Grupa mirovnih aktivista i ratnih veterana, bivših pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hrvatske vojske (HV), Vojske Republike Srpske (VRS) i Vojske Jugoslavije (VJ), danas će nazočiti obilježavanju godišnjice stradanja i u Ahmićima i u Trusini. Ove godine navršava se 31 godina od ratnih zločina u Ahmićima kod Viteza, te u Trusini kod Konjica. Tog 16. travnja 1993. pripadnici HVO-a počinili su zločin nad Bošnjacima mjesta Ahmići, dok su pripadnici Armije RBiH počinili zločin nad mještanima Trusine, Hrvatima.

“Dolazimo u miru i osuđujemo svaki zločin – za bolje društvo i našu djecu”

“Zajedno s ratnim veteranima iz BiH, Hrvatske i Srbije do sada smo prisustvovali na više od 20 komemoracija, odlazili smo na različita mjesta u sve tri države kako bismo pokazali da možemo zajedno odati počast svakoj žrtvi i osuditi svaki zločin. Tako smo 2018. godine prisustvovali komemoraciji u Trusini, a 2019. smo bili u Ahmićima. U Ahmiće i Trusinu, ta dva mjesta koja su za nas neraskidivo vezana bolom, odlazili smo i poslije, ali smo ove godine odlučili da, po prvi put, istovremeno budemo prisutni i u Ahmićima i u Trusini. Kako uvijek ističemo gdje god da idemo, mi dolazimo u miru, jasno osuđujemo svaki zločin i zajedničkim prisustvom pokazujemo da možemo graditi jednu kulturu sjećanja u kojoj će biti mjesta za sve žrtve, da zajedno možemo graditi sjećanje koje će nas učiti o vrijednosti svakog ljudskog života, međusobnom pomaganju i građenju jednog boljeg društva za sve nas i našu djecu”, kazao je Amer Delić, član Centra za nenasilnu akciju (CNA) i ratni veteran Armije BiH.

Ahmići su selo u općini Vitez, u kojem su 16. travnja 1993. godine jedinice HVO-a ubile 116 civila, a dio ubijenih nikada nije pronađen. Među stradalima su i djeca, uzrasta od tri mjeseca do sedam godina. Najstarija osoba ubijena u tom zločinu imala je 81 godinu. Za ovaj zločin odgovaralo je više osoba pred Haškim sudom, od kojih su svi već na slobodi, uključujući i Darija Kordića, koji je, po zapovjednoj odgovornosti, osuđen na 25 godina zatvora.

Također, u Trusini, koja se nalazi 20-ak kilometara od Konjica, 16. travnja 1993. u napadu Armije RBiH ubijeno je, prema podacima Suda BiH, 19 civila i trojica zarobljenih pripadnika HVO-a. Za ovaj ratni zločin pred Sudom BiH osuđeno je više osoba, a suđenje Zulfikaru Ališpagi, zapovjedniku odreda ARBiH za posebna namjene ‘Zulfikar’, nije okončano ni nakon punih 14 godina.

“Opomena da svaki rat iza sebe ostavlja pustoš”

Dragica Tomić, predsjednica udruge koja organizira komemoraciju u Trusini, kaže da je sjećanje na 16. travnja upozorenje za budućnost i opomena da svaki rat iza sebe ostavlja pustoš.

“Svaka majka isto plače, svako dijete jednako boli kad ostane bez roditelja, brat bez sestre i sestra bez brata… To nam svake godine poručuje upravo 16. travanj. Meni je iznimno značajno kada postoji zajedničko sjećanja i na Ahmiće i na Trusinu, značajno je ovo što radi Centar za nenasilnu akciju, ali želim istaknuti i da su prije nekog vremena Trusinu i Ahmiće zajednički posjetili i vjerski lideri svih zajednica u BiH, da dolaze studenti iz Sarajeva i Zagreba”, kazala je Tomić.

Ističe kako će trebati puno vremena da to postane uobičajeno.

“Ali, ohrabruje činjenica da postoje ljudi koji su pokazali kako mogu krenuti tim putem, pokazali su ratni veterani, studenti, predstavnici vjerskih zajednica… To je dokaz da se stradanja mogu zajednički obilježavati bez obzira tko je zločin počinio i iz kojeg naroda su žrtve. To je veliko za Bosnu i Hercegovinu i to je iskorak”, kaže Dragica Tomić koja je, zajedno s mirovnim aktivistima, posjetila Ahmiće i položila cvijeće na spomenik ubijenim mještanima ovog sela.

Također, 2022. Dragica Tomić u Trusini je ugostila predstavnike udruženja žrtava iz Stupnog Dola kod Vareša, a potom je sudjelovala i u uzvratnoj posjeti Stupnom Dolu.

Mirovni aktivisti i aktivistkinje, te ratni veterani iz regije u organizaciji Centra za nenasilnu akciju do sada su nazočili komemoracijama u BiH u Gornjem Vakufu, na Koti 715 kod Zavidovića, Stogu kod Vozuće, Novom Gradu/Bosanskom Novom, Sanskom Mostu (Hrastova glavica), Sijekovcu kod Broda, Laništima kod Brčkog, Trusini kod Konjica, Ahmićima kod Viteza, Grabovici, Uborku i Sutini kod Mostara, Briševu i Zecovima kod Prijedora, Korićanskim stijenama, Stupnom Dolu kod Vareša, Boderištu kod Brčkog, mostu na Savi u Brčkom, Bradini kod Konjica, Skelanima kod Srebrenice, Silos u Tarčinu kod Hadžića, Lozju kod Goražda, Rogatici, u Srbiji u Grdeličkoj klisuri kod Leskovca, Varvarinu kod Kruševca, Aleksincu, te u Hrvatskoj u Pakracu, Varivodama i Gošiću kod Knina.

/Republika/

Objava Ratni veterani i mirovni aktivisti u Ahmićima i u Trusini – Zajedničko sjećanje na zločine pojavila se prvi puta na Republika.

Nekadašnji logoraši, uz podršku mirovnih aktivista, novinara i ratnih veterana, nekadašnjih pripadnika zaraćenih vojski iz proškloga rata, protekli su vikend, od 9. do 11. ožujka, posjetili nekadašnje zatočeničke objekte na području Konjica – vojarnu Čelebići, Mostara – heliodrom u Rodoču, Istočnog Mostara – bivša Osnovna čkola u Zijemlju, i Jablanice – Muzej ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’.

Posjete je organizirao Centar za nenasilnu akciju (CNA) i to je nastavak napora za postizanje mira, regionalne mirovne organizacije koja već godinama radi izgradnji trajnog mira u regiji bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje poverenja, konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora izgradnje mira.

Kako su naveli iz CNA, bila je ovo prilika da bivši logoraši iz različitih dijelova BiH po prvi put zajednički posjete nekadašnja mjesta zatočenja na području Hercegovine. Ova mjesta posjetili su i ratni vojni veterani, pripadnici HVO-a, Armije BiH i Vojske RS-a.

“Zajednička posjeta ovakvim mjestima ujedno je i poziv vlastima, posebnom onim na lokalnoj razini, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne zapreka, omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta”, istaknuli su.

 Poziv na nesmetan pristup mjestima zatočenja

CNA od 2015. godine provodi i akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u BiH. Vojarna u Čelebićima, Heliodrom u Mostaru, nekadašnja škola u Zijemlju i Muzej ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’ prepoznati su kao mjesta zatočenja u više presuda Haškog tribunala, Suda Bosne i Hercegovine i drugih sudova u BiH te je za zločine počinjenje na ovim lokacijama osuđeno više osoba. Do danas, nijedno od ovih mjesta nije obilježeno, naveli su iz ove regonalne mirovne organizacije.

“Izuzev što mnoga mjesta stradanja, među kojima su i zatočenički objekti, do danas nisu obilježeni, bivšim zatočenicima, preživjelim i obiteljima ubijenih nerijetko se onemogućuje ili otežava pristup ovakvim mjestima. Zajednička posjeta ovakvim mjestima ujedno je i poziv vlastima, posebnom onim na lokalnoj razini, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne zapreka, omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta”, apeliraju iz CNA.

 Batlak: “Sramim se zločina kojeg je počinila ARBiH”

Udruženja logoraša Mostar ustrajno se bori da se bivšim logorašima omogući pristup Heliodromu i drugim nekadašnjim lokacijama zatočenja na području Mostara. Nažalost, pristup nije bio omogućen ni ovaj put, objekt logora nije obilježen kao mjesto zatočenja dok se istovremeno planira izgradnja muzeja posvećenog HVO-u. Kroz ovaj logor je, prema svjedočenjima bivših logoraša, prošlo 10.000 ljudi od toga 6.000 Mostaraca.

“Ovdje su bili zatvarani ljudi, muškarci od 5 do 86 godina i žene različite životne dobi. Mi smo pisali Ministarstvu obrane BiH protiveći se izgradnji muzeja na bilo kojem mjestu na kojem je počinjen ratni zločin i sudski dokazan zločin. U tom pismu smo govorili, zamislite kada bismo mi kao Bošnjaci tražili da se napravi muzej ARBiH u Čelebićima koje smo evo posjetili. To bi bilo skrnavljenje žrtava, to je vrijeđanje, to je najgora forma koja se može dogoditi. Kada se borimo protiv izgradnje tog muzeja, koji će evidentno biti napravljen zajedničkim snagama vlasti BiH i Hrvatske, mi poručujemo da se time čini poratni zločin. Novi zločin čine”, kazao je Edin Batlak, bivši logoraš iz Mostara.

On je rekao kako se srami zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH.

“Ja, kao Bošnjak, ne mogu prihvatiti, ne mogu se složiti, i mogu samo kazati da se sramim zločina gdje su ih pripadnici ARBiH počinili, recimo u Grabovici ili na bilo kojem drugom mjestu. Mi smo kao Udruženje logoraša Mostar dali inicijativu Hrvatskoj udruzi logoraša Mostar da idemo zajednički položiti cvijeće u Grabovicu i da dođemo ovdje na Heliodrom. Nažalost, ljudi bi personalno željeli to učiniti, ali ne smiju od politike. Mi smo jedino udruženje koje bitiše na prostoru Hercegovine koje nije pod kontrolom nijedne politike. Nitko nas ne voli, nitko do nas ne drži, jednostavno iz razloga što smo mi kao žrtve nepoželjni svim stranama. I zato do dana današnjeg na razini BiH nema zakona o civilnim žrtvama rata. Mi smo udruženi u našoj patnji, a oni, političari, su udruženi u svom zločinu”, zaključio je ovaj bivši logoraš.

Bivši logoraš Slobodan Mrkajić: “…svi istu priču pričamo”

Kako su izvijestili iz CNA, posjeti bivšim mjestima zatočenja na području Hercegovine pridružili su se bivši logoraši, ratni veterani i mirovni aktivisti iz Mostara, Rogatice, Zavidovića, Konjica, Sanskog Mosta, Rudog, Dervente, Žepča, Fojnice, Livna, Sarajeva, Novog Grada/Bosanskog Novog, Doboja, Prijedora, Šamca, Goražda, Bihaća, Brčkog, Bugojna, Beograda, Paraćina, Čačka, Kruševca, Prilepa, Skopja, Požege i Zagreba.

Preživjeli govore o potresnim danima zatočenja i patnje.

Slobodan Mrkajić, koji danas živi u Rogatici bio je zatočen od maja 1992. do sredine 1994. na području Konjica, Igmana i Hadžića. Danas je predsjednik Udruženje logoraša Sarajevsko-romanijske regije i predsjednik Skupštine Saveza logoraša Republike Srpske, a dolazak u Ćelebiće gdje je u zatočenju proveo više mjeseci za njega je posebno emotivan.

“Ovdje je stradanje bilo strašno. Od silovanja, mučenja, premlaćivanja, kidnapiranja, ‘nestajanja’, ima nepronađenih ljudi još. U hangaru iza mene bio sam s dvojicom, zapravo s obitelji. Samo još jednom bi ponovio: da znate što se prošlo ovdje, ne može se ispričati. Netko mi kaže piši knjigu, ne bih je napisao, ne bih mogao, svakih 24 sata bi bila knjiga od po 200 stranica, nemoguće je napisati, a i nemoguće je prenijeti, to mogu razumjeti samo ovi moji logoraši što su ovdje sad i što su preživjeli što i ja… Bilo koji, svi istu priču pričamo i vrlo brzo se usuglasimo. Isti tretman je bio, kao po receptu, evo klimaju glavom…”, kazao je Slobodan Mrkajić stojeći ispred hangara u kojem je bio zatočen s drugim članovima obitelji uključujući i oca.

Marinko Ljoljo: “Logoraše nitko ne voli jer su nepoželjni kao svjedoci i žrtve”

Marinko Ljoljo tijekom 1993. i 1994. više mjeseci bio je zatočen u podrumima Muzeja ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’. Do danas muzej nije obilježen kao mjesto zatočenja, a svakog 1. ožujka ispred muzeja se organizira službena komemoracija u znak sjećanja na izlazak na slobodu poslednjih zatočenika i raspuštanje logora.

“Gotovo nitko nije odgovarao za osnivanje logora, koji su formirale lokalne vlasti sa vojnim vrhom. Do sada je veliki broj osoba koje su bile počinitelji umrlo. Dvije osobe su na izdržavanju kazne u zatvoru i protiv nekoliko osoba se vodi postupak protiv postupanja nad ratnim vojnim zarobljenicima. O civilnim žrtvama nitko ne govori. Tužiteljstvo je i dalje gluho, nijemo i slijepo na naše inzistiranje da su se dogodile određene stvari kojima bi trebalo proširivati optužnice. Logoraše nitko ne voli, jer su nepoželjni u svojim sredinama kao svjedoci i žrtve”, kazao je Marinko Ljojo, prisjećajući se svojih zatočeničkih dana u Muzeju ‘Bitka za ranjenike na Neretvi.

Tamara Zrnović iz Centra za nenasilnu akciju ističe kako je i danas snažno prisutna selektivna empatija.

“Nažalost, i danas, skoro 30 godina nakon rata, uz rijetke časne izuzetke, provođenje selektivne empatije samo sa žrtvama iz svog naroda dominantni je pristup, kako u BiH, tako  i u regiji. U ova dva dana zajednički smo s ljudima dobre volje sa svih strana obišli četiri nekadašnja zatočenička objekta i pokazali da je drukčije, zajedničko, sjećanje moguće. Zahvalni svim ovim ljudima, svim ljudima dobre volje koji su spremni zajednički doći na sva mjesta stradanja, da zajednički pozovu da ona sva budu obilježena, odaju počast svim žrtvama”, istaknula je Zrnović.

Ona je naglasila da se ne mogu nadomjestiti ljuski gubitci i patnje, ali kako se želi učiniti sve što je moguće na izgradnji međusobnog uvažavanja, poštovanja i povjerenja koji bi bili brana prijetnji da mržnja među ljudima različitih zajednica bude temelj novih nepravdi i nasilja u budućnosti.

“Iskreno žalimo što nam, i pored višemjesečne komunikacije, Sveučilište u Mostaru i Muzej ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’ nisu omogućili pristup nekadašnjim zatočeničkim objektima. Posebno nas boli činjenica što se radi o dvije javne ustanove, ustanove čija je primarna uloga obrazovanje, a koje na različite načine poriču patnju i bol ljudi koji su bili zatočeni u ovim objektima”, poručila je Zrnović.

Doprinos izgradnji inkluzivne, neselektivne kulture sjećanja u BiH

Kako ističu iz ove regionalne mirovne organizacije, doprinos izgradnji inkluzivne, neselektivne kulture sećanja u BiH, CNA Sarajevo – Beograd (CNA) je pokušao pružiti na različite načine: istraživanjem mjesta stradanja i mjesta sjećanja, sakupljenim u bazi podataka i web-stranici kulturasjecanja.org; publikacijom ‘Rat sjećanja’; izložbom ‘Rat sjećanja’ kojom su u nekoliko godina obišli zemlje u okruženju; programima neformalnog obrazovanja s ciljem podizanja društvenog kapaciteta za izgradnju mira; razmjenom i učenjem iz iskustava drugih zemalja, te sistematiziranjem skupljenog znanja; zajedničkim komemorativnim akcijama ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije.

/Desk/

Objava Bivši logoraši zajedno posjetili zatočeničke objekte Armije BiH i HVO-a: „Mi smo udruženi u patnji, a političari u svom zločinu“ pojavila se prvi puta na Republika.

“Nažalost, i danas, skoro 30 godina nakon rata, uz rijetke časne izuzetke, provođenje selektivne empatije samo sa žrtvama iz svog naroda dominantan je pristup kako u BiH, tako i u regiji. Negiranje ili relativiziranje zločina, slavljenje osuđenih ratnih zločinaca, nespremnost priznanja i uvažavanja žrtve koje nisu iz “našeg” naroda, ključne su odrednice aktualnih politika sjećanja, ne samo u BiH već i na širem prostoru bivše Jugoslavije. Takve politike sjećanja predstavljaju zaprepreku izgradnji trajnog mira i služe, najčešće, za poticanje mržnje i neprijateljstva”, ističu iz CNA.

Ističu kako su brojna mjesta stradanja, patnje, mučenja diljem BiH su neobilježena jer se lokalne vlasti protive postavljanju obilježja za mjesta stradanja ljudi koji su pripadali narodu koji u toj sredini danas nije većinski.
“Obitelji žrtava se i danas, nakon toliko godina, i dalje bore za pravo na sjećanje na svoje najmilije. Centar za nenasilnu akciju od 2015. godine podržava i akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u BiH, a do sada smo na ovaj način od zaborava pokušali otrgnuti više od 140 mjesta širom BiH. Namjera nam je da ovaj put zajednički posjetimo spomenute lokacije što bi, vjerujemo, bio iskorak u pravom smjeru”, najavili su iz CNA.

Obilazak bivšeg zatočeničkog objekta ‘Heliodrom’ u Rodoču, najavljen je za 10. ožujka 2024. u 10 sati, dok je obilazak bivšeg zatočeničkog objekta u ‘Muzeju Bitka za ranjenike na Neretvi’ najavljena isti dan u 16.45 sati.

/Republika/

Objava CNA najavio obilazak nekadašnjih zatočeničkih objekata – Heliodromu i muzeju u Jablanici: “Skoro 30 godina nakon rata i dalje selektivna empatija samo sa žrtvama iz svog naroda” pojavila se prvi puta na Republika.