Tekst prof. dr.sc. Ivice Šarca prenosimo u cijelosti:

U rezoluciji Europskog parlamenta „Europska savjest i totalitarizmi“ iz 2009. osuđeni su fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam jer su bili „simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja.“

U tekstu rezolucije se, uz ostalo, kaže da se Europa neće moći ujediniti ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlom stoljeću. Parlamentarna skupština Vijeća Europe u svojoj je rezoluciji iz 2006. pak istaknula nužnost „međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ i pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke „da u svojim zemljama (ako to nisu učinile) ponovno procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost te se distanciraju od počinjenih zločina totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća.“

Ova rezolucija kao da je adresirana na mostarsko Udruženje antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (UABNOR).

Ta ekipa glasnih i samodopadnih ekshibicionista, čiji članovi očigledno misle da postoje privilegirane društvene skupine kojima je uime nekih „viših ciljeva“ dopušteno činiti zločine, još uvijek se služi manihejskim političko-ideološkim pojmovnikom i „slikama u glavi“ iz vremena jednopartijskog jugoslavenskog režima: sebe su proglasili antifašistima, a sve druge koji se dotaknu teme komunističko-partizanskih zločina i koji ne misle kao oni etiketiraju fašistima i neofašistima.

Stvarnost nasilja i zločina u Drugom svjetskom ratu, osobito u Hercegovini, bila je daleko složenija i brutalnija od etablirane verzije u „glavama“ samoproglašenih mostarskih antifašista.

Pisao sam u dvjema knjigama o zločinima i nasiljima 1941. i 1945. (u knjigama Kultura selektivnog sjećanja i Metastaze jedne revolucije) i stvarnost divljačkog i masovnog nasilja (osobito nad civilima) je (dakako, u različitoj mjeri) porazna za sve strane u tim ratnim sukobima.

Budući da su o hercegovačkim zločinima ustaša, četnika, talijanskih i muslimanskih milicija već objavljeni brojni naslovi (knjiga i članaka), zbog neupućene i, na žalost, još uvijek po ovom pitanju indoktrinirane javnosti potrebno je naglašavati da su partizani predvođeni komunistima također činili masovne zločine, da su ubijali i ubacivali ljude u jame i da to nisu činili samo na kraju rata i u poraću (pogledati, primjerice, njihovo sudjelovanje u masakru u Kulen Vakufu 1941. ili pak ubijanje vrgoračkih civila 1942. ili ubijanja po istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori 1942. itd.).

Majstori agit-propa (agitacijsko-propagandnog drila) svoje su zločine ublažavali eufemizmima poput „lijevih skretanja“.

Ogroman je problem i zapravo jedna od najvećih prepreka u procesu istinskog suočavanja s prošlošću (Drugoga svjetskog rata) što nijedan komunist i partizan, za razliku od ustaša, četnika i pripadnika različitih milicija i „handžar divizije“, nikada nije bio osuđen i kažnjen niti na bilo koji drugi način odgovarao za zločine koje su počinili partizani predvođeni komunistima.

Međutim, uzaludno je prekrivati stvarnost leševa plaštem antifašizma, to nam ponajbolje ilustrira njemački slučaj. Njemačka je, kao što je poznato, proizvela jedan totalitarizam (nacionalsocijalizam), a u svom istočnom dijelu iskusila drugi totalitarizam (komunizam) kroz režim u Istočnoj Njemačkoj.

No, upravo je Njemačka Demokratska Republika (DDR), u kojoj su sustavno gažena ljudska prava, sebe promovirala u ništa manje nego „antifašističku državu“ (prozvala se, dakle, antifašističkom, poput spomenutog mostarskog udruženja). Logično je da su nakon pada komunizma i ponovnog ujedinjenja Njemačke neki autori označili antifašizam kao jedan od „najspornijih i najzloupotrebljavanijih pojmova uopće“ (Peter Steinbach) ili pak kao „političko oružje za svaku uporabu s obilježjem zamagljivanja stvarnosti.“ (Manfred Funke).

Poznato je da je pojam „antifašizam“ izvorno nastao u Italiji i na početku je obuhvaćao širok politički spektar onih koji su bili protiv fašizma (od republikanaca, kršćanskih demokrata i monarhista do anarhista, liberala, socijalista i komunista).

No, ubrzo su pod vodstvom Kominterne pojam prisvojili komunisti koji su ga „suzili, monopolizirali i uspješno deformirali u vlastitu ideološku legitimaciju“ (Bernd Faulenbach). Iako im je fašizam postao omiljena difamantna etiketa za sve protivnike, sovjetski komunisti su sporazumom s nacističkom Njemačkom 1939. pokazali da „komunizam i fašizam“ nisu nužno „smrtni neprijatelji“.

Paradoksalno je da porazom nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu nije uslijedilo „oslobođenje“ u nekim zemljama koje su prije rata imale razvijenu demokraciju: Britanija i Francuska su, podsjetimo, ušle u rat s Hitlerovom Njemačkom da bi obranile slobodu Poljaka, a slobodu Poljaka je svršetkom rata na kraju zatro komunizam!

Antifašizam je pojmovno u našem slučaju uveden kroz nazivlje političkih tijela (antifašističkih vijeća) KPJ, čime se po uzoru na Kominternu htjelo zamaskirati stvarnost, a sami su jugoslavenski komunisti pisali da time „oni kriju svoje zadnje namere“ (Milovan Đilas). „Zadnja namera“ bila je provedba „socijalističke revolucije“ (Dušan Bilandžić) koja je zbog „obračuna“ sa stvarnim i potencijalnim protivnicima komunizma rezultirala masovnim zločinima, a sve je to trebalo maskirati „humanističkim“ plaštem antifašizma. Ovo perfidno moraliziranje bivših jugoslavenskih komunista, a sadašnjih samoproglašenih „antifašista“, najpreciznije pogađa ocjena da je „bijeg radikalne ljevice u ‘antifašizam’ najuspješniji manevar jezične političke 20. stoljeća.“ (Peter Sloterdijk).

Da ne bismo ostali samo na tvrdnjama, pokazat ćemo na nekoliko primjera zločine koje su u zapadnohercegovačkim krajevima počinili pripadnici KPJ i oružane formacije pod nazivom Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ).

Ne bi li se možda pod stare dane otvorile oči i nekima od članova UABNOR-a, poslužit ćemo se za dokaze komunističko-partizanskih zločina isključivo komunističko-partizanskim izvorima.

Činjenica je da ni komunizam kao ideologija ni jugoslavensko-partizanski pokret kao vid oružanog organiziranja pod vodstvom KPJ nisu ni ideološki ni vojno „osvojili“ zapadnu Hercegovinu sve do potkraj Drugoga svjetskog rata. Partizanske jedinice su prodrle u zapadnohercegovačke krajeve krajem listopada i početkom studenoga 1944.

U tomu su vrlo važnu ulogu imale i brigade iz sastava 29. hercegovačke divizije. U jednom komunističko-partizanskom dokumentu čitamo da su upravo pripadnici 29. hercegovačke divizije prilikom prelaska na desnu obalu Neretve pjevali: „Svaka jama od široki vrata, otvorena za svakog Hrvata!“.

U dokumentu piše kako su prijetili da će „popaliti sva sela u kojima žive Hrvati, jer da su ustaše.“

I ubrzo po dolasku partizana otpočele su pljačke, paleži i ubijanja. Izvan zone ratnih djelovanja pogubili su na stotine civile, među kojima je bio i veći broj žena. U knjizi Metastaze jedne revolucije naveo sam po mjestima poimenično svaku ubijenu civilnu osobu i po mogućnosti objasnio kontekst njihovih pogubljenja. Ovdje donosim samo nekoliko primjera brutalnih smaknuća civila.

Iz zapisnika jedne poslijeratne komisije OZN-e, koja je formirana zbog svađe dvojice OZN-inih oficira (Pere Jelčića i Neđe Borozana), saznajemo za partizanski zločin nad skupinom čapljinskih civila, među kojima je bilo i žena. Budući da je Jelčićeva rodica bila među ubijenima, on je zahtijevao „partijsku odgovornost“ za Borozana koji je naredio da se „preko 120 uhapšenika“ pogubi, pri čemu su, tako stoji u izvoru, „neke žene-zatvorenice, od vojnika Narodnooslobodilačke vojske bacane pod tenkove.“

Borozan u svom iskazu nije negirao da se to dogodilo, ali se opravdavao da je to napravio u suradnji s članovima „komiteta“. U Čapljini se početkom veljače 1945. dogodila i „krvava Kalandora“, kada su partizani sa zarobljenim ustaško-domobranskim i njemačkim vojnicima skupili i veći broj civila nakon pretresa kuća, pogubili ih i sve zajedno ubacili u jedan jarak koji se nalazio pored katoličke crkve. Poslije su se sami egzekutori hvalili da su toga dana ubili 117 osoba. Slična masovna pogubljenja događala su se i u Ljubuškom.

Izdvajamo slučaj kada je oficir OZN-e Ćazim Dizdarević pogubio sve zatvorenike iz ljubuškoga zatvora (oko 40 osoba). Gotovo u svakom selu su zabilježeni slučajevi pogubljenja civila. U jednom partizanskom dokumentu navode se i slučajevi silovanja žena i djevojaka. Jasno je, dakle, da je zbog svega toga gotovo kompletno stanovništvo (u području od Čapljine, Ljubuškoga, Brotnja, Širokog Brijega do Mostara) krenulo u masovan (z)bijeg pred partizanima. Jedan partijski dokument govori o masovnom iseljavanju „naročito sa kotara Mostarskog gdje ima pojedinih sela 95% napuštenih“.

Poznato je da su zauzimanjem Širokog Brijeg u veljači 1945. partizani pogubili sve franjevce koji su nosili habit, ali je vjerojatno manje poznato da su nakon toga počinili strahovit masakr nad civilima i razoružanim vojnicima. Sudionik tih zbivanja, partizan Ćiro Botić, nekadašnji pripadnik 12. dalmatinske brigade, tvrdio je da se tih dana među partizanskom vojskom na Širokom Brijegu pronijelo da imaju odriješene ruke za ubijanja, palež i pljačku. Slično se dogodilo i po ulasku partizanskih jedinica u Mostar, 14. veljače 1945.

I tu su vršene likvidacije (bez suđenja) i ubijanja civila, osobito onih koji su iz zapadnohercegovačkih krajeva izbjegli pred partizanima u Mostar.

Jedan od nekadašnjih istaknutijih pripadnika NOVJ-a, Mensur Seferović, uporabio je bizarnu formulaciju („bolest ulaska u gradove“) u svom opisu postupanja partizana u Mostaru (i Nevesinju): „U mostarskoj operaciji je uočena ‘bolest’ ulaska u gradove, kao u Nevesinju i u Mostaru, kad je poslije borbi disciplina popustila i ispoljavano nedolično ponašanje pojedinaca prema narodu i zarobljenicima.“

Još jedan bivši partizan, Pavao Prcela, pripadnik 1. brigade 26. divizije, potpisao je izjavu u kojoj stoji da je prizore slične onima na Širokom Brijegu vidio i u Mostaru: „U Mostaru su bili slični prizori par dana kasnije Širokoga. Tako sam vidio kod biskupske Palače masu mrtvih.“ Podsjetimo da je tog 14. veljače, prije 79 godina, također bila Čista srijeda kada su partizani upali u mostarski franjevački samostan, odveli i pogubili sedmoricu franjevaca na čelu s provincijalom dr. fra Leom Petrovićem. Nije mu pomogao ni Avdo Humo, premda mu je upravo fra Leo tijekom rata spasio suprugu Olgu od ustaškog režima u Mostaru.

Ponovimo opet da ni za jedan od navedenih zločina nitko nije odgovarao! Komu danas ispostaviti „račun“ za zločine nakon 79 godina? Možda pri tome mogu pomoći pripadnici mostarskog UABNOR-a: osim što su „antifašisti“ oni su i „borci Narodnooslobodilačkog rata.“

Jedino oni pružaju tračak nade da možda ipak nije prekasno da, primjerice, Uprava Hercegovačke franjevačke provincije pokrene sudski postupak za pogubljenja tolikoga broja članova njihove provincije na čelu sa dr. fra Leom Petrovićem.

/Republika/

Objava Prof. dr.sc. Ivica Šarac: Smokvin list „antifašizma“ pojavila se prvi puta na Republika.

”Kordić je išao u neke pogrešne škole ili je čitao neke pogrešne knjige, neka pita svog šefa stranke, koji je bio puno veći komunist od svih nas ovdje”, rekao je predsjednik UABNOR-a Mostar Sead Đulić za medije, komentirajući izjave gradonačelnika Mostara Marija Kordića o okupljanju antifašista u Mostaru.

UABNOR Mostar u povodu 79 godina oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu, u srijedu polaže cvijeće na više spomen ploča u Blagaju i u Mostaru. Komentirajući Čovića, Đulić je rekao da je “Čović, da bi radio u Vazduhoplovnoj vojnoj industriji morao proći sve KOS-ove provjere, da bi bio što je bio”, izvijestio je Bljesak.info.

“Kupali bi se u Makarskoj u Italiji”

”Nek mu on kaže o tim slobodama i ne slobodama, a ne da priča napamet naučene lekcije. Kordić brka pojmove mi ne pričamo o komunizmu, ne prizivamo Jugoslaviju, nismo jugonostalgičari, mi pričamo o antifašizmu. Po njegovoj priči i Roosevelt i Churchill su bili komunisti. Titovi partizani su bili zajedno s njima i Staljinom dio svjetske antifašističke koalicije i umjesto da smo ponosni na to, to je nešto najsvetije u povijesti što imamo. Ovakve Hrvatske, Slovenije i BiH da dalje ne nabrajam, ne bi bilo da nije bilo te antifašističke borbe i antifašista. Na kraju krajeva išli bi na kupanje u Makarsku u Italiju. Ako već ima, a ima i putovnicu Hrvatske države nek’ pročita ustav RH, u preambuli Ustava RH se poziva na antifašističko naslijeđe, znači li da on to negira?”, upitao je Đulić.

Komentirajući javne reakcije na obilježavanje godišnjice, Đulić kaže kako Mostar ne bi bio današnji Mostar, da nema frtutme.

Od svega se napravi problem

”I od svega napravimo problem. Od normalnih stvari koje bi svima trebale biti normalne ovdje se napravi problem. Izmisli se i izvuče iz naftalina priča da bi se grad predstavio onakvim kakav u suštini nije. Ovdje je problem ljudi na vrhu politike. Građani ovdje trebaju normalno živjeti i treba ih pustiti da normalno žive”, rekao je dodajući kako nema nikakve frtutme.

”Mi danas na godišnjicu oslobođenja želimo obići sva spomen obilježja koja su ostala ili su u nekakvom stanju da ima traga, položiti cvijeće i sjetiti se tih ljudi. Mi ovakve stvari ne obilježavamo da bi ostali u prošlosti nego da naučimo neke lekcije od tih ljudi. Zajedno su živjeli ratovali ginuli i donijeli slobodu. Nemamo pravo da ih zaboravimo”, rekao je Đulić, potvrdivši da su pravili greške, kao što se prave i danas.

Da su pravili greške, pravili su

”Da su pravili greške u svemu tome, pravili su, pravimo ih i mi, živ čovjek pravi greške, ali hajmo i o greškama razgovarati, ali ne ostat zakovani u onome što je negdje netko zapisao, neko ružno pamćenje itd Nama je danas to cilj podsjetit ljude na vrijednosti koje su oni imali kad su krenuli u borbu da otjeraju okupatora iz ove zemlje i otjerali su”, rekao je Đulić. Dodaje da su danas svi jako tužni.

”Danas je točno 20 mjeseci od terorističkog čina onakvo rušenje partizanskog spomen groblja koji je nacionalni spomenik BiH. To je direktni atak na državu. Policija i tužiteljstvo šute ili kažu istraga je u tijeku. Dobro, mi njima više ne vjerujemo jer šutnja je odobravanje i sudioništvo, a sve dolazi iz političkih vrhova. To je politički odobreno da bi se u gradu držale tenzije kako bi taj polusvijet, koji misli da vlada našim sudbinama, ostao u svojim foteljama u kojima jeste”, rekao je.

“Vrlo je teško slaviti slobodu”, kaže Đulić, “ako se spomen na donositelje slobode uništava”.

(Izvor: Bljesak.info)

Objava Đulić: “Neka Kordić pita Čovića o slobodama, on je bio puno veći komunist od svih nas ovdje” pojavila se prvi puta na Republika.

Na današnji datum, 1945. partizani su iz mostarskog samostana svezane odveli sedmoricu fratara: provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja te fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka, fra Nenada Venancija Pehara.

Fratri su odvedeni u pravcu rijeke Neretve i pogubljeni, najvjerojatnije, na mjestu zvanom Čekrk. Za njih će se večeras u 18. sati služiti sveta misa u crkvi sv. Petra i Pavla.

“U ponedjeljak, 14 veljače u 18 sati, u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru slavit ćemo svetu misu u spomen na pobijene fratre i vjernike Mostara i okolice koji su žrtve II. Svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Pozivamo vas na ovo molitveno spomen-slavlje”, navodi se u pozivu mostarskih fratara vjernicima.

Paralelno UABNOR Grada Mostara zadnjih dana obilježava godišnjicu oslobođenja Mostara. Završili su ove godine nešto ranije posjetom Partizanskom groblju.

“Jesmo li danas oslobođeni od fašizma, veliko je pitanje. Neofašizam buja oko nas. Tu smo da se nadahnemo hrabrošću i odlučnošću mladih ljudi koji leže ovdje. Ne bijemo partizanske dobivene bitke. Ne borimo se protiv Draže, Ante, Hitlera ili Musolinija, već se nadahnjujemo da bismo bili naše antifašističke bitke u novom vremenu, te da bismo nove male ‘firere’ koji su ušli u sve organe vlasti od Predsjedništva do mjesne zajednice, uspješno satrali. Ako ostanemo u prošlosti, na komemoracijama i sjećanju, bolje da nismo tu. Ovdje smo zbog 2.045 godine, a ne zbog 1945.“, rekao je predsjednik UABNOR-a BiH Sead Đulić.

Likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce, no takva nakana rezultirala je još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini.

Za razliku od Mostara koji se ubijenih svećenika sjećaju na Valentinovo, u Širokom Brijegu je to slučaj tjedan dana ranije. Povodom 77. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu održavaju se Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca.

/Republika/

Objava KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU FAŠIZMA I OVAKVOG ANTIFAŠIZMA Franjevci obilježavaju sjećanje na pobijenu subraću bačenu u Neretvu, antifašisti demokratski izabrane nazivaju “malim firerima koje treba uspješno satrati” pojavila se prvi puta na Republika.

Brojni skandal oko manipulacija u nabavci medicinske opreme vrijedne milijune maraka, skoro 30 tisuća ljudi ostalih bez posla i bilo kakvih primanja upravo zbog nametnutih mjera zabrane zbog suzbijanja širenja pandemije, ekonomiji na koljenima zbog izgubljenih milijardi i sve dužim redovima u javnim kuhinjama, nisu bili dovoljan povod za prosvjede.

Umjesto toga, najavljena misa zadušnica za blajburške žrtve u sarajevskoj katedrali, među kojima su bile i desetine tisuća ljudi islamske vjeroispovijesti, bio je crveni alarm za izlazak duhova prošlosti, novih političkih i međunacionalnih tenzija, zaogrnutih velom antifašizma. Hoće li eventualna povorka prosvjednika proći i sarajevskim ulicama koja nose imena istaknutih Bošnjaka iz vremena NDH, piše Dnevni list.

Nostalgija ili licemjerno politikanstvo

Iz Sarajeva nebrojeno puta prema Hercegovini pristižu oštrice optužbi za fašizam, ipak opravdano podsjećajući na činjenicu kako u Mostaru i danas postoje ulice sa nekadašnjim vojnim i političkim čelnicima Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske, Mile Budaka, Jure Francetića, Lorković-Vokića, Ive Zelenike Tovarnika i Đure Spuževića. Svi ovi nazivi ulica zaživjeli su već tijekom rata u Mostaru. No, iako to “Sarajevo” prešućuje, od ove “prakse” nakon rata nisu bili imuni ni u glavnom gradu. No, ne samo nakon rata već i u novije vrijeme. Je li u pitanju nostalgija ili licemjerno politikanstvo.

U tom kontekstu podsjetimo na, prije samo nekoliko godina, kontrovezno imenovanje jedne sarajevske osnovne škole po muslimanskom intelektualcu Mustafi Busuladžiću, kojeg znatan dio povjesničara opisuje kao suradnika fašističkih snaga, filozofa koji je, kako se navodilo, veličao Hitlerove ideje, a brojni kritičari predstavljaju ga i kao istaknutog suradnika ustaških snaga. No, za znatan dio bošnjačke elite Busuladžić je bio mučenik i intelektualac,  ubijen nakon II. Svjetskog rata bez suđenja zbog verbalnog delikta. On je bio i predsjednik organizacije ‘Mladi muslimani’, kojoj se 1940. priključio i Alija Izetbegović, nekadašnji predsjednik RBiH i predsjednik SDA, također i pripadnik ustaške ‘Handžar divizije’, otac današnjeg predsjednika te stranke Bakira Izetbegovića.

Zanimljivo je da je i tada, kao i za najavu mise u katedrali, reagiralo izraelsko veleposlanstvo tražeći da se “posebno obrati pozornost na imenovanje jedne od škola po kontroverznoj i antisemitskoj osobi. Na ovu notu iz Školskog odbora su odgovorili da “Izrael obustavi gradnju na okupiranoj palestinskoj zemlji” te je istaknuto da je “izmišljotina da je Busuladžić bio antisemit jer se time pravda ubojstvo koje su izvršili njegovi ideološki protivnici”. I sada ova škola nosi Busuladžićevo ime.

Sarajevskim ulicama…

Dok je, nažalost, “fašistički” Mostar davao ulice hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika NDH, to isto je, nažalost, činilo i “antifašističko” Sarajevo imenujući ih po muslimanskim dužnosnicima i simpatizerima Pavelićeve NDH-a

Tako se i danas brojnim sarajevskim ulicama šetamo, puno ne znajući tko su osobe po čijim imenima su nazvane.

Ulica Envera Čolakovića, nekadašnjeg atašea za kulturu NDH u Mađarskoj nalazi s na desnoj strani Miljacke, u sjevernom dijelu Starog Grada, kao i ulica Sulejman Pačariza Hodže, nekadašnjeg pukovnika i zapovjednik SS muslimanske policije koja se smjestila pod Mojmilom.

Na Ilidži imamo Ulicu Huseina Đoze, bojnika 13. SS divizije, a po njegovom imenu nazvana je i jedna osnovna škola u Goraždu. Husein efendija Đozo, bio je imam u Handžar diviziji SS vojske koja je služila na Balkanu. Pojedine grupe i glasila Đozu zovu “najistaknutijim intelektualcom Bošnjakom 20. stoljeća koji je ostavio dubok trag u životu bh. muslimana. Još veća groteska je u tome što se ova škola nalazi preko puta ulice Maršala Tita.

Jedna ulica na desnoj strani Miljacke u Novom Sarajevu zove se po Muhamedu ef. Pandži, za kojeg povjesničari kažu da je jedan od najvećih zagovornika osnivanja SS Handžar divizije i jedini hodža koji je sudjelovao u povorci okupatorskih sila kroz Sarajevo.

Na Ilidži je i Ulica Osmana efendije Rastodera, pripadnika i aktiviste muslimanske policije kojeg su poslijeratne komunističke vlasti proglasile ratnim zločincem i ubijen je 1946. pod nerazjašnjenim okolnostma.

I u Crnoj Gori nisu imuni

Zanimljivo je da se po njemu prije pet godina nazvana i jedna ulica u Crnoj Gori, a još zanimljivija je zastupnička polemika u općini Petnjica u sjeveroistočnom dijelu te države. tada je predsjednik općinske skupštine u Petnjici Adnan Muhović (Bošnjačka stranka) rekao da se radi o „vrlo značajnoj osobi u nas Bošnjaka“. „On je vrlo uspješno branio Bihor od crnogorskih četnika i da njega nije bilo i mi bismo prošli kao Donji Bihor“  izjavio je svojedobno Muhović za ‘Vijesti’. Na pitanje da li zna da je  Rastoder proglašen ratnim zločincem, Muhović je odgovorio da „partizani sve do 1943. godine nijesu branili ovaj kraj, pa je Rastoderova uloga bila u tome da ga čuva i brani“.

U Sarajevu je i ulica nazvana po Reisu Fehimu Spahi, šestom po redu reis-ul-ulema u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske koj se izjašnjavao kao Hrvat islamske vjeroispovijesti. On je 28. ožujka 1941. pozvao sve islamske vjerske službenike na vjernost Kraljevini Jugoslaviji, no već 26. travnja iste godine poziva muslimane na lojalnost novoj državi NDH. U Gazi Husrev-begovoj džamiji 11. svibnja Spaho je u obredu zahvale rekao: “Rodila se Nezavisna Država Hrvatska i otpočela je svoj život… Mi muslimani smo je od srca pozdravili, jer znamo, da se nijednom muslimanu neće i ne može dogoditi nikakva nepravda. Zato smo se sastali danas u ovoj velebnoj džamiji da u njoj zahvalimo Svemogućem na ostvarenju Nezavisne Države Hrvatske”.

Jesmo li spremni iskreno vidjeti same sebe kao njemački biskupi?

Po svemu sudeći, mnoga i društva i mjesta u BiH ni danas ne žele se suočiti sa svojom prošlošću, želeći sebi priskrbiti ekskluzivitet antifašizma, uz koji stoji veliki znak upitnika.

Međutim, podsjetimo da nedavnu i glasno najavljivanu poruku njemačkih biskupa tijekom obilježavanja 75. godina završetka rata gdje su otvoreno kritizirali svoje prethodnike u vrijeme II. Svjetskog rata.

Predsjednik Vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj (EKD) biskup Heinrich Bedford-Strohm istaknuo je trajnu njemačku odgovornost za nebrojene žrtve II. svjetskoga rata. “Bog ne zaboravlja, to su nas naučila naša židovska braća. Spominjemo se svih mrtvih jer ih i Bog vječno slavi. I 75 godina nakon završetka rata Njemačka je obilježena krivnjom. Nasuprot zaborava i svake relativizacije poručujemo: Da, bili smo krivi, donijeli smo bijedu cijeloj Europi i velikom dijelu svijeta. Ali, i zahvalno dodajemo – naša je priča nastavljena, poručio je biskup Bedford-Strohm, posebno zahvaljujući na ponovnom daru židovskoga prijateljstva.

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije biskup Georg Bätzing poručio je da je “samo onaj koji je spreman samoga sebe iskreno i cjelovito vidjeti, u stanju susresti drugoga i pridonijeti zajednici te da samo onaj koji vidi žrtve služi pomirenju”.Je li u BiH ova katarza još daleko?

(Izvor: Dnevni list)

Objava Zašto u ‘antifašističkom’ Sarajevu šetamo ‘ustaškim ulicama’? pojavila se prvi puta na Republika.

U cijelosti prenosimo intervju:

Na Partizanskom groblju u Mostaru, spomen obilježju proglašenom nacionalnim, obilježio se Dan Europe i Danpobjede nad fašizmom. Dok su na “Partizansko” došli svi ministri Bošnjaci iz SDA i SBB BiH, a poseban značaj dao je i šef Izaslanstva EU u BiH Lars Gunnar Wiegemark, kratka svečanost i polaganje vijenaca protekla je bez ijednog hrvatskog političkog predstavnika u vlasti. Nije bilo niti mostarskog gradonačelnika Ljube Bešlića, koji je, kako se moglo protumačiti iz njegovih istupa, potpuno ignoriran.

Tzv. hrvatska strana tvrdi da su posrijedi manipulacije antifašizmom i Partizanskim grobljem, a postavljaju i pitanje i netransparanetnih finacijskih tokova u samoj obnovi ovog nadaleko poznatog spomenika mostarskim i hercegovačkim antifašistima.

Profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. sc. Mile Lasić , upravo na 09. svibnja promovirao je svoju novu knjigu “Mostarsko-europske priče 2015.-2017.” i kod njega nema nikakve dvojbe oko manipulacije Partizanskim grobljem. Profesor vrlo oštro kritizira manipulaciju i samim antifašizmom i to u dnevno-političke svrhe, navodeći da su sve strane “braća rođena”.

Je li posrijedi manipulacija Partizanskim grobljem u Mostaru i zašto se čini da samo Bošnjaci imaju ekskluzivitet pripadnosti antifašizmu, iako među istaknutim članovima i liderima hrvatskih nacionalnih stranaka danas politički djeluju osobe koji su se u bivšoj Jugoslaviji deklarirali kao antifašisti, komunisti itd?

Partizansko groblje u Mostaru je idealan toponim za manipulaciju gradom Mostarom, kako bi se njegovao privid da su tobož njegovi građani podijeljeni na antifašiste i fašiste, pri čemu se implicite prva atribucija rezervira za neupitne „patriote“, a to bi kao bili Bošnjaci i oni koji vole Bosnu na način političkog Sarajeva, a to su oni među Srbima i Hrvatima koji govore tzv. poželjnim glasom, dok se fašizam i implicite i izravno veže za Hrvate (i Srbe), ma kako se ljudi iz ovih bh. identiteta ponašali i u Drugom svjetskom ratu i u „antijugoslavenskim ratovima“ 1991. -1995.

Uistinu je sramotno što su, prvo, srpske i crnogorske vojske i paravojske uradile početkom posljednjih ratova diljem Hrvatske i BiH, pa potom i hrvatske i bošnjačke jedni drugima i „trećima“, ali je odvratno i što sve prešućuje „političko Sarajevo“ odnosno „ antinacionalistički nacionalizam“ bošnjačkih boja kad je riječ o počinjenim sramotama i prema Hrvatima i Srbima u proteklim ratovima.

Svi nacionalizmi, uzeti zajedno, ili promatrani odvojeno, pa taman tepali sebi da su patriotizmi, ne žele znati za Jaspersovo razumijevanje „pitanja krivnje“, koje u osnovi znači da se ne može pobjeći od odgovornosti u političkom, moralnom i metafizičkom pogledu, pa ako niste „luk ni jeli ni mirisali“ u sramotama koje smo počinili jedni drugima, to jest kad ne snosite kaznenu odgovornost. Utoliko su mi podjednako gadljivi manipulatori tuđom odgovornosti i tobožnjom vlastitom nevinošću, ma koje nacionalnosti bili.

I posebice su odvratne i licemjerne tzv. neupitne patriote i tzv. ljevičari i tzv. građani u političkom Sarajevu, koji govore samo o „Partizanskom groblju u Mostaru“ i o „slučaju Mostar“, a ne vide da je cijela BiH „zemlja slučaj“. Ne pada im ni na pamet da u sagledavanju tragedije koja nam se dogodila pođu od Kazana i silosa u Tarčinu, kako bi dostojanstveno obilježili stradanja Srba u Bradini, ili Hrvata u Trusini i Uzdolu, ili u Grabovici, kako bi potom bila uvjerljivija i njihova priča o Partizanskom groblju u Mostaru i cijelom Mostaru.

Njihovo ponašanje je jednako ponašanju onih Hrvata koji još uvijek ne vide sramote u Mostaru, na Heliodromu, ili u Gabeli, kao ni strahotne zločine počinjene u Ahmićima i u Srednjoj Bosni u hrvatsko ime. Uostalom, jednako je i ponašanju oni Srba koji ne žele znati za Srebrenicu i druga sramotna opkoljavanja sela i gradova i masovne zločine nad Bošnjacima i u Sarajevu i u Podrinju i u Prijedoru. Sve su to „braća rođena“, pozivali se na patrioizam i antifašizam, ili ne, jer ne žele ni čuti za pošten govor o stradanju Drugih i Trećih, pa su takvi viktimizacijski narativi samo u službi budućih ratnih ciljeva. Time definitivno strada kritička kultura sjećanja, ma koliko bi nam bila prijeko potrebna. O njoj čestito govore usamljenici s margine.

Zašto je velika pozornost usmjerena samo na Mostar, posebice ako je poznato da su i drugi spomenici antifašizmu u BiH u vrlo lošem stanju ili su potpuno uništeni. Da spomenemo, između ostalih, onaj u Bugojnu, Vracama, itd.?

Uistinu su sramotno zapušteni, poput Bogdanovićeve „replike Gradu“ u Mostaru, ili posve uništeni, poput onog preoranog u Bugojnu ili miniranog na Makljenu, ili one „Ruže“ u Širokom Brijegu. U pravilu su brojni partizanski spomenici diljem BiH obečćašćeni ili obesmisleni. A među njima su i spomenici na Sutjesci i na Vracama i Muzej revolucije u Jablanici, koji je dokazano korišten kao logor za Hrvate, čime se unižava i sjećanje na „Bitku na Neretvi“, svjesno ili nesvjesno, svejedno je.

Uostalom, u ukupno 331.om logoru za Hrvate, osnovanim od Armije BiH, pobijeno je čak 632. ljudi, bh. građana i državljana hrvatskog i katoličkog identiteta, pa nikomu ništa. Tek se stidljivo u isti mah spominju tu i tamo i strahotni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, iako ih povezuju i zloćudne ideologije i strane i domaće obavještajne službe, uostalom kao i druge zločine diljem BiH, a ne samo vremenske koincidencije, koje to i nisu bile. Političkim zločincima-pokroviteljima i njihovim ideolozima, a ne samo pukim počiniteljima, nije u interesu da se konačno sazna što se sve dogodilo i u Srednjoj Bosni i u Hercegovini, pa se zbog toga manipulira i „Mostarom“ i svim drugim „slučajevima“, zapravo našim tragedijama, zbog čega su i svi normalni građani BiH, bez obzira na vjeru i naciju, u isto vrijeme i taoci i supočinitelji sramota koje smo uradili jedni drugima.

Meni je sve ovo nepodnošljivo gadljivo, o čemu i svjedoče moje knjige „Kultura sjećanja“ i „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“, kao i pojedinačni prosvjedi protivu „Groblja mira na brdu Bile iznad Mostara“, te uopće protivu logike autoviktimizacije, jer ne vodi nikuda drugdje do u sunovrat u barbarizam…

Je li, možda, posrijedi manipulacija antifašizmom ‘fašistički antifašizam”, kako to neki govore, kao i dodvoravanje biračima?

Da, posrijedi je naprizemnija manipulacija žrtvama kako bi sve ostalo za sva vremena kako je sada: u potpuno odijeljenim političkim i drugim „realnostima“, uz posvemašnje odsustvo i morala i pravnodržavnosti!

Što se događa na Partizanskom groblju u Mostaru i kako je simbol antifašizma postao simbolom podjela?

Pa, već sam odgovorio na ovo pitanje. Dodat ću tek da gradske vlasti nemaju interesa a nisu ni dorasle civilizacijskoj zadaći: vraćanja dostojanstva Gradu i njegovim ljudima, te tim putom povratku gospodstva u komunikaciji među građanima, ma koje vjere i nacionalnosti bili. Ali, nisu dorasli zadaći ni oni koji bi rado uzeli i Partizansko groblje i kritičku kulturu sjećanja pod svoje okrilje, jer nisu načistu s time da su ovomu Gradu i u cijeloj BiH opasnije linije podjele linijama „svjetskog ethosa“ od onih po vjerskom i nacionalnom, ideološkom i političkom šavu. Prepuna je BiH – i Mostar i Sarajevo i Banja Luka – licemjera a premalo je u njima istinskih moralnih i čestitih i ljudi. Ako ih i ima, tad su negdje na marginama društva…

Objava Mile Lasić: O antifašizmu i manipulacijama – Sve su to „braća rođena“, pozivali se na patrioizam i antifašizam ili ne, ne žele čuti o stradanju Drugih i Trećih pojavila se prvi puta na Republika.