom situacijom, morala snažno osnažiti svoju vanjsku i obrambenu politiku jer je ovo jasna poruka da više nema oslanjanja isključivo na SAD.

Europa se mora uključiti u završne pregovore

Granić smatra da Europska unija mora inzistirati na svojoj ulozi u završnim pregovorima o budućnosti Ukrajine i jasno poručiti da želi biti ozbiljan politički subjekt, a ne tek promatrač.

“Ako Europa sada ne preuzme aktivniju ulogu, gubi smisao kao politička i gospodarska zajednica. Mora učiniti sve da bude uključena u pregovore i da se ne pristaje na nepravedan i ponižavajući mir”, ističe.

Hrvatska ostaje na strani Ukrajine

Granić naglašava kako je Hrvatska od početka imala jasan i dosljedan stav, stojeći čvrsto uz Ukrajinu, kao što je i Ukrajina bila uz Hrvatsku u vrijeme velikosrpske agresije.

“Hrvatska je dala primjer Europi kako se postupa u ovakvim situacijama. Ostajemo na strani pravde i međunarodnog prava”, poručuje.

Zaključuje da su pred nama dani u kojima će se donositi ključne odluke za budućnost Ukrajine, Europe i globalnog poretka, te da će ishod pokazati hoće li Europa uspjeti sačuvati svoje temeljne vrijednosti.

‘Dayton je zaustavio rat, ali je njegov duh iznevjeren’

Daytonski sporazum prije 30 godina zaustavio je rat u Bosni i Hercegovini i uspostavio mir, no, dr. Mate Granić smatra da je njegov izvorni duh danas ozbiljno narušen. Podsjetio je da je rat u BiH bio posljedica velikosrpske agresije te da su Bošnjaci u početku bili nespremni za sukob, a hrvatsko-bošnjački sukob dodatno je zakomplicirao situaciju.

Hrvatska je, ističe, imala ključnu ulogu u washingtonskim pregovorima i vojno pomogla BiH na molbu Alije Izetbegovića, što je dovelo do Daytonskog sporazuma.

Granić naglašava da su Sjedinjene Američke Države posljednjih desetljeća bile nedovoljno prisutne u BiH, a visoki su predstavnici međunarodne zajednice promijenili bit sporazuma, primjerice slučajem izbora Željka Komšića, čime su Hrvatima uskraćena prava na legitimno predstavljanje.

Smatra da su Hrvati u BiH izvukli najdeblji kraj te da je nužno vratiti se izvornim načelima Daytona, posebno konstitutivnosti naroda i donošenju novog izbornog zakona koji bi Hrvatima omogućio izbor vlastitog člana Predsjedništva.

Ulazak BiH u Europsku uniju i NATO vidi kao važan cilj, ali upozorava da se bez povratka izvornim postavkama Daytonskog sporazuma ne može osigurati stabilna i funkcionalna BiH.

/Desk/

Objava Mate Granić: “Američki plan koji ide na ruku agresoru” pojavila se prvi puta na Republika.

Ovog 14. prosinca obilježit će se 30 godina od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir, puno poznatijeg kao ‘Daytonskog sporazuma’. Kao što i godinama čujemo, najznačajniji uspjeh ovog sporazuma, u svezi kojeg su pregovori, točnije, mirovna konferencija, počela 1. studenoga 1995. i nakon tri tjedna potpisanog u Elizejskoj palači u Parizu – da se njime okončao rat u BiH. Postignut u krvavom ratu i rezultat brojnih kompromisa kojim se okončao troipolgodišnji rat, Daytonski sporazum i danas je temelj države BiH.

No, Daytonski sporazum, sam po sebi nije tema. Tema je ozbiljno razmatranje – je li Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, već 2006. godine, presudom ‘Sejdić-Finci’ srušio temelje Daytonskog mirovnog sporazuma, piše Dnevni list.

Naime, sudci koji su presudili u korist Derve Sejdića (Rom) i Jakoba Fincija (Jevrej), obojice državljana BiH, zaključili su da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”. Ovo je potvrđeno i nizom sličnih presuda bh državljana koje su uslijedile godinama kasnije.

Presuda Sejdić-Finci nije donijeta jednoglasno

U ovom kontekstu podsjetimo da su Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani BiH, već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH.

Tužba je podnijeta po osnovu odredbi člana IV i V Ustava BiH koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidirati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, slične tužbe su podnijeli i dobili i drugi građani BiH. No, u ovom kontekstu je za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – vrlo su zanimljiva.

Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – 14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac smatrao je kako nisu povrijeđena prava Sejdiću i Finciju u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte. No, iako je opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama. Raspravama kojih do sada u javnom bh političkom diskursu – nema.

Je li na Europskom sudu odluka o političkim promjenama BiH?

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi:” Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: “U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S drug strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu odlučivanje da je došlo vrijeme za promjene?”.

„Presuda razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti“

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta ‘Sejdić-Finci’, navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?”, kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje iznoseći dvojbu: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje“

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da “ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje…“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju.

Europski sud za ljudska prava u svim presudama ocijenio je diskriminatoran odnos države BiH prema pojedinim državljanima BiH, no i doveo u pitanje sami Daytonski sporazum.

Schwarz-Schilling: “Agresor nagrađen, napadnuti kažnjeni”

Tri desetljeća kasnije postavlja se pitanje je li Daytonski sporazum bio pravedan sporazum za mir. Kao što se i sada,  primjerice, inzistira na postizanju “pravednog mira”

Nekadašnji visoki predstavnik u Bih Christian Schwarz-Schilling, svojedobno je u svom autorskom tekstu za Deutsche Welle (DW) iz studenog 2020. godine napisao: “Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger, rekao je kako je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obveznoj reviziji, tako da su promjene Sporazuma trebale biti izvršene nakon za oko za tri godine“.

Također, bivši visoki predstavnik u BiH izričito tvrdi kako su Daytonskim sporazumom “nagrađeni Srbi koji su počinili etničko čišćenje i kojima se dodijelilo 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba”. “Mora se kazati da je Daytonski sporazum učinio BiH nemogućom za upravljanje”, smatra Schwarz-Schilling.

“Početkom 1994. se američka administracija predsjednika Billa Clintona iz više razloga snažno angažirala u tada ratnoj BiH i u ožujku 1994. je posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio ‘Kontaktnoj grupi’, sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu. Plan tadašnje ‘Kontakt-Gruppe’ zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba. Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile ‘homogene’ etničke grupe – Srbi s jedne strane i federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane. SAD, koje su se dugo protivile priznavanju ratnih osvajanja, početkom 1995. godine ipak su napravile politički zaokret i priznale ta ista ratna osvajanja tj. ‘etnička čišćenja’, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Daytonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu”, pita Schwarz-Schilling u svom tekstu.

Objava Je li Dayton srušen u Strasbourgu 2006. godine presudom Sejdić-Finci? pojavila se prvi puta na Republika.

Konferencija se organizira povodom 30. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma i 30 godina neumornog djelovanja Paneuropske unije Bosne i Hercegovine, koja je kroz tri desetljeća bila i ostala ključni faktor u promicanju europskih vrijednosti i procesa europskih integracija u Bosni i Hercegovini, priopćeno je iz Paneuropske unije BiH.

Kako navode, na konferenciji će sudjelovati više od 120 međunarodnih gostiju iz 15 zemalja svijeta, među kojima su predstavnici institucija Bosne i Hercegovine, Europske unije, međunarodnih organizacija, akademske zajednice i civilnog društva.

Među potvrđenim učesnicima su veleposlanik OSCE-a u BiH Richard Holtzappler, veleposlanici Njemačke, Češke, Slovenije, Slovačke te europarlamentarci Davor Ivo Stier i Karlo Ressler, kao i predstavnici Izaslanstva Europske unije u BiH, te svih ključnih potpisnica i aktera Daytonskog mirovnog sporazuma, uz brojne druge domaće i međunarodne dužnosnike i ugledne goste.

U okviru konferencije bit će održani paneli posvećeni temama: 30 godina Dayjtona – naslijeđe mira i put ka europskim i euroatlantskim integracijama, Regionalna saradnja i europske integracije Zapadnog Balkana, Napredak Bosne i Hercegovine na europskom putu – zapreke, prednosti i potrebne reforme te Perspektive BiH i Zapadnog Balkana u europskoj zajednici u budućnosti.

Poseban naglasak bit će stavljen na osvrt na trenutne reforme u Bosni i Hercegovini, s ciljem objektivne analize stvarnog stanja u procesu europskih integracija, kao i identifikacije ključnih izazova koji stoje na putu bržem napretku BiH prema Europskoj uniji.

Kako je najavljeno, zaključci konferencije bit će objedinjeni u zajedničkoj Deklaraciji o miru i europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine, koja će biti upućena institucijama Bosne i Hercegovine, Europske unije i međunarodnoj zajednici.

/Desk/

Objava Paneuropska unija BiH i Zaklada Ljudsko bratstvo organiziraju međunarodu konferenciju povodom 30 godina Daytonskog sporazuma pojavila se prvi puta na Republika.

(Pre-)opširnu uvodnu video-poruku dao je visoki predstavnik Christian Schmidt. Iako se požalio kako se u Bosni i Hercegovini u posljednjih 15 godina samo 6 puta (!) uspjelo dogovoriti oko državnog proračuna, Schmidt samouvjereno ističe kako će nastaviti podržavati provedbu Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini.

Poslije njega nastupila je Monika Hohlmeier, njemačka zastupnica (iz redova bavarske stranke CSU) u Europskom parlamentu, dajući sporazumu posebnu zaslugu za zaustavljanje krvoprolića u BiH.

Uz voditelja (usmjerivača) prof. Lothara Altmann-a (uostalom, člana naše Bavarsko-hrvatske udruge!) nastupili su i panelisti:

Željana Zovko, zastupnica EPP-a u Europskom parlamentu, povjesničar Vitomir Miles Raguž, bivši veleposlanik BiH pri EU i NATO-u, te bivši veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Eric Nelson, zatim Christian Hellbach, bivši veleposlanik Njemačke u Republici Hrvatskoj i preko video-poveznice Valentin Inzko bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu od 2009. do 2021. godine.

Zastupnica Željana Zovko neumorno je isticala, koliko je nužno-potrebita reforma izbornog zakona, kako bi se, a poslije uspostavljenog mira i stabilnosti, osigurala trajna obveza na izgradnji jednakopravne Bosne i Hercegovine, države triju konstitutivnih naroda. Iz svake njene rečenice zrcalila je konstruktivna kritika, ali sam stekao dojam, da se oštrica kritike Daytona znatno otupila, jer je sve izrečeno na engleskom jeziku, kojemu vjerojatno nije bio vješt veliki dio nazočnih.

I bivši veleposlanik Vitomir Miles Raguž služio se i obrazlagao izričito na engleskom jeziku, a tako je gordo zvučala njegova tvrdnja: „Za mene Daytonski sporazum ne bi postojao da nije bilo Oluje, Maestrala i da nije bilo Južnog poteza. Kada pročitate moju knjigu i tu dodate Rahima Ademija i njegovu knjigu, bit će vam jasno da je Hrvatska, ne samo stvorila uvjete za Daytonski sporazum, nego i osigurala da do njega dođe“.

Drugi opet, poput prof. Altmanna (ali, on ne osta i jedini!), a u maniri ravnatelja ureda za statističke podatke, pogrešno citiraju da je BiH konstrukt od 14 (sic!) kantona/županija, od kojih svaka ima svoj ustav, parlament, vladu i pravosuđe, te spominju zastrašujuću brojku od 160 ministara. U istom dahu se ističe korupcija kao najjača kušnja i narativ u ovim vladajućim krugovima i na kraju sve svodi na logički zaključak, kako, eto, jedino politički djelatnici imaju razloga biti zadovoljni s časovitom političkom situacijom u BiH.

Eric Nelson rezimira: Mi (čitaj: Amerikanci!) smo osigurali mir, a za pomirenje među narodima, za oblikovanje državnosti, razvoj i napredak izostao je obol drugih čimbenika.

Altman i Inzko polemiziraju oko toga gdje će biti BiH za 10 godina i „ukradoše“ vrijeme predviđeno (25-30 minuta!) za pitanja nazočnih uzvanika.

Za riječ se prvi javio veleposlanik RH u Njemačkoj Gordan Bakota s apelom: „Idemo pomoći BiH u reformskom procesu koji mora biti vezan uz Dayton i ravnopravnost sva tri naroda“.

I autoru ovoga uratka, kao trećem i posljednjem iz publike, dobrohotno „dadoše“ riječ. Poradi vremenske stiske odustao od prvotnog uvodnika, da je Bosna i Hercegovina već tri desetljeća zaglavljena zbog pokušaja srpskoga separatizma, bošnjačkoga unitarizma i nemoći bosansko-hercegovačkih Hrvata da bilo što promijene, te kratio iznio moje pitanje, koje je u hrvatskom prijevodu glasilo:

„Kada će međunarodna zajednica, koja već 30 godina kao politički tutor skrbi za Bosnu i Hercegovinu, shvatiti da je ovo država triju etnija, triju konstitutivnih naroda i prestati s voluntarizmom i eksperimentima te konačno potražiti mjeru i balans, između građanske države i etničke države i olakšati život napaćenom stanovništvu u Bosni Hercegovini“.

Sudeći po reakciji, pljesku i kasnijim čestitkama pogodio sam u srčiku problematike.

Uz zahvalu na „pravom i konstruktivnom pitanju“ Zovko i Raguž su u svojim opširnim komentarima obrazložili kako je moj izneseni stav ustvari prioritetni zahtjev u budućem radu na izazovima s kojima se Bosna i Hercegovina suočava na putu prema europskim integracijama.

(Izvor: Fenix-magazin.de)

Objava U Münchenu panel o Daytonskom sporazumu pojavila se prvi puta na Republika.

Paneuropska unija Bosne i Hercegovine i Zaklada Ljudsko bratstvo najavljuju održavanje međunarodne konferencije pod nazivom „Mir kao temelj, integracije kao budućnost Bosne i Hercegovine i Zapadnog Balkana“, koja će se održati 14. i 15. studenoga 2025. godine u Sarajevu, u zgradi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Konferencija se organizira povodom 30. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma i 30 godina neumornog djelovanja Paneuropske unije Bosne i Hercegovine, koja je kroz tri desetljeća bila i ostala ključni faktor u promicanju europskih vrijednosti i procesa europskih integracija u Bosni i Hercegovini.

Kako je istaknuto, skup predstavlja jedan od najznačajnijih međunarodnih događaja u zemlji tijekom 2025. godine.
Kako je istaknuto, ove godine naglašene su dvije ključne poruke: da je mir trajna vrijednost i temelj svakog društvenog napretka, te kako su europske integracije jedini realan i održiv put Bosne i Hercegovine i cijelog Zapadnog Balkana.

Na konferenciji će sudjelovati više od 120 međunarodnih gostiju iz 15 zemalja svijeta, među kojima su predstavnici institucija Bosne i Hercegovine, Europske unije, međunarodnih organizacija, akademske zajednice i civilnog društva.

Među potvrđenim učesnicima su ambasador OSCE-a u BiH Holtzappler, njemački ambasadori Njemačke, Češke, Slovenije, Slovačke te europarlamentarci Davor Ivo Stier i Karlo Ressler, kao i predstavnici Izaslanstva Europske unije u BiH, te predstavnici svih ključnih potpisnica i aktera Daytonskog mirovnog sporazuma, uz brojne druge domaće i međunarodne zvaničnike i ugledne goste.

U okviru konferencije bit će održani paneli na teme:
-30 godina Daytona – naslijeđe mira i put ka europskim i euroatlantskim integracijama
-Regionalna suradnja i europske integracije Zapadnog Balkana
-Napredak Bosne i Hercegovine na europskom putu – zapreke, prednosti i potrebne reforme
-Perspektive BiH i Zapadnog Balkana u europskoj zajednici budućnosti

Poseban naglasak bit će stavljen na osvrt na trenutne reforme u Bosni i Hercegovini, s ciljem objektivne analize stvarnog stanja u procesu europskih integracija, kao i identifikacije ključnih izazova koji stoje na putu bržem napretku BiH prema Europskoj uniji.
Zaključci konferencije bit će objedinjeni u zajedničkoj Deklaraciji o miru i europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine, koja će biti upućena institucijama Bosne i Hercegovine, Europske unije i međunarodnoj zajednici.

/Desk/

Objava U Sarajevu međunarodna konferencija povodom 30 godina Daytonskog sporazma i Paneuropske unije BiH pojavila se prvi puta na Republika.

Čović je predavanje održao kao predsjednik Hrvatskog narodnog sabora, a ne kao zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.

U okviru obilježavanja tri desetljeća od potpisivanja Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, Čović je govorio o značenju i dosezima ovoga povijesnog dokumenta.
U izlaganju je naglasak stavljen na kulturu promjena kroz koje je Bosna i Hercegovina prolazila proteklih 30 godina, prateći složene demografske, ekonomske, geopolitičke, tehnološke transformacije, kao i promjene u društvenom i političkom okruženju.

Poručio je kako se “promjene ne mogu promatrati izolirano jer su međusobno povezane i nose brojne posljedice”, naglašavajući “važnost kontinuirane prilagodbe novim okolnostima, strateške političke zrelosti i razumijevanja složenosti procesa koji oblikuju život i budućnost BiH”.

Ovom prilikom istaknuo je kako 30 godina Daytonskog putovanja jasno pokazuje važnost teritorijalnog ustroja Bosne i Hercegovine, uređenog kroz dva entiteta i tri konstitutivna naroda, te kako upravo Ustav BiH i teritorijalna formula osiguravaju jednakopravnost i kolektivna prava svih naroda.

“Daytonski mirovni sporazum je uz sve prijepore i nesavršenosti donio mir koji imamo i trideset godina poslije, a sada je vrijeme za europsku Bosnu i Hercegovinu. Daytonom smo dobili jedan paralelni sustav vlasti – institut međunarodnih predstavnika u skoro svim institucijama vlasti, savjetnike, imamo evo i osmog visokog predstavnika u BiH te više od 900 odluka koje su pokušale objasniti što je to duh Daytona”, kazao je Čović na Sveučilištu u Mostaru.

Istaknuo je kako “ne bi volio da o Bosni i Hercegovini i dalje odlučuje netko izvana zbog toga što oni unutar nje nisu u stanju pronaći rješenje za BiH” te je izrazio uvjerenje kako će bh političari ipak “iznaći rješenje za Bosnu i Hercegovinu i da će ona biti europska”.

U tom kontekstu, naglasio je kako “Daytonski okvir uključuje i instrumente odvraćanja, koji su osmišljeni kako bi očuvali ravnotežu među konstitutivnim narodima i spriječili zloupotrebu političke moći, a istovremeno omogućili stabilno i mirno političko djelovanje”.

U nastavku izlaganja osvrnuo se i na globalne geopolitičke i gospodarske trendove, istaknuvši kako ubrzani tehnološki razvoj, migracijska kretanja i klimatske promjene izravno oblikuju političke odluke i prioritete suvremenih društava. Zaključio je kako se legitimno predstavljanje mora čuvati kao ključna sastavnica ustavne jednakopravnosti.

U izjavi za medije, Čović je istaknuo važnost 30-godišnjeg Daytonskog mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, naglašavajući kako je sporazum donio kraj rata, te je pojasnio ključne probleme vezane uz teritorijalno i unutarnje uređenje zemlje, potrebu za ostvarenje potpune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda te izazove u upravljanju državnom imovinom i javnim dobrima.

Čović je rekao kako je “daytonska faza Bosne i Hercegovine trebala završiti prije više od 20 godina”, te da je “danas Bosna i Hercegovina pred vratima konsocijacijskog ambijenta uređenja”.

“To može dati rješenje da možemo pristupiti svim integracijama, ne samo EU i mislim da je to put za Bosnu i Hercegovinu i da taj iskorak moramo napraviti. Zakasnili smo pet-šest godina zbog unutarnjih nadmudrivanja, ako hoćete i svih odluka koje je netko uime nas paralelno donosio”, naglasio je Čović te dodao kako je danas blokirano bar deset milijardi eura investicija zbog toga što “ne možemo raspolagati onim što je naše javno dobro”.

U zaključku je naglasio kako je nužno pojednostaviti institucije i omogućiti učinkovitije donošenje odluka kako bi Bosna i Hercegovina mogla nastaviti europski put i zadržati mir i stabilnost.

Dekan Filozofskog fakulteta Dražen Barbarić je u svojoj izjavi naglasio povijesnu dimenziju Daytonskog sporazuma, istaknuvši kako je 30 godina Daytonskog puta obilježeno nizom pogrešaka i političkih izazova, „ali ono na kraju krajeva definira naš i politički i društveni trenutak u kojem živimo“, naglasivši i važnost prenošenja znanja i iskustava studentima, koji će u budućnosti preuzeti odgovornost za nastavak djelovanja kroz izazove Bosne i Hercegovine.

Prije početka predavanja, sastao se s Upravom Filozofskog fakulteta, s kojom je razgovarao o aktualnim društveno-političkim temama, suradnji akademske zajednice i institucija vlasti te važnosti obrazovanja i aktualnim prioritetima u tom području.

Predavanju su nazočili izaslanik u Domu naroda PS BiH Zdenko Ćosić, zamjenik ministra vanjskih poslova BiH Josip Brkić, ministar pravde u Vladi FBiH Vedran Škobić, predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Predrag Čović, gradonačelnik Grada Mostara Mario Kordić, rektor Sveučilišta u Mostaru Ivo Čolak, prorektori SUM-a Zdenko Klepić, Marko Odak, Sanja Bijakšić i Tomislav Volarić, predsjednik HAZU BiH Mladen Bevanda, pomoćnik rektora SUM-a Josip Šimić, dekanica FSRE SUM-a Davorka Šaravanja, v.d. dekan Pravnog fakulteta SUM-a Zlatko Brkić, dekan Ekonomskog fakulteta BiH Anela Čolak, dekan FZS-a SUM-a Vajdana Tomić, dekan ALU SUM-a Svetislav Cvetković, dekan Medicinskog fakulteta SUM-a Ivan Ćavar te dekan FPMOZ SUM-a Marin Ćorluka te ravnatelj galerije SUM Marin Ivanović.

/Desk/

Objava Čović studentima u Mostaru održao predavanje o Daytonskom sporazumu pojavila se prvi puta na Republika.