“Nitko nas ne voli, nitko do nas ne drži, jednostavno iz razloga što smo mi kao žrtve nepoželjni svim stranama. I zato do dana današnjeg na razini BiH nema zakona o civilnim žrtvama rata. Mi smo udruženi u našoj patnji, a oni, političari, su udruženi u svom zločinu… O civilnim žrtvama nitko ne govori. Tužiteljstvo je i dalje gluho, nijemo i slijepo na naše inzistiranje da su se dogodile određene stvari kojima bi trebalo proširivati optužnice. Logoraše nitko ne voli, jer su nepoželjni u svojim sredinama kao svjedoci i žrtve”, kazali su bivši logoraši.
Nekadašnji logoraši, uz podršku mirovnih aktivista, novinara i ratnih veterana, nekadašnjih pripadnika zaraćenih vojski iz proškloga rata, protekli su vikend, od 9. do 11. ožujka, posjetili nekadašnje zatočeničke objekte na području Konjica – vojarnu Čelebići, Mostara – heliodrom u Rodoču, Istočnog Mostara – bivša Osnovna čkola u Zijemlju, i Jablanice – Muzej ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’.
Posjete je organizirao Centar za nenasilnu akciju (CNA) i to je nastavak napora za postizanje mira, regionalne mirovne organizacije koja već godinama radi izgradnji trajnog mira u regiji bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje poverenja, konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora izgradnje mira.
Kako su naveli iz CNA, bila je ovo prilika da bivši logoraši iz različitih dijelova BiH po prvi put zajednički posjete nekadašnja mjesta zatočenja na području Hercegovine. Ova mjesta posjetili su i ratni vojni veterani, pripadnici HVO-a, Armije BiH i Vojske RS-a.
“Zajednička posjeta ovakvim mjestima ujedno je i poziv vlastima, posebnom onim na lokalnoj razini, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne zapreka, omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta”, istaknuli su.
Poziv na nesmetan pristup mjestima zatočenja
CNA od 2015. godine provodi i akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u BiH. Vojarna u Čelebićima, Heliodrom u Mostaru, nekadašnja škola u Zijemlju i Muzej ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’ prepoznati su kao mjesta zatočenja u više presuda Haškog tribunala, Suda Bosne i Hercegovine i drugih sudova u BiH te je za zločine počinjenje na ovim lokacijama osuđeno više osoba. Do danas, nijedno od ovih mjesta nije obilježeno, naveli su iz ove regonalne mirovne organizacije.
“Izuzev što mnoga mjesta stradanja, među kojima su i zatočenički objekti, do danas nisu obilježeni, bivšim zatočenicima, preživjelim i obiteljima ubijenih nerijetko se onemogućuje ili otežava pristup ovakvim mjestima. Zajednička posjeta ovakvim mjestima ujedno je i poziv vlastima, posebnom onim na lokalnoj razini, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne zapreka, omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta”, apeliraju iz CNA.
Batlak: “Sramim se zločina kojeg je počinila ARBiH”
Udruženja logoraša Mostar ustrajno se bori da se bivšim logorašima omogući pristup Heliodromu i drugim nekadašnjim lokacijama zatočenja na području Mostara. Nažalost, pristup nije bio omogućen ni ovaj put, objekt logora nije obilježen kao mjesto zatočenja dok se istovremeno planira izgradnja muzeja posvećenog HVO-u. Kroz ovaj logor je, prema svjedočenjima bivših logoraša, prošlo 10.000 ljudi od toga 6.000 Mostaraca.
“Ovdje su bili zatvarani ljudi, muškarci od 5 do 86 godina i žene različite životne dobi. Mi smo pisali Ministarstvu obrane BiH protiveći se izgradnji muzeja na bilo kojem mjestu na kojem je počinjen ratni zločin i sudski dokazan zločin. U tom pismu smo govorili, zamislite kada bismo mi kao Bošnjaci tražili da se napravi muzej ARBiH u Čelebićima koje smo evo posjetili. To bi bilo skrnavljenje žrtava, to je vrijeđanje, to je najgora forma koja se može dogoditi. Kada se borimo protiv izgradnje tog muzeja, koji će evidentno biti napravljen zajedničkim snagama vlasti BiH i Hrvatske, mi poručujemo da se time čini poratni zločin. Novi zločin čine”, kazao je Edin Batlak, bivši logoraš iz Mostara.
On je rekao kako se srami zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH.
“Ja, kao Bošnjak, ne mogu prihvatiti, ne mogu se složiti, i mogu samo kazati da se sramim zločina gdje su ih pripadnici ARBiH počinili, recimo u Grabovici ili na bilo kojem drugom mjestu. Mi smo kao Udruženje logoraša Mostar dali inicijativu Hrvatskoj udruzi logoraša Mostar da idemo zajednički položiti cvijeće u Grabovicu i da dođemo ovdje na Heliodrom. Nažalost, ljudi bi personalno željeli to učiniti, ali ne smiju od politike. Mi smo jedino udruženje koje bitiše na prostoru Hercegovine koje nije pod kontrolom nijedne politike. Nitko nas ne voli, nitko do nas ne drži, jednostavno iz razloga što smo mi kao žrtve nepoželjni svim stranama. I zato do dana današnjeg na razini BiH nema zakona o civilnim žrtvama rata. Mi smo udruženi u našoj patnji, a oni, političari, su udruženi u svom zločinu”, zaključio je ovaj bivši logoraš.
Bivši logoraš Slobodan Mrkajić: “…svi istu priču pričamo”
Kako su izvijestili iz CNA, posjeti bivšim mjestima zatočenja na području Hercegovine pridružili su se bivši logoraši, ratni veterani i mirovni aktivisti iz Mostara, Rogatice, Zavidovića, Konjica, Sanskog Mosta, Rudog, Dervente, Žepča, Fojnice, Livna, Sarajeva, Novog Grada/Bosanskog Novog, Doboja, Prijedora, Šamca, Goražda, Bihaća, Brčkog, Bugojna, Beograda, Paraćina, Čačka, Kruševca, Prilepa, Skopja, Požege i Zagreba.
Preživjeli govore o potresnim danima zatočenja i patnje.
Slobodan Mrkajić, koji danas živi u Rogatici bio je zatočen od maja 1992. do sredine 1994. na području Konjica, Igmana i Hadžića. Danas je predsjednik Udruženje logoraša Sarajevsko-romanijske regije i predsjednik Skupštine Saveza logoraša Republike Srpske, a dolazak u Ćelebiće gdje je u zatočenju proveo više mjeseci za njega je posebno emotivan.
“Ovdje je stradanje bilo strašno. Od silovanja, mučenja, premlaćivanja, kidnapiranja, ‘nestajanja’, ima nepronađenih ljudi još. U hangaru iza mene bio sam s dvojicom, zapravo s obitelji. Samo još jednom bi ponovio: da znate što se prošlo ovdje, ne može se ispričati. Netko mi kaže piši knjigu, ne bih je napisao, ne bih mogao, svakih 24 sata bi bila knjiga od po 200 stranica, nemoguće je napisati, a i nemoguće je prenijeti, to mogu razumjeti samo ovi moji logoraši što su ovdje sad i što su preživjeli što i ja… Bilo koji, svi istu priču pričamo i vrlo brzo se usuglasimo. Isti tretman je bio, kao po receptu, evo klimaju glavom…”, kazao je Slobodan Mrkajić stojeći ispred hangara u kojem je bio zatočen s drugim članovima obitelji uključujući i oca.
Marinko Ljoljo: “Logoraše nitko ne voli jer su nepoželjni kao svjedoci i žrtve”
Marinko Ljoljo tijekom 1993. i 1994. više mjeseci bio je zatočen u podrumima Muzeja ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’. Do danas muzej nije obilježen kao mjesto zatočenja, a svakog 1. ožujka ispred muzeja se organizira službena komemoracija u znak sjećanja na izlazak na slobodu poslednjih zatočenika i raspuštanje logora.
“Gotovo nitko nije odgovarao za osnivanje logora, koji su formirale lokalne vlasti sa vojnim vrhom. Do sada je veliki broj osoba koje su bile počinitelji umrlo. Dvije osobe su na izdržavanju kazne u zatvoru i protiv nekoliko osoba se vodi postupak protiv postupanja nad ratnim vojnim zarobljenicima. O civilnim žrtvama nitko ne govori. Tužiteljstvo je i dalje gluho, nijemo i slijepo na naše inzistiranje da su se dogodile određene stvari kojima bi trebalo proširivati optužnice. Logoraše nitko ne voli, jer su nepoželjni u svojim sredinama kao svjedoci i žrtve”, kazao je Marinko Ljojo, prisjećajući se svojih zatočeničkih dana u Muzeju ‘Bitka za ranjenike na Neretvi.
Tamara Zrnović iz Centra za nenasilnu akciju ističe kako je i danas snažno prisutna selektivna empatija.
“Nažalost, i danas, skoro 30 godina nakon rata, uz rijetke časne izuzetke, provođenje selektivne empatije samo sa žrtvama iz svog naroda dominantni je pristup, kako u BiH, tako i u regiji. U ova dva dana zajednički smo s ljudima dobre volje sa svih strana obišli četiri nekadašnja zatočenička objekta i pokazali da je drukčije, zajedničko, sjećanje moguće. Zahvalni svim ovim ljudima, svim ljudima dobre volje koji su spremni zajednički doći na sva mjesta stradanja, da zajednički pozovu da ona sva budu obilježena, odaju počast svim žrtvama”, istaknula je Zrnović.
Ona je naglasila da se ne mogu nadomjestiti ljuski gubitci i patnje, ali kako se želi učiniti sve što je moguće na izgradnji međusobnog uvažavanja, poštovanja i povjerenja koji bi bili brana prijetnji da mržnja među ljudima različitih zajednica bude temelj novih nepravdi i nasilja u budućnosti.
“Iskreno žalimo što nam, i pored višemjesečne komunikacije, Sveučilište u Mostaru i Muzej ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’ nisu omogućili pristup nekadašnjim zatočeničkim objektima. Posebno nas boli činjenica što se radi o dvije javne ustanove, ustanove čija je primarna uloga obrazovanje, a koje na različite načine poriču patnju i bol ljudi koji su bili zatočeni u ovim objektima”, poručila je Zrnović.
Doprinos izgradnji inkluzivne, neselektivne kulture sjećanja u BiH
Kako ističu iz ove regionalne mirovne organizacije, doprinos izgradnji inkluzivne, neselektivne kulture sećanja u BiH, CNA Sarajevo – Beograd (CNA) je pokušao pružiti na različite načine: istraživanjem mjesta stradanja i mjesta sjećanja, sakupljenim u bazi podataka i web-stranici kulturasjecanja.org; publikacijom ‘Rat sjećanja’; izložbom ‘Rat sjećanja’ kojom su u nekoliko godina obišli zemlje u okruženju; programima neformalnog obrazovanja s ciljem podizanja društvenog kapaciteta za izgradnju mira; razmjenom i učenjem iz iskustava drugih zemalja, te sistematiziranjem skupljenog znanja; zajedničkim komemorativnim akcijama ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije.
/Desk/