Piše: Mario Pušić/Jutarnji list
Ovo je moja, potpuno osobna i potpuno subjektivna priča o licima koje smo prije tri godine gledali na stranim televizijama, prije tri mjeseca na domaćim programima, a otprije tri dana gledamo ih na vlastitim ulicama.
Zaboravimo profesionalni adrenalin koji se jednakomjerno miješao s empatijom i crvom sumnje dok smo putovali prema grčko-makedonskoj granici. Na ulazu u vlak sa 400 njih jednom je osjećaju sekunda trebala da rastjera sve druge – strahu. Što bih tada dao da se odnekud pojavio makedonski policajac i grubo me isprašio iz tog vagona? Ali nije.
Onda sam sjeo na pod i počeo gledati lica. Vidio sam Taima, petogodišnjaka kojega otac nije ispuštao iz ruku ni kada je bio budan. Bio je isti kao moj Roko. Imao je malo tamniju kosu i crnje oči, ali nije imao mamu. Netko ju je ubio. Do mene je sjedio Bakar Maya, student prava koji je treći put izbjeglica. U rodnom Alepu gledao je kako eksplodira bomba na leđima ISIL-ova samoubojice. Zvuk je bio isti kao onaj od bombi koje sam čuo iz podruma dok sam bio osnovac.Do kraja trosatnog putovanja s jedne na drugu stranu Makedonije, ispod sunca koje tamo grije 40 stupnjeva i prije nego što se probije kroz prljava vagonska stakla, jednako smo bili žedni i jednako smo vonjali.
Probao sam prstima koliko su oštre bodlje na žici u Horgošu i u očima mađarskih specijalaca nagledao se prijezira za dva života. Slušao sam kako domaćica u Harmici čita bukvicu našem policajcu jer nije spriječio slovenskog kolegu koji je aktivirao suzavac i promatrao Asada, muškarca sijedih brkova, kako pomaže slovenskom specijalcu zakračunati ogradu u Rigoncama, kako sam ne bi preko nje preskočio.
Na istom su mjestu, satima kasnije, dijelili kekse iz iste kutije krškog Crvenog križa. Abb al Karim, profesor iz Iraka, to nije vidio jer je imao pune ruke posla skupljajući smeće koje su iza sebe tamo ostavili svi ostali. Desetak drugih u svom tom metežu u čudu je gledalo kolegicu s jedne domaće televizije koja je sjela na nogostup, odložila mikrofon i briznula u plač. Onako, sama od sebe.
O preostalih 27.459 njih koje sam sreo putem ne znam baš ništa, baš kao ni vi koji uporno tragate za odgovorima na gore postavljena pitanja. Prestanite, neka to rade političari, za to su plaćeni. Potražite čovjeka u sebi, on zna točan odgovor.