Prošlog studenog, kada je Lionsgate objavio foršpan (trailer) dug tek nešto više od minute za iščekivani biografski film Michael, on je u prva 24 sata prikupio više od 116 milijuna pregleda — više od filma Taylor Swift: The Eras Tour (96,1 milijun), više od Bohemian Rhapsody (57,6 milijuna) i više od biografskog filma o Bobu Dylanu A Complete Unknown (47,2 milijuna). Ljudi od Chicaga do Tokija i Johannesburga počeli su planirati što odjenuti za premijeru filma i popratne proslave — možda rukavicu s draguljima ili crvenu kožnu jaknu.
Na TikToku su fanovi nudili „osnovna pravila“ za tu priliku. No, foršpan je pokrenuo i raspravu: Može li jedan film sažeti priču o jednom od najkompleksnijih i najznačajnijih umjetnika na svijetu? Kojeg će Michaela Jacksona film Michael uskrsnuti — veličanstvenu mitsku ikonu, ranjenog čovjeka ili oboje? Hoće li film, u kojem glumi Jacksonov nećak, uljepšati kontroverze koje prate Kralja popa više od četvrt stoljeća? Ti razgovori odražavaju nešto duboko i globalno: mjeru u kojoj Michael Jackson ostaje izvanredno relevantan kulturni fenomen više od 15 godina nakon smrti.
Postoji, naravno, nepregledan broj filmova, dokumentaraca i intervjua o Kralju popa, ali još uvijek ne postoji definitivan biografski film koji odražava njegovo mjesto u našem kulturnom sjećanju. Istina je da se Michael Jackson, za nekoga čija je karijera započela prije više od 50 godina, nikada nije osjećao prisutnijim.
Razmislite o ovome: Michael je dosegao vrhunac generaciju prije nego što je AI-om potaknuta amplifikacija društvenih mreža mogla doslovno proizvesti slavu ni iz čega osrednjeg. U današnjem prenatrpanom medijskom ekosustavu teško je zamisliti umjetnika čiji bi se sirovi talent sam po sebi mogao probiti u takvim razmjerima. Da biste razumjeli zašto, morate sagledati širu sliku. Teško je u potpunosti opisati kulturnu ostavštinu Michaela Jacksona jer je ona beskrajna i neusporediva. Ali krenimo odavde: on je, neosporno, postavio originalni nacrt za modernog slavnog umjetnika. Elvis je pomogao u rađanju američke pop glazbe. Beatlesi su uzdigli rock.
No Michael je industrijalizirao cijeli paket, spajajući glazbu, ples, stil i brendiranje. Njegov predložak vodi Beyoncé i Taylor Swift, a vjerojatno će inspirirati svaku buduću međužanrovsku silu generacijama. Na komercijalnom planu, Michael je bio pionir modela modernog umjetnika-poduzeća. Prodao je više od 400 milijuna albuma, što ga lako čini jednim od najuspješnijih solo umjetnika u povijesti. Više od četiri desetljeća nakon izlaska 1982. godine, Thriller ostaje najprodavaniji album svih vremena, a prema nekim procjenama dosegao je 100 milijuna primjeraka diljem svijeta. Bio je mudar investitor (ali i rastrošnik svjetske klase), kupivši ATV Music Publishing, koji se kasnije spojio u Sony/ATV, kontrolirajući neke od najvrjednijih glazbenih kataloga, uključujući djela Beatlesa, Elvisa i Little Richarda.
Iz Velikog mauzoleja u Glendaleu u Kaliforniji, Michael nastavlja zarađivati više od stotina tisuća živućih umjetnika. Procjenjuje se da je njegova ostavština od 2009. godine ostvarila prihod od čak 3,5 milijardi dolara. Na Spotifyu je premašio 60 milijuna slušatelja mjesečno. Mnogim večerima u tjednu, mnoštvo ljudi čeka u redovima za predstavu MJ: The Musical u New Yorku, Londonu i Hamburgu, uz turneje po SAD-u i Australiji — azijska turneja planirana je za kraj 2026., a britanska za 2027. U međuvremenu, u Las Vegasu, Cirque du Soleil produkcija Michael Jackson ONE igra od 2013. i produljena je do 2030., što je velika stvar u gradu gdje rezidencije često nestanu nakon nekoliko sezona. Sve to pomaže objasniti zašto njegov biografski film dolazi s takvom silinom. Istina je da film Michael ne iskorištava samo nostalgiju; on se susreće s publikom koja ga nikada nije zapravo pustila.
Američka priča o podrijetlu
Procjena života Michaela Jacksona počinje s poznatom američkom pričom — onom ukorijenjenom u Velikoj migraciji, kada su mnoge crnačke obitelji nosile svoje nade prema sjeveru u potrazi za dostojanstvom i stalnijim poslom. Michaelov otac, Joseph, rođen je u Arkansasu, upoznao je svoju suprugu Katherine u East Chicagu 1949., a 1950. par je krenuo u Gary u Indiani, gdje je Joe pronašao posao i ostavio po strani vlastite glazbene ambicije kako bi svoje sinove lansirao u središte pozornosti. U početku su Jackson 5 nastupali na lokalnim predstavama u sjevernoj Indiani, a zatim na krugovima amaterskih nastupa od Chicaga do Harlema. Joe je u svoje sinove utuvio discipliniranu, gotovo vojničku težnju za perfekcionizmom, jer su ulozi bili visoki: crnačka djeca morala su biti dvostruko bolja da bi uspjela.
Tako su Jackson 5 utjelovili tu težnju: ulašteni, naelektrizirani, uigrani, a opet puni soula. Također su personificirali Motownovu strategiju „Zvuk mlade Amerike“, koja je koristila pop-soul kao subverzivni alat rasne integracije. Crnačke obitelji diljem Amerike osjećale su kolektivni ponos. Moja mama još uvijek priča o večeri kada je pratila svoju stariju sestru na koncert Jackson 5 u New Orleansu, ponesena čudom gledanja mladića koji su izgledali poput njih kako vladaju pozornicom u zemlji koja je uporno tvrdila da nije njihova. Do ranih 1970-ih, kao mladi tinejdžer, Michael je postao neporeciva zvijezda grupe.
Bila je to njegova rijetka kombinacija nevinosti i vladanja tonom, dinamikom i ritmom koja je uvjerila osnivača Motowna, Berryja Gordyja, da ga lansira u solo vode s pjesmom „Got to Be There“. No tek je album Off the Wall, koji je 1979. producirao Quincy Jones, otključao Michaelovu genijalnost. Album je donio neke od njegovih najsnažnijih i najzadivljujućih pjesama, a na turneji i u spotovima koji su uslijedili, Jackson je bio vrhunski zabavljač. Prožet Motownovom soulovskom elegancijom, izbrušen Jonesovom preciznošću i vođen instinktom, Jackson je spojio funk, R&B, rock, gospel i ples u nešto nepogrešivo američko i crnačko — a ipak, verziju Michaela Jacksona kao u kući ogledala, iskrivljenu siluetu toliko živopisnu da je počela zasjenjivati samog čovjeka.
Optužbe protiv Michaela Jacksona
„Međunarodni bijes izazvan optužbama protiv Jacksona“, glasio je naslov u Los Angeles Timesu u kolovozu 1993. Terapeut kojeg su unajmili roditelji trinaestogodišnjeg Jordana Chandlera rekao je policiji da je dječaka zlostavljao Michael Jackson. Policija je upala u Jacksonove domove u južnoj Kaliforniji, uključujući ranč Neverland sjeverno od Los Angelesa, dok je on bio na azijskom dijelu svoje turneje Dangerous World Tour. Kako se istraga produbljivala, izvještavanje medija postajalo je sve grotesknije, što je Michaela gurnulo u medicinski kolaps. U studenom je iznenada otkazao ostatak turneje, navodeći iscrpljenost i ovisnost o lijekovima protiv bolova, te otišao u Europu na oporavak.
U siječnju se vratio u SAD i nagodio s obitelji Chandler za prijavljenih 23 milijuna dolara bez priznavanja krivnje. U svibnju 1994. iznenada se oženio Lisom Marie Presley u Dominikanskoj Republici. Tog rujna, mladenci su se pojavili zajedno na pozornici MTV Video Music Awards i, u trenutku krajnje neugode, poljubili se. To je više izgledalo kao namještena scena nego romansa. Amerika, uostalom, voli iluziju iskupljenja — dokle god nam odgovara. Majka Lise Marie, Priscilla Presley, primijetila je u svojim memoarima: „Oženio ju je u vrijeme kada mu je očajnički bio potreban dobar publicitet koji bi ga prikazao kao poželjnog heteroseksualnog muškarca. Jedna je stvar bila pravno se boriti protiv optužbi za zlostavljanje djece. Iz toga se nije moglo izaći čiste slike. Ali fotografije s Elvisovom kćeri i onim ogromnim dijamantnim prstenom koji je dao napraviti za nju? Ta je slika bila čisto zlato.“ Do kraja 1996., Kralj popa i Princeza rock and rolla bili su razvedeni.
Michaelova transformacija nastavila se rođenjem njegove djece: Princea Michaela 1997., Paris 1998. i Bigija (ranije poznatog kao Blanket) 2002. Biti otac pomoglo je u humanizaciji pjevača u očima javnosti, koja je pozitivno reagirala na medijsko praćenje njega kao privrženog, zaštitnički nastrojenog oca, a ne samo ekscentrične pop zvijezde — čak i ako su se neke od Jacksonovih roditeljskih metoda smatrale nekonvencionalnima (poput toga da su djeca morala nositi maske na licu kad su bila mala). Ipak, kako je njegova obitelj rasla, bilo je novih optužbi o neprimjerenom kontaktu s djecom. U jednom slučaju 2000. godine podignute su kaznene prijave, što je dovelo do suđenja u kojem je Jackson oslobođen.
Šokantna smrt Michaela Jacksona
Vijest o smrti Michaela Jacksona odjeknula je jednog običnog poslijepodneva, 25. lipnja 2009. Stigla je kao udarac — iznenadan i nevjerojatan, poput internetske prijevare. TMZ je objavio priču oko 14:45, manje od 20 minuta nakon što je Jackson proglašen mrtvim i prije nego što su glavni tradicionalni mediji to potvrdili. Internet se grčio — brojne izmjene na Jacksonovoj stranici na Wikipediji preopteretile su stranicu — dok su milijuni nas tražili bilo što da objasne naš gubitak. Amerika i svijet izgradili su od Jacksona mitsko, besmrtno biće. Sada se san srušio. Ubrzo smo saznali kompliciranu istinu.
Michael je bio usred intenzivnih proba za monumentalan povratak na pozornicu — This Is It, seriju od 50 koncerata u Londonu, dizajniranu da dokaže da se može izdići ne samo iznad skandala već i iznad standarda koje smo od njega očekivali. Na snimkama s proba, Jacksonov talent ostao je zapanjujuće netaknut, čak i dok je njegovo tijelo vidljivo pričalo drugu priču: nemirno i krhko, sa znakovima čovjeka iscrpljenog nesanicom i vlastitim perfekcionizmom. U taj ranjivi prostor zakoračio je Conrad Murray, liječnik koji je zaboravio svoju zakletvu. Jackson je angažirao Murraya kao svog osobnog liječnika.
Murray će kasnije svjedočiti da je nekoliko tjedana tijekom iscrpljujućih proba Jacksonu davao propofol — snažan anestetik koji se često koristi u medicinskim postupcima — kako bi mu pomogao spavati. U ranim jutarnjim satima 25. lipnja, Jackson je bio u unajmljenoj vili u Los Angelesu. Murray mu je dao niz sedativa i, na kraju, propofol. Zatim je kasno ujutro Murray ostavio Jacksona samog. Kada se Murray vratio u sobu, pronašao je Jacksona koji nije reagirao. Bolničari i detektivi stigli su i pronašli spremnik kisika, bočice s receptima, igle za jednokratnu upotrebu, sok od naranče i rukavice od lateksa. Jackson je prebačen u bolnicu i proglašen mrtvim. Obdukcija i policijska izvješća zabilježili su da je Jackson, tada star 50 godina i visok 175 cm, težio samo 62 kilograma. Nosio je periku. Usne su mu bile tetovirane u ružičasto. Tri tjedna kasnije, oko 31 milijun ljudi gledalo je Jacksonovu komemoraciju na američkoj televiziji — tek nešto manje od broja onih koji su gledali inauguraciju Baracka Obame šest mjeseci ranije. Procjenjuje se da je milijardu ljudi pratilo komemoraciju globalno, putem interneta i televizije. Tugovali smo ne samo za izvođačem već smo se pokušavali pomiriti s golemošću njegova života i surovošću njegova kraja.
Murray je osuđen za ubojstvo iz nehaja. Jacksonova obitelj tražila je pravnu odgovornost. A kako su detalji njegova slučaja izlazili na vidjelo, prisutnost prekomjernog propisivanja lijekova usmjerila je priču prema onome što je, barem u domeni glazbenih zvijezda, bio poznat teritorij. Bez obzira na bogatstvo, slavu ili utjecaj, svaki je pojedinac na kraju smrtan. Michaelov odlazak bio je podsjetnik na pritisak koji stavljamo na naše najsjajnije talente i na činjenicu da su čak i najizvanredniji životi krhki. U tom prepoznavanju nalazimo obris tragedije: čovjek uzdignut iznad svake mjere i društvo koje ga nije uspjelo sačuvati. Njegova smrt bila je nemar, ali i neuspjeh da se vidi ljudsko biće ispod ikone.
Michaelova postojana dominacija otkriva nešto o nama. Privlači nas složenost sve dok ne postane previše neugodna i ne zatraži od nas da se s njom suočimo. Nagrađujemo jednostavnost, jasne heroje i negativce, čiste završetke priča. Jacksonova priča sve je samo ne uredna. U nekim dijelovima svijeta, proturječnost je preživljiva; umjetnik može biti blistav i manjkav u istom dahu. U Americi težimo očekivati presudu. Živimo u algoritamskom dobu koje isporučuje kulturu i bijes u odvojenim mjehurićima (silosima) kalibriranim za specifične skupine. Jackson, čak i u smrti, odbija ostati u jednoj kutiji jer je izgradio nešto što je digitalno vrlo teško proizvesti: zajednički puls — onaj koji čujete na uličnim uglovima, svadbenim primanjima, u kafićima — gdje bilo tko od nas može, na trenutak, podići pogled sa svojih ekrana i jednostavno pobjeći (Beat It).
Zato je Michael zapravo važan sada. Možda se nećemo svi složiti oko toga kojeg Michaela volimo ili s kojom se njegovom verzijom želimo suočiti. Ali ta napetost — između zajedništva i nelagode — nije problem za njegovu ostavštinu. Ona je razlog zašto ne možemo prestati slaviti njegovu briljantnost, prenosi TIMES.